Poslovni broj: 65 P-256/2020-23

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7, 31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću, u pravnoj stvari 1.tužiteljice B.P. iz V., OIB: …, i 2.tužiteljice A.M. iz B., OIB: … zastupanih po punomoćniku S.M., odvjetniku u V., protiv tuženika Z.b. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po odvjetniku J.B. iz OD M. i L. Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene javne rasprave od 11. travnja 2022., a na ročištu za objavu presude od 6. svibnja 2022.g.

p r e s u d i o  j e

I. Tužbeni zahtjev 1.tužiteljice B.P. iz V., OIB: … i 2. tužiteljice A.M. iz B., OIB: …, koji glasi:

"Proglašava se u cijelosti nedopuštenom ovrha i ovršni postupak koji je tuženik Z. b. d.d., OIB: …, kao ovrhovoditelj pokrenuo protiv tužiteljica B.P., OIB: … i A.M. OIB … kao ovršenika kod Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, a koji se ovršni postupak vodi pod posl.br. Ovr-549/2019", odbija se u cijelosti kao neutemeljen.

II. Nalaže se tužiteljicama da tuženiku solidarno naknade prouzročen parnični trošak u iznosu od 18.750,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljice su protiv tuženika 19. svibnja 2020. podnijele tužbu radi proglašenja da ovrha nije dopuštena.

2. U tužbi navode da su rješenjem Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, br. 65 Ovr-549/2019-26, tužiteljice upućene na parnicu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

3. Tužiteljice nadalje smatraju da je navedena ovrha nedopuštena iz sljedećih razloga: tužiteljice su kao ovršenice dana 7. veljače 2020. godine zaprimile nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke iz kojeg proizlazi da je vrijednost nekretnine koju je 1.ovršenica naslijedila od svoje pok. majke – korisnice kredita ostvarenog kod ovrhovoditelja i to nekretnine upisane u z. k. ul .br…, k. o. V., k. č. br. 1083 utvrđena iznosom od 295.176,24 kn.

4. Tužiteljice su kao ovršenice istaknule da se terete kao nasljednici duga iza pok. S.P. i da kao takvi odgovaraju za dugove ostavitelja do vrijednosti naslijeđene imovine, a iako 2.tužiteljica nije izravan nasljednik iza pok. S.P., njezina odgovornost kao založnog dužnika proizlazi samo i isključivo iz jamstva za dug pok. S.P., pa niti ona ne može odgovarati za isplatu njezinih dugova nakon što je utvrđeno da nasljednici više ne dogovaraju za dug pok. ostaviteljice (za čiji dug je ona jamčila).

5.Upravo je provedenim vještačenjem utvrđeno da vrijednost naslijeđene nekretnine iznosi 295.176,24 kn, a ova utvrđena vrijednost upućuje na to da vrijednost naslijeđene imovine ne pokriva dugove ostavitelja, pa tako niti konkretan dug, pa se ovo rješenje o ovrsi ukazuje neosnovanim, a ovrha nedopuštenom.

6.Naime, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu posl. broj: P-918/2015-47 od 17. 12. 2018. godine je utvrđeno da vrijednost naslijeđene imovine više ne pokriva bilo kakva potraživanja trećih osoba prema tuženicama jer je vještačenjem koje je provedeno u tom postupku (financijsko- knjigovodstveno) utvrđeno da je iznos dugova vraćenih od strane nasljednika nakon smrti dužnice najmanje 379.589,53 kn. Dakle, vrijednost naslijeđene imovine više ne pokriva bilo kakve dugove ostaviteljice, a time niti nasljednika, pa ni ovaj koji je predmetom ovog ovršnog postupka.

7. U pisanom odgovoru na tužbu od 29. lipnja 2020.(str. 9-13 spisa), a prije upuštanja u raspravljanje, tuženik je osporio naznačenu vrijednost predmeta spora (11.000,00 kn) kao prenisko naznačenu. Naime, navodi da je ovaj parnični postupak strogo vezan postupak uz ovršni postupak čiju nedopuštenost se traži utvrditi u ovom postupku.

8.Tuženik smatra kako se vrijednost predmeta spora može utvrditi samo na jedan od dva moguća načina i to ili utvrđenjem iznosa cjelokupne tražbine za koju je tuženik pokrenuo ovršni postupak pred Naslovnim sudom posl. br. Ovr-549/19 ili u iznosu procijenjene vrijednosti nekretnina koje su predmet ovrhe.

9.U ovršnom postupku posl. br. Ovr-549/19, tuženik kao ovrhovoditelj potražuje naplatu iznosa od 181.838,72 kn. Obzirom na navedeno i posljedično traženje tužitelja za utvrđenje nedopuštenim postupka naplate tražbine u iznosu od 181.838,72 kn, tuženik predlaže vrijednost predmeta spora utvrditi upravo u iznosu 181.838,72 kn, a bez obzira što tužitelji potpuno proizvoljno naznačuje vrijednost predmeta spora u iznosu od 11.000,00 kn.

10.Ovo tim više što tužiteljice zahtijevaju utvrditi cjelokupnu ovrhu nedopuštenom, dakle u punom iznosu za koji je i pokrenuta, a ne primjerice da traži utvrđenje nedopuštenosti ovrhe za iznos od 10.000,00 kn. Podredno, tuženik predlaže da se vrijednost premeta spora utvrdi u iznosu od 424.269,29 kn, a koji iznos predstavlja procijenjenu vrijednosti nekretnina koje su predmet ovrhe br. Ovr- 549/19.

11.Tuženik smatra tužbu i tužbeni zahtjev dijelom nedopuštenim, a u preostalom dijelu neosnovanim te ga spori u cijelosti, a iz razloga koji se dalje obrazlažu.

12.Opreza radi, tuženik ističe prigovor prekluzije na podnošenje ove tužbe jer tužitelji nisu dostavili dokaz o vremenu primitka zaključka kojim su upućeni pokrenuti ovu parnicu, kao niti taj zaključak te je stoga zasad nemoguće utvrditi je li tužba pravovremena i samim time dopuštena. Tuženik predlaže izvršiti uvid u dostavnicu za zaključak kojim su tužitelji upućeni pokrenuti ovu parnicu, u predmetu posl.br. Ovr- 549/19 radi utvrđenja točnog vremena primitka tog zaključka te odluke o ovom prigovoru tuženika.

13.Tuženik navodi da je ovrha pokrenuta temeljem ovršne isprave, Ugovora o namjenskom kreditu od dana 13.09.2001.g., solemniziranog kod javnog bilježnika M.B. iz O. pod brojem OU-1.528/2001. (ovršne isprave; u daljnjem tekstu: Ugovor), a temeljem kojeg su zasnovane hipoteke na nekretninama koje su predmet ovrhe. Zakon o vlasništvu jasno propisuje da hipoteka prati nekretninu, a ne njenog vlasnika stoga se nasljednički prigovor 1.tužitelja ukazuje kao neosnovan i promašen budući je u trenutku nasljeđivanja 1.tužitelj mogao i prodati nekretninu te bi tuženik bio ovlašten temeljem upisane hipoteke pokrenuti ovrhu protiv svakodobnog vlasnika predmetne nekretnine.

14.Slijedom navedenog, tuženik ističe da pravo namirenja iz hipoteke preteže nasljednički prigovor, budući je ovrha usmjerena na nekretninu te namirenje prodajom iste, a ne protiv trenutnog vlasnika.

15.Nadalje, pravno neosnovan je stav 1. tužitelja kako tuženik ne bi imao prava potraživati u ovršnom postupku na nekretnini iznos koji formalno premašuje iznos vrijednosti naslijeđene imovine. Ovo stoga jer tuženik u ovršnom postupku na nekretnini najčešće ne može opravdano očekivati uspjeti u cijelosti s naplatom svoje u osnovu i visini nesporne tražbine, a ovo obzirom na odredbe čl. 102. st. 1. i st. 2. Ovršnog zakona koje propisuju:

“Na prvoj elektroničkoj javnoj dražbi nekretnina se ne može prodati ispod četiri petine utvrđene vrijednosti nekretnine.

Na drugoj elektroničkoj javnoj dražbi nekretnina se ne može prodati ispod tri petine utvrđene vrijednosti nekretnine.“

16. Prvotužiteljica tvrdi kako je naslijedila manje nego li je vrijednost imovine, no ako se uzme u obzir da je u ovršnoj ispravi, u čl. 13. sporazumom stranaka utvrđena vrijednost nekretnine u iznosu od 125.694,71 DEM-a, i laiku je jasno da vrijednost naslijeđene imovine daleko premašuje iznos duga.

17.Nadalje, vrijednost namirenja tuženika iz predmetne nekretnine u ovršnom postupku ima se umanjiti za sve troškove koje je imao i koje će imati.

Vrijednost namirenja tuženika iz nekretnine ima se umanjiti i za sve daljnje troškove koje će imati u ovršnom postupku, a koji će nesumnjivo u tom postupku nastati ili su već nastali (za potrebiti iznos građevinskog vještačenja, kao i iznos potrebitog predujma za prodaju putem FINA-e), a koji se prioritetno namiruju u ovršnom postupku, kao i troškovi zastupanja ovrhovoditelja, ovdje tuženika.

Ovo i stoga jer su ovi troškovi izvorni troškovi ovršenika, a ne njegovog prednika. Štoviše prednik ovršenika, sada 1. tužitelja, ne samo da ih nije učinio, odnosno prouzročio ove troškove već na njih nije niti mogao ikako utjecati obzirom na činjenicu smrti.

Dakle, svi troškovi su isključivo posljedica činjenja, odnosno ne činjenja ovršenika, sada 1. tužitelja.

18.Obzirom na navedeno, tuženik smatra kako u konkretnom slučaju može svoju dospjelu tražbinu pokušati naplatiti isključivo prodajom založene mu stvari u ovršnom postupku.

19.Tuženik smatra pravno irelevantnim koji iznos tražbine je određen rješenjem o ovrsi, jer će naplatiti svoju tražbinu samo do iznosa dobivenog prodajom predmetne nekretnine, budući je iz ovršnog spisa vidljivo da su svi računi 1. tužitelja ugašeni.

Identični pravni stavovi zauzeti su samo primjerice najnovijom odlukom Županijskog suda u Varaždinu, posl.br. Gž Ovr-156/2019 od 19.3.2019., izdvojenim u pravnu sentencu koja se citira:

“Predmet ovrhe radi ostvarenja tražbina ostaviteljevih vjerovnika prema općini na koju je prešla ošasna imovina mogu biti samo stvari i prava koji su sastavni dio ostavine zbog čega je nebitno koji iznos tražbine je određen rješenjem o ovrsi jer ovrhovoditelj ima pravo naplatiti svoju tražbinu samo do iznosa dobivenog prodajom predmetne nekretnine.“

20.Opreza radi, a sve budući je 1.tužitelj nasljednik, tuženik ističe da temeljem st. 3. čl. 139. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015) nasljednik, sada 1. tužitelj, odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, no do te visine ne odgovara samo nasljeđenom imovinom, već čitavom svojom imovinom.

21.U odnosu na navode 2. tužitelja, tuženik ističe da su isti potpuno promašeni i neosnovani, a sve iz razloga kako slijedi.

2. tužitelj nije nasljednik pok. S.P., što je vidljivo iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika R.G., kao sudskog povjerenika Općinskog suda u Valpovu od 13.10.2008.g., posl. br. O-283/08 UPP/OS-165/08, kojime su nasljednicima ostaviteljice proglašeni Z.P., suprug ostaviteljice, i B.P., kćer ostaviteljice, ovdje 1. tužitelj.

22. Čl. 11. Ugovora o namjenskom kreditu od dana 13.09.2001.g., solemniziranim kod javnog bilježnika M.B. iz O. pod brojem OU-1.528/2001. (ovršne isprave; u daljnjem tekstu: Ugovor) ugovoreno je osiguranje tražbine iz Ugovora zasnivanjem založnog prava na nekretninama opisanim u pobijanom rješenju o ovrsi posl. br. Ovr-549/2019. 2. tužitelj je potpisnik Ugovora kao založni dužnik, te je i iz toga vidljivo da je temelj odgovornosti 2. tužitelja vlasništvo nekretnine na kojoj ovrhovoditelj, sada tuženik ima upisano založno pravo.

23. Uvodno, tuženik ističe kako tužitelji nisu podmirili niti lipe dospjelih dugovanja svoga prednika te već sama ova činjenica čini tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim jer da bi nasljednik tvrdio kako odgovara preko vrijednosti naslijeđenog ima dokazati da je uopće odgovarao do vrijednosti naslijeđenog te dostaviti dokaze. Tuženik uz tužbu osim punomoći za zastupanje nije dobio niti jedan drugi dokaz.

24.Nadalje, pravno neosnovan je stav tužitelja kako tuženik kao ovrhovoditelj ne bi imao prava potraživati u ovršnom postupku na nekretnini iznos koji formalno premašuje iznos vrijednosti naslijeđene imovine.

Tuženik smatra kako bi tužitelji bili u mogućnosti s uspjehom isticati tek da je tuženik kao ovrhovoditelj već namiren do visine vrijednosti naslijeđene imovine, što nesporno nije, odnosno namiren nije niti za dio svojih tražbina.

Obzirom na navedeno, tuženik smatra kako u konkretnom slučaju može svoju dospjelu tražbinu pokušati naplatiti isključivo prodajom založene mu stvari u ovršnom postupku.

25. 2. tužitelj kao vlasnik nekretnine na kojoj ovrhovoditelj, sada tuženik ima upisano založno pravo, odgovara predmetom zaloga, odnosno nekretninom koja je predmet ovršnog postupka i to temeljem čl. 83. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17), ovrhovoditelj, ovdje tuženik, ima pravo zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika nekretnine na kojoj ima upisano založno pravo, ovdje 1. tužitelja, radi naplate osigurane tražbine, bez obzira na način stjecanja vlasništva na nekretnini koja je predmet ovrhe.

26.Slijedom svega navedenog, tuženik ističe da je 1. tužitelj vlasnik nekretnine upisane kod ZK odjela Valpovo, k.o. V., zk.ul.br. …, a na kojoj nekretnini tuženik ima zasnovano dobrovoljno založno pravo te da 1. tužitelj odgovara tom nekretninom za sve dugove, bez obzira na način stjecanja iste, sve budući hipoteka preteže nad nasljedničkim prigovorom jer ista prati nekretninu, a ne njenog vlasnika. Nadalje, 2.tužitelj nije nasljednik nego je sudionik kreditnog odnosa koji je dobrovoljno založio nekretninu upisanu u ZK Valpovo, zk.ul.br. …, k.o. B. i te tuženiku zaista nije jasno temeljem čega je istaknut nasljednički prigovor.

27.Tuženik predlaže ne raspravljati u odnosu na nedopušten dio tužbenih razloga, odnosno u dijelu u kojem 2.tužitelj ističe nasljednički prigovor kao nenasljednik, a nakon provedene rasprave u odnosu na dopušteni dio tužbe, odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužiteljima solidarno platiti tuženiku parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku 8 dana.

28.U dokaznom postupku, radi utvrđenja okolnosti iznesenih u tužbi u svezi proglašenja nedopuštenom ovrhe u odnosu na 1. i 2.tužiteljicu, sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke D.V.C. d.o.o. iz O. (vještak D.V. dip. oec), koja je nakon obavljenog vještačenja po nalogu suda, a na prijedlog tužiteljica, dostavila pisani nalaz i mišljenje (str. 50-53 spisa), a nakon toga i pisanu dopunu (str. 67-68 spisa) te nakon toga i drugu pisanu dopunu (str. 70) koje je sud pročitao, a također u dokaznom postupku izvršen je uvid u dokumentaciju koja je priložena spisu, i to: izlistanje na str. 18, pregled kamatnih stopa kamata po dospijeću …na str.19-24 spisa, kao i promet po kreditu na str. 25-45 spisa, a također izvršen je uvid u kompletan ovosudni spis br. Ovr-549/19 i P- 918/2015, koji se oba nalaze u privitku ovog spisa.

29.S obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao prigovor prekluzije, odnosno da su tužiteljice promašile rok za podnošenje tužbe radi proglašenje ovrhe nedopuštenom, na što su upućene rješenjem ovog suda br. 65 Ovr-549/19-26 od 22.travnja 2020.g., dakle, da u roku od 15 dana od pravomoćnosti ovog rješenja pred ovim sudom pokrenu parnicu , sud je utvrdio da je pun.ovršenica, ovdje tužiteljica – S.M., to rješenje primio 27. travnja 2020., tako da je citirano rješenje steklo svojstvo pravomoćnosti u roku od 8 dana, odnosno dana 6. svibnja 2020.g., a u daljnjem roku od 15 dana valjalo je podnijeti tužbu, odnosno pokrenuti parnicu na koju su ovršenice bile upućene, najkasnije do 21. svibnja 2020.g., a tužba je podnesena sudu 19. svibnja 2020. putem e-komunikacije, što je razvidno uvidom u spis. Stoga, prigovor prekluzije nije utemeljen, odnosno tužba je u ovoj parnici podnesena u roku koji je sud odredio kao rok za podnošenje tužbe.

30. Stoga, sud nalazi da su tužiteljice pokrenule parnicu u propisanom roku, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a koji je postupak u tijeku pred ovim sudom pod br. 65 Ovr -549/19 radi ovrhe na nekretninama 1. i 2.tužiteljice, kao ovršenice, i to isključivo iz razloga iz kojih su izjavili žalbu nakon proteka roka i radi kojih su upućene na parnicu, dakle da utvrđena vrijednost predmetne nekretnine, istovremeno i vrijednost naslijeđene imovine iza pok. S.P. ne pokriva dugove ostaviteljice.

31.Međutim, a s obzirom na pravilo o teretu dokazivanja, odnosno da je svaka strana u postupku dužna dokazati one tvrdnje koje iznosi tijekom postupka, dakle tužiteljice svoje tvrdnje iz tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik iz odgovora na tužbu, to je na tužiteljicama bio teret dokaza da je ovrha u predmetnom ovršnom postupku nedopuštena, no ovu bitnu činjenicu ni jedna od tužiteljica tijekom provedenog dokaznog postupka nije uspjela dokazati, unatoč provedenom vještačenju koje je upravo i provedeno na prijedlog tužiteljica kako bi se navedene tvrdnje o nedopuštenosti ovrhe mogle dokazati.

32. Naime, valja napomenuti da se u ovom postupku uglavnom radi o pravnom pitanju o čemu je ovaj sud zauzeo svoje stajalište.

33. Pritom sud ocjenjuje da osnovano ističe tuženik već u odgovoru na tužbu da pravo namirenja iz hipoteke preteže nasljednički prigovor, budući da je svaka ovrha na temelju upisanog založnog prava na nekretnini, pa tako i u konkretnom slučaju, usmjerena na nekretninu radi namirenja ovrhovoditelja kao vjerovnika njenom prodajom, a nije usmjerena protiv trenutačnog vlasnika nekretnine, odnosno sukladno odredbi čl. 83. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16,73/17, 131/20), ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisan u zemljišnu knjigu stekao založno pravo ili koje drugo pravo koje ga ovlašćuje da namiri određenu tražbinu njenom prodajom, ovrhovoditelj ima pravo, na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik nekretnine u vrijeme kad je stekao to pravo i izvatka iz zemljišne knjige kojim se dokazuje prijenos vlasništva s prijašnjeg vlasnika na novog vlasnika, zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine.

43. U konkretnom slučaju, a to nije sporno, založno pravo na predmetnim nekretninama u vlasništvu tužiteljica upisano je u korist tužitelja kao vjerovnika temeljem Ugovora o namjenskom kreditu kojega je pok. S.P. bila korisnik, a 2.tužiteljica A.M. jedan od založnih dužnika, ali ne i jamac, kako se to pogrešno navodi u tužbi za 2.tužiteljicu, neosnovano ističući da ni ona, premda nije izravan nasljednik iza pok. S.P., već da njena odgovornost kao založnog dužnika proizlazi samo i isključivo iz jamstva za dug pok. S.P., pa da stoga ni ona ne može odgovarati za isplatu njenih dugova (S.P.), odnosno da bi i njena odgovornost za dugove pok. S.P. kao supsidijarna odgovornost jamca prestala, kao i odgovornost 1.tužiteljice kao zakonske nasljednice, jer da vrijednost dugova prelazi vrijednost naslijeđene imovine od strane 1.tužiteljice.

44.Dakle, ovaj se sud priklanja stavu tuženika da je založno pravo, odnosno hipoteka na nekretnini koja je upisana u zemljišnim knjigama, a koja je hipoteka, odnosno Ugovor o namjenskom kreditu koji sadrži te odredbe, ovjeren od strane javnog bilježnika M.B. iz O., pa time stekao svojstvo javnobilježničkog akta, odnosno ovršne isprave podobne za provedbu ovrhe na predmetnoj nekretnini, odnosno pravo na namirenje iz hipoteke kao stvarno pravo pretežitije od nasljedničkog prigovora nedostatka pokrića iz vrijednosti ostavine.

45.Prema tome, sud nalazi da je neutemeljen stav tužiteljica, odnosno 1.tužiteljice kao zakonske nasljednice iza pok. S.P. da tuženik nema pravo potraživati u ovršnom postupku na nekretnini iznos koji formalno promašuje iznos vrijednosti nasljeđene imovine, a to stoga što ovrhovoditelj u ovršnom postupku na nekretnini ovršenika najčešće ne može očekivati da će uspjeti u cijelosti namiriti svoju tražbinu osiguranu založnim pravom, uključujući glavnicu duga, kamatu i troškove, poštujući zakonski red namirenja da se prvenstveno namiruju troškovi postupka, propisane kamate (redovne i zakonske) te na kraju sama glavnica. Osim toga, valja napomenuti da tuženiku kao vjerovniku nije preostalo ništa drugo osim da pokuša naplatiti svoju dospjelu tražbinu iz iznosa dobivenog prodajom predmetne nekretnine , s obzirom da je iz ovršnog spisa razvidno da su svi računi 1.tužiteljice ugašeni, tako da je tuženik kao ovrhovoditelj podnoseći sporni ovršni prijedlog poštivao važeće zakonske propise vezano za predmet ovrhe, odnosno vrstu namirenja.

46.Na temelju ovako utvrđenih okolnosti koje je sud ocijenio po svom uvjerenju, a radi donošenja presude u ovoj parnici, sud je našao da je tužbeni zahtjev 1.tužiteljice B.P. i 2.tužiteljice A.M. u cijelosti neutemeljen te ga je kao takvog odbio, kao u izreci presude.

47.Budući da su tužiteljice izgubile u cijelosti ovu parnicu dužne su tuženiku naknaditi sav prouzročen parnični trošak koji je po ocjeni suda bio nužan za pravilno vođenje ove parnice, a koji se odnosi na zastupanje putem punomoćnika – odvjetnika, sukladno odredbi čl. 154.st.1.Zakona o parničnom postupku.

48.Tuženikov trošak sastoji se od sastava pisanog odgovora na tužbu te zastupanja na dvama ročištima na kojima se raspravljalo o meritumu spora (od 21.10.2020.i 11.4.2022.), kao i za sastav dva obrazložena podneska (od 15.2.2021.i 4.10.2021.), sve od po 3.125,00 kn, uključujući PDV od 25%, tako da ukupan tuženikov trošak iznosi 18.750,00 kn, a s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora od 181.838,72 kn, te primjenom odredaba Odvjetničke tarife i Zakona o sudskim pristojbama. Naime, kod donošenja odluke o trošku postupka, odnosno naknade troška, sud nije mogao priznati tuženiku trošak pristojbe na odgovor na tužbu, jer ovaj pristojba nije ni plaćena, a niti je tuženik obvezan platiti je , budući da je uspio u ovoj parnici.

49.Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

Valpovo, 6. svibnja 2022.

S U D A C

ZDRAVKO MAMIĆ, v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 3 primjerka, putem ovog suda na rješavanje nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Tužiteljicama putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika