Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 8 Povrv-11/2022- 24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu tog suda Denisu Krnjaku, na prijedlog više sudske savjetnice - specijalistice Ivane Starčević, u pravnoj stvari tužitelja M. P., OIB …, B., vlasnik obrta M., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima L. M. i V. M., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda L. M. i V. M. iz U., protiv tuženika Z. d.o.o., OIB …, J. C., zastupanog po punomoćnicama D. G. i J. P., odvjetnicama iz Zajedničko odvjetničkog ureda iz V., radi isplate iznosa od 11.506,25 kn, nakon glavne rasprave zaključene 11. travnja 2022. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, B. Š. i punomoćnika tuženika, 06. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev te se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika R. B. iz V., posl. br.: Ovrv686/2018 od 7. rujna 2018., kojim je naloženo tuženiku da tužitelju u roku od 8 dana namiri tražbinu u iznosu od 11.506,25 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja odgovara referentnoj stopi koju za referentno razdoblje koje obuhvaća šest mjeseci do predzadnjeg mjeseca polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, uključujući i taj mjesec, određuje Hrvatska narodna banka prema utvrđenoj metodologiji i objavljuje 1. siječnja i 1. srpnja u „Narodnim novinama“ uvećanoj za 8 postotnih poena, koje teku na iznos od 11.506,25 kn od 21. srpnja 2018. do isplate, da mu namiri nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.737,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja odgovara referentnoj stopi koju za referentno razdoblje koje obuhvaća šest mjeseci do predzadnjeg mjeseca polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, uključujući i taj mjesec, određuje Hrvatska narodna banka prema utvrđenoj metodologiji i objavljuje 1. siječnja i 1. srpnja u „Narodnim novinama“ uvećanoj za 8 postotnih poena, koje teku na iznos nastalih troškova od 7. rujna 2018. kao dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, te da mu namiri predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 975,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja odgovara referentnoj stopi koju za referentno razdoblje koje obuhvaća šest mjeseci do predzadnjeg mjeseca polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, uključujući i taj mjesec, određuje Hrvatska narodna banka prema utvrđenoj metodologiji i objavljuje 1. siječnja i 1. srpnja u „Narodnim novinama“ uvećanoj za 8 postotnih poena, koje teku na iznos predvidivih troškova od dana pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi do isplate.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.900,00 kuna u roku od 8 dana, dok se odbija daljnji zahtjev tuženika da mu se naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.350,00 kuna.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u svojstvu ovrhovoditelja, protiv tuženika kao ovršenika, ishodio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, izdano od javnog bilježnika R. B. iz Varaždina, posl. br.: Ovrv-686/2018 od 7. rujna 2018., radi naplate novčane tražbine u iznosu od 11.506,25 kuna sa ovršnim troškom i zateznim kamatama. U ovom je predmetu sud već donio presudu poslovni broj Povrv-357/2018-13 od 29. listopada 2019. koja je ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 22 Pž-1128/2020-2 od 26. srpnja 2021.

2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svom rješenju u bitnome navodi da je odredbom čl. 75. st. 1. t. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16; dalje: ZPDV) propisano da PDV mora plaćati svaki porezni obveznik koji obavlja oporezive isporuke dobara i usluga, osim kada je PDV u skladu s odredbama ovoga članka obvezna plaćati druga osoba. Jedna od takvih iznimaka je propisana u st 3. t. a) tog članka kojim je propisano da porezni obveznik upisan u registar obveznika PDV-a u Republici Hrvatskoj obvezan je platiti PDV kada mu se obavi isporuka građevinske usluge kojima se smatraju usluge u vezi s izgradnjom, održavanjem, rekonstrukcijom ili uklanjanjem građevina, uključujući usluge popravka i čišćenja. Odredbom čl. 152. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 115/16, 1/17, 41/17, 128/17; dalje: Pravilnik) je propisano da se građevinskim uslugama iz čl. 75. st. 3. t. a) ZPDV-a smatraju radovi u okviru građenja (izgradnja, održavanje, rekonstrukcija i uklanjanje građevinskog objekta ili njegovih dijelova) iz Dodatka II. koji je sastavni dio ovoga Pravilnika stoga nema sumnje da radovi koje je tužitelj izvršio spadaju pod građevinske usluge. U takvom slučaju, sukladno odredbi čl. 79. st. 7. ZPDV-a, isporučitelj usluge (u ovom slučaju tužitelj) u računu mora navesti „prijenos porezne obveze“ ili engleski izraz „reverse charge“. Iz navedenih odredaba proizlazi da ako porezni obveznik upisan u registar obveznika PDV-a pruža građevinske usluge poreznom obvezniku koji je također upisan u registar obveznika PDV-a mora primjenjivati prijenos porezne obveze u kojem slučaju pružatelj usluge ne obračunava niti plaća PDV. 12. Iz spisa proizlazi da tuženik nije obveznik PDV-a pa ne može ni doći do primjene odredbe čl. 75. st. 3. ZPDV-a već je tužitelj dužan platiti PDV jer obavlja oporezive isporuke dobara i usluga sukladno odredbi čl. 75. st. 1. t. 1. ZPDV-a. Tužitelj ima pravo dokazivati da ga je tuženik obmanuo na način da ga je uvjeravao da je u sustavu PDV-a u kojem slučaju bi dolazilo do prijenosa porezne obveze, odnosno ima pravo dokazivati da ga je tuženik doveo u zabludu što je utjecalo na sadržaj ugovora.

3. Budući da je tuženik podnio prigovor protiv navedenog rješenja o ovrsi, rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj 8 Povrv-357/18-5 od 16. svibnja 2019. predmetno rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su provedene ovršne radnje, te je riješeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Tuženik u prigovoru u bitnome navodi da sve uplate obrtu M. ukupno iznose 53.425,00, te su svi računi prema obrtu M. podmireni.

5. Tužitelj u očitovanju na prigovor tuženika od 4. srpnja 2019. navodi da su parnične stranke sklopile ugovor o djelu za veleprodajnu cijenu u iznosu od 54.975,00 HRK imajući u vidu da je tuženik izričito tvrdio da se nalazi u sustavu PDV, pa da se prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost vrši prijenos porezne obveze. Tužitelj je zato izdao dana 28.5.2018. godine tuženiku račun na iznos od 46.025,00 HRK bez obračunavanja poreza na dodanu vrijednost - u kojem izričito piše prijenos porezne obveze. Račun je tuženik platio. Nedugo zatim, tužitelj je bio izvrgnut ciljanom poreznom nadzoru upravo zbog predmetnog računa, kada je Porezna uprava utvrdila da tuženik nije u sustavu PDV-a, da na ugovornu cijenu treba obračunati porez na dodanu vrijednost, kojeg tuženik treba platiti tužitelju, a tužitelj uplatiti u državni proračun. Tužitelj je uplatio PDV u državni proračun, kako što je i platio novčanu kaznu u prekršajnom postupku. Tužitelj je zato sukladno uputi Porezne uprave izdao ovopredmetni račun na iznos od 11.506,25 HRK koji se odnosi upravo na PDV po prijašnjem plaćenom računu.

6. Tuženik se očitovao na podnesak tužitelja ali tek neposredno prije ročišta održanog 25. rujna 2019., a kako je sud utvrdio da temeljem pravila građanskog procesnog prava, tužitelj mora dokazati bitne činjenice pravnog odnosa/pravne osnove na kojima temelji svoj zahtjev, a da on to temeljem u spis zaprimljene dokumentacije nije učinio najkasnije na pripremnom ročištu, podnesak tuženika od 25. rujna 2019. sud nije uzeo u obzir, niti je na njemu temeljio svoju odluku, pa je stoga odbio i zahtjev punomoćnika tužitelja postavljen na ročištu održanom 25. rujna 2019. da mu se dodijeli rok za očitovanje na podnesak tuženika od 25. rujna 2019., zaključio je prethodni postupak i odmah proveo ročište glavne rasprave.

7. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja, M. P., i direktora tuženika, S. R., izvršio uvid u obavijest o knjiženju M. od 31. svibnja 2018. koja se odnosi na PDV po računu 11/1/1 istog izdavatelja od 20.7.2018., ugovor o djelu od 26.03.2018., potvrdu o uplati računa tužitelja od strane tuženika broj 11/1/1 u iznosu od 46.025,00 kuna, narudžbenicu br. 1/2018, uplatnicu tuženika na iznos od 7.400,00 kn od 27.3.2018., te račun tužitelja 11/1/1 od 28.5.2018. godine. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja da se saslušaju svjedoci D. R., D. K., S. B., da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje, te izvrši uvid u ispis iz informacijskog sustava Porezne uprave. Naime, iz tužbenog zahtjeva sud zaključuje da ga tužitelj temelji na pravnom institutu prijevare. Članak 284. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu: ZOO): „Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kad zabluda nije bitna. Strana koja je sklopila ugovor pod prijevarom ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete.“ Budući da iz dokaza koji je sam tužitelj podnio, Ugovora o djelu, proizlazi da su stranke ugovorile da će porez na dodanu vrijednost na ugovorenu cijenu radova platiti upravo tužitelj kao izvršitelj radova, iako se sadržajno radi o građevinskom ugovoru kod kojeg obvezno dolazi do prebačaja porezne obveze na naručitelja ako se i on nalazi u sustavu PDV-a, pa je stoga porezna obveza već trebala biti ugovorena na način da tereti tuženika, pogotovo jer je tužitelj bio u zabludi da je tuženik u sustavu PDV-a, personalni dokazni prijedlozi tužitelja koji idu za tim da je tužitelj sklapanjem ugovora doveden u zabludu od strane tuženika kao osobe koja će platiti PDV su promašeni, budući da u ugovoru kao obveznik uplate poreza niti nije naveden tuženik već tužitelj. Ostali dokazni prijedlozi tužitelja su nepotrebni, budući da su predloženi na činjenice koje nisu sporne. Sud je kao nepotrebne odbio i dokazne prijedloge tuženika, koje je on stavio u podnesku od 25. rujna 2019., a to su: račun društva R. T. d.o.o., saslušanje R. Ž., preslika prve stranice aplikacije Porezne uprave, budući da, kako je već naveo, tužitelj mora dokazati bitne činjenice pravnog odnosa/pravne osnove, na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, a isprave koje je tužitelj podnio, kako je već sud naveo, ne upućuju na osnovanost tužbenog zahtjeva, dok ostali dokazi koje je predložio su u protivnosti sa činjenicama koje proizlaze iz isprava koje je podnio, te stoga nepodobni i nepotrebni. Temeljem savjesne i brižljive ocjene provedenih dokaza, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Nesporno je među strankama da je tuženik u cijelosti platio tužiteljev ispostavljeni račun broj 11/1/1 u iznosu od 46.025,00 kuna, proistekao iz Ugovora o djelu koji su stranke, i to tužitelj kao izvršitelj i tuženik kao naručitelj sklopile, a kojim se tužitelj obvezao tuženiku obaviti radove rušenja postojeće kuće sa odvozom na deponiju te iskopati korijene drveća, građevinsku kapu i trakaste temelje, sve sa odvozom na deponiju. Sporno je među strankama je li tuženik prevario tužitelja da je obveznik PDV-a, pa je stoga tužitelj tuženiku izdao račun bez PDV-a sa prijenosom porezne obveze na tuženika.

9. Sud je uvidom u Ugovor o djelu od 26. ožujka 2018. utvrdio da su stranke dogovorile da porez na iznos plaćanja koji tuženik treba platiti tužitelju plaća tužitelj kao izvršitelj, te stoga tužitelj ne može teretiti tuženika za pogrešno izdan račun bez PDV-a, jer da mu je tuženik tvrdio da je u sustavu PDV-a, pa da se prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost vrši prijenos porezne obveze. Sud utvrđuje da tužitelj očito u vrijeme sklapanja ugovora nije bio u zabludi na koju se sada poziva glede činjenice je li tuženik obveznik plaćanja PDV-a, a s obzirom na koju okolnost, imajući je u vidu, navodi i sklopio predmetni ugovor. To stoga jer bi tada u ugovoru bilo napisano da PDV snosi tuženik kao naručitelj a ne tužitelj ako izvršitelj. Ukoliko je doista tužitelj imao pogrešno znanje o tome da je tuženik u sustavu PDV-a, takvo pogrešno znanje ne proizlazi iz predmetnog Ugovora, pa stoga nema govora o tome da bi tuženik tužitelja prevario odnosno doveo u zabludu. Prije bi se moglo raditi o nesporazumu stranaka ili bitnoj zabludi kao mani volje na strani tužitelja, ali tada je i put pravne zaštite drugačiji od ovog kojeg tužitelj postavlja predmetnim tužbenim zahtjevom.

10. Da se radilo upravo o nesporazumu, potvrđuje i sam tužitelj, M. P., koji je iskazao:

„Kritične zgode oko dogovaranja posla bio sam sam na terenu sa direktorom tuženika gdje je on gradio kuću, te sam ga pitao vezano za izdavanje računa da li je u sustavu PDV-a, ne mogu se sjetiti točnih njegovih riječi, međutim iz odgovora sam shvatio da je u sustavu PDV-a. Nakon otprilike mjesec i pol dana od uplate računa meni je Porezna uprava skinula iznos PDV-a budući da sam ja izdao račun sa prijenosom porezne obveze, što je vidno bilo istaknuto na računu, te ne mogu reći, tuženik je promptno platio taj račun, a takav račun sam izdao jer sam bio siguran da je tuženik u sustavu PDV-a. Nakon što mi je skinut iznos PDV-a čuo sam se sa direktorom tuženika, te mi je on rekao da nije u sustavu PDV-a. U razgovoru smo zaključili da je došlo do nesporazuma, te smo se nakon toga i našli u jednom kafiću da se pokušamo dogovoriti, te mi je tada direktor tuženika dao 500,00 eura koje sam uzeo kao garanciju da će mi do kraja podmiriti dug koji sam ja imao prema Poreznoj upravi, a ne sjećam se što mi je rekao zašto nije reagirao na navod na računu da se radi o prijenosu porezne obveze, a što sam ga ja pitao. Nisam znao da postoji aplikacija Porezne uprave za provjeru sustava u kojem se nalaze porezni obveznici, a vjerovao sam na riječ tuženika. Uglavnom nove klijente sada provjeravam preko svog knjigovodstva. Točno je da sam primio akontaciju u iznosu od 7.400,00 kn 27. ožujka 2018., ali tvrdim da je ona sadržana u računu u iznosu od 46.000,00 kn odnosno da tuženik nije platio ponovno 46.000,00 kn, odnosno sada nisam siguran da li je tuženik u cijelosti platio izrađen račun na punu sumu, moram vidjet sa knjigovođom. Kada mi se predočava isprava koja se u spisu nalazi na listu 9, izjavljujem da iz nje proizlazi da mi je u cijelosti plaćen račun broj 11/1/1.“

11. Direktor tuženika S. R., iskazao je pak:

„Ja sam već 35 godina poduzetnik te smo u Ugovoru o djelu koji sam sklopio sa tužiteljem i napisali da će on platiti porez na ugovorenu cijenu u čl. 5. Nije tijekom pregovora bilo riječi uopće o PDV-u odnosno tko će ga platiti već smo samo dogovorili konačnu cijenu u iznosu 54.975,00 kn. Nakon nekog vremena došao je tužitelj i rekao da mu treba avans za naftu te sam mu ja na ruke isplatio 7.400,00 kn što je potvrdio svojim potpisom na uplatnici. Nakon što je završio sav posao temeljem kojeg je izdao predmetni račun, ali to nije u cijelosti bio dogovoreni posao jer je ostalo još da iskopa trakaste temelje, došao je da mu treba hitno 46.000,00 kn za bager te sam mu ja odmah kada mi je donio račun isti i platio. Nakon sezone je trebao još obaviti manji dio radova, ali je rekao da neće više kontaktirati sa mnom jer smo u tužbi. Nakon što je već predan prijedlog za ovrhu sam ja otišao do njega te mu dao 500,00 eura da podmirim razliku koja je još preostala za platiti prema Ugovoru o djelu te da on završi radove. Smatram da je trebalo nakon toga napraviti završno izvješće prema kojem se onda obračunava PDV, a da se PDV ne obračunava prema avansnom računu, a mislim da je račun 11/1/1 avansni račun jer radovi nisu bili završeni. Kada sam dao tužitelju 500,00 eura isti je rekao da će odustati od tužbe i dovršiti posao. Smatram da iako mi radovi nisu završeni je sa iznosom od 500,00 eura i avansom od 7.400,00 kn plaćen zapravo PDV koji je predmet ovog postupka, nisam ni gledao račun, a brzo sam platio tužitelju jer smo bili prijatelji. Osim toga u Ugovoru o djelu s obzirom da ja nisam bio u sustavu PDV-a u ugovorenoj cijeni je sadržan PDV.“

12. Nesporazum prema čl. 282. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje: ZOO), nastaje kad strane vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, te tada ugovor ne nastaje. Valja reći da se sadržajno ovdje radi o ugovoru o građenju, što stranke ovdje ne spore, dakle sporazumne su glede pravne naravi ugovora, međutim proizlazi da nisu bile sporazumne glede cijene koja predstavlja bitan sastojak ugovora o građenja a koju svakako čini i PDV. Sukladno čl. 284. st. 1. ZOO-a do prijevare dolazi ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora. Međutim, upravo je tužitelj slijedeći pravila o teretu dokazivanja, stvarni sadržaj samog ugovora i mogućnost provjeravanja poreznog statusa tuženika u vezi s pozornošću s kojom stranke trebaju postupati u preuzimanju i izvršavanju svojih obveza, bio obvezan spriječiti da ne bude prevaren odnosno da do nesporazuma ne dođe, a u protivnom se ne može niti na nesporazum, niti na prijevaru pozivati. Čl. 219. u vezi s čl. 221.a ZPP-a uvedeno je u postupak pravilo o teretu dokazivanje prema kojem je upravo tužitelj dužan iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Temeljem navedenog, sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju moglo raditi o nesporazumu stranaka, ako ne o njihovom dogovoru da se račun napravi upravo na način na koji je napravljen, a nikako ne o prijevari tužitelja, budući da tužitelj sam navodi da se radilo o nesporazumu. Nadalje, kako je već navedeno u konkretnom slučaju, radi se o ugovoru o građenju sa poreznim obvezama koje zakonski proizlaze iz njega i trebale bi teretiti tuženika da je u sustavu PDV-a, odnosno tužitelja da tuženik nije u sustavu PDV-a. Od 2013., kada je Republika Hrvatska ušla u Europsku uniju, postoji aplikacija Porezne uprave, što je opće poznato, putem koje se može provjeriti porezni status/sustav budućih partnera, te se svakako od svakog sudionika koji stupa u obvezne odnose, a posebno kada se radi o trgovcima, traži povećani stupanj pozornosti koji uključuje i provjeru poreznog statusa suugovaratelja/supartnera. Navedeno proizlazi iz čl. 10. st. 2. ZOO-a, prema kojem je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

13. Zbog navedenog, sud je našao da tužbeni zahtjev nije osnovan, te je ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi, sukladno čl. 451. st. 3. ZPP-a, a tužbeni zahtjev odbio.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, jer je tužitelj u cijelosti izgubio u sporu. Tuženiku je priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.900,00 kn, od čega je iznos od 2.500,00 kn obračunat sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje u tekstu: Tarifa) i odnosi se na zastupanje tuženika na ročištima održanim 25. rujna 2019. i 11. travnja 2022., a trošak sudske pristojbe na prigovor u iznosu od 400,00 kn obračunat sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15 – dalje: ZSP), o čemu je odlučeno kao pod toč. II. izreke presude. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 25. rujna 2019. u iznosu od 1.250,00 kuna, budući da mu je priznat trošak zastupanja na ročištu toga dana a na kojem se pozvao na navedeni podnesak, kojeg je međutim mogao predati u spis na tom ročištu. Naime, stranci se ne mogu za isto zastupanje priznati dvije naknade. Tuženiku nije priznat ni trošak pristojbe na prigovor za iznos od 100,00 kuna, budući da prema ZSP trošak pristojbe na prigovor prema vrijednosti predmeta spora iznosi 400,00 kuna, koji iznos je tuženiku priznat.

U Varaždinu, 06. svibnja 2022.

SUDAC

Denis Krnjak v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od osam dana od dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu. Ako stranka nije uredno obaviještena o tom ročištu, može podnijeti žalbu u roku od osam dana od primitka prijepisa odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u tri istovjetna primjeraka. Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

DNA:

- tužitelju po punomoćnicima L. M. i V. M., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda L. M. i V. M. iz U.

- tuženiku po punomoćnicima D. G. i J.i P., odvjetnicama iz Zajedničko odvjetničkog ureda iz V.