REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 6 Us I-1261/2021-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu tužitelja Grada Umaga, U., kojeg zastupa opunomoćenik I. J., dipl. iur., protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, P., uz sudjelovanje zainteresirane osobe P. L. d.d. P., koju zastupa opunomoćenik I. R., dipl. iur., radi komunalne naknade, 6. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-363- 03/21-01/66, URBROJ: 2163/1-18-09/2-21-02 od 15. rujna 2021.

II. Odbija se žalba zainteresirane osobe izjavljena protiv rješenja Grada Umaga, Upravnog odjela za komunalni sustav i prostorno planiranje, KLASA: UP/I-363-03/21- 01/557, URBROJ: 2105/05-06/03-21-01 od 14. lipnja 2021.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak ovog spora u visini od 180,00 kn (stotinu osamdeset) u roku od 60 (šezdeset) dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga spora.

IV. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova ovog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Grada Umaga, Upravnog odjela za komunalni sustav i prostorno planiranje, KLASA: UP/I-363-03/21-01/557, URBROJ: 2105/05-06/03-21-01 od 14. lipnja 2021., trgovačkom društvu P. l. d.d. P. (zainteresiranoj osobi) utvrđena je visina komunalne naknade za 2020. godinu za građevinsko zemljište koje služi obavljanju djelatnosti koje nisu proizvodne (za poslovnu jedinicu S. A.), u godišnjem iznosu od 158.276,27 kn, za k.č.br. … i k.č.br. …, sve k.o. U.

2. Protiv navedenog rješenja ovdje zainteresirana osoba izjavila je žalbu povodom koje je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-363-03/21-01/66, URBROJ: 2163/1- 18-09/2-21-02 od 15. rujna 2021. poništio citirano prvostupanjsko rješenje od 14. lipnja 2021. te obustavio upravni postupak.

3. Tužitelj u tužbi i kasnijem tijeku spora osporava zakonitost navedenog drugostupanjskog rješenja zbog bitne povrede odredaba upravnog postupka, nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Pozivom na odredbu čl. 92. st. 1. t. 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 68/18, 110/18, 32/20, dalje: ZKG) osporava zaključak mišljenje tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o građevinskom zemljištu koje služi u poslovne svrhe već o šumskom zemljištu za koje se po zakonu ne obračunava komunalna naknada, odnosno zemljištu koje služi redovnoj uporabi zgrada (okućnica). Ističe da se u naravi radi o turističkom naselju koje je ograđeno i zatvoreno ulaznom rampom u kojem se uz poslovne objekte nalaze zelene površine, staze i slično koje služe isključivo za obavljanje poslovne djelatnosti odnosno za potrebe gostiju. Ukazuje da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Us-12370/2011-4 od 23. siječnja 2014. istaknuo da je obveznik dužan plaćati korištenje građevinskog zemljišta koje služi obavljanju poslovne djelatnosti, a koje se nalazi unutar ograđenog poslovnog kruga obveznika. To znači, kako navodi sud, da se radi o zemljištu koje imaju pravo koristiti pa okolnost da se radi o stablima, šumicama, stazama nije odlučna kraj činjenice da se radi o građevinskom zemljištu na kojem su izgrađeni objekti te manipulativna i hortikulturna površina koja služi za obavljanje poslovne djelatnosti. Vezano za okućnice, smatra da tuženik ne može sam određivati što se smatra okućnicom jer one nisu pojedinačno utvrđene, kako i sam tuženik navodi u rješenju, već se one određuju sukladno propisima Zakona o prostornom uređenju.

4. Tužbenim zahtjevom tužitelj predlaže da sud poništi osporeno rješenje tuženika, te tuženika obveže na naknadu troškova upravnog spora tužitelju.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako tuženik nije sam utvrdio okućnice zgradama tj. zemljište koje služi redovnoj uporabi zgrada već je iz dokaza koji su priloženi prvostupanjskom spisu tj. kopija iz katastarskog plana i izvadaka iz zemljišnih knjiga zaključio da se radi o okućnicama. Naime, predmetno građevinsko zemljište i zgrade čine cjelinu i kao takve su označene jednom katastarskom oznakom što ukazuje da je predmetno zemljište određeno kao okućnica prilikom same izgradnje predmetnih zgrada. Stoga se za isto građevinsko zemljište ne može utvrditi komunalna naknada kao za građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti koja nije proizvodna, jer se na istome ne obavlja djelatnost već ono samo služi za redovnu uporabu zgrada u kojima se obavlja ta djelatnost, te samostalno ne ostvaruje nikakav dohodak. U odnosu na nekretnine koje su po kulturi šuma i za koje tužitelj navodi da su na istoj izgrađeni poslovni objekti, iz izvatka iz katastra razvidno je kako navedene nekretnine čine zemljište oko navedenih poslovnih objekata i predstavljaju zelenu površinu. Stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. P. l. d.d. P., koja u ovome sporu ima status zainteresirane osobe, u odgovoru na tužbu i kasnijem tijeku spora prvenstveno ukazuje da ni tužitelj (jedinica lokalne samouprave) ni Upravni odjel za komunalni sustav i prostorno planiranje G. U. (prvostupanjsko tijelo) ne mogu biti aktivno legitimiran za podnošenje tužbe odnosno imati svojstvo tužitelja, pa stoga predlaže odbacivanje tužbe kao nedopuštene. Uz izostanak aktivne legitimacije, zainteresirana osoba ukazuje i na neutemeljenost tužbe, ističući da površine nekretnina obuhvaćene tim rješenjem zapravo predstavljaju zemljišta koja se nalaze oko poslovnih prostora na navedenim nekretninama, odnosno istim katastarskim česticama, a za koje poslovne prostore je rješenjem Upravnog odjela za komunalni sustav i prostorno planiranje Grada Umaga – Umago KLASA: UP/I-363-03/21-01/556, URBROJ: 2105/05-06/03-21-01 od 14. lipnja 2021. utvrđena visina komunalne naknade za 2020. godinu te da posljedično ne postoji obveza plaćanja komunalne naknade za zemljišta oko tog poslovnog prostora, pri čemu se poziva na pravni stav izražen od ovoga suda u presudi poslovni broj 1 UsI-254/13-12 od 24. lipnja 2014. Ističe da je u navedenoj presudi ovaj sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu upravo G. U. radi poništenja rješenja nadležnog Upravnog odjela Istarske županije, zauzeo stav da se, ukoliko na nekoj nekretnini (katastarskoj čestici) postoji poslovni prostor i zemljište koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti, komunalna naknada plaća samo za poslovni prostor, a ne još dodatno i za zemljište koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti. Stoga je zainteresirana osoba, sukladno navedenoj presudi naslovnog suda, kod nekretnina (katastarskih čestica) na kojima obavlja svoju poslovnu djelatnost, a na kojima se nalazi neki poslovni prostor i pripadajuća okućnica (dvorište), pri obračunu komunalne naknade uzela u obuhvat neto korisnu površinu poslovnog prostora koju je obračunala prema koeficijentu namjene kao za poslovne prostore koji služe za djelatnosti koje nisu proizvodne, dok njihove okućnice (dvorišta) nije obračunala, budući takve nekretnine predstavljaju jedan jedinstveni poslovni prostor za koji je već obračunata obveza plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor i to u većem iznosu, odnosno po većem koeficijentu namjene. Također zainteresirana osoba osporava navode tužitelja da se radi o turističkom naselju koje da je ograđeno i zatvoreno ulaznom rampom, te ističe da navedene nekretnine predstavljaju isključivo okućnice poslovnih prostora zainteresirane osobe koje služe redovnoj uporabi tih istih poslovnih prostora te se nalaze na istoj katastarskoj čestici, a na tim okućnicama poslovnih prostora zainteresirana osoba ne obavlja nikakvu djelatnost niti na istima ostvaruje ikakav prihod. Također, navedenim nekretninama (okućnicama poslovnih prostora) može svatko pristupiti, a ne samo gosti zainteresirane osobe, odnosno pristup istima nije onemogućen ogradom i zatvorenom ulaznom rampom. U odnosu na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-12370/2011-4 od 23. siječnja 2014. zainteresirana osoba navodi da se ista ne može primijeniti u ovom postupku budući da se ista odnosi na specifičnu djelatnost (korištenje golf terena) čije je obavljanje posebno uređeno i to na način da su golf tereni zaista i ograđeni te je pristup istima omogućen samo osobama koje plate ulaznicu ili članarinu za igranje golfa, a što ovdje nije slučaj. Zaključno ukazuje da zainteresirana osoba uredno podmiruje obvezu komunalne naknade za sve nekretnine koje se nalaze u kampovima, pa čak i za ona zemljišta (okućnice) koja se nalaze da istoj katastarskoj čestici oko poslovnih prostora, a budući da na istima zainteresirana osoba uistinu obavlja svoju djelatnost (gosti postavljaju kamp kućice i šatore). Predlaže da sud odbaci tužbu, podredno odbije tužbeni zahtjev, te da tužitelja obveže na naknadu troškova spora zainteresiranoj osobi.

7. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 28. travnja 2022., u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika zainteresirane osobe, a na temelju čl. 39. st. 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21, dalje: ZUS) odsutnosti tuženika, koji je navedeno predložio podneskom od 7. travnja 2022., čime se smatra da je strankama u smislu čl. 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet ovog upravnog spora.

8. Prvenstveno valja reći kako nije osnovan prigovor zainteresirane osobe glede nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, budući da sukladno ustaljenoj upravnosudskoj praksi jedinice lokalne samouprave imaju pravni interes sudjelovati u upravnim sporovima koji se odnose na komunalna davanja, a s obzirom da se radi o prihodu proračuna jedinice lokalne samouprave.

9. Stoga se sud, ne našavši razloga za odbacivanje tužbe u smislu čl. 30. ZUS- a, upustio u meritorno raspravljanje.

10. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka.

11. Razmatrajući sva sporna pitanja ovog spora, sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Odredbom čl. 92. st. 1. ZKG-a propisano je da se komunalna naknada plaća za: 1. stambeni prostor, 2. garažni prostor, 3. poslovni prostor, 4. građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti i 5. neizgrađeno građevinsko zemljište.

13. Odredbom stavka 3. istog članka određeno je da se građevinskim zemljištem koje služi obavljanju poslovne djelatnosti smatra zemljište koje se nalazi unutar ili izvan granica građevinskog područja, a na kojemu se obavlja poslovna djelatnost, a stavka 4. istog članka da se neizgrađenim građevinskim zemljištem smatra zemljište koje se nalazi unutar granica građevinskog područja na kojemu se u skladu s propisima kojima se uređuje prostorno uređenje i gradnja mogu graditi zgrade stambene ili poslovne namjene, a na kojemu nije izgrađena zgrada ili na kojemu postoji privremena građevina za čiju izgradnju nije potrebna građevinska dozvola. Pri tome se neizgrađenim građevinskim zemljištem smatra i zemljište na kojemu se nalazi ruševina zgrade.

14. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem od 14. lipnja 2021. zainteresiranoj osobi utvrđena visina komunalne naknade za 2020. godinu za k.č.br. … i k.č.br. …, sve k.o. U., temeljem utvrđenja da se radi o građevinskom zemljištu koje služi obavljanju djelatnosti koje nisu proizvodne (za poslovnu jedinicu S. A.).

15. Odlučujući o žalbi zainteresirane osobe, tuženik u pobijanom rješenju utvrđuje slijedeće činjenično stanje:

- k.č.br. …[2] u KO U. upisana je po kulturi šuma 16259 m[2] , neplodno 5760 m , hotel sa 6146 m , pomoćne zgrade površine 279 m i bazeni 338 m , te je iz kopije katastarskog plana razvidno da je predmetnoj čestica zelena površina i pristupni put koji se nalaze na okućnici hotela,

- k.č.br. … u KO U. upisana je u zemljišnim knjigama kao šuma površine 87583 m[2] te je iz kopije katastarskog plana razvidno da je na predmetnoj čestici zelena površina.

16. Iz navedenog činjeničnog stanja tuženik zaključuje kako proizlazi da za k.č.br. … i dio k.č.br. … s 16259 m[2] na kojima se nalazi šuma, neosnovano obračunata komunalna naknada za šumsko zemljište za koje prema čl. 92. st. 1. ZKG- a ne postoji obveza plaćanja komunalne naknade. Isto, za preostali dio k.č.br. …, tuženik zaključuje da se radi o zemljištu koje služi redovnoj uporabi zgrade (predstavlja okućnicu tj. dvorište), te se ne može smatrati građevinskim zemljištem koje služi obavljanju djelatnosti koje nisu proizvodne, jer su iste namijenjene samo redovnoj uporabi zgrada u kojima se obavlja ta djelatnost, a za koje se zgrade obračunava komunalna naknada s višim koeficijentom (poslovni prostor), te koje zemljište čini cjelinu sa zgradama i ne sudjeluje samostalno u stvaranju dohotka.

17. Među strankama ovoga spora odlučne činjenice suštinski nisu sporne, već je sporna primjena prava, naime da li je tuženik pravilno zaključio da za sporne nekretnine ne postoji obveza plaćanja komunalne naknade (budući da iste predstavljaju šumsko zemljište/zelenu površinu, odnosno okućnicu zgrade - poslovnog prostora, za koju je već utvrđena istovrsna obveza zasebnim (nepobijanim) rješenjem o komunalnoj naknadi), ili je pak riječ o građevinskom zemljištu koje služi obavljanju poslovne djelatnosti, na koje se plaća komunalna naknada (kako je to utvrđeno prvostupanjskim rješenjem).

18. Imajuću u utvrđeno činjenično stanje, koje stranke u onom dijelu koje je odlučno za donošenje odluke u ovom sporu ne osporavaju, kao i citirane odredbe zakona, sud nalazi da je prvostupanjskim rješenjem od 14. lipnja 2021. zainteresiranoj osobi pravilno utvrđena visina komunalne naknade za građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti. Pri tome se sud u cijelosti priklanja stajalištu izraženom u odluci Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us- 12370/2011-4 od 23. siječnja 2014. Naime, zainteresirana osoba ne osporava da se sporne nekretnine nalaze unutar poslovnog kruga zainteresirane osobe, što znači da se radi o zemljištima koje ima pravo koristiti, pa okolnost da se radi o okućnicama zgrada i zelenim površinama nije odlučna kraj činjenice da se radi o građevinskom zemljištu koje služi kao površina za obavljanje poslovne djelatnosti zainteresirane osobe (hotelijerstvo) bez koje ista ne bi mogla obavljati svoju djelatnost ili ju u krajnjem slučaju ne bi mogla obavljati s istom kvalitetom, te istom cijenom usluge.

19. Nastavno, sud nije našao potrebitim u ovom slučaju utvrđivati činjenicu ograđenosti zemljišta za koje je utvrđena komunalna naknada, jer niti sama zainteresirana osoba ne osporava da se radi o građevinskom zemljištu koje se nalazi unutar poslovnog kruga zainteresirane osobe i koje se koristi u poslovnu svrhu, a koja činjenica je odlučna (predmetno stajalište izraženo je između ostalog u odluci Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1941/2017-2 od 10. siječnja 2018.). Tim više što je zainteresirana osoba vlasnik predmetnih nekretnina, za koje i sama tvrdi da ih koristi kao „jedan jedinstveni poslovni prostor“. Navedeno stajalište vezano za plaćanje komunalne naknade za površinu „okućnice“ odnosno zemljišta oko objekta obveznika komunalnog doprinosa iskazana je i u odluci Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3853/2020-2 od 13. studenoga 2020.

20. Slijedom izloženog, sud zaključuje da pravno shvaćanje tuženika nije utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

21. Sukladno prethodnom, sud utvrđuje da nisu bile ispunjenje pretpostavke iz čl. 117. st. 1. t. 4. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21) za poništavanje prvostupanjskog rješenja od 14. lipnja 2021. Stoga je, primjenom odredbe čl. 58. st. 1. ZUS-a koja, između ostalog, ovlašćuje sud da sam riješi upravnu stvar, valjalo poništiti pobijano rješenje tuženika te odbiti kao neosnovanu žalbu zainteresirane osobe i potvrditi, kao pravilnu i zakonitu, odluku prvostupanjskog tijela od 14. lipnja 2021., čime je sud sam meritorno riješio predmetnu upravnu stvar pa se stoga upravni postupak u navedenoj stvari ima smatrati dovršenim (toč. I. i II. izreke ove presude).

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a, prema kojoj tužitelju, koji je uspio u ovome sporu, pripada pravo na naknadu troškova spora na teret tuženika, dok zainteresiranoj osobi, koja je u sporu izgubila, ne pripada pravo na naknadu troškova upravnog spora.

23. Stoga je tužitelju valjalo priznati zatraženi trošak putne karte opunomoćenika na relaciji U.-R.-U. u iznosu od 180,00 kuna (90,00 kuna u jednom smjeru) kao opravdan trošak, sve pozivom na čl. 6. st. 1. u svezi čl. 24. i čl. 7. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima („Narodne novine“ broj 8/88, 3/94 i 150/05).

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 6. svibnja 2022.

Sutkinja

Daria Pugel, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).