REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 4275/21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. B. iz M., o. Š., OIB: …., zastupanog po pun. S. P., odvjetnici u S., protiv tuženika

I. Č. iz Z., , OIB: …..,

zastupanog po odvjetnicima iz ZOU D. R., M. R. i H. K.,

Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 23. ožujka 2022. godine u nazočnosti pun. tužitelja, dana 6. svibnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ortaštvo između stranaka zaključeno temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji od 28.srpnja 2011.godine i Partnerskom ugovoru od 28.srpnja 2011.godine prestalo istupom tužitelja iz ortaštva, te je dužan tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju:

- iznos od 91.080,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 8.travnja 2016.godine do isplate po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena;

-iznos od 22.770,00 kn sa kamatom na oročena sredstva od 5% godišnje od 29.srpnja 2011.godine do 28.srpnja 2011.godine, te zakonskim zateznim kamatama od 29.srpnja 2011.godine do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.srpnja 2015.godine, a od 1.kolovoza 2015.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; te

-kamatu na iznos od 22.770,00 kn na oročena sredstva od 5% godišnje od 29.srpnja 2011.godine do 28.srpnja 2012.godine, a od 29.srpnja 2012.godine do 4.lipnja 2014.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

II.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 21.101,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poen.

Obrazloženje

Dana 6. kolovoza 2015. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su tužitelj, tuženik i A. B. dana 28. srpnja 2011. godine zaključili Ugovor o poslovnoj suradnji i Partnerski ugovor potpisane i ovjerene dana 28. srpnja 2011. godine za kupnju 15 % vlasničkih udjela u društvu W. S. W. I. iz T., A., od čega bi svaki od njih bio vlasnik 5 %

udjela tog društva. Tužitelj da je temeljem tih ugovora isplatio tuženiku iznos od 18.000 EUR-a na ime dogovorenog ulaganja za kupnju vlasničkih udjela od 15 % u navedenom društvu iz A., o čemu je potpisana potvrda o isplati od 4. kolovoza 2011. godine. Temeljem čl. 2. Ugovora o poslovnoj suradnji iznos protuvrijednosti od 18.000 EUR-a tuženik da je bio u obvezi vratiti tužitelju u roku od 12 mjeseci, uvećan za 5 % kamata, ukoliko ne dođe do stvaranja prihoda iz te firme, u protivnom da bi se isti iznos podmirio iz prihoda firme. Kako nije došlo do početka rada firme ni stvaranja prihoda, tuženik da je bio u obvezi iznos od 18.000 EUR-a vratiti do 28. srpnja 2012. godine. Tuženik da je u više navrata obećavao vratiti novac, što se vidi iz e-mail korespondencije, ali da do toga nije došlo. Dapače, tuženik da se ogriješio o odredbe Partnerskog ugovora tako da je samoinicijativno poslovao sa vlasničkim udjelima firme i samostalno, bez da o tome obavijesti partnere, prodao ili ustupio 12,5 % udjela citirane firme u A., dakle, mijenjao vlasničku strukturu firme i vlasničke udjele u firmi tako da je sada upisan kao vlasnik za 2,5 % udjela citirane firme, bez da je za to dobio suglasnost ili odobrenje partnera. P. A. B. da je dana

9. listopada 2013. godine istupio iz partnerskog udjela i poslovnog odnosa, o čemu su se suglasile sve ugovorne strane, tuženik da je prihvatio da obveze B. prelaze na njega pa tužitelj traži povrat uplaćenog iznosa u protuvrijednosti 18.000 EUR-a sa pripadajućim kamatama od tuženika, u skladu sa čl. 2. Ugovora o poslovnoj suradnji, s tim da se prvu godinu računaju kamate od 5 % na uloženi iznos, a za ostalo razdoblje u skladu sa odredbama Zakona o obveznim odnosima da teku zakonske zatezne kamate. Tuženik da je dana 4. lipnja 2014. godine vratio tužitelju iznos od 3.000 EUR-a ili 22.770,00 kn čime je smanjen osnovni dug tuženika na 15.000 EUR-a ili 113.850,00 kn. Radi navedenog tužitelj od tuženika potražuje isplatu iznosa od 113.850,00 kn sa kamatom od 5 % za razdoblje od 29. srpnja 2011. godine do 28. srpnja 2012. godine te zakonske zatezne kamate na ovaj iznos od 29. srpnja 2012. godine do isplate; potražuje i plaćanje 5 % kamata na iznos od 22.770,00 kn za razdoblje od 29. srpnja 2011. godine do 28. srpnja 2012. godine te zakonske zatezne kamate od 29. srpnja 2012. godine do 4. lipnja 2014. godine. Ujedno potražuje naknadu parničnog troška od tuženika.

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan. Navodi da tužitelj pogrešno tvrdi da bi mu bio u obvezi vratiti iznos od 18.000 EUR-a. Tuženik da nikad nije pozajmio novac od tužitelja za sebe te da nema osnova da se to od njega traži, tužitelj da je dao novac u svoje ime i u ime svoja dva partnera koji je utrošen za prijepis i plaćanje udjela u trgovačkom društvu. Temeljem Partnerskog ugovora da ne postoji čak ni solidarna obveza tuženika za preuzimanje duga A. B. koji je istupio iz pravnog

posla. Predmetni Partnerski ugovor da nije ništetan pravni posao, A. B. da

nije odustao od posla iz razloga koji su navedeni u vještvu D. R. nego zbog svađe sa tužiteljem jer nije imao novca za plaćanje svog udjela. D. A. B. da nije prešao na tuženika, da bi, ukoliko bi tuženik pristao preuzeti podjelu učešća trećeg partnera, tužitelj da bi od tuženika mogao potraživati samo 50 % financijske obveze B. odnosno dodatne 3.000 EUR-a od dana potpisa novog Partnerskog ugovora. Tužitelj da je odbio prijedlog novog Partnerskog ugovora nakon izlaska trećeg partnera iz posla. Dakle, tužitelj da nikada nije tuženiku pozajmio 18.000 EUR-a nego je tužitelj uložio novac u ime tri partnera u kupovinu učešća poduzeća koje je vlasnik projekta vjetroelektrane X., vrijednog cca 500 milijuna EUR-a. Tuženik da je u fazi razvoja projekta i zbog stalnog rasta troškova, radi lakšeg poslovanja, zajedno sa svim drugim partnerima prenio dio udjela na direktora iz A., za to da nije primio nikakvu naknadu o čemu može posvjedočiti direktor poduzeća. Za realizaciju projekta da se traži partner koji će uložiti ogromna sredstva u njegov završetak. U jednom trenutku tuženik, koji nije mogao izdržati stalna vrijeđanja i sumnje tužitelja, da je ponudio isplatu cjelokupnog udjela jer je imao kolegu koji je u tom trenutku bio spreman ući u projekt na mjesto tužitelja, na što mu je tužitelj odgovorio da njemu ne pada na pamet ni pod kojim uvjetima izići iz projekta. Tužitelj da je i sam sudjelovao u projektu pronalaženja investitora tako da za činjenicu da projekt do sada nije realiziran ne može prozivati tuženika. Dakle, ulaskom u projekt tužitelj da je financirao svoj udio od 6.000 EUR-a te udjele tuženika i A. B. od po 6.000 EUR-a, to je bilo poslovno ulaganje tri partnera i predstavljalo je ulaganje koje je moglo i nije moralo uspjeti. U slučaju neuspjeha, svaki od partnera da je riskirao 6.000 EUR-a koje je za njih uplatio tužitelj. Iznos od 6.000 EUR-a koji je tužitelj uplatio u ime tuženika, tuženik da mu je trebao vratiti u roku godinu dana, tuženik da je od tog iznosa vratio 3.000 EUR-a sa zakašnjenjem, da je dužan vratiti još 3.000 EUR-a tužitelju sa pripadajućim kamatama. Dakle, da ne osporava svoj dug od 3.000 EUR-a sa pripadajućom ugovorenom kamatom.

Svojim podneskom od 8. travnja 2016. godine tužitelj uređuje tužbeni zahtjev i sada traži da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su raskinuti Ugovor o poslovnoj suradnji zaključen dana 28. srpnja 2011. godine i Partnerski ugovor zaključen 28. srpnja 2011. godine, predlaže da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 113.850,00 kn sa kamatama te kamate na iznos od 22.770,00 kn od dospijeća do plaćanja – 4. lipnja 2014. godine. Dakle, tužitelj od tuženika traži isplatu cjelokupnog preostalog iznosa od 15.000 EUR-a sa kamatama na ime posudbe i naknade štete jer se kao partner nije suglasio sa izmjenama vlasničkih udjela i drugih radnji koje je poduzimao tuženik.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom vještva stalnog sudskog vještaka D. R. od 4. kolovoza 2015. godine (privatnog vještva naručenog od strane tužitelja); U. o poslovnoj suradnji zaključenog između tužitelja, A. B. i tuženika dana 28. srpnja 2011. godine koji je u njihovim potpisima ovjeren kod javnog bilježnika; P. ugovora zaključenog između tužitelja,

A. B. i tuženika dana 28. srpnja 2011. godine koji je također u njihovim potpisima ovjeren od strane javnog bilježnika; Priznanice ispuštene od strane tuženika dana 4. kolovoza 2011. godine; dokumentacije u pogledu društva W. S. W. I. iz T., A.; prepiske između parničnih stranaka kao i A.

B.; priznanice ispuštene od strane tužitelja dana 4. lipnja 2014. godine; saslušanjem tužitelja i tuženika u svojstvu parničnih stranaka; saslušanjem svjedoka A. B., M. G. i I. J.; pregledom izjave I.

J. od 26. rujna 2016. godine; e-mail poruka L. G. u prijevodu na hrvatski jezik.

Dana 11.prosinca 2020.godine donesena je prvostupanjska presuda kojom je suđeno kao u izreci, s tim što je zahtjev odbijen za više zatražene kamate od dosuđenih. Protiv ove presude tuženike j podnio žalbu, dana 15.studenog 2021.godine doneseno je drugostupanjsko rješenje Gž-164/21 kojim je ukinuta prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje.

Nakon donošenja ukidnog rješenja održano je jedno ročište za glavnu raspravu, stranke nisu imale nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga, sud je zaključio glavnu raspravu, činjenično stanje u potpunosti utvrđeno za meritono presuđenje.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je osnovan.

Među strankama nije sporno da su dana 28. srpnja 2011. godine zajedno sa A. B. zaključili U. o poslovnoj suradnji predmet kojeg je poslovna suradnja oko realizacije učešća u vlasništvu poduzeća W. S. W. I. iz

T., A.. Čl. 2. istog tužitelj se obvezao uložiti u poslovnu suradnju 18.000

EUR-a kao zajednički ulog potpisnika ugovora u otkup 15 % dionica poduzeća. Tuženik i A. B. obvezali su se udio koji tužitelj ulaže u njihovo ime (za svakog od njih po 6.000 EUR-a), ukoliko ne dođe do stvaranja prihoda preko poduzeća, vratiti tužitelju najkasnije 12 mjeseci od potpisivanja ovog sporazuma, uvećan za kamatu na oročena sredstva u visini od 5 % godišnje. Ukoliko dođe do stvaranja prihoda poslovanjem poduzeća, isti su se suglasili da se prva sredstva iskoriste za povrat uloga tužitelju u cjelokupnom iznosu. Tuženik se obvezao na svoje ime upisati 15 % udjela u navedenom poduzeću te sa tužiteljem i B. potpisati poseban partnerski ugovor kojim će se međusobni odnos udjela posebno definirati i gdje će tužitelj i B. biti prikriveni partneri u istom vlasničkom omjeru (svaki za po 5 %). Navedena trojica su dana 28. srpnja 2011. godine zaključila i Partnerski ugovor kojim su ugovorile da tuženik ustupa dio svog suvlasništva u navedenom društvu tužitelju za 5 % te A. B. za 5 %, a on ostaje suvlasnik za 5 %. Tim Partnerskim ugovorom su se suglasili da nitko od njih neće prodavati ni ustupati svoje udjele trećim osobama bez prethodne suglasnosti druge dvije ugovorne strane koje će imati pravo prvokupa nad spomenutim udjelima. Među strankama nije sporno da su navedeni pravni poslovi zaključeni i da su proizvodili pravne učinke, dakle, prema stavu ovog suda radilo bi se o ortakluku, u kojem su prema trećima tužitelj i A. B. trebali biti tajni partneri. Dakle, nije sporno da je tužitelj predao tuženiku iznos od 18.000 EUR-a, što je tuženik potvrdio Priznanicom od 4. kolovoza 2011. godine, isti se obvezao tužitelju osobno uplatiti ovaj iznos u ime sva tri partnera, kao zajednički ulog u ime i svrhu otkupa 15 % dionica poduzeća u A.. Nije sporno da je dana 4. lipnja 2014. godine tuženik tužitelju vratio iznos od 3.000 EUR-a odnosno protuvrijednost tog iznosa u iznosu od 22.770,00 kn. Dakle, tužitelj od tuženika potražuje preostali iznos od 15.000 EUR-a protuvrijednosti u kunama sa kamatama te potražuje kamate na vraćeni iznos od 3.000 EUR-a odnosno protuvrijednosti tog iznosa u kunama. Tužitelj drži da mu je tuženik obvezan vratiti i 6.000 EUR-a koje je tužitelj predao tuženiku u ime partnera A. B., da mu je dužan vratiti i tužiteljev udjel od 6.000 EUR-a te iznos od 6.000 EUR-a koje je tužitelj predao tuženiku za samog tuženika, a od čega mu je tuženik vratio 3.000 EUR-a.

U svom iskazu tužitelj navodi da su između njega, tuženika i B. zaključena dva ugovora 28.07.2011.g., predmetni ugovori, da je iste sačinio tuženik, a isti da su ovjereni kod javnog bilježnika, ti ugovori da su potpuno jasni, da je ugovoreno da će njih trojica sa tužiteljevim novcem, koji će tuženik uložiti u zajedničko suvlasništvo u firmi W. S. W. I. (VSWI), T., A.,

steći ukupno 15% dionica u istom, svaki od njih trojice za po 5%. Nakon potpisivanja ugovora da je 4.08.2011.g. dao I. Č. iznos od 18.000 eura, tuženika da nije poznavao prije potpisivanja ovih ugovora, da je poznavao A. B.. Navodi da je on rekao B. da može ponuditi novac, ali da traži i svoje učešće u realizaciji, te da se B. od tuženika vratio sa odgovorom da se više ne radi o 5.000 eura već o 15.000 eura, te da i on ima isto želju da bude ugovarač, pa da se uključi u vlasničku strukturu. Navodi da su mu izložili da je projekt vjetroelektrane uznapredovao, da je stavljen stup za mjerenje vjetra, da ima projekt, suglasnost o koncesiji zemljišta, da su već pregovori napravljeni oko transporta, da im je ponude zaštite okoliša prihvaćen, a samo da je trebalo to malo progurati. Kako je on po struci inženjer koji se bavio managementom, to da su zaključio da bi bilo mudro uložiti svoja sredstva u takav aranžman, da je rekao B. da pripreme ugovor, kada je ugovor pripremljen da su ga zvali na potpis kod javnog bilježnika, u ugovoru da je navedeno da sada traže 18.000 eura za 15% udjela u poduzeću. Ugovor da je analizirao, razmislio, a kako je čl. 7. partnerskog ugovora ugovoreno da će kopija ugovora iz kojeg je vidljiva vlasnička struktura poduzeća V. nakon što se upiše suvlasništvo I. Č. postati sastavni dio ugovora, to da je navedeni ugovor potpisao. Dana 4.08.2011.godine da su se našli ponovno i da je on tuženiku predao 18.000 eura u kuverti pred A. B., da je saznao da tuženik i B. idu

u A. da predaju novac i završe formalnosti oko sklapanja tog suvlasničkog ugovora. A. da je zamolio da provjeri hoće li tuženik predao točno 18.000 eura, da mu je B. naknadno kazao da je kuverta bila ista ona u kojoj je tužitelj predao tuženiku novac. Navodi da se u tuženika duboko razočarao kada je dobio dokument o suvlasničkoj strukturi firme W. što je bilo krajem 2012.g. u kojoj dokumentaciji da je stalo kako je ukupan kapital firme 100.000 eura, a suvlasništvo I. Č. 15%. Navodi da mu je tuženik u e-mailu napisao da je to bila unaprijed dogovorena cijena između njega i A. (15.000,00 eura). Iznos od 3.000 eura da mu je tuženik da mu je poslije vratio i to dana 4.06.2014.g., dok je preostalih 15.000 eura još uvijek u T. kao suvlasnički ulog Č., a to da su tužiteljevi novcu, a ne tuženikovi.

Pošto je tuženik postao legitimni suvlasnik te firme, da je preuzeo poslove i počeo ih obavljati, kao npr. pronalaženje investitora, koordinacija poslova i dr. Od tuženika da nije dobio niti jedan jedini dokument, a vezano za čl.7.Partnerskog ugovora, sasvim slučajno da je doznao da je tuženik suvlasnik firme W. od 2,5%, na što se još više iznenadio. Sukladno ugovornim odredbama između stranaka, tuženik da nije postupao, da je uvidio da od njihovog partnerskog odnosa nema ništa, kao i da nema mogućnosti da se realiziraju ugovori. Tužitelj navodi da je iz ugovora izašao treći partner A. B. jer isti nije izvršavao ugovorne obveze, da mu u dvije godine nije vratio novac – njegovih 6.000,00 EUR-a, A. da je preuzeo ugovornu obvezu da će tužitelju vratiti 6.000,00 EUR-a sa kamatama. Dakle, tuženik i B. da su njemu trebali vratiti po 6.000,00 EUR-a, kako A. nije vratio ništa, da je tužitelj otkazao ugovor, što je sa tuženikom, sukladno čl.5. Partnerskog ugovora, tuženik da se sa tim suglasio 9.listopada 2013.godine i da je izjavio da će njih dvojica ugovoriti nove relacije i da im B. više ne treba. Navodi da je on osobno isključio B. iz Partnerskog ugovora.

Tuženik u svom iskazu navodi da je sa svojim kolegama, dva p. i jednim A. pristupio osnivanju firme u A. sa svrhom realizacije projekta X.. S obzirom da nije bio financijski moćan u pogledu osnivačkog kapitala, da je sa projektom upoznat A. B., da je isti predložio da uđe u suvlasništvo firme, jer ima čovjeka koji bi htio uložiti novac u projekt. Navodi da je pitao vlasnike za uvjete, da su mu rekli da bi on za 15% učešća trebao platiti 15.000 EUR-a, da je to prenio B., a da je on je rekao da će prijatelju reći 18 % jer postoje troškovi upisa i putovanja. Do tada tuženik da nije poznavao tužitelja, da je B. istom kazao cifru od 18.000 EUR-a, te da će on platiti za svakog od njih po 6.000 EUR-a, a ta razlika od 3.000 EUR-a da je odmah bila podijeljena na svu trojicu. B. i on da su napravili ugovor koji je tužitelj pregledao, suglasio se sa istim i potpisao ga, on da je uplatio i financirao ih sa ukupno 18.000 EUR-a, a da su se oni obvezali vratiti mu po 6.000 EUR-a svaki od nas dvojice, dakle, B. i tuženik. U trenutku ulaska u projekt tužitelj da je bio točno bio upoznat s činjenicom u kojoj je fazi projekt, a da pretpostavlja da je tužitelj kao iskusan manager mogao pretpostaviti u kojem se vremenu može dobiti povrat novca iz proizvodnje struje. Isto tako da je znao da s kupovinom od 15% ne dobivaju upravljačka prava u firmi, da je on osobno upoznao direktora L. G. sa ulaskom partnera u njegov dio, međutim, njego stav da je i tada i danas bio da njega to ne zanima, da je to bio koji tuženik ima u vlasništvu. U nastavku rada firme da su svi pokušavali naći neke partnere, a da je sve financirao G., zbog toga da su se on i druga dva partnera odlučili da svoje učešće smanje, oni sa 25% na 2,5%, a on sa 15% na 2,5%, a da za to nitko nije ni tražio ni dobio bilo kakav novac, da je to učinjeno u svrhu ostanka u projektu, jer u suprotnom da nisu trebali nadoplatiti oko 100.000 EUR-a za poslovanje firme. Što se tiče međusobnih udjela, B. da nije imao novac da u roku isplati tužitelja pa da mu je tužitelj kazao da će ga isključiti iz projekta, da ga je tužitelj pitao za mišljenje, te da je on kazao kako je tužitelj sa B. prijatelj 30 godina, da je uloženi novac njegov i da on donese odluku o tome. Navodi da su se dogovorili da ukoliko će uvoditi nekog trećeg u projekt umjesto B., da će za to tražiti tražiti 20.000 EUR-a od tog potencijalnog trećeg koji bi ušao umjesto B.. Navodi da je bio zainteresiran njegov prijatelj M. G., večer prije sastanka sa G. da su se našli tužitelj i on i dogovorili da će mu ponuditi ulazak umjesto B. za 20.000 EUR-a. Sutradan da je tužitelj došao sa G. i rekao da će mu prodati udio A.

B. za 6.000 EUR-a, da je bio ljut radi toga jer je ispalo da je htio prevariti prijatelja za 14.000 EUR-a i da nije pristao na to. Kada je prespavao da je objasnio G. kakva je bila situacija, rekao i njemu i tužitelju da je sa tim suglasan. Navodi da je tužitelju kazao da ima zainteresiranih koji bi ga isplatili u cijelosti za njegov udio, tužitelj da je to odbio i rekao mu da ni ne pomišlja da ga izbaci iz projekta. Dakle, da je imao ponudu da izađe, ali na to nije pristao. Firma P. I. J. da je sudjelovala u projektu od početka i ista procjenjuje svoje učešće do sada na 75.000 EUR-a, u ovaj projekt da je on kao tuženik uložio osobno oko 10.000 EUR-a plus 6.000 EUR-a koje se obvezao vratiti tužitelju, a L. 300.000 EUR-a… Na upit je li prezentirao tužitelju vlasnički ugovor na 2,5% tuženik je naveo da misli da mu je to prezentirao, ali da ne zna kada točno. Na upit misli li ostati vlasnik 2,5% udjela sa tim što će mu isplatiti još 3.000 EUR-a te misli li obavještavati tužitelja i podnositi izvješća o djelatnosti tuženik je naveo da je mislio kao će on i tužitelj ostati suvlasnici za ukupno 2,5% i da mu on isplati dug od 3.000 EUR-a sa kamatama. Tih 2,5% da je u omjeru 2/3 tužiteljevo, a 1/3 tuženikovo. Navodi da je L. G. najavio prodaju firme W..

Svjedok A. B. u svom iskazu navodi da je kao stranka sudjelovao u

Partnerskom ugovoru od 28. srpnja 2011. godine, a u Ugovoru o poslovnoj suradnji da su sudjelovale stranke. Tim Partnerskim ugovorom da je dogovoreno da će tužitelj dati 18.000,00 EUR-a koji iznos je bio namijenjen za razvoj projekta vjetroelektrana u A., da je dogovoreno da se taj iznos dijeli na tri dijela, da su tuženik i svjedok bili u obvezi platiti tužitelju svaki po 6.000,00 EUR-a, u slučaju da netko od njih trojice odustane odnosno ne plati, da taj njegov dio prelazi na tužitelja. S obzirom da se svjedoku nisu ostvarila neka poslovna očekivanja, da tužitelju nije platio svoj dio od 6.000,00 EUR-a nakon čega ga je tužitelj pisanim putem obavijestio da će poduzeti korake protiv njega putem odvjetnika, a da je on naveo tužitelju da u cijelosti napušta projekt te da svoj dio u projektu prepušta njemu odnosno tužitelju. Navodi da je Partnerskim ugovorom dogovoreno da tuženik i svjedok svaki svoj dio od 6.000 EUR- a isplate tužitelju u roku od jedne ili dvije godine od datuma potpisa ugovora, nakon preuzimanja tog iznosa tuženik i svjedok da su otputovali u A. na sastanak s partnerima i da je tim a. partnerima tuženik predao novac odnosno istu omotnicu koju je dobio od tužitelja. U ovom projektu svjedok da je ostao sve do trenutka dok nije dobio pismo tužitelja u svezi isplate dogovorenog iznosa, a da je na isto odgovorio tužitelju i pojasnio razloge radi kojih izlazi iz projekta. Nakon što je zaprimio ovo pismo da je sa tužiteljem prekinuo sve kontakte, a isto tako i sa tuženikom. Navodi da nema saznanja o tome je li M. G. stupio na njegovo mjesto u ovom projektu, navodi da je u A. prilikom sastanka bilo neupitno da tuženik nije jedini partner u ovom projektu, da su bili po jedan gospodin iz P. i A., svjedok i tuženik te zapisničarka, da se tada nije razgovaralo o partnerskim postocima, tuženik da je pregovarao o svotama i da je ispregovaran postotak od 15 % sudjelovanja u suvlasništvu projekta. Navodi da tužitelj protiv njega nije podnio tužbu za povrat iznosa od 6.000 EUR-a, već mu je poslao prijetnju pred utuženje.

Svjedok M. G. u svom iskazu naveo je da poznaje stranke, svjedoka

A. B., a da osobno nije vidio Ugovor o poslovnoj suradnji od 28. srpnja 2011. godine i Partnerski ugovor od 28. srpnja 2011. godine. Navodi da je o tim ugovorima saznao, da se radilo o projektu u A. za koje bi svaka od stranaka trebala uložiti po 5.000 EUR-a, da je imao saznanja da su A. B. i tuženik putovali u A. i da je tada navedeni iznos podignut na ukupno 18.000 EUR-a, da je čitav ovaj novac dao tužitelj, a da ne zna kome ga je točno predao, uglavnom, taj novac da je odnesen u A.. Koliko on zna, po čuvenju, tužitelj da je taj novac dao i za tuženika i za B., da se radilo o projektu vjetroparka koji je započeo 2011. godine, a da je već 2013. godine došlo do nekih problema. Tužitelj da je zatražio povrat novca i tuženik da mu je vratio iznos od 3.000 EUR-a, A. B. da je istupio iz navedenog dogovora iz razloga što nije imao novaca za vratiti. Negdje 2015. ili 2016. godine tužitelj da mu je ponudio da otkupi ulog A. B. pod istim uvjetima, što je svjedok prvotno i prihvatio, međutim, tome da se protivio tuženik radi izmijenjenih okolnosti i da bi minimum uloga sada iznosio 20.000 EUR-a, svjedok na to da nije pristao i da su mu stranke nakon toga ponudile iste uvjete kakvi su bili i za B., a da to svjedok ipak nije prihvatio. Tuženik da nikada nije osporavao svoj preostali dio obveze prema tužitelju.

Svjedok I. J. navodi da je o U. o poslovnoj suradnji i

P. ugovoru zaključenih između stranaka i A. B. saznao od

tuženika nakon zaprimanja poziva za saslušanje i da mu je o tim pravnim poslovima pričao samo tuženik. Od tuženika da je saznao za firmu i partnera L. G.,

projektu u A., da mu je tuženik predložio da sudjeluje u izradi projektne dokumentacije glede projekta vjetroparka u A.. Navodi da je posao na projektu povjeren njegovoj firmi – P. d.o.o., da je bio u A. i da je razgovore u svezi preuzetog posla vodio isključivo sa tuženikom. Nakon povratka iz A., kompletne premjere da su obradili u uredu te materijal poslali gospodinu G. u T., s obzirom da je isti bio šef čitavog projekta, da je sa istim imao dobru suradnju.

Za navesti je da je tužitelj priložio tužbi privatno naručeno vještvo vještaka ekonomske struke D. R., ovo vještvo nije bilo potrebno, činjenično stanje utvrđeno je temeljem ostale spisu priložene dokumentacije, saslušanja stranaka i svjedoka. Sud drži da je činjenično stanje u ovom postupku u potpunosti utvrđeno, da su izvedeni svi potrebni dokazi, a analizom svakog dokaza posebno i uzajamnim dovođenjem u vezu, sud zaključuje da je zahtjev tužitelja osnovan. Naime, predmetni pravni poslovi zaključeni dana 28.srpnja 2011.godine (Ugovor o poslovnoj suradnji i Partnerski ugovor), ovjereni u potpisima od strane javnog bilježnika, zaključeni su između tužitelja, tuženika i A. B., u biti predstavljaju ugovor o ortaštvu, vezano za projekt vjetroelektrane u A., a preko društva W. registriranog u A.. Dakle, taj projekt, tada tek u početnoj fazi trebao se realizirati i izgledna je bila ogromna dobit, u slučaju pozitivnog ishoda istog. Prema odredbi čl. 637. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) ugovorom o ortaštvu uzajamno se obvezuju dvije ili više osoba uložiti svoj rad i/ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja. Odgovornost za štetu uređena je u čl. 649. ZOO-a, a podjela dobiti odnosno snošenje gubitka u čl. 650. i 651. ZOO-a. U ovom slučaju su tri ortaka, tužitelj, tuženik i B. zaključili ugovor o ortaštvu, unijeli su po 6.000,00 EUR-a u ortakluk, s tim što je tužitelj unio svojih 6.000,00 EUR-a te za svakog od druga dva ortaka po 6.000,00 EUR-a na ime pozajmice. Zajednički cilj bio im je stjecanje 15% udjela u društvu W. iz A., svaki od njih za po 5% udjela (s tim što je svih 5% trebalo biti formalno upisano na tuženika, a u stvarnosti su tužitelj i B. trebali biti tajni ortaci sa za po 5% udjela u društvu). To društvo trebalo je donositi ogromnu dobit, prema realnom tijeku stvari, a sve poslove vođenja ortakluka prepustili su tuženiku, ugovorom. U ovom slučaju imovine stečene poslovanjem ortaštva nije bilo, društvo W. nije ostvarivalo nikakvu zaradu i niti jedan od tri ortaka nije ništa zaradio vezano za poslovanje tog društva. Dakle, u smislu odredbe čl. 638. ZOO-a imovinu ovog ortaštva čine samo ulozi ortaka (glavnica od 18.000,00 EUR-a), a imovine stečene poslovanjem ortaštva u ovom slučaju nije ni bilo. Sud drži utvrđenim da je tužitelj unio svoj ulog u ortaštvo od 6.000,00 EUR-a, a da je tuženiku i B. pozajmio iznos njihovog uloga od po 6.000,00 EUR-a za svakog od njih. Oni su mu se ovaj iznos obvezali i vratiti, tuženik je od svojih 6.000,00 EUR-a vratio tužitelju nespornih 3.000,00 EUR-a, što je potvrdio ispuštanjem priznanice. Svakako su mu, prema stavu ovog suda, i tuženik i B. bili dužni vratiti 6.000,00 EUR-a, kako društvo nije ostvarilo dobit, to su mu oni to bili dužni vratiti, a što nisu napravili, tuženik je tužitelju od svog dijela vratio iznos od 3.000,00 EUR-a.

B. je pak iz ortaštva istupio, to proizlazi iz iskaza stranaka i iskaza samog B. pred sudom, sa tim istupom B. suglasni su bili i tužitelj i

tuženik, a to potvrđuje i prepiska B. i stranaka. B. zbog nedostatka sredstava i interesa, na pritisak tužitelja da mu vrati pozajmicu, odlučuje istupiti iz ortaštva i sa tim upoznaje i tužitelja i tuženika, obojica na to pristaju, od tog trenutka ortaštvo čine samo tužitelj i tuženik, a tužitelj temeljem izjave B. i pristanka tuženika, preuzima na sebe ulog u ortaštvo koji je uplatio umjesto B., od tog trenutka ulog tužitelja u ortaštvu je 12.000,00 EUR-a, ulog tuženika je 6.000,00 EUR- a (koji mu je tužitelj pozajmio i koji mu mora vratiti). Temeljem navedenog tužitelj bi od tog trenutka trebao biti suvlasnik društva W. za 10%, a tuženik za 5%, a to sada nije slučaj i ne može biti slučaj, krivnjom samog tuženika.

Nije sporno, a to proizlazi iz svih izvedenih dokaza, da su stranke pokušale na mjesto B. dovesti za ortaka svjedoka G., tužitelj se sam angažirao po pitanju poslova ortakluka, pronalaženja investitora i novog ortaka, to na kraju nije uspjelo. Dakle, kada su već u ortakluku ostale samo stranke, sa čime su se obojica suglasila, tužitelj za 2/3 imovine ortaštva, a tuženik za 1/3, došlo je do toga da ortakluk prestane jer je tužitelj iz ortakluka istupio. Pitanje istupa tužitelja iz ortakluka, krivnja za to i opravdanost tog koraka, rješava pitanje isplate u ovom postupku, osnovanosti ili neosnovanosti zahtjeva spram tuženika. Temeljem svih izvedenih dokaza sud zaključuje da je logičan potez tužitelja da iz ortaštva istupi, iako on to naziva raskidom ugovora. Naime, prava volja ortaka bila je da na ime uloga svaki od ortaka stekne po 5% udjela u društvu u A., projekt je tek bio u zametku, a prema logičnom slijedu stvari to društvo je trebalo ostvarivati veliki profit. Naknadno je došlo do toga, očito su okolnosti izmijenjene da tuženik sam i bez pristanka tužitelja i B., smanji udio njih trojica u navedenom društvu sa 15% ukupno na 2,5%, što predstavlja umnogome izmijenjene okolnosti ugovora o ortaštvu sa kojim se tužitelj i B. nisu suglasili. B. obzira je li to tuženik trebao napraviti, on je prije navedenog poteza i odluke o tome trebao dobiti suglasnost druga dva ortaka, što nije napravio, dakle, doveo je tužitelja pred zid svojom jednostranom odlukom i samim tim su se na štetu tužitelja promijenile okolnosti od trenutka zaključenja ugovora o ortaštvu, na gore. T. se sa ovim potezom trebao suglasiti, tuženik je jednostrano donio tu odluku, svakako na štetu tužitelja i B., sada samog tužitelja. O. se tužitelj angažirao želeći smanjiti štetu, spasiti uloženih 18.000,00 E.-a, pa i održati ortakluk na životu, odnosno ugovor o ortaštvu na snazi. P. redovnom tijeku stvari, bez obzira na njegov veliki angažman, u tome nije uspio, svrha ortakluka nije ispunjena, očito i ne može biti ispunjena, društvo W. nije davalo profit i ne ostvaruje dobit, a očito ni vjetroelektrana nije i neće zaživjeti preko tog društva. Sam tuženik navodi da većinski vlasnik G. prodaje to društvo i da će prodajom stranke loše proći (u financijskom smislu). Dakle, izjava o istupu iz ortaštva dana je na znanje tuženiku od strane tužitelja upravo podneskom tužitelja od 8.travnja 2016.godine, kojim je uređen zahtjev i traži se utvrđenje da su raskinuti pravni poslovi između stranaka od 28.srpnja 2011.godine. Do tog trenutka istupa tužitelja iz ortaštva nije bilo, dakle, ovim podneskom dana je izjava tužitelja o istupu iz ortaštva o kojoj je sud odlučio izrekom ove presude. Prema odredbi čl. 652. ZOO-a ugovor o ortaštvu sklopljen na neodređeno vrijeme ortak može otkazati u svako doba, osim u nevrijeme ili na štetu ostalih ortaka. Prema odredbi č l. 654. ZOO-a učinak istupa i isključenja nastupa danom izjave o otkazu odnosno danom priopćenja odluke o isključenju, pa i onda kad su bili osporeni, a zatim potvrđeni kao pravovaljani. Čl. 655. ZOO-a propisuje da ortaštvo prestaje istupom i isključenjem ortaka, ako ortaštvo čine dva ortaka, dakle, za zaključiti je da je istupom tužitelja iz ortaštva ugovor o ortaštvu između tužitelja i tuženika prestao. Prema odredbi čl. 657.ZOO-a nakon prestanka ortaštva slijedi dioba zajedničke imovine, nakon podmirenja zajedničkih dugova vraćaju se ulozi, dakle, za zaključiti je da se tužitelju imaju, nakon prestanka ortaštva vratiti ulozi u ortaštvo u ime tužitelja od 6.000,00 EUR-a i A. B. koji je prenesen tužitelju u iznosu od 6.000,00 EUR-a.

U ovom slučaju situacija je specifična jer su tužitelj i B. tzv. tajni ortaci, a upravo je tuženik na svoje ime upisao 2,5% udjela u društvu W. iz A., u tom dijelu on jedini i ostaje, nakon prestanka ortaštva suvlasnik tog društva, tužitelj sa tim udjelom odnosno suvlasništvom društva, nakon istupa iz ortaštva više nema ništa, ali mu tuženik, kao upisani suvlasnik tog društva treba vratiti uloženih 12.000,00 EUR-a u ime tužitelja i u ime A. B.. Situacija u pogledu ovih upisa dokazana je priloženom dokumentacijom vezanom za društvo W.. Ovo i temeljem odredbe čl. 649. ZOO-a prema kojoj odredbi ortak odgovara za štetu koju nanese ortaštvu, osim ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, ortak odgovara za štetu koju nanese ortaštvu na načelu predmnijevane krivnje.

Pravilan je navod tužitelja da je tuženik njemu nanio štetu upravo u iznosu od 12.000,00 EUR-a (sa kamatama), upravo krivnjom tuženika i zbog njegovog od strane tužitelja neovlaštenog odlučivanja i postupanja, naime, utvrđeno je da je tuženik smanjio, pristao na smanjenje suvlasnički udjel od 2,5%, umjesto ugovorenih 15% udjela u društvu, do smanjenih došlo je jednostranom voljom tuženika na 2,5% koji su sada upisani na njega i jedino na njega, a na štetu tužitelja. Sa tim udjelom tužitelj istupom iz ortaštva više nema ništa, ali tuženik tužitelju na ime naknade štete ima isplatiti 12.000,00 EUR-a koje je tužitelj u svoje i ime B. unio u ortaštvo, tuženik je nanio štetu ortaštvu, na kraju samom tužitelju, te je ovaj iznos sa kamatama obvezan vratiti tužitelju, odnosno naknaditi mu štetu u protuvrijednosti ovog iznosa, da ovaj iznos ostane tuženiku, tužitelj bi imao imovinsku štetu u tom iznosu, koju je ovom presudom potrebno sanirati, odnosno naložiti tuženiku da tužitelju štetu naknadi, on nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Dakle, 12.000,00 EUR-a (protuvrijednosti u kunama) tužitelju pripada na ime naknade štete koju je tuženik kao ortak nanio ortaštvu, odnosno njemu (i kako sljedniku B.) a ta se šteta manifestira u smanjenoj imovini tužitelja jer je taj iznos u svoje i ime B. unio u ortaštvo, a B. mu je svoj dio ustupio, na što je tuženik pristao. Dakle, iznos od 12.000,00 EUR-a predstavlja protuvrijednost u iznosu od 91.080,00 kn, koliko je tužitelj i zatražio od tuženika, na ovaj iznos tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate od istupanja tužitelja iz ortakluka izjavom iz podneska od 8.travnja 2016.godine, a istupio je upravo radi samovoljnog i neovlaštenog postupanja tuženika, to na protuvrijednost od tih 12.000,00 EUR-a tužitelju zakonske zatezne kamate pripadaju od dana te izjave – 8.travnja 2016.godine do isplate, vezano za odredbu čl. 29. ZOO-a.

Što se tiče iznosa od 6.000,00 EUR-a koji je tužitelj pozajmio tuženiku, tu se radi o tipičnoj pozajmici odnosno pravnom poslu ugovora o zajmu, dakle, ovaj iznos tuženik se obvezao vratiti tužitelju, od ovog iznosa vratio mu je iznos od 3.000,00 EUR-a odnosno iznos od 22.770,00 kn, koji predstavlja kunsku protuvrijednost, dana 4.lipnja 2014.godine. Sukladno navedenom, vezano za pravni posao između tužitelja i tuženiku, navedeni zajam iznosa od 6.000,00 EUR-a, tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju još iznos od 3.000,00 EUR-a protuvrijednosti u kunama – 22.770,00 kn sa ugovorenim kamatama od 5% godišnje za period od 28.srpnja 2011.godine do 28.srpnja 2012.godine, a nakon toga od 29.srpnja 2012.godine do isplate zakonske zatezne kamate radi zakašnjenja temeljem odredbe čl. 29. ZOO-a.

Nadalje, na plaćeni iznos od 22.770,00 kn (protuvrijednost vraćenog iznosa od 3.000,00 EUR-a) tužitelju pripadaju i ugovorene kamate od 5% godišnje za period od 29.srpnja 2011.godine do 28.srpnja 2012.godine, a od 29.srpnja 2012.godine do 4.lipnja 2014.godine (plaćanja) zakonske zatezne kamate.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn; pristupa na odgođeno pripremno ročište od 14.travnja 2016.godine u iznosu od 625,00 kn (25%); zastupanja na 5 ročišta u iznosu od po 2.500,00 kn (6.lipnja 2016.godine, 29.rujna 2016.godine, 24.studenog 2016.godine, 2.studenog 2020.godine i 23.ožujka 2022.godine); sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 2.500,00 kn; sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 1.488,00 kn i sudsku pristojbu presude u istom iznosu; što ukupno zbrojeno daje iznos od 21.101,00 kn; koliko je na ime naknade parničnog troška tuženik obvezan isplatiti tužitelju. Preostali trošak tužitelju ne pripada jer nije bio potreban za vođenje parnice, npr. trošak privatno naručenog vještva, trošak sastava preostalih podnesaka (osim jednog obrazloženog). Trošak prijevoda tužitelj nije dokazao u pogledu tog izdatka i visine istog, a trošak dnevnica tužitelja radi pristupa na ročišta tužitelju ne pripada, tužitelj je umirovljenik, nije dokazao da je izgubio bilo kakvu zaradu radi pristupa na ročišta radi saslušanja, a inače je imao punomoćnika kojemu su obistinjeni svi potrebni troškovi za vođenje parnice. Radi svega navedenog odlučeno je kao u tč. II. izreke ove odluke.

U Splitu, 6. svibnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

Broj zapisa: eb30b-94269

Kontrolni broj: 04c75-adabe-e5fcc

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JULIJANA PONOŠ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web

adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-

dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.