Poslovni broj: Usž-3884/20-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Inge Vezar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, u upravnom sporu 1. tužitelja D. V. iz S., i 2. tužitelja E. M. iz S., oboje zastupanih po opunomoćeniku R. V., odvjetniku u S., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravnom odjelu, S., i 2. Općine P., P., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsInoi-1/20-14 od 29. svibnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsInoi-1/20-14 od 29. svibnja 2020.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-942-01/16-01/359, urbroj: 514-05-02-01- 02/17-19-02 od 24. listopada 2019. i rješenja Ureda državne uprave u S.-d. županiji, Službe za imovinsko pravne poslove, Ispostava S. , Klasa: UP/I-944-07/97-

2.

01/00384, Urbroj: 2181-05/08-05-16-0015 od 9. svibnja 2016.

1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja, kao pravnih slijednika prethodnih podnositelja zahtjeva, izjavljena protiv citiranog rješenja prvostupanjskog upravnog tijela kojim je odbijen zahtjev za naknadu oduzete imovine D. V., S. L., Ž. S. u odnosu na nekretnine označene kao čest. zgr. 341, čest. zgr. 363/1, čest. zgr. 364/1, čest. zgr. 3833, čest. zgr. 378 i čest. zem. 2568/5 sve k.o. P., koje nekretnine su oduzete pok. K. O. rješenjem o konfiskaciji Kotarskog suda u Splitu, posl. br. I 130/52 od 8. rujna 1952., kao neosnovan.

2. Tužitelji u žalbi protiv pobijane presude ističu da prvostupanjski sud ne uzima u obzir činjenicu da se udovica ostavitelja pok. K. O. odrekla nasljedstva u korist drugih nasljednika, njegovih sestara, prije provođenja ostavinskog postupka te da je ostavinski postupak započeo prije 1952. godine kada je prekinut na zahtjev ondašnjeg tužitelja.

2.1. Pojašnjavaju da je iz spisa razvidno da je sukladno oporuci ostavitelja pok. K. O., nasljednicom trebala biti proglašena njegova udovica M. O. za slučaj da ne zaključi drugi brak nakon njegove smrti, a u slučaju da se ipak uda nasljednici su trebali biti braća i sestre ostavitelja. Budući je M. O. 1950./1951., zaključila novi brak, a isto tako priznala oporuku svog supruga te da je njegovoj robini priznala pravo na nasljedstvo sukladno oporuci, razvidno je da su nasljednici pok. K. O. upravo njegovi braća i sestre, a kako je to i utvrđeno presudom Općinskog suda u Supetru br. P- 53/11 od 18. studenoga 2014. Navedena presuda je kasnije preinačena Presudom Županijskog suda u Splitu, iz razloga što je sud zauzeo stajalište da tijekom postupka konfiskacije nije podnesen izlučni zahtjev. Ističu da je protiv potonje presude podnesen izvanredni pravni lijek o kojem još nije odlučeno.

2.2. Referirajući se na presudu Općinskog suda u Supetru posl. br. P-53/11 od 18. studenog 2014. navode da iz iste proizlazi da se na rješenje o konfiskaciji žalila jedna od K. nasljednica, F. V. te da se navedena žalba treba tretirati kao izlučni zahtjev postavljen u skladu s čl. 20-22. Zakona o konfiskaciji, odnosno činjenica da je žalba podnesena upućuje na to da je izlučni zahtjev već ranije postavljen.

2.3. Napominju da osim što je imovina protuzakonito konfiscirana s imena mrtvog čovjeka, da je također u ostavinskom postupku i u postupku konfiskacije iz 1952. godine napravljen niz propusta i protuzakonitosti, da nasljednicima nije niti omogućeno da provedu ostavinski postupak, niti da proglase oporuku, kako bi mogli imati pravni osnov i legitimaciju za podnošenje izlučnog zahtjeva. Naglašavaju da rješenje o obustavi postupka nije nikada dostavljeno nasljednicima iz kojeg razloga nije niti moglo postati pravomoćno.

2.4. Opetovano iznose da se žalba F. V. treba tretirati kao izlučni zahtjev, odnosno kao pravni lijek koji izravno upućuje da je izlučni zahtjev već ranije bio podnesen. 2.5. Naglašavaju činjenicu da su podneskom od 14. svibnja 2020. temeljem članka 45. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima predložili prekid ovog upravnog spora do donošenja odluke u predmetu br. Rev-2495/16 koji se vodi pred Vrhovnim sudom radi revizije podnesene na presudu posl. br. Gž-x-79/2015, a uz koju odluku je bio vezan upravni postupak.

2.6. Budući podnesenu reviziju tužitelji smatraju osnovanom, smatraju da je prvostupanjski sud trebao prekinuti upravni spor radi rješavanja prethodnog pitanja, odnosno do donošenja odluke o reviziji tužitelja koja je podnesena protiv drugostupanjske odluke prije više od 4 godine.

2.7. Predlažu prihvatiti žalbu i poništiti prvostupanjsku presudu.

3. Tuženik se u odgovoru na žalbu poziva na razloge iznijete u obrazloženju rješenja koje je bilo predmetom ocjene zakonitosti u upravnom sporu i predlaže Sudu žalbu odbiti.

4. Zainteresirane osobe, iako uredno pozvane, nisu dostavile odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Iz spisa predmeta tuženika proizlazi da je imovina, čiji povrat tužitelji traže, temeljem Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije od 9. lipnja 1945. ("Službeni list DFJ" br. 40/45. i 70/45.), konfiscirana rješenjem o konfiskaciji Kotarskog suda u Splitu, posl. br. I 130/52 od 8. rujna 1952, pok. K. O., a koji je bio osuđen na smrt te strijeljan 25. kolovoza 1942. godine. Proizlazi, dakle, da isti nije bio vlasnikom imovine na dan stupanja navedenog Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije, a iz kojeg razloga je, po pravnom shvaćanju ovog suda trebalo, u primjeni Zakona o naknadi, utvrditi tko je bio vlasnik oduzete imovine na dan stupanja na snagu zakona koji je bio temelj za oduzimanje imovine.

7. Spisu predmeta prileži oporuka konfiskanta, a iz koje proizlazi kako je isti svojoj supruzi M. O. rođ. J. ostavio svoju cjelokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu („..to ju ostavljam jedinom baštinicom…“). Nije sporno da su zahtjev za povrat/naknadu prethodno navedenih nekretnina oduzetih rješenjem Kotarskog suda od 8. rujna 1952. podnijeli nećaci, odnosno pranećaci pok.K. O..

8. Presudom prvostupanjskog suda potvrđeno je stajalište upravnih tijela prema kojem je zahtjev tužitelja za povrat/naknadu predmetnih nekretnina odbijen pozivom na odredbu članka 9. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02.-dalje: Zakon o naknadi).

9. Navedenom odredbom Zakona o naknadi propisano je da se prava iz ovoga Zakona priznaju fizičkoj osobi - prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvoga nasljednoga reda, dok je stavkom 2. istog članka toga Zakona propisano da se u pogledu prava nasljeđivanja primjenjuju odredbe Zakona o nasljeđivanju, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.

9.1. Nadalje, odredbom članka 135. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list FNRJ“ broj 20/55., „Službeni list SFRJ“ broj 12/65, „Narodne novine“ 52/71., 47/78., 71/91., 37/94., 56/00. i 48/03. dalje Zakon o nasljeđivanju), a koji se primjenjuje sukladno odredbi članka 242. istog Zakona, propisano je kako ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njezine nasljednike u trenutku njezine smrti. Odredbom članka 10. istoga Zakona, propisano je da prvi nasljedni red čine samo potomci i bračni drug umrloga, koji ostavinu umrloga nasljeđuju na jednake dijelove.

10. Primjenjujući navedeno na konkretan predmet, ovaj Sud je, prihvaćajući u cijelosti obrazloženje prvostupanjskog suda, suglasan s utvrđenjem tuženika kako je nasljedstvo iza pok. K. O. otvoreno u trenutku njegove smrti 25. kolovoza 1942., kada je njegova imovina prešla na nasljednike, bez obzira što im formalno nije uručena, a u kojem trenutku je njegova nasljednica na temelju oporuke bila jedino supruga M. O.. Stoga je ista (M. O.) zapravo osoba kojoj je imovina konfiscirana, a u kojem slučaju podnositelji zahtjeva (nećaci, odnosno pranećak K. O.) nisu zakonski nasljednici iste u smislu odredbe članka 9. Zakona o naknadi pa s tim u vezi nisu ni ovlaštenici prava na povrat/naknadu. Ovakvo pravno shvaćanje prihvaćeno je u dugogodišnjoj upravnosudskoj praksi (primjerice presude posl.br.: Us-8090/2000 i Us-15/2006).

11. Prigovore tužitelja da bi u trenutku donošenja rješenja o konfiskaciji vlasnice konfisciranih nekretnina bile prednice tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno otklonio, obrazloživši da su treće osobe u skladu s odredbom članka 20. i 21. Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije („Službeni list DFJ broj 40/45., 74/45., 70/45. i Službeni list FNRJ broj 61/46.) mogle stavljati izlučne zahtjeve u pogledu konfiscirane imovine, i to kako za vrijeme samog postupka konfiskacije, tako i u roku od godine dana od provedene konfiskacije, a koji rokovi su prekluzivni.

12. Nadalje, spisu predmeta prileži i presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-x-75/15 od 7. travnja 2016. iz koje proizlazi da je odbijen tužbeni zahtjev, između ostalih, tužitelja D. V. i E. M. u odnosu na Republiku Hrvatsku, radi utvrđenja, a kojom odlukom je pravomoćno utvrđeno da u trenutku donošenja predmetnog rješenja o konfiskaciji imovine pok. K. O. vlasnice konfisciranih nekretnina nisu bile prednice tužitelja.

13. Kraj ovako utvrđenog činjeničnog stanja, okolnost da je protiv navedene, drugostupanjske presude i rješenja Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-x-79/2015 od 7. travnja 2016. izjavljena Vrhovnom sudu Republike Hrvatske revizija, nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari. Revizija kao izvanredan pravni lijek protiv pravomoćne sudske presude, nije razlog za prekid upravnog spora u smislu odredbe članka 45. stavak 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., 110/21, dalje: ZUS), a iz kojeg razloga prvostupanjski sud nije bio dužan prekinuti postupak.

14. Trebalo je stoga, trebalo je temeljem odredbe članka 74. stavak 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 6. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća

mr. sc. Inga Vezmar Barlek