Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž-1253/2022-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, po sucu pojedincu toga suda Jadranki Matić, u pravnoj stvari I. tužitelja V. S., OIB: … i II. tužiteljice Lj. S., OIB: …, oboje iz V., koje zastupa punomoćnik A. N., odvjetnik u Z., protiv tuženika O. d.o.o – O. televizija, O., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik E. H., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-353/16-72 od 31. siječnja 2022., dana 6. svibnja 2022.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-353/16-72 od 31. siječnja 2022. i predmet se vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

II. Ostavljeno je da se o troškovima nastalim strankama u žalbenoj fazi postupka odluči konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti I. tužitelju V. S. 50.000,00 kn i II. tužiteljici Lj. S. 30.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na te iznose od 13. prosinca 2016. do isplate te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 13.262,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2022. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pozivom a sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. -Odluka USRH, 70/19., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Odgovorom na žalbu tužitelji osporavaju osnovanost žalbe tuženika i predlažu da drugostupanjski sud potvrdi pobijanu presudu, a traže i naknadu troška nastalog im podnošenjem odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predem ovoga postupka zahtjev je tužitelja za naknadu štete u skladu s čl. 21. do čl. 23. Zakona o medijima (Nar. nov. 59/04., 84/11., 81/13., dalje: ZM) u vezi s čl. 19., čl. 1046. i čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim donosima (Nar. nov. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje: ZOO).

6. Pozivom na te odredbe sud prvoga stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev u bitnome obrazlažući da iz činjeničnih utvrđenja ne proizlazi istinitost navoda tuženika da bi informacije koje su o tužiteljima iznesen u spornim emisijama bile istinite jer da to opovrgavaju rezultati iz kaznenog postupka, a niti iste, s obzirom na način kako su iznesene predstavljaju vrijednosni sud. Smatra da iskazi svjedoka A. I., koji nema neposrednih saznanja o nekim navodnim zločinima tužitelja, već se temelji na iskazu svjedoka S. P., koja je bila saslušavana i čiji je iskaz ispitivan i u spomenutim kaznenim postupcima, upravo s obzirom na rezultat kaznenih postupaka ne potkrjepljuju tvrdnju tuženika o istinitosti iznesenih izjava. Nadalje smatra da način na koji su sve informacije o tužiteljima u spornim emisijama iznesene ukazuju na to da je voditelj izašao izvan okvira dobre vjere, da je postupao protivno novinarskoj etici s ciljem omalovažavanja i terećenja tužitelja i da je to bilo usmjereno na povredu ugleda i časti tužitelja, posebno jer nije poduzeo potrebne mjere za provjeru točnosti iznesenih informacija. Također, neodlučnim za odluku u sporu smatra tvrdnje tuženika da je dio inkriminiranih informacija autorizirani intervju, te da nije bilo razloga sumnjati u vjerodostojnost izjava danih tijekom emisije. Ovo jer da je odredbom čl. 2. točka 15. ZM propisano da je autorizacija potvrda autentičnosti izjava ili razgovora namijenjenog objavljivanju dana u pisanom ili usmenom obliku ako postoji tonski zapis o autorizaciji, ali da se u konkretnom slučaju tuženikova odgovornost za štetu temelji se na odredbi čl. 21. st. 7. ZM po kojoj se nakladnik ne može osloboditi od odgovornosti za neistine, netočne informacije odnosno tvrdnje koje nisu dokazane a koje je treća osoba iznijela bez obzira što je taj razgovor autoriziran.

7. Smatra da iz rečenog proizlazi da tuženik nije dokazao postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz čl. 21. st. 4. ZM zbog čega da postoji njegova odgovornost, neovisno od činjenice što je djelomično objavio ispravak netočnih informacija i to u dosuđenim iznosima.

8 Ispitujući pravilnost i zakonitost pobijane presude ocijenjeno je da tuženik osnovano ukazuje na postojanje povrede iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP, ali i povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP zbog čega pobijanu presudu nije bilo moguće ispitati u smislu pravilnosti primjene materijalnog prava.

9. Naime, sud prvoga stupnja je iskaze svjedoka prepisao, ali ih nije ocijenio na način propisan čl. 8. ZPP, a ovaj sud nema ovlaštenja zaključivati koje činjenice iz iskaza svjedoka sud utvrđuje istinitima, a koje ne i zašto te zbog čega su te neke činjenice i na koji način od utjecaja na (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva.

10. Nadalje, iako su čast, dostojanstvo i ugled vrijednosti istog ustavnog ranga kao i sloboda informiranja, valja naglasiti da pravo na čast, ugled i dostojanstvo predstavlja temeljno ljudsko pravo koje nikada i nigdje nije ograničeno medijskim pravima, dok su, s druge strane, medijska prava uvijek ograničena pravom na čast i ugled, kako to izričito proizlazi iz čl. 3. st. 3. ZM-a, ali i iz čl. 10. st. 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov., Međunarodni ugovori 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06.), koji stav je izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u brojnim odukama (npr. U-III-4057/2013 od 17. rujna 2014.) te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-1553/09 od 24. studenog 2009.

11. Odnosno, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao ni članak 38. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14.) ne jamči neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu. Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane.

12. Također, sloboda medija uvjetovana je i postupanjem novinara u dobroj vjeri u skladu s novinarskom etikom (Stoll protiv Švicarske, br. 69698/01, § 103., presuda od 10. prosinca 2007. i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske br. 49017/99, § 78., presuda od 17. prosinca 2004.).

13. U smislu rečenog pod točkama 11. i 12. ovog obrazloženja sloboda medija ne smije prekoračiti određene granice, posebice kada se tiče zaštite ugleda i prava drugih, te ni osnovni zadatak priopćiti informacije o pitanjima od javnoga interesa ne smije preći te granice.

14. Dakle, u okolnostima u kojima neke izjave utječu na ugled, čast i dostojanstvo pojedinaca, sukob između prava na informiranje i prava na ugled, čast i dostojanstvo potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na te dvije zaštićene vrednote s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja (Von Hannover protiv Njemačke br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke, br. 39954/08, §§ 85. - 88., presuda od 7. veljače 2012.; Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske br. 40454/07, §§ 90. - 93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.).

15. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u nekom konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, Europski suda za ljudska prava je u spomenutom predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke (vidi točku 14) naveo sljedeće okolnosti prema kojima se, načelno, ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta ili je prekoračena pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu;

b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi;

d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost;

e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije;

f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect).

16. Iz pobijane presude proizlazi da je sud ocijenio da je došlo do povrede prava na čast, ugled i dostojanstvo tužitelja, što ovaj sud ne smatra nužno pogrešnim, ali ipak ne može, barem za sada, niti prihvatiti kao pravilno, odnosno ispitati. Ovo jer je u presudi izostala ocjena i razlozi o tome je li u konkretnom slučaju prekoračeno pravo medija na informiranje javnosti o pitanjima od interesa za javnost na štetu prava na ugled, čast i dostojanstvo tužitelja, sve u smislu shvaćanja koje proizlazi iz navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava, a u skladu s čim je shvaćanje zauzeto i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i na što se suštinski ukazuje i navodima žalbe tuženika.

17. Nadalje, sud u pobijanoj odluci općenito navodi da se ne radi o vrijednosnim sudovima, ali taj zaključak ne obrazlaže, čime također čini povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP.

18. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja (čl. 369. st. 1. ZPP) te je posljedično tome ukinuta i odluka o troškovima postupka jer odluka o zahtjevima stranaka u tom dijelu zavisi i o odluci o glavnoj stvari.

19. Odluka o zahtjevu stranaka za naknadu troškova nastalih im u žalbenoj fazi postupka temelji se na čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 6. svibnja 2022.

Sudac:

Jadranka Matić, v.r.