REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 2 Us I-25/2022-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljice S. R., iz R., D. 106, koju zastupa opunomoćenik H. T., odvjetnik u R., T. 6, protiv tuženika I. Povjerenstva za žalbe, Zagreb, Ilica 335, radi odobrenja privremenog boravka, 5. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja I. Povjerenstva za žalbe KLASA: UP/II-217-02/20-06/186, URBROJ: 317-20-3 od 11. studenog 2021., radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Primorsko-goranske Rijeka, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, broj: 511-09-38-UP/I-2989/5-2020 od 24. listopada 2020., radi odobravanja tužiteljici privremenog boravka u Republici Hrvatskoj počevši od 16. srpnja 2020. nadalje, te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave primorsko-goranske Rijeka, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, broj: 511-09-38-UP/I-2989/5-2020 od 24. listopada 2020. odbijen je zahtjev tužiteljice (podnesen 16. srpnja 2020.) za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, te je tužiteljici naloženo da napusti Europski gospodarski prostor u roku od sedam dana od izvršnosti osporavanog rješenja, uz ostale prateće odluke. Prvostupanjsko tijelo obrazlaže, u bitnome, da tužiteljica ne ulazi u krug osoba koje se smatraju članom uže obitelji tužiteljičine punoljetne kćeri A. R., niti tužiteljičine djece A. R. i S. R., u smislu članka 56. stavka 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 130/11, 74/13, 69/17 i 46/18), niti postoje posebne okolnosti iz stavka 2. navedenoga članka.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-217-02/20-06/186, URBROJ: 31720-3 od 11. studenog 2021. odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

3. Tužiteljica osporava zakonitost osporavanog rješenja tuženika i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Pogrešan je stav tuženika da tužiteljica ne ispunjava posebne osobne ili ozbiljne humanitarne razloge za spajanje obitelji u Republici Hrvatskoj propisane člankom 56. stavka 2. u vezi s člankom 54. stavkom 1. točkom 1. Zakona o strancima. Objašnjava da još od 2010. neprekidno ima odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj i da ima troje djece koji su državljani Hrvatske, gdje žive i rade. Naglašava da, iako je riječ o formalno punoljetnim osobama, njena djeca još nisu zasnovala svoje obitelji, nemaju vlastitu djecu, te im je potrebna svakodnevna briga, podrška i blizina majke i oca. Ističe da tužiteljica živi s njima od njihova rođenja. Navodi da je u braku s R. R., hrvatskim državljaninom, koji također živi u Hrvatskoj, pa je iz svega prethodno navedenog očito da postoje posebni osobni, pa čak i humanitarni razlozi za spajanje obitelji. To jer se njezin osobni i obiteljski život u potpunosti odvija i primarno je vezan za Republiku Hrvatsku. Osvrće se na navod osporavanog rješenja da u Bosni i Hercegovinu ima troje djece i kuću u vlasništvu te objašnjava da se radi o odrasloj djeci koja imaju zasnovane svoje obitelji, a kojima odlazi u posjete. Ističe da je tuženik pogrešno tumačio činjenice vezane za odnos tužiteljice i njezinog supruga. Obrazlaže da je sa suprugom u dobrim odnosima, a da s njime ne živi iz formalnih razloga i to jer se suprug nije slagao sa stanodavkom, a dodatno i zbog nedostatka mjesta u stanu. Suprug svaki dan dolazi na ručak, obavlja sve ostale obiteljske obveze, a od 23. prosinca 2021. imaju prijavljeno prebivalište na zajedničkoj adresi. Tužiteljica predlaže poništiti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Predlaže i da Sud sam riješi stvar odobravanjem tužiteljici privremenog boravka u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji počevši od 16. srpnja 2020. nadalje. Traži naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja, predloživši da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice. Dodatno je naveo da je tijekom upravnog postupka nesporno utvrđeno da tužiteljica od 2015. ne živi u zajednici sa suprugom, da ne zna njegovu adresu stanovanja, da nemaju prijavljeno prebivalište na istoj adresi radi nedostataka mjesta u stanu i problema sa stanodavkom. Također, ističe da se zahtjev tužiteljice za odobrenje privremenog boravka temelji na spajanju obitelji sa njezinom punoljetnom kćeri. Zaključuje da nisu utvrđeni posebni osobni ili ozbiljni humanitarni razlozi za spajanje obitelji u Republici Hrvatskoj iz članka 56. stavka 2. Zakona o strancima.

5. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je donesena osporena odluka i u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužiteljice, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 4. svibnja 2022., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Dokazivanje neke od propisanih svrha privremenog boravka među kumulativnim je pretpostavkama odobrenja privremenog boravka državljaninu treće zemlje (čl. 54. st. 1. t. 1. Zakona o strancima).

8. U članku 55. stavku 1. točki 1. Zakona o strancima propisano je da se privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji može odobriti državljaninu treće zemlje koji ispunjava uvjete iz članka 54. toga Zakona i koji je član uže obitelji hrvatskog državljanina.

9. Odredbom članka 56. stavka 1. Zakona o strancima propisano je da su članovi uže obitelji u smislu toga Zakona: 1. bračni drugovi, 2. osobe koje su u izvanbračnoj zajednici, 3. maloljetna zajednička djeca bračnih i izvanbračnih drugova, njihova maloljetna posvojena djeca te maloljetna djeca svakog od njih, a koja nisu zasnovala vlastitu obitelj, 4. roditelji ili posvojitelji maloljetne djece. U stavku 2. navedenoga članka propisano je da se, iznimno od stavka 1. toga članka, članom uže obitelji hrvatskog državljanina, državljanina treće zemlje kojem je odobren privremeni ili stalni boravak i državljanina treće zemlje koji ima status azilanta, može smatrati i drugi srodnik, ako postoje posebni osobni ili ozbiljni humanitarni razlozi za spajanje obitelji u Republici Hrvatskoj.

10. Među strankama ovoga spora nije sporno da je tužiteljica podnijela zahtjev za odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji i da je kao člana obitelji radi kojeg traži odobrenje privremenog boravaka navela svoju punoljetnu kćer A. R. (rođ. 1997.). Nadalje, nije sporno ni da tužiteljica u Hrvatskoj živi sa svoje troje punoljetne djece (pored A. R., to su A. R. – rođ. 1997. i S. R. – rođ. 2001.) te da je vjenčana za hrvatskog državljanina, s kojim u trenutku podnošenja predmetnog zahtjeva nije živjela na istoj adresi. Nedvojbeno je, dakle, da tužiteljica, u odnosu na osobu za koju je zatraženo spajanje obitelji, ne ispunjava pretpostavke propisane člankom 56. stavkom 1. Zakona o strancima.

11. Sporno je može li se tužiteljica smatrati članom uže obitelji kćeri A. R. u smislu članka 56. stavka 2. Zakona o strancima, odnosno postoje li u predmetnom slučaju posebni osobni ili ozbiljni humanitarni razlozi za spajanje obitelji u Republici Hrvatskoj.

12. Navedenim odredbama Zakona o strancima u hrvatski pravni poredak prenesena je Direktiva Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji (u nastavku teksta: Direktiva). Direktiva ima posredni interpretativni učinak, uz obvezu za upravna tijela i za nacionalne sudove članice Europske unije da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosnom direktivom, sukladno klauzuli lojalnosti (iskrene suradnje) sadržanoj u članku 4. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji (vezano uz čl. 288. st. 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije). Odredbe članka 56. Zakona o strancima, kojima su normativno definirani članovi obitelji, sukladne su članku 4. Direktive. Dosljednom primjenom odredbe članka 56. Zakona o strancima nedvojbeno se ostvaruje i cilj konkretne norme europskog prava.

13. Mogućnost normiranja šireg kruga osoba u odnosu na koje je dopušteno spajanje obitelji Direktivom je ostavljena državama članicama, pri čemu to ne vezuje druge države članice (uvodna izjava 10. uz Direktivu). Republika Hrvatska nije proširila doseg rečenog normiranja na punoljetnu djecu, već se zadržala na iznimci iz članka 56. stavka 2. Zakona o strancima.

14. Odredbe članka 4. Direktive ne idu u prilog tužiteljičinoj argumentaciji, po kojoj se posebni osobni ili ozbiljni humanitarni razlozi vezuju uz sâmu činjenicu povezanosti tužiteljice sa svojom punoljetnom djecom, odnosno uz činjenicu da njena punoljetna djeca još nisu zasnovala vlastite obitelji. Tužiteljičina djeca nisu „formalno“ punoljetna, kako to navodi tužiteljica, već su punoljetne osobe, u odnosu na koje tužiteljica ne tvrdi niti dokazuje da nisu u stanju voditi brigu o sebi, u smislu propisa kojima su uređeni posebni oblici potpore punoljetnim osobama. Tuženik ne osporava navode tužiteljice iznesene u pogledu njene veze sa svojom djecom, niti Sud te navode dovodi u pitanje, ali ne smatra da iz njih proizlazi postojanje posebnih osobnih, niti humanitarnih razloga iz članka 56. stavka 2. Zakona o strancima. Kako do tog zaključka Suda dovode navodi sâme tužiteljice izneseni u upravnom postupku i upravnom sporu, nije bilo nužno s time u vezi izvoditi dodatne dokaze.

15. Usto, emocionalna povezanost roditelja i punoljetne djece nije relevantna činjenica koja bi sâma po sebi bila dovoljna osnova za odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji (npr. presuda Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Usž-388/16-2 od 2. ožujka 2016.). Notorno je da velika većina roditelja cijelog života ostaje emocionalno povezana sa svojom djecom i da im na određeni način pomažu, ali to ne znači da roditeljima pripadaju prava vezana uz maloljetnost djece, ili posebne okolnosti što bitno ograničavaju život punoljetne djece.

16. Općenito, pravne norme kojima se uređuje iznimka (ovdje: čl. 56. st. 2. Zakona o strancima) ne mogu se tumačiti široko, već na način koji rezultira time da se doista primjenjuju iznimno. Prihvaćanje tužiteljičine argumentacije spomenutu bi iznimnost proširilo daleko preko granica zbiljske iznimnosti, mimo smisla i svrhe te odredbe.

17. Naposljetku, tužiteljica predmetni zahtjev nije podnijela radi spajanja sa svojim suprugom, pa tužiteljičini odnosi sa suprugom nisu odlučni za rješavanje ove upravne stvari. To nije zapreka da tužiteljica nadležnome prvostupanjskom tijelu podnese novi zahtjev za odobrenje privremenog boravka radi spajanja sa suprugom, ili po kojoj drugoj osnovi za odobrenje privremenog boravka (uključujući dozvolu za boravak i rad) za koju smatra da u konkretnom razdoblju ispunjava pretpostavke. Zapreku za netom navedeno ne čini ni ishod ovog spora.

18. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21), vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 5. svibnja 2022.

S u d a c

dr.  sc.  Alen

Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.