REPUBLIKA HRVATSKA
P-3875/21
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja pod 1 S. G., O.: …, i pod 2
J. G., O.: …, oboje iz S., oboje zastupani
po pun. V. L. i Ž. V. odvj. u S., protiv tuženika H.
U. Z. O., Z., O.: …, zastupan po
pun. M. D. i Z. P. odvj. u S., radi naknade štete, nakon glavne i
javne rasprave održane dana 21. travnja 2022. god. u prisustvu zamj. pun. tužitelja pod 1 i pod 2 M. L. odvj. u S. i pun. tuženika M. D. odvj. u
S., dana 06. svibnja 2022. godine,
p r e s u d i o j e :
I Dužan je tuženik u roku 15 dana isplatiti tužiteljima pod 1 i pod 2 s osnova duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe iznose od po 109.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznose od po 45.500,00 kn, teku počev od 26. veljače 2013. god., a na iznose od po 63.500,00 kn, teku počev od 10. studenog 2021. god., sve do isplate, a koje zakonske zatezne kamate se obračunavaju u razdoblju od 26. veljače 2013. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za pet postotnih poena, te u razdoblju od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
U odnosu na više zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, tužbeni zahtjev tužitelja pod 1 i pod 2 se odbija kao neosnovan.
II Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužiteljima pod 1 i pod 2 trošak spora u iznosu od 31.048,88 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana presuđenja pa do isplate, dok se za više zatraženi iznos, zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Odbacuje se zahtjev tužitelja pod 1 i pod 2 za oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.
Obrazloženje
Kod ovog suda dana 12.03.2013.god., zaprimljena je tužba tužitelja pod 1 i pod 2, protiv tuženika radi naknade štete. U tužbi tužitelji navode da je dana …god., došlo do prometne nezgode u S., koju je skrivio nepoznati
vozač. U ovoj nezgodi vrlo teške tjelesne povrede zadobio je T. G. - sin tužitelja pod 1 i pod 2, koji je upravljao motociklom Y. Navode da je u spisu ovog suda broj P1-5341/09, utvrđeno kako je kod sina tužitelja T. G. došlo do nastupa naročito teškog invaliditeta.
Nadalje navode da su tužitelji roditelji T. G. i da imaju pravo tražiti naknadu štete koja se sastoji u duševnim bolovima zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe, a kako se ovdje radi o najbližem srodniku-sinu, to svakom od tužitelja po ovom osnovu pripada iznos od po 250.000,00 kn. Tužitelji su se obratili tuženiku radi mirnog rješenja spora, što je tuženik odbio, pa radi svega navedenog tužitelji traže naknadu nematerijalne štete koju trpe zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe, i to svakom tužitelju iznos od po 250.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 25.08.2008. god., pa do isplate.
Tužitelji pod 1 i pod 2 su podnijeli i prijedlog za oslobađanje od plaćanja sudske pristojbe u ovom postupku.
Podneskom od 17.11.2016.god., tužitelji su konačno postavili tužbeni zahtjev kojim od tuženika potražuju iznose od po 175.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 25.08.2008.g., do isplate.
U odgovoru na tužbu od 13.03.2015.god., tuženik se je usprotivio tužbi i tuženom zahtjevu, te istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije, jer da je teret dokaza na okolnost da je nepoznato vozilo sudjelovalo u ovoj prometnoj nezgodi na tužiteljskoj strani, te da je tu odlučnu okolnost u postupku potrebno dokazati na siguran način, a što su u ovakvom predmetu stvarni neposredni očevici, svjedoci same nezgode (ili barem takav svjedok) čiji iskaz je vjerodostojan. Nadalje navodi da u spisu na koje se tužitelji pozivaju, pod dokazima je spis ovog suda P1-5341/09 u kojem je kao jedini svjedok, navodno očevidac odvijanja nastanka predmetne nezgode predložen (i saslušan) R. B., koji je naveo da je on vidio da je
došlo do sudara između motocikla kojim je upravljao srodnik tužitelja i nepoznata vozila, no prometni vještak u navedenom parničnom spisu (kao i drugi prometni vještak u kaznenom spisu) navode da nije bilo sudara, nego da je vozač motocikla izbjegavao opasnost, pri čemu je udario u ivičnjak i pao. Isti svjedok svaki put mijenja iskaz koliko je osoba bilo u nepoznatom vozilu. Tako je na dan nezgode na upit rekao da ne zna, u izjavi u mirnom postupku naknade štete srodnika tužitelja je napisao da je bila jedna putnica, da bi u navedenom parničnom spisu naveo da je bila cijela obitelj. Takav dokaz po tuženiku nije vjerodostojan.
Nadalje navodi da vještak prometne struke koji je u građanskoj parnici vještačio dinamiku nastanka prometne nezgode, a po prirodi stvari nije vidio samu nezgodu, objektivno ne može znati da li je tužitelja ugrozilo zaista nepoznato motorno vozilo ili neki drugi objekt (na svoje oči nije mogao vidjeti nepoznato vozilo, sve da je isto i bilo, jer nije bio tamo), te pravno može biti prihvatljivo da je po vještaku tehnički održivo da je došlo do ugrožavanja od strane nepoznatog motornog vozila, ali da je nepoznato motorno vozilo zaista sudjelovalo u nezgodi - to na parnično pouzdan način može samo iskazati vjerodostojan svjedok, stvarni očevidac nezgode, koji je to zaista i vidio, ako je to bilo tako.
U parničnom predmetu na koji se pozivaju tužitelji, radi se o tome da je svjedok iskazao da je u nezgodi sudjelovalo nepoznato vozilo, a da je vještak temeljem toga vještačio postojanje nepoznatog vozila, jer vještak uopće nema ni jednog dokaza osim iskaza svjedoka, jer ni tragova nikakvih nema - no to može biti pravno prihvatljivo u smislu da je postojanje nepoznatog vozila utvrđeno na pouzdan način - jedino ako se svjedok ocjeni vjerodostojnim.
Tuženik dodatno navodi da je sin tužitelja vozio ogromnom brzinom i da je upravljao izuzetno snažnim motociklom, a uopće nije imao položeni vozački ispit A kategorije.
Temeljem svega navedenog, ako tužitelji na kojima je teret dokaza dokažu na potreban siguran način da je sina tužitelja ugrozilo zaista nepoznato motorno vozilo, radi se o visokom stupnju suodgovornosti, pogotovo što su nastale baš jako teške tjelesne ozlijede zbog kojih bliski srodnici trpe duševne boli, a koje ne bi nastale da je vozio dozvoljenom brzinom.
Tuženik spori i visinu štete, kao previsoko postavljenu, te da uz to nije ukalkuliran doprinos sina tužitelja šteti, premda i sam tužitelj pismeno u drugom predmetu tvrdi da ga ima, ali nije visok, te da je neosnovano zatražio i kamate i to od dana štetnog događaja u 2008.god., premda ista može biti pravilno postavljena od dana zahtjeva u 2013. god., (zahtjev je tuženik zaprimio najkasnije 26.02.2013. god., list 24 spisa).
U podnesku koji je na sudu zaprimljen 17.11.2016.god., tužitelji navode da u ovom predmetu potražuju naknadu štete na ime duševnih bolova koje trpe zbog naročito teškog invaliditeta svoga sina T. G., koji je u prometnoj nezgodi od dana 25.08.2008.god., u S., zadobio vrlo teške tjelesne povrede. Težinu i posljedice sina tužitelja - T. G., vještačili su u predmetu ovog suda broj P.- 4341/09 stalni sudski vještaci medicinske struke, i to dr. M. J. spec. neurokirurg, dr. M. T. spec. neurolog, dr. D. T. spec. ortoped i dr. M. J. spec. psihijatar. Iz nalaza sudskih vještaka medicinske struke, a glede zdravstvenog stanja T. G. proizlazi da je T. G. stradao vrlo mlad, te da je u trenutku nezgode imao samo 21 godinu, a vrlo teške posljedice trpjeti će do kraja života. T. G. u nezgodi je zadobio čitav niz teških tjelesnih povreda, i to politraumu, ozljedu lubanje i mozga, krvni izljev ispod tvrde moždane ovojnice desno čeono – sljepoočno i tjemeno, nagnječenje mozga, traumatsko krvarenje ispod paučinaste moždane opne, udarno gnječenu ranu na glavi tjemena, nagnječenje pluća s desne strane, višekomadni komplicirani prijelom lijeve nadlaktične kosti, brojne oguljotine po licu, vratu, udovima, hematom na gornjem lijevom kapku. Zbog toga trpio je bolove jakog intenziteta u trajanju od 5 dana, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 75 dana, te bolove slabije jakosti u trajanju 270 dana, te je trpio i trpi brojne neugodnosti tijekom liječenja. Odmah po prijemu u bolnicu je inkubiran, reanimiran, prijenosnim respiratorom umjetno je ventiliran, izvršena je RTG obrada i CT mozga. Nakon što je utvrđeno da je kod njega došlo do subularnog hematoma između mozgovne kore i ispod tvrde mozgovne ovojnice podvrgnut je hitnom neurokirurškom zahvatu, te mu je postavljena sadrena imobilizacija s sadrenom longetom, te je zbog potrebe za ventilaciju smješten u Jedinicu intenzivnog liječenja. Pet dana bio je priključen na respirator radi strojnog disanja, te je dana 04.09.2008.god., podvrgnut novom operacijskom zahvatu, ovaj put repozicijski osteosintezi radi prijeloma nadlaktične kosti. Tek dana 16.09.2008.god., premješten je na intenzivnu njegu odjela za neurokirurgiju, gdje je ponovno trebao biti operiran, međutim, zbog zastoja rada srca, nakon reanimacije uspjelo se uspostaviti rad srca. Nakon toga je ponovno smješten u Jedinici intenzivnog liječenja u periodu od 09.10.2008.god., do 20.10.2008.god., da bi se liječenje nastavilo na odjelu za neurokirurgiju do 27.10.2008.god., potom je dana 27.10.2008.god., primljen na liječenje KT, te je po prijemu utvrđeno da ima nazograstričnu sondu,
urinarni kateter, pelene, brojne dekubitise - desna peta, trtica, križna kost, desni bok, te da su mu noge bez ikakve gibljivosti. U toplicama je liječenje trajalo 10 mjeseci, i tu je naučen kretati se u invalidskim kolicima, a otpušten je 31.08.2009.god., i praktički svo vrijeme najmanje jedan od tužitelja bio je sa svojim sinom. Tek u siječnju 2009.god., T. G. je počeo uzimati hranu i piće na usta.
T. G. morao se višekratno podvrgnuti zahvatima kod kirurga za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju zbog prisutnih dekubitusa, te se je konstantno liječio kod fizijatra, te je ponovno operiran u veljači 2010.god., kada mu je u bolnici u Z. izvršeno saniranje dekubitusa na desnom boku, primao je antiepileptičku terapiju, gubio je svijest u prosjeku 2 do 3 puta mjesečno, unatoč uzimanju lijekova. Sin tužitelja je bio na fizikalnom liječenju i rehabilitaciji u K. od 09.05.2010.god., do 10.06.2010.god., te od 10.01. do 20.02.2011.god., sin tužitelja je morao ponovno učiti govoriti, sve uz pomoć tužitelja. T. G. životna aktivnost je umanjenja za najmanje 80% zbog stanja poslije nagnječenja mozga i krvarenja ispod paučinaste mozgovne opne, zbog slabosti sva 4 ekstremiteta, tetrapareze uz prisutan spastično ataktičan hod, bez šanse za poboljšanje kliničke slike, zbog epilepsije, psihoorganskog sindroma, zbog P., prijelom lijeve nadlaktice, te osteomijelitisa, što su sve u svojim nalazima opisali vještaci medicinske struke u spisu ovog suda
Kod T. G. prisutna je naruženost srednjeg do jakog stupnja, zbog ožiljaka na glavi, zbog tetrapareze i spastično ataktičnog hoda, zbog stanja pri epileptičkom napadu, što je vidljivo trećim osobama, ne može se prikriti. Sve su to okolnosti koji opravdavaju tužiteljima dosuditi pravičnu novčanu naknadu zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe, jer su ispunjena dva kriterija i to a) utvrđeni stupanj invaliditeta bliske osobe i b) vanjske manifestacije invaliditeta ozlijeđenog koje u posrednog oštećenika (tužitelja –bliske osobe) izazivaju duševne boli.
Tužitelji su predložili da se pregleda spis ovog suda P1-5341/09, u kojem su u predmetu tužitelja T. G., protiv tuženik izvedeni dokazi na okolnost utvrđenja nastanka predmetne prometne nezgode - osnova odgovornosti, te na okolnost visine pretrpljene neimovinske štete, a što je sve relevantno za ovaj predmet. Kako je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-2123/15 utvrđeno da bi T. G., nastanku vlastite štete doprinio u stupnju od 30%, to tužitelje pripada pravo od tuženika potraživati 70%, pa svoj tužbeni zahtjev umanjuju za 30%, i potražuju svaki po 175.000,00 kn, sa pripadajućim zateznim kamatama, a kako je sud naprijed i naveo.
Uz podnesak od 17.11.2016.god., tužitelji su dostavili presudu ovog suda broj P1-5341/09 od 05.06.2015.god., te presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž- 2132/15 od 21.04.2016.god., kojom je djelomično prihvaćena žalba tuženika i preinačena presuda broj P1-5341/09 od 05.06.2015.god., u toč. I. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, tako da se tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti dosuđuje iznos od 490.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, dok se za više traženo tužbeni zahtjev odbija. Preinačena je i toč. IV. izreke iste presude u odluci o troškovima postupka. U preostalom pobijanom dijelu, žalbe tužitelja i tuženika su odbijene kao neosnovane.
Na ročištu dana 01.12.2016.god., a s obzirom da je donijeta prvostupanjska presuda i drugostupanjska odluka, tuženik je povukao prigovor promašene pasivne legitimacije iz odgovora na tužbu, te je ostao kod prigovora o doprinosu sina tužitelja štetnom događaju. Navodi da je prvostupanjskom presudom utvrđen njegov doprinos od 30%, međutim drugostupanjski sud je preskočio da je vještačeno doslovno da bi srodnik tužitelja da se kretao dozvoljenom brzinom imao neusporedivo manje posljedice. To se posebno reflektira u ovom postupku na okolnost stupnja posljedica. Tužitelji u ovom predmetu ne bi imali pravo na naknadu u slučaju da je stupanj posljedica kod srodnika manji, a kamo li neusporedivo manji. Prema tome stupanj doprinosa drugostupanjski sud je prenisko odredio, s tim da je preskočena i okolnost da srodnik nije imao položen vozački ispit za motocikl, a upravljao je motociklom od 600 kubika, u gradu i pred raskrižjem brzinom većom od 50% od dozvoljene brzine, što je utvrđeno vještvom iz predmeta koji je pravomoćno presuđen. Tuženik ukazuje da su protiv iste presude i tužitelji i tuženik izjavili reviziju upravo zbog pitanja doprinosa. Tuženik predlaže pribaviti isti spis. Što se tiče uređenog tužbenog zahtjeva, navodi da su tužitelji umanjili 30% na ime doprinosa sina tužitelja šteti od iznosa koji je previsok, te da potražuju kamatu od 2008.god., iako i sami priznaju da su podnijeli zahtjev 2013.godine. Tuženik se stoga protivi ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.
Ovaj sud je cijenio da je Županijski sud u Splitu svojom odlukom br. Gž- 2123/15 od 21.04.2016.god., djelomično prihvatio žalbu tuženika i preinačio presudu ovog suda poslovni broj P1-5341/09 od 05.06.2015.god., u toč. I. i toč. IV. izreke, kako je naprijed i navedeno, a koja je prvostupanjska presuda nakon toga postala pravomoćna.
Iz obrazloženja presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-2123/15 od 21.04.2016.god., proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je do nesreće došlo kada je vozač osobnog automobila Italijanske registarske oznake monovolumen, kretajući se srednjom prometnom trakom išao prijeći u lijevi prometni trak, dakle, izveo je radnju prestrojavanja u lijevu voznu traku, a da se prethodno nije uvjerio da time ne dovodi u opasnost ostale sudionike u prometu, i da će navedenim prestrojavanjem udaljenost između njegova vozila i motocikla tužitelja koji je dolazio iz istog pravca i kretao se u krajnjoj lijevoj traci, biti toliko mala da se tužitelj neće moći nastaviti kretati nesmetano svojom putanjom, i to brzinom kojom je do tada vozio.
Iz postupka proizlazi da je vozač monovolumena nepoznatih registarskih oznaka kritične prigode, postupajući protivno odredbama čl.37. i 48. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("NN", broj 67/08, u daljnjem dijelu teksta: ZSPC) i to prestrojavajući se u lijevu voznu traku ispred motocikla tužitelja, ušao u putanju kretanja tužitelja, te kod istog izazvao reakciju da skrene upravljačem ulijevo uz kočenje, a sve kako bi izbjegao direktan sraz sa stražnjim dijelom monovolumen vozila. Uslijed skretanja ulijevo je tužitelj udario u ivičnjak, te je potom došlo do prevrtanja njegovog motocikla i klizanja istog do mjesta zaustavljanja.
Dakle, vozač monovolumen vozila je poduzimajući radnju prestrojavanja u lijevu voznu traku, pritom ne vodeći računa o smjeru i brzini kretanja motocikla sina tužitelja, skrivio nastanak prometne nezgode u omjeru od 70%. Krivnja sina tužitelja u omjeru od 30% očituje se u činjenici što se je isti kritične prigode kretao brzinom većom od dopuštene, jer se je kretao brzinom od 110,4 km/h, dok je dopuštena brzina na tom području bila 70 km/h.
Iz obrazloženja iste drugostupanjske odluke proizlazi da nije osnovana žalbena tvrdnja tuženika, da jedini svjedok nesreće R. B. nije uvjerljiv svjedok i da njegov iskaz ne može biti uvjerljiv, jer je tri puta različito iskazao. Naime, iz Zapisnika o očevidu Istražnog centra Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem II Kir-911/08 od 25. kolovoza 2008. godine, utvrđeno je da je istražni sudac utvrdio da ga se je informiralo da je do nesreće došlo, kada je po izjavi očevidca R. B., vozač osobnog vozila Italijanske registarske oznake
monovolumen, kretajući se srednjom prometnom trakom išao prijeći u lijevi prometni trak, te je došlo do sraza s motorkotačem, koji da se je kretao lijevom prometnom trakom iz smjera S. prema O., a kojim je motorkotačem marke „Y.“ X. 600, bez registarske oznake, plave boje, upravljao tužitelj, te je od udara motociklista prešao na rubnik, nakon čega je pao i zadobio teške tjelesne ozljede. Nadalje, u Zapisniku o očevidu se navodi da je od strane djelatnika policije obavljen razgovor sa očevidcem R. B., koji je izjavio da je osobni automobil monovolumen
Italijanske registarske oznake udario u motorkotač, ali da nikakve druge podatke očevidac nije uspio zapamtiti, niti da se može izjasniti koliko je osoba bilo u vozilu. U izjavi koju je svjedok dao tuženiku dana na 16. siječnja 2009. godine, navedeno je: „Sam kontakt nisam vidio, ali je sigurno da je vozač automobila izgurao motociklistu s ceste, po mojoj pretpostavci automobil ga je udario u nogu ili volan“, a pri izjavi sudu također je naveo da je vidio vozača, opisao ga i to vrlo detaljno, da je vidio s njim u automobilu jednu žensku osobu, te da bi vozača prepoznao.
Točna je tvrdnja tuženika da su vještaci iskazali da nema materijalnih dokaza da je došlo do kontakta između motocikla i monovolumena, ali je za Županijski sud nedvojbeno da je monovolumen ušao u putanju kretanja tužitelja, i kod istog izazvao, kao što je već istaknuto, reakciju da skrene upravljačem u lijevo sa kočenjem da bi izbjegao direktan sudar, uslijed čega je udario u ivičnjak, prevrnuo se i nastavio klizati. Što se tiče uvjerljivosti samog svjedoka R. B., svjedok je vozio iza monovolumena, dakle imao je preglednost i mogao je uočiti način na koji se vozilo Italijanskih registarskih oznaka prestrojilo iz srednje u lijevu prometnu traku, zaustavio se je nakon nesreće, pružio prvu pomoć, nazvao policiju i hitnu pomoć, unesrećeni mu je gotovo umro na rukama, nikada do tada nije imao kontakte sa tužiteljem, a policiji je odmah na licu mjesta dao iskaz o vozilu talijanskih registarskih oznaka monovolumenu koji je doprinio nesreći, pa stoga isti sud ne prihvaća u žalbi tuženika isticanje neuvjerljivosti njegovog iskaza. Upravo suprotno, svjedok je uvijek isticao da je talijansko vozilo monovolumen bio onaj faktor koji je doprinio nastanku štetnog događaja. Stoga je u smislu odredbe članka 30. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("NN" 151/05), tuženik pasivno legitimiran za naknadu štete sinu tužitelja razmjerno krivnji vozača monovolumen vozila za nastanak štetnog događaja.
Iz obrazloženja dalje proizlazi i da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, i to odredbu čl.1092. Zakona o obveznim odnosima ("NN", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), kojom je normirano da oštećeni koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu. U konkretnom slučaju ima pravo na naknadu od 70% od utvrđene štete, jer je u postupku utvrđeno da je kriv za nastanak prometne nezgode u omjeru od 30%.
Dakle, pregledom istog spisa u kojem je donesena pravomoćna odluka, ovaj sud je utvrdio da je nedopuštena brzina kretanja motocikla tužitelja značajno povećala nastale efekte prometne nezgode, te da je tamo tužitelj (sin tužitelja u ovom postupku) postupajući protivno odredbi čl.51. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("NN", broj: 67/08 u daljnjem tekstu: ZSPC), i to vozeći čak 40,4 km/h više od dopuštene brzine, kriv za nastanak prometne nezgode u omjeru od 30 %.
Na ročištu od 02.02.2017.god., tužitelji su ustrajali u tužbi i tužbenom zahtjevu, drže da su sve odlučne činjenice glede načina nastanka predmetne nezgode već utvrđene u spisu br. P1-5341/09, a iz kojeg predmeta su presude prvog i drugog stupnja dostavljene u sudski spis, pa sud u ovom predmetu može donijeti odluku o suodgovornosti srodnika tužitelja na temelju činjenica i izvedenih dokaza u tom premetu, u kojem je tuženik sudjelovao s jedne strane, a sin tužitelja zastupan po istim odvjetnicima s druge strane.
Tuženik navodi da je jedna od odlučnih činjenica stupanj doprinosa srodnika tužitelja. Na okolnosti doprinosa vozača jednog od dva sudionika nezgode je potrebno, radi objektivnog utvrđenja činjeničnog stanja, a što je već pravni standard, provesti vještačenje. Tuženik ne spori da je u predmetu na koji se pozivaju tužitelji provedeno prometno vještačenje upravo radi utvrđenja odlučne činjenice stupnja doprinosa sina tužitelja. Međutim, da bi se isto prometno vještvo koristilo u ovom drugom postupku potrebna je izričita suglasnost tuženika, a koju on ne daje i protivi se izvođenju dokaza čitanjem istog vještva u dokazne svrhe u ovom postupku. Tuženik s obzirom da je očito da je sin tužitelja vozio znatno prekoračenom brzinom, te da je očito da je vozio u granicama dozvoljene brzine da bi ozljede bile neusporedivo manje, predlaže da se provede vještačenje po vještaku prometne struke, i to zajedno sa vještakom sudske medicine, a sve kako bi se utvrdilo s obzirom na brzinu koju će vještačiti vještak prometne struke, je li i koje bi ozljede bile izbjegnute, i da li bi i koje ozljede nastupile u blažem obliku, te u kojem bi omjeru posljedice ozljeda bile blaže u slučaju da je sin tužitelja upravljao motociklom dozvoljenom brzinom.
Tužitelji su se usprotivili dokaznom prijedlogu tuženika. Smatraju kako su odlučne činjenice već utvrđene u gore navedenom spisu, i brzina kretanja, i način sraza, odnosno utvrđena je prostorno - vremenska dinamika nastanka nezgode, o tome je pravomoćno odlučeno, pa je sada potpuno suvišno i nepotrebno ponovno izvoditi već izvedene dokaze, te izaziva znatne troškove, a među strankama je sporna samo visina doprinosa sina tužitelja. Tužitelji ustraju u prijedlogu pribave navedenog spisa, te predlažu da se prekine postupak dok Vrhovni sud ne da pravorijek o revizijama stranaka, jer će time Vrhovni sud zauzeti stav o stupnju doprinosa nezgode, kako sina tužitelja, tako i osobe za koju tuženik odgovora.
Tuženik se je usprotivio prekidu postupka do odluke Vrhovnog suda po revizijama stranaka, jer da tuženik nije dao pristanak da se dokazi (prometno tehničko vještačenje) izvedeni u postupku P1-5341/09, koriste u dokazne svrhe u ovom postupku.
Rješenjem 28.08.2017.god., sud je prekinuo ovaj postupak do odluke Vrhovnog suda R. H. po revizijama stranaka u predmetu P1- 5341/09,
s koje je Županijski sud u Vukovaru po žalbi tuženika rješenjem broj Gž-897/17-2 od 05.12.2017.god., ukinuo i spis vratio ovom sudu na ponovni postupak, a nakon čega je spis zaveden pod brojem P-6026/17.
Na ročištu dana 20.02.2018.god., tužitelji su ustrajali u prijedlogu da sud pribavi i pregleda spis ovog suda broj P1-5341/09, koji se nalazi na rješavanju pred Vrhovnim sudom R. H., s tim da ukoliko nije donesena revizijska
odluka da se od istog suda zatraži preslik cjelokupnog spisa, i nakon toga da sud odluči o izvođenju daljnjih dokaza u ovom predmetu.
Ovaj sud je od Vrhovnog suda R. H. zatražio spis P1-5341/09,
koji je i dostavljen ovom sudu, te je isti spis kopiran i kopija istog je priložena ovom spisu, a izvornik spisa ovaj sud je vratio Vrhovnom sudu R. H..
Kako tuženik nije dao pristanak da se u ovom postupku u dokazne svrhe izvede dokaz čitanjem vještva prometne struke iz predmeta P1-5341/09, ni nakon što je isti spis Vrhovni sud dostavio ovom sudu, sud je pročitao izvornik spisa, i nakon toga prihvatio prijedlog tuženika i odredio kombinirano prometno-tehničko vještačenje, a na okolnosti doprinosa sina tužitelja posljedicama zadobivenim u štetnom događaju, vezanih uz brzinu kojom je upravljao vozilom, tj. tuženik je predložio vještačenje na sporne okolnosti da li bi povrede sina tužitelja bile manje i u kojem stupnju za slučaj da bi se isti kretao u granicama dozvoljene brzine ili manjom brzinom, od one kojom se kretao, s tim da je dinamika nastanka nezgode utvrđena u spisu P1-5341/09, te da dinamika nastanka nije predmet revizijske odluke, već visina doprinosa sina tužitelja, odnosno suodgovornost sina tužitelja u visini štetnih posljedica koje je trpio.
Na ročištu održanom dana 09.05.2018.god., a s obzirom da je pribavljen spis P1-5341709, a da je tuženik predložio vještačenje samo na okolnost da li bi povrede sina tužitelja bile manje i u kojem stupnju, za slučaj da bi se isti kretao u granicama dozvoljene brzine, tužitelji su se suglasili da se to vještačenje provede na način da se vještacima preda kompletan predmet, i da im se udijeli primjeren rok, a kako bi se u odnosu na ove okolnosti izjasnili, imajući u vidu da je sama dinamika nastanka nezgode utvrđena u spisu P1-5341/09, i sama dinamika nastanka uopće nije predmet revizijske odluke.
Tuženik se je suglasio s istim prijedlogom tužitelja, te je ustrajao u prijedlogu da sud odredi sudsko-medicinsko i prometno-tehničko vještačenje.
Stoga je sud postupajući po suglasnom prijedlogu stranaka odredio kombinirano prometno-tehničko i sudsko-medicinsko vještačenje po stalnim sudskim vještacima dr. A. A. spec. patološke anatomije i spec. sudske medicine i
J. Š., dip. ing. prometa, stalni sudski vještak za cestovni promet i vozila, ovlašteni inženjer cestovnog prometa, na okolnost utvrđenja je li brzina kojom se kretalo vozilo sina tužitelja utjecalo na težinu povreda koje je isti zadobio, odnosno da li bi povrede bile manje u slučaju da se je kretao u ograničenoj brzini.
Sudski vještak dr. A. A., i J. Š., dip. ing. su sačinili kombinirano vještačenje od 29.05.2018.godine. U nalazu i mišljenju navode da se je predmetna nesreća dogodila u S. na kolniku ceste D. 8, dionica 18, km 2+800m, u južnoj kolničkoj traci, kod raskrižja. Opisali su postavljenu
prometnu signalizaciju i elemente ceste, iz kojeg proizlazi da je brzina kretanja postavljena prometnim znakom ograničena na 70 km/h. Utvrdili su oštećenja na motociklu Y. te naveli da u ovoj prometnoj nesreći nije došlo do sudara motocikla Y. i nekog drugog vozila, ali je došlo do udara M. -a u betonski rubnjak uz sjeverni rub južne kolničke trake D. 8. Motocikl Y. se kretao cestom D. 8, južnom kolničkom i sjevernom prometnom trakom, iz smjera zapada u smjeru istoka, a poslije prevrtanja M.-a na lijevu bočnu stranu, motocikl je u klizanju po kolniku do mjesta konačnog smirenja prešao put od 31,80 m, uz prosječno usporenje od cca 3/s2, a brzina kretanja M.-a u trenutku udara u betonski rubnjak iznosila je cca. 110 km/h. U vrijeme nastanka prometne nesreće bio je dan, vrijeme vedro i sunčano, kolnik ceste D. 8 je izgrađen kao ravan i pregledna cestovna dionica s okomitim preglednim zavojem kod G. groblja L., a duljina preglednosti prikazana je na slikama 2 i 3 i iznosi najmanje cca 250-300 m2.
V. M. i drugi sudionici u prometu su s obzirom na geometrijske elemente ceste imali dobru mogućnost međusobnog uočavanja koje su im eventualno mogla umanjiti druga vozila koja su se između njih nalazila u prometnom toku.
Navode da je sin tužitelja u prometnoj nezgodi zadobio sljedeće ozljede i to: polutrauma (višestruke ozljede), ozljedu lubanje i mozga teškog stupnja, krvarenje pod tvrdom moždanicom čeono sljepoočno tjemeno desno, nagnječenje mozga, traumatsko krvarenje u meke moždanice, traumatsku oteklinu mozga, rana razderotina glave i višekomadni komplicirani prijelom lijeve nadlaktice u području lakta.
Mišljenje je vještaka (vezano uz mehanizam nastanka tjelesnih ozljeda) da iz medicinske dokumentacije proizlazi kako je T. G. u štetnom događaju zadobio teške ozljede moždanica i mozga u smislu krvarenja i nagnječenja, ali bez prijeloma kostiju svoda i baze lubanje, pa kako je mozak izrazito vulnerabilan organ, ovakve se ozljede mogu zadobiti i pri jednostavnom padu kada motocikl stoji ili se kreće brzinom 5-10 km/h, dok kod složenog pada kao u konkretnom slučaju, tijelo dobiva ubrzanje, a nagnječenje mozga i prijelomi kostiju lubanje nastaju pri brzinama od oko 40-45 km/h. Prema tome ozljede vozača motocikla nastali su padom i mogle su nastati neovisno o brzini kretanja, tj. pri bilo kojoj brzini, pa brzina kretanja nije odlučna u mehanizmu nastanka ozljeda.
Dakle, da je vozio i dozvoljenom brzinom i manjom od one kojom se je kretao mogao je zadobiti opisane povrede, jer su povrede posljedica pada, a mogu se zadobiti neovisno o brzini kretanja, tj. pri bilo kojoj brzini, a brzina kretanja nije odlučna u mehanizmu nastanka ozljede.
Mišljenje je vještaka, da se je motocikl Y. kretao cestom D. 8, južnom kolničkom i sjevernom (lijevom) prometnom trakom, iz smjera zapada u smjeru istoka, odnosno iz smjera S. u smjeru O.. Zbog mogućeg ugrožavanja od strane nepoznatog vozila koje se je kretalo u istom smjeru ispred M.-a i koje se je prestrojavalo iz srednje u sjevernu prometnu traku kojom se kretao motocikl Y. vozač M.-a je reagirao na kočnicu i upravljač skrećući u lijevo kako bi izbjegao sudar s tim nepoznatim vozilom. Nije došlo do sudara M.-a i nepoznatog vozila, ali je u izbjegavanju sudara motocikl udario u betonski rubnjak uz sjeverni rub kolnika, zbog čega je došlo do dinamičke destabilizacije vozila s vozačem. Motocikl se je zatim na putu od 93,80 m nastavio gibati prema istoku u bočnom zanošenju, nakon čega je zajedno s vozačem pao na kolnik, poslije čega se motocikl nadalje nastavio gibati u klizanju po kolniku još 31,80 m, do mjesta konačnog smirivanja.
Brzina kretanja motocikla Y. pred reagiranje vozača na kočnicu i upravljač, kao i u trenutku udara u rubnik je iznosila oko 110 km/h, a brzina u trenutku pada M.-a na kolnik je iznosila oko 50 km/h. Brzinu kretanja nepoznatog vozila nije moguće utvrditi s obzirom da nije došlo do sudara s motociklom, a na mjestu događaja nisu utvrđeni materijalni tragovi nepoznatog vozila, niti je isto pronađeno nakon prometne nesreće.
Ako bi se M. kretao brzinom od oko 54 km/h ili bilo kojom manjom brzinom od navedene, vozilo bi se zaustavilo do mjesta udara u rubnjak, ako vozač reagira na kočnicu intenzivnim kočenjem u prosječnom vremenu od 1 s, odnosno kada je od mjesta sudara udaljen oko 31 m. U vrijeme nastanka prometne nesreće je bio dan, vrijeme vedro i sunčano, kolnik ceste D. 8 je izgrađen kao ravna i pregledna cestovna dionica s okomitim preglednim zavojem (konveksni prijelom nivelete ceste) kod G. groblja L., a duljina puta preglednosti prikazana je na slikama 2 i 3 vještva i iznosi najmanje 250-300m.
Vozač M. i drugi sudionici u prometu su s obzirom na geometrijske elemente ceste imali dobru mogućnost međusobnog uočavanja, ali su im istu eventualno mogla umanjiti druga vozila koja su se između njih nalazila u prometnom trokutu. Što se tiče položaja automobila i motocikla u vremenu i prostoru, u vremenu od 1 s prije sudara kad je vozač M.-a reagirao na kočnicu i upravljač, motocikl je od mjesta sudara u smjeru zapada bio udaljen 31 m. S obzirom na raspoložive podatke u spisu, položaj nepoznatog vozila nije moguće utvrditi.
Tužitelji nisu imali primjedbe na nalaz i mišljenje sudskih vještaka, posebno su naveli da je zadatak sudskih vještaka za sudsku medicinu i vještaka prometne struke bio utvrditi je li brzina kretanja vozila sina tužitelja utjecala na težinu povreda koje je isti zadobio u predmetnoj prometnoj nesreći, a vještaci su na isto dali svoje mišljenje "kako su ozljede vozača motocikla nastale padom i mogle su nastati neovisno o mehanizmu nastanka ozljeda tj. pri bilo kojoj brzini, pa i pri maloj brzini, tako da brzina kretanja nije odlučna u mehanizmu nastanka ozljeda". Stoga je mišljenje tužitelja da su prigovori tuženika u tom pravcu neutemeljeni.
Tuženik je prigovorio kombiniranom nalazu i mišljenju sudskih vještaka, te je predložio da sud odredi dopunu vještačenja na način da vještak prometne struke odgovori na pitanja na kojoj udaljenosti se nalazi motocikl u trenutku skretanja nepoznatog vozila, kakva bi dinamika nastanka nezgode bila da se vozač motocikla kretao dozvoljenom brzinom od 70 km/h, i pod uvjetom da se je motocikl kretao dozvoljenom brzinom kretanja da li bi nepoznato vozilo obavilo promjenu vozne trake, a da ne ugrožava kretanje motocikla.
Sukladno prijedlogu tuženika sud je izveo dokaz dopunskim vještačenjem po vještaku prometne struke, koji je na ročištu dana 16.07.2018.god., glede prigovora tuženika naveo da s obzirom da ne postoje materijalni tragovi o eventualnom kontaktu između nepoznatog vozila koje je moglo ugroziti motocikl, niti postoje bilo kakvi podaci o gibanju tog nepoznatog vozila, to se ne može analizirati udaljenost na kojoj se nalazio motocikl u trenutku skretanja nepoznatog vozila, niti se može izraditi dinamika nastanka prometne nesreće detaljnije od onog što je napravljeno u datom mišljenju. Da bi se radila bilo kakva konkretnija dinamička analiza nesreće treba imati podatke o položaju, smjeru gibanja i radnji koju je poduzimao vozač nepoznatog vozila, a niti jedan od tih podataka nije poznat niti utvrđen.
Nakon datog objašnjenja vještaka na prigovore tuženika, tuženika je ustrajao kod svih dosadašnjih navoda tvrdeći da je zatraženi iznos tužitelja previsoko postavljen suprotno kriterijima, stoga se protivi i tako postavljenom zahtjevu, kao i tijeku zatraženih kamata.
Presudom ovog suda posl.br. P-6026/17 od 19. prosinca 2018. god., tuženik je obvezan da isplati tužiteljima s osnova duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe iznos od po 122.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama, počev od 26. veljače 2013. godine do isplate, dok se za više zatraženi tijek i stopu zatezne kamate zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan (toč. I izreke presude), te da naknadi tužiteljima trošak spora u iznosu od 38.681,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom, počem od dana presuđenja pa do isplate, dok je za više zatraženi iznos i početak tijeka zakonskih kamata na glavnicu, zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (toč. II izreke presude).
Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru posl.br. Gž-256/2019-3 od 15. listopada 2019. god., uvažene su žalbe stranaka i ukinuta presuda i rješenje ovog suda posl. br. P-6026/17 od 19. prosinca 2018. god., i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.
Stranke su zatražile parnični trošak
Tijekom postupka sud je pregledao odštetni zahtjev tužitelja od 26.02.2013.god., zapisnik o očevidu Županijskog suda u Splitu, istražni centar od 25.08.2008.god., MU S US za T. G. od 17.12.2012.god., i vjenčani list istog ureda MV, MP G. za 1980.god.., ženika S. G. i
J. G. koja je uzela prezime G., a sklopili su brak 01.05.1980.god., od
17.12. 2012. god., zahtjev oštećenika HUO Z. od
11.02. 2013. god., presudu Općinskog suda u Splitu posl. br. P-4582/10 od 13.10. 2014. god., podnesak tuženika punomoćniku tužitelja – izvješće o otklanjanju odštetnog zahtjeva tužitelja za naknadu neimovinske štete s osnova naročito teškog invaliditeta bliske osobe od 26.02.2013. god., presudu Županijskog suda u Splitu br. Gž-1302/97 od 20.03.1998.god., presudu Vrhovnog suda R. H. broj
Rev 1302/06-2 od 05.03.2008. god., pravomoćnu presudu Općinskog suda u Splitu broj P1-5341/09 od 05.06.2018 .god., presudu Županijskog suda u Splitu broj: Gž- 2123/15 od 21.04.2016.god., rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gž-601/16 od 16.06.2016.god., podatke o prometnoj nezgodi od 25.08.2008.god., (list 73 spisa), vještvo stalnog sudskog vještaka dr. mr. sc. M. J. spec. neurokirurg od
13.07. 2012. god., vještvo prof. dr. sc. M. T. spec. neurolog od 05.05.2014. god., zapisnik ovog suda o održanoj glavnoj raspravi u predmetu P. -5341/09 od 24.03.2015.god., nalaz i mišljenje sudskog vještaka dr. D. T. spec. ortoped i dr. M. J. spec. psihijatar, rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 51
Gž-6816/16-2 od 08.11.2016. god., cjelokupni spis ovog suda posl. br. P1-5341/09, kombinirano vještačenje sudsko-medicinsko i prometno- tehničko po stalnim sudskim vještacima dr. A. A. spec. patološke anatomije i spec. sudske medicine i
J. Š., dip. ing. prometa stalni sudski vještak za cestovni promet i vozila, ovlašteni inženjer cestovnog prometa broj 29/05/18 od 29.05.2018.god., koji je na sudu zaprimljeno 30.05.2018.god., sa priloženim situacijskim planom predmetne prometne nesreće, dopunski je saslušan na ročištu 16.07.2018.g. vještak J. Š. dipl. ing. prometa.
Tijekom ponovno provedenog postupka sud je izveo dokaze pregledom presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž R-1188/2020-2 od 05. siječnja 2021. god., presude i rješenja Županijskog suda u Dubrovniku br. 9 Gž-469/2021-2 od 07. srpnja 2021. god., Rješenja Vrhovnog suda RH br. Revr 1460/13-2 od 24. siječnja 2017. god., Potvrde o plaćanju ZB d.d. od 15. veljače 2019. god., i Dopis tuženika od 22. veljače 2019. godine.
Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete koju trpe radi naročite teškog invaliditeta bliske osobe, postavljen temeljem odredbe čl.1101. Zakona o obveznim odnosima ("NN", broj: 35/05, 41/08, 125/11
i 78/15, dalje: ZOO). U konkretnom slučaju se radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, pa obzirom na citirani članak ZOO-a, te obzirom na odredbu čl.20. st.1. ZOO-a obveze nastaju između ostalog i prouzročenjem štete.
Naime, odredbom čl.1101. st.1. ZOO-a, propisano je da u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelj).
Među strankama nije sporno da je dana 25.08.2008.god., došlo do prometne nezgode u kojoj je sudjelovao sin tužitelja kao vozač motocikla, te da je pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj P-5341/09 od 05.06.2015.god., sinu tužitelja T. G. dosuđena neimovinska šteta koja je posljedica prometne nezgode od 25.08.2008.god., (štetni događaj), kao i imovinska šteta iz istog štetnog događaja.
Nije sporno da je u tom postupku utvrđeno da je sinu tužitelja opća, životna radna sposobnost umanjena za 80%, bez šanse za poboljšanja kliničke slike (ni nakon 5 godina od prometne nesreće), da je u trenutku nesreće sin tužitelja imao 21 godinu, te da je u toj prometnoj nesreći vozač drugog vozila-monovolumen vozilo, poduzimajući radnje prestrojavanja u lijevu voznu traku, pri tome ne vodeći računa o smjeru i brzini kretanja motocikla sina tužitelja, skrivio nastanak prometne nezgode u omjeru 70%, a krivnja sina tužitelja u omjeru od 30% se očitije u činjenici što se je isti kritične prigode kretao brzinom većom od dopuštene, jer se kretao brzinom od 110,4 km/h, dok je dopuštena brzina na tom području 70 km/h.
Sporno je da li se kod sina tužitelja T. G. radi o slučaju osobito teškog invaliditeta u kojem slučaju bi tužitelji koji su roditelji T. G., što nije sporno među strankama, kao članovi njegove uže obitelji imali pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog njegovog osobito teškog invaliditeta, a sporna je i visina naknade, te tijek zatraženih kamata koje su tužitelji u tužbi zatražili od dana štetnog događaja.
U ovom postupku kao sporno, a po suglasnom prijedlogu stranaka, valjalo je raspraviti i odlučiti da li bi povrede sina tužitelja bile manje i u kojem stupnju za slučaj da bi se isti kretao u granicama dozvoljene brzine ili manjom brzinom od one kojom se kretao, odnosno suodgovornost sina tužitelja u visini štetnih posljedica koje je trpio, a vezano uz brzinu kojom je vozio u štetnom događaju.
Temeljem pregledanog kombiniranog sudsko-medicinskog i prometno- tehničkog vještačenja stalnog sudskog vještaka dr. A. A. spec. patološke anatomije i spec. sudske medicine i J. Š., dip. ing. prometa stalni sudski vještak za cestovni promet i vozila, ovlašteni inženjer cestovnog prometa, a na koje vještvo tužitelji nisu prigovorili, a tuženik nakon što je vještak prometne struke dopunski saslušan pred ovim sudom i dao obrazloženja na njegove prigovore, nije imao daljnjih dokaznih prijedloga, a sud isto vještvo cijeni kao stručno, profesionalno i sačinjeno na temelju podataka u spisu, te je temeljem istog utvrdio da su ozljede vozača motocikla, a sina tužitelja, koje su nastale padom, mogle nastati neovisno o brzini kretanja, tj. pri bilo kojoj brzini, pa brzina kretanja nije odlučna u mehanizmu nastanka ozljeda.
Pri ocjenjivanju prava tužitelja na isplatu pravične novčane naknade zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe, ovaj sud je u postupku, uz nesporno utvrđeni postotak umanjenja životnih aktivnosti sina tužitelja od 80%, istodobno morao cijeniti i vanjske, trajne i stalne manifestacije invaliditeta ozlijeđenog sina tužitelja, zbog kojih bliski srodnici-roditelji trpe duševne boli.
Iz pregledanog spisa br. P1-5341/09, nalaza i mišljenja sudskih vještaka u tom postupku, a što je potvrđeno i odlukom Županijskog suda u Splitu broj Gž-2123/15 od 5.6.2015.g., te kombiniranog vještva stalnog sudskog vještaka J. Š. dip. ing. i dr. A. A., koje je izrađeno za potrebe ovog postupka, sud je utvrdio da je sin tužitelja zadobio poliytrauma (višestruke ozljede), ozljedu lubanje i mozga teškog stupnja, krvarenje podtvrdom moždanicom čeono sljepoočno tjemeno desno, nagnječenje mozga, traumatsko krvarenje u meke moždanice, traumatska oteklina mozga, rana razderotina glave i višekomadni komplicirani prijelom lijeve nadlaktice u području lakta.
Iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka u spisu br. P1-5341/09, sud je utvrdio da je kod sina tužitelja zaostao hod spastično ataktičan, bez šanse za poboljšanjem kliničke slike nakon 5 godina od prometne nesreće, otežan, nesiguran i široko hoda, antigravitacijskim položajima da održava gornje i donje ekstremitete, ali ruke i noge pri čemu da osciliraju, vlastiti refleksi su pojačani na rukama i nogama, izraženiji na donjim udovima, govor da je dizartričan, te jasno uočljiv ožiljak u obliku potkove desno sljepoočno tjemeno, poslije osteoplastične kraniotomije.
Sin tužitelja kao posljedicu predmetne ozljede zadobio je postraumatsku epilepsiju, kako navodi vještak neurolog, koja je utvrdila da sin tužitelja nikada ranije nije imao ozljede mozga, niti epilepsijski napad, a epileptični napad u momentu napada daje vrlo ružnu kliničku sliku i epileptički napad u društvu i danas izaziva stigmu.
Iz pregledane medicinske dokumentacije i nalaza vještaka u spisu br. P1- 5341/09, proizlazi da je tijekom obrade sa psihologom uspostavio kontakt, da razumije i izvršava naloge bez poteškoća, govor mu je dizartičan, smanjene je kritičnosti, kod dolaska u defektologa uspostavlja uredan verbalni kontakt i komunikacija se odvija bez teškoća, izražava se složenim rečenicama, gramatički korektnim, nema teškoća u dosjećanju riječi, organizacijski verbalnog iskaza, govor je bradilaličan, glas monotoniji, slabije moduliran, narušeno govorno disanje, kratak uzdah i izdah, artikulacija površna, slabije izdiferencirana, pokreti su usporeni i neprecizni, čita uz manje teškoće, razumijevanje pročitanog uredno, grafomotorički izraz neprecizan, slova slabije oblikovana, u pisanju pravi manje greške, prostorno i vremenski orijentiran, realizira naloge, neurolog je utvrdio da su zaostale smetnje govora, psihoorganaski promijenjen, te trapareza i mtr na rukama i nogama su pojačani, uz parezu pacijalisa desno.
Iz nalaza SBK proizlazi da je sin tužitelja pokretan, hoda
bez pomagala, hod na široj osnovi spastičnom obrascu, ruši se u lijevo. Defektolog je utvrdio da je uredno verbalnog kontakta, adekvatno odgovara na postavljeno pitanje, govor je dizartičan, usporenog tempa, nešto teža pokretljivost usana u laterarnim smjerovima, dok je pokretljivost jezika b. o., glas ima nazalni prizvuk, cjelokupni tempo govora je nešto usporeniji i dolazi do izražaja kod čitanja, sklon je gutati vokale, stoga često zvuči kao da "mumlja".
Iz nalaza psihologa proizlazi da su kod sina tužitelja nastupile značajne organske emocionalne i dihebiolarne promjene, te se uspostavlja i održava, intenzitetom nisu točno izražene, uz pridružene druge tegobe znatno oštećuju svakodnevno funkcioniranje i prilagodbu, od kognitivnih smetnji se izdvajaju teškoće i fleksibilnosti i održavanju centra mišljenja i laka distrahtibilnost pažnje, oslabljeno neverbalno plamćenje, ima poteškoća i kontrole impulsa, sklon agresivnom ponašanju, deficijetnog uvida i kritičnosti prema svom stanju, slabije prosudbe, razdražljiv, impulzivan snižene fustracione tolerancije, neadekvatnih socijalnih reakcija, heteroanamnestički se doznaje za impulzivnost te "hiperaktivnost" i premobidno.
Iz nalaza logopeda od 26.03.2014.god., proizlazi da sin tužitelja uspostavlja kontakt i održava, uspješno odgovara na pitanja i zadatke, govor dizartičan, dužim govorom prisutan zamor pa teže govori, glas slabije moduliran, čita bez teškoća, razumijevanje pročitanog uredno, Prisutne poteškoće u groafomotorici, piše po diktatu ali su slova slabije oblikovana, prostorno i vremenski orijentiran, upute slijedi, dužim radom zamor prisutan, samostalan u hranjenju, oblačenju, te u obavljanju higijenskih navika, nespretniji u svemu i treba mu dulje vremena nego ranije, Psihički je promjenjivo, ovisno o danu, sklon svađanju i pojačanoj nervozi, perzistira nizak, ima depresivnih momenata.
Kod sina tužitelja, kako je naprijed utvrđeno, a temeljem medicinske dokumentacije u spisu, nesporno proizlazi da je zaostao hod spastično ataktičan bez šanse za poboljšanjem kliničke slike nakon 5 godina od prometne nesreće, otežan, nesiguran i široko hoda, antigravitacijskim položajima da održava gornje i donje ekstremitete, ali ruke i noge pri čemu da osciliraju, vlastiti refleksi su pojačani na rukama i nogama, izraženiji na donjim udovima, govor da je dizartričan, te jasno uočljiv ožiljak u obliku potkove desno sljepoočno tjemeno, poslije osteoplastične kraniotomije, da je zaostala postraumatska epilepsija, da se psihički promjenjiv, da je sklon svađanju i pojačanoj nervozi, nizak fustracioni prag i ima depresivnih momenata. Dakle, to su vanjske manifestacije njegovog invaliditeta, odnosno umanjenja općih životnih aktivnosti koje su utvrđene u visini od 80%.
U konkretnom slučaju utvrđeni postotak invaliditeta sina tužitelja od 80%, povezan s opisanim vanjskim manifestacijama tog invaliditeta, kako je sud naprijed utvrdio, po mišljenju ovog suda predstavlja osobito teški invaliditet u smislu odredbe čl.1101. st.3. ZOO-a, koji opravdava dosuđenje pravične novčane naknade za duševne boli koje trpe tužitelji kao bliske osobe. Riječ je o takvim očitim manifestacijama invaliditeta koje kod tužitelja kao roditelja stradalog sina u dobi od 21 godine, izazivaju duševne boli, budući ih upravo jasno vidljive vanjske manifestacije tog invaliditeta svakodnevno podsjećaju na to koliko je nekad potpuno zdravoj osobi život promijenjen na lošije, i s tim moraju živjeti do kraja svog života jer je riječ o životnoj situaciju u kojoj su tužitelji kao roditelji u svakodnevnom kontaktu sa sinom koji je tako teško ozlijeđen u 21-oj godini života, pa su stoga izloženi svakodnevnom stresu i frustraciji, jer se suočavaju s teškim tegobama koje ima njihov sin, što kod njih prema prirodi stvari, izaziva duševne boli za koje im pripada pravična novčana naknada neimovinske štete. Naprijed utvrđene činjenice po mišljenju ovog suda to opravdavaju.
P ocjeni ovog suda postotak invaliditeta ozlijeđene osobe je važan za ocjenu pripada li bliskoj osobi pravo na pravičnu novčanu naknadu, i pri tome je sud morao ocijeniti vanjske, trajne i stalne manifestacije invaliditeta ozlijeđene osobe zbog kojih bliski srodnici, kako je sud naprijed i utvrdio trpe duševne boli. Te činjenice u svojoj ukupnosti su temelj za ocjenu pripada li tužiteljima pravo na pravičnu novčanu naknadu, a pri tome je sud imao u vidu činjenicu da je sin tužitelja stradao u dobi od 21 godine života. Međutim, činjenica da je riječ o osobito teškom invaliditetu sina tužitelja, pri kojem on ima mogućnost brinuti se o svojim osnovnim životnim potrebama, to što je samostalan u hranjenju, oblačenju, te obavljanju higijenskih navika, da čita, uspostavlja komunikaciju sa sugovornikom, hoda (na naprijed opisani način) i dr., ne isključuje samo po sebi pravo bliske osobe na naknadu nematerijalne štete, ali utječe na visinu novčane odštete.
U tom smislu i utvrđeni postotak invaliditeta koji je ovdje visok i iznosi 80%, utječe na iznos pravične novčane naknade koji pripada tužiteljima. Zbog toga u konkretnoj situaciji u kojoj je invaliditet sina tužitelja utvrđen u omjeru od 80% uz opisane i utvrđene brojne vanjske manifestacije koje kod tužitelja svakodnevno izazivaju trajanje i stalne duševne boli, koje traju i po prirodnom toku stvari će trajati dugi niz godina, po mišljenju ovog suda je opravdavalo dosuđenje tužiteljima pravične novčane naknade u iznosu od po 160.000,00 kn, pa kad se od tog iznosa odbije pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeni postotak doprinosa sina tužitelja nastanku štetnog događaja od 30%, to je po mišljenju ovog suda opravdavalo dosuditi tužiteljima pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete i iznosima od po 122.000,00 kn svakom od tužitelja, dok je za više zatraženi iznos zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.
Tužiteljima je dosuđena i pripadajuća zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl.12. st.4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("NN " , broj 151/05, 36/09, 79/09, 76/13, i 152/14), kojom odredbom je propisano da u slučaju neizvršavanja obveze odgovornog osiguratelja isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz st.1. ovog članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, a iz stanja spisa proizlazi da su tužitelji odštetni zahtjev uputili tuženiku, i da je isti najkasnije s danom 26.02.2013. godine i zaprimio, a kojeg dana je podneskom otklonio odštetni zahtjev tužitelja (list 4 spisa). Jednako je propisano i odredbom čl.1103. ZOO-a, a koja odredba propisuje da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Visina stope određena je sukladno odredbi čl.29. st.2. ZOO-a, dok se za više zatraženi tijek zatezne kamate od dana štetnog događaja do dana podnošenja zahtjeva tuženiku, zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
Kako je već navedeno Presudom ovog suda posl.br. P-6026/17 od 19. prosinca 2018. god., tuženik je obvezan da isplati tužiteljima s osnova duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe iznos od po 122.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama, počev od 26. veljače 2013. godine do isplate, dok se za više zatraženi tijek i stopu zatezne kamate zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan (toč. I izreke presude), te da naknadi tužiteljima trošak spora u iznosu od 38.681,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom, počev od dana presuđenja pa do isplate, dok je za više zatraženi iznos i početak tijeka zakonskih kamata na glavnicu, zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (toč. II izreke presude), ali su Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru posl.br. Gž-256/2019-3 od 15. listopada 2019. god., uvažene žalbe stranaka i ukinuta presuda i rješenje ovog suda posl. br. P-6026/17 od 19. prosinca 2018. god., a predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.
U obrazloženju ukidnog rješenja drugostupanjskog suda, navodi se da su žalbe stranaka osnovane.
Navodi se da prvostupanjski sud primjerenom naknadom svakom tužitelju smatra iznos od 160.000,00 kuna, koje iznose umanjuje za 30% kao doprinos oštećenika štetnom događaju, tako da tužiteljima dosuđuje svakom po 122.000,00 kuna. Navedeno obrazloženje je nerazumljivo jer 30% od 160.000,00 kuna iznosi 48.000,00 kuna, pa bi dosuđeni iznos trebao biti 112.000,00 kuna svakom tužitelju. U pogledu parničnog troška sud utvrđuje da tužitelju prema uspjehu u parnici od 84,85% pripada 60.986,00 kuna, a tuženiku prema uspjehu od 15,15% da pripada 6.906,50 kuna, a nakon što prebija navedene iznose tužitelju dosuđuje 38.681,00 kunu. Niti taj obračun nije točan jer bi tužiteljima pravilno obračunato bio dosuđen trošak u iznosu od 54.079,50 kuna.
Navodi se da nije moguće predmet vratiti prvostupanjskom sudu radi ispravljanja presude u smislu članka 342. ZPP-a, jer bi se ispravkom promijenio omjer uspjeha tužitelja u parnici, pa se odluka o parničnom trošku ne bi mogla ispraviti već bi morala izgledati drugačije i biti obrazložena drugačije utvrđenim činjenicama.
Temeljem članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, žalba je uvažena, a prvostupanjska presuda i rješenje ukinuti i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tijekom ponovno provedenog postupka tužitelji u podnesku od 09. studenog 2021. god., navode da je na sjednici GO Vrhovnog suda RH održane
dana 05. ožujka 2020. god., zauzeto sljedeće stajalište:
"Mijenjaju se orijentacijski kriteriji i iznosi utvrđivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od dana 29. studenog 2002. godine broj Su- 1331-VI/02 i 1392-11/02 u primjeni Zakona o obveznim odnosima, na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama povećavaju za 50%".
Dakle, po sadašnjim kriterijima za slučaj teškog invaliditeta djeteta, roditeljima se priznaje pravo na isplatu iznosa od 330.000,00 kn na ime satisfakcije, koliko svaki od tužitelja u ovom predmetu sada i potražuje. Ovaj iznos se umanjuje za 30 % suodgovornosti, tako da sada svaki od tužitelja potražuje iznos od po 221.000,00 kn. No, kako je tuženik nakon donošenja presude ovog suda posl.br. P-6026/17, svakom od tužitelja na ime glavnice platio iznos od po 112.000,00 kn, te zakonsku zateznu kamatu na taj iznos, u iznosu od po 62.538,99 kn, to tužitelji sada za taj nesporno plaćeni iznos glavnice umanjuju svoje potraživanje, pa tako svaki od njih sada potražuje daljnjih 109.000,00 kn, suviše zakonsku zateznu kamatu počam od dana 26.02.2013. godine.
Slijedom navedenog, tužitelji su smanjili tužbene zahtjeve, te predložili sudu da donese odluku kojom će obvezati tuženika da svakom od tužitelja s osnova duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe isplati daljnji iznos od po 109.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana 26.02.2013. god., pa do isplate.
Tužitelji nadalje navode da je u konkretnom slučaju preinaka tužbenog zahtjeva izvršena nakon donošenja novih orijentacijskih kriterija, i kao takva je dopuštena, te eventualno protivljenje tuženika takvoj preinaci nema nikakvog pravnog učinka. Za takvu preinaku tužiteljima ne treba pristanak tuženika jer je preinaka tužbenog zahtjeva učinjena na temelju čl. 191 toč. 2 ZPP-a, koji propisuje da ukoliko tužitelj preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe ili zahtjeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj novčanoj preinaci ne može protiviti.
Ne samo to, ovdje nema ni zastare iz više razloga. Tužba u ovom predmetu je pravodobno podnesena, odnosno podnesena je u roku propisanom u čl. 230 st. 1 ZOO-a. Prema odredbi čl. 241 ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnom tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
U ovoj parnici se postavlja pitanje je li pravodobnim podnošenjem tužbe zastara prekinuta i za kasnije, po isteku zastarnog roka, istaknuto povišenje tužbenog zahtjeva s naslova neimovinske štete koje se temelji na istoj činjeničnoj osnovi. Vrhovni sud RH je u odluci posl.br. Rev-2149/2001 od 22.01.2002. god., koja odluka je objavljena u Izboru odluka VSRH 2/2002, sentencija 21. (str. 23-24) u primjeni odredbe čl. 376 Zakona o obveznim odnosima (N.N. br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), koja sadržajno odgovara odredbi čl. 230 ZOO-a, zauzeo sljedeći pravni stav:
"Budući da se o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete (straha) odlučuje prema stanju na dan prvostupanjskog presuđenja, oštećenik može povisiti svoj zahtjev za naknadu štete s tim stanjem bez opasnosti da bi tako povišeni zahtjev zastario."
Pritom treba reći da je VSRH prije odluke br. Rev-2149/2001 od 22.01.2002. god., u primjeni odredbe čl. 19 Zakona o zastari potraživanja (Službeni list FNRJ br. 40/53 i 57/54), koji uređuje zastaru naknade štete na identičan način kao i članak 230 ZOO-a, odnosno članak 376 ZOO/91, u odluci br. Gž-2960/78 od 03.04.1979. god., koja je objavljena u Pregledu sudske prakse u godini 1979. br. 15, sentencija 76., zauzeo isti stav:
"Budući da se o naknadi štete odlučuje prema stanju na dan prvostepenog presuđenja, oštećeni je ovlašten uskladiti svoj utuženi odštetni zahtjev s tim stanjem bez opasnosti da bi tako usklađeni tj. povišeni zahtjev zastario" (u konkretnom slučaju oštećeni je tužbom zatražio satisfakciju zbog pretrpljenih fizičkih boli, a svoj zahtjev je povisio nakon što je od podnošenje tužbe proteklo sedam godina.
Dakle, bila je ustaljena sudska praksa VSRH da nema zastare zahtjeva za naknadu neimoviske štete u slučaju usklađenja tužbenog zahtjeva s obzirom na stanje u času prvostupanjskog presuđenja. Stoga treba zaključiti da je pravodobnim podnošenjem tužbe zastara prekinuta i za kasnije, po isteku zastarnog roka, istaknuto povišenje tužbenog zahtjeva s naslova neimovinske štete koje se temelji na istoj činjeničnoj osnovi. Da se i ne govori o tome da je do štete došlo počinjenjem kaznenog djela, pa su i po tom osnovu zastarni rokovi duži.
Na raspravnom ročištu održanom dana 03. prosinca 2021. god., tuženik u odnosu na navode tužitelja i uređeni tužbeni zahtjev, ističe kako se protivi istome te ističe i prigovor zastare. Navodi da u konkretnom slučaju nema zakašnjenja tuženika u odnosu na povećanje tj. na dospijeće zatražene naknade prije nego li je to zatraženo podneskom tužitelja, a k tome u konkretnoj stvari nema kaznenog djela kako to navodi tužiteljeva strana, te se je u pogledu zastare povećanja tužbenog zahtjeva, pozvao na stav Vrhovnog suda RH da se povećani dio tužbenog zahtjeva ocjenjuje samostalno, tako da je za dio tražbine koji se podnosi preinačenjem bitan dan preinake (VSRH Revr-1460/13, Gžr-1188/20, Gž-469/21).
Tuženik je uz podneska od 19. siječnja 2022. god., dostavio u dokazne svrhe Potvrdu o plaćanju ZB d.d. od 15. veljače 2019. god., i Dopis tuženika od 22. veljače 2019. god., iz kojih je razvidno da je dana 15. veljače 2019. god.,, svakom od tužitelja na ime glavnice predmetnog potraživanja isplatio iznos od po 112.000,00 kn, te zakonsku zateznu kamatu na taj iznos, u iznosu od po 62.538,99 kn, kao i parnični trošak u iznosu od 28.229,38 kn sa zateznom kamatom na parnični trošak u iznosu od 301,24 kn, dakle, sveukupno iznos od 377.608,60 kn.
Na raspravnom ročištu dana 21. travnja 2022. god., tuženik navodi da su tužitelji potraživali svaki po 175.000,00 kn naknade štete, da im je po prvostupanjskoj presudi plaćeno 112.000,00 kn, čime je taj dio postao pravomoćan, pa je dakle u ovom ponovljenom postupku nakon usvojene žalbe ostao zahtjev od po 63.000,00 kn naknade štete, a kojega su tužitelji preinačenjem povećali podneskom u 2021. godini, točno 08.11.2021. godine. Dakle, radi se o preinačenom povećanju za točno 46.000,00 kn za koji dio sukladno zauzetom stavu VSRH kao važnom pitanju po članku 382 st. 2 ZPP-a, Revr-1460/13, ističe prigovor zastare potraživanja.
U odredbama čl. 191 Zakona o parničnom postupku ("NN", broj:
53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 43/13 i 89/14,), propisano je da preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (st. 1). Ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti (st. 2). Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen (st. 3).
U konkretnom slučaju su tužitelji su po mišljenju tuženika preinačili tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva pisanim podneskom od 09. studenog 2021. god., a nakon što su na sjednici GO Vrhovnog suda RH održanoj dana 05.
ožujka 2020. god., izmijenjeni orijentacijski kriteriji i iznosi utvrđivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od dana 29. studenog 2002. godine broj Su-1331-VI/02 i 1392-11/02 u primjeni Zakona o obveznim odnosima, i to na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama povećavaju za 50%. Dakle, tužba je u smislu odredbe čl. 191 st. 2 ZPP-a, po mišljenju tuženika preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, pa se tuženik nije u mogućnosti s uspjehom protiviti takvoj preinaci tužbe.
Uostalom, tužitelji svojim podneskom od 09. studenog 2021. god., nisu povećali tužbeni zahtjev, već su tužbeni zahtjev smanjili uslijed djelomične isplate od strane tuženika dana 15. veljače 2019. godine.
Odredbom članka 230. st. 1 ZOO-a, propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, zastarjevanje se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
Tužitelji su u konkretnom slučaju u smislu odredbe čl. 230 st. 1 ZOO-a, doznali za daljnju štetu nakon održane sjednice GO Vrhovnog suda RH dana
05. ožujka 2020. god., a na kojoj su izmijenjeni postojeći orijentacijski kriteriji i iznosi utvrđivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete na način da se postojeći iznosi naznačeni u novčanim jedinicama povećavaju za 50%, dok su između ostalog, i iz tog razloga postavili novi tužbeni zahtjev svojim pisanim podneskom od 09. studenog 2021. god., dakle, tijekom zakonskog zastarnog roka od tri godine od saznanja za daljnju štetu, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.
Tužitelji stoga osnovano tijekom postupka ističu da se po sadašnjim orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda RH, za slučaj teškog invaliditeta djeteta, roditeljima priznaje pravo na isplatu iznosa od 330.000,00 kn na ime satisfakcije, a koji iznos valja umanjiti za 30 % suodgovornosti, što iznosi 231.000,00 kn. Kako je tuženik nakon donošenja presude ovog suda posl.br. P-6026/17, svakom od tužitelja na ime glavnice platio iznos od po 112.000,00 kn, te zakonsku zateznu kamatu na taj iznos, u iznosu od po 62.538,99 kn, to tužiteljima u konkretnom slučaju pripada pravična novčana naknada u iznosu od po 119.000,00 kn.
Stoga je odlučujući u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, tužiteljima iz osnova pravične novčane naknade na ime duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe, dosuđen daljnji neisplaćeni iznos u visini od po ukupno 109.000,00 kn.
Prema orijentacijskim kriterijima i iznosima utvrđivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH, koji su bili važeći do dana 05. ožujka 2020. god., tužiteljima je pripadala pravična novčana naknada na ime duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe u iznosima od po 225.000,00 kn (30.000,00 EUR x 7,5 kn), odnosno po odbitku 30 % na ime suodgovornosti, u iznosima od po 157.500,00 kn. Tužiteljima je dana 15. veljače 2019. god., isplaćen iznos od po 112.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama do dana isplate, pa je tako po orijentacijskim kriterijima i iznosima utvrđivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH, koji su bili važeći do dana 05. ožujka 2020. god., ostao neisplaćen iznos pravične novčane naknade u visini od po 45.500,00 kn, a na koji iznos su tužiteljima priznate pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tj. od 26. veljače 2013. god., pa do isplate.
Na preostali neisplaćeni iznos pravične naknade prema novim – sadašnjim orijentacijskim kriterijima i iznosima utvrđivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH, koji su važeći od dana 05. ožujka 2020. god., u visini od po 63.500,00 kn, tužiteljima su priznate pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od dana kada su pisanim podneskom postavili novi tužbeni zahtjev imajući u vidu nove – sadašnje orijentacijske kriterije Vrhovno suda RH, tj. od dana 10. studenog 2021. god., pa do isplate.
Radi svega navedenog, valjalo je donijeti odluku kao u toč. I izreke presude.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 2. i 3, i čl. 55. Zakona o parničnom postupku ("NN", broj: 53/91, 91/92, 112/99,
88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 43/13 i 89/14,), Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN" broj: 142/12, 103/14 i 118/14) i vrijednosti predmeta spora i popisu parničnog troška.
Tužiteljima je priznat trošak u prethodno vođenom postupku, i to trošak obraćanja tuženiku u mirnom postupku u iznosu od 5.500,00 kn, sastava tužbe u iznosu od 5.500,00 kn, sastava podneska od 14.11.2016.g. u iznosu od 5.500,00 kn, pristup na ročište 01.12.2016.g. u iznosu od 2.750,00 kn, pristup na ročište 02.02.2017.g. u iznosu od 5.500,00 kn, pristup na ročište 20.02.2018.g. u iznosu od 2.750,00 kn, pristup na ročište 09.05.2018.g. u iznosu od 2.750,00 kn, sastav podneska od 11.06.2018.g. u iznosu od 5.500,00 kn, pristup na ročište 12.06.2018.g. u iznosu od 2.750,00 kn, pristup na ročište 27.06.2018.g. u iznosu od 5.500,00 kn, pristup na ročište 16.07.2018.g. u iznosu od 5.500,00 kn, što daje iznos od 49.500,00 kn, uvećano za 25% PDV-a od 12.375,00 kn, daje iznos od 61.875,00 kn, kojem iznosu se treba pridodati trošak pristojbe na tužbu i prvostupanjsku presudu u iznosu od po 5.000,00 kn, a što daje sveukupan parnični trošak od 71.875,00 kn. Tuženiku je je priznat trošak u prethodno vođenom postupku, i to trošak sastava žalbu u iznosu od 6.250,00 kn, sastav odgovora na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn, pristupa na ročište 01.12.2016.g. u iznosu od 2.500,00 kn, pristup na ročište 02.02.2017.g. u iznosu od 5.000,00 kn, pristup na ročište 20.02.2018.g. u iznosu od 2.500,00 kn, pristup na ročište 16.07.2018.g. u iznosu od 5.000,00 kn, pristup na ročište 09.05.2018.g. u iznosu od 2.500,00 kn, pristup na ročište 27.06.2018. g. u iznosu od 5.000,00 kn, što daje ukupan iznos od 33.750,00 kn, uvećano za 25% PDV-a od 8.437,50 kn, daje iznos od 42.187,50 kn, kojem iznosu treba dodati trošak vještačenja u iznosu od 3.400,00 kn, što daje iznos od 45.587,50 kn.
S obzirom na uspjeh tužitelja u prethodno vođenom postupku, a kako je sporan osnov i visina, to su tužitelji uspjeli u parnici za 84,85%, te im pripada 60.986,00 kn na ime troška. Kako je tuženik u prethodno vođenom postupku uspio sa 15,15%, to ga pripada iznos od 6.906,50 kn na ime troška Kada se međusobno prebiju iznosi, to tužitelje pripada iznos od 54.079,50 kn.
Tužiteljima je priznat i trošak u ponovno vođenom postupku, i to za trošak sastava podneska od 09. studenog 2021. god., u iznosu od 2.750,00 kn, i pristupa na ročište dana 03. prosinca 2021. god., u iznosu od 2.750,00 kn, a što daje iznos od 5.500,00 kn, odnosno ukupno 59.579,50 kn (54.079,50 kn + 5.500,00 kn). Kako je tuženik dana 15. veljače 2019. god., isplatio tužiteljima parnični trošak u visini od ukupno 28.530,62 kn (28.229,38 kn + 301,24 kn), tuženik je ostao dužan pomiriti tužiteljima parnični trošak u iznosu od 31.048,88 kn (59.579,50 kn - 28.530,62 kn). Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.
Tužitelji su uz tužbu podnijeli i prijedlog sudu za oslobođenje obveze plaćanja pristojbi uslijed lošeg imovnog stanja.
Odredbom čl. 22 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (N. N. br. 25/13 u daljnjem tekstu ZID ZPP), izmijenjen je čl. 172 Zakona o parničnom postupku, koji je regulirao oslobođenje od plaćanja troškova postupka, te je propisano kako pravo na oslobođenje od plaćanja troškova postupka stranke ostvaruje na način i uz uvjete propisane posebnim propisom kojim se uređuje besplatna pravna pomoć.
U odredbi čl. 102 ZID ZPP-a, propisano je da se citirana izmjena primjenjuje i na postupke pokrenute prije stupanja na snagu ZID ZPP-a, pa u konkretnom slučaju ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o prijedlogu tužiteljice pod 4 radi oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, a radi čega je prijedlog tužitelja valjalo odbaciti, te donijeti odluku kao u izreci rješenja.
U Splitu, 06. svibnja 2022. godine.
S U D A C
Živomir Topić v.r.
PRAVNA POUKA: Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu u tri primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud u Splitu.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA: - pun. tužitelja
- pun. tuženika
