Broj: P-887/2019-37.
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
STALNA SLUŽBA U GAREŠNICI
Garešnica, Vladimira Nazora 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu toga suda Jarmilki Kučera-Slivar kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice E. R. iz G., T. 115, OIB…, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz O. društva V. & R. & C. C. d.o.o. G., protiv tuženika Z. banke d.d. Z., Z., T. bana J. J. 10, OIB…, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz O. društva P. & P. d.o.o. Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 21. ožujka 2022. godine, u nazočnosti Z. punomoćnika tužiteljice I. H., odvjetničke vježbenice iz G., a u odsutnosti punomoćnika tuženika odvjetnika iz O. društva P. & P. d.o.o. iz Z., a sukladno odredbi članka 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 05. svibnja 2022. godine,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Z. B. d.d., Z., T. bana J. J. 10, OIB… da tužitelju E. R. iz T., T. 115, OIB…, isplati novčanu tražbinu u domaćoj valuti u ukupnom iznosu od 9.584,98 kuna zajedno sa zateznim kamatama, tekućim i to:
na iznos od 88,06 kuna počam od 15.11.2007. pa do isplate
na iznos od 87,78 kuna počam od 15.12.2007. pa do isplate
na iznos od 87,60 kuna počam od 15.1.2008. pa do isplate
na iznos od 87,31 kuna počam od 15.2.2008. pa do isplate
na iznos od 163,16 kuna počam od 15.3.2008. pa do isplate
na iznos od 162,74 kuna počam od 15.4.2008. pa do isplate
na iznos od 162,32 kuna počam od 15.5.2008. pa do isplate
na iznos od 161,90 kuna počam od 15.6.2008. pa do isplate
na iznos od 161,43 kuna počam od 15.7.2008. pa do isplate
na iznos od 161,01 kuna počam od 15.8.2008. pa do isplate
na iznos od 160,54 kuna počam od 15.9.2008. pa do isplate
na iznos od 160,07 kuna počam od 15.10.2008. pa do isplate
na iznos od 159,60 kuna počam od 15.11.2008. pa do isplate
na iznos od 159,18 kuna počam od 15.12.2008. pa do isplate
na iznos od 158,66 kuna počam od 15.1.2009. pa do isplate
na iznos od 158,20 kuna počam od 15.2.2009. pa do isplate
na iznos od 157,73 kuna počam od 15.3.2009. pa do isplate
na iznos od 157,26 kuna počam od 15.4.2009. pa do isplate
na iznos od 156,79 kuna počam od 15.5.2009. pa do isplate
na iznos od 156,27 kuna počam od 15.6.2009. pa do isplate
na iznos od 155,76 kuna počam od 15.7.2009. pa do isplate
na iznos od 209,62 kuna počam od 15.8.2009. pa do isplate
na iznos od 208,97 kuna počam od 15.9.2009. pa do isplate
na iznos od 208,26 kuna počam od 15.10.2009. pa do isplate
na iznos od 207,65 kuna počam od 15.11.2009. pa do isplate
na iznos od 206,95 kuna počam od 15.12.2009. pa do isplate
na iznos od 206,29 kuna počam od 15.1.2010. pa do isplate
na iznos od 205,59 kuna počam od 15.2.2010. pa do isplate
na iznos od 204,89 kuna počam od 15.3.2010. pa do isplate
na iznos od 204,18 kuna počam od 15.4.2010. pa do isplate
na iznos od 203,43 kuna počam od 15.5.2010. pa do isplate
na iznos od 176,76 kuna počam od 15.6.2010. pa do isplate
na iznos od 176,10 kuna počam od 15.7.2010. pa do isplate
na iznos od 175,49 kuna počam od 15.8.2010. pa do isplate
na iznos od 174,79 kuna počam od 15.9.2010. pa do isplate
na iznos od 174,13 kuna počam od 15.10.2010. pa do isplate
na iznos od 173,48 kuna počam od 15.11.2010. pa do isplate
na iznos od 117,50 kuna počam od 15.12.2010. pa do isplate
na iznos od 116,99 kuna počam od 15.1.2011. pa do isplate
na iznos od 116,57 kuna počam od 15.2.2011. pa do isplate
na iznos od 115,96 kuna počam od 15.3.2011. pa do isplate
na iznos od 115,49 kuna počam od 15.4.2011. pa do isplate
na iznos od 114,93 kuna počam od 15.5.2011. pa do isplate
na iznos od 114,46 kuna počam od 15.6.2011. pa do isplate
na iznos od 113,89 kuna počam od 15.7.2011. pa do isplate
na iznos od 89,42 kuna počam od 15.8.2011. pa do isplate
na iznos od 89,00 kuna počam od 15.9.2011. pa do isplate
na iznos od 88,53 kuna počam od 15.10.2011. pa do isplate
na iznos od 88,06 kuna počam od 15.11.2011. pa do isplate
na iznos od 87,64 kuna počam od 15.12.2011. pa do isplate
na iznos od 87,22 kuna počam od 15.1.2012. pa do isplate
na iznos od 86,80 kuna počam od 15.2.2012. pa do isplate
na iznos od 86,33 kuna počam od 15.3.2012. pa do isplate
na iznos od 85,81 kuna počam od 15.4.2012. pa do isplate
na iznos od 85,39 kuna počam od 15.5.2012. pa do isplate
na iznos od 84,92 kuna počam od 15.6.2012. pa do isplate
na iznos od 84,45 kuna počam od 15.7.2012. pa do isplate
na iznos od 83,99 kuna počam od 15.8.2012. pa do isplate
na iznos od 83,52 kuna počam od 15.9.2012. pa do isplate
na iznos od 83,00 kuna počam od 15.10.2012. pa do isplate
na iznos od 82,53 kuna počam od 15.11.2012. pa do isplate
na iznos od 82,06 kuna počam od 15.12.2012. pa do isplate
na iznos od 81,55 kuna počam od 15.1.2013. pa do isplate
na iznos od 81,13 kuna počam od 15.2.2013. pa do isplate
na iznos od 80,52 kuna počam od 15.3.2013. pa do isplate
na iznos od 80,05 kuna počam od 15.4.2013. pa do isplate
na iznos od 79,53 kuna počam od 15.5.2013. pa do isplate
na iznos od 79,02 kuna počam od 15.6.2013. pa do isplate
na iznos od 78,50 kuna počam od 15.7.2013. pa do isplate
na iznos od 78,03 kuna počam od 15.8.2013. pa do isplate
na iznos od 77,52 kuna počam od 15.9.2013. pa do isplate
na iznos od 77,00 kuna počam od 15.10.2013. pa do isplate
na iznos od 76,44 kuna počam od 15.11.2013. pa do isplate
na iznos od 75,88 kuna počam od 15.12.2013. pa do isplate
na iznos od 75,36 kuna počam od 15.1.2014. pa do isplate
a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Z. B. d.d., Z., T. bana J. J. 10, OIB… da tužitelju E. R. iz T., T. 115, OIB…, isplati novčanu tražbinu u domaćoj valuti u ukupnom iznosu od sa zateznim kamatama, tekućim i to:
60.396,00 kuna zajedno
na iznos od 127,43 kuna počam od 15.7.2010. pa do isplate
na iznos od 177,16 kuna počam od 15.8.2010. pa do isplate
na iznos od 260,13 kuna počam od 15.9.2010. pa do isplate
na iznos od 211,80 kuna počam od 15.10.2010. pa do isplate
na iznos od 222,98 kuna počam od 15.11.2010. pa do isplate
na iznos od 268,13 kuna počam od 15.12.2010. pa do isplate
na iznos od 272,69 kuna počam od 15.1.2011. pa do isplate
na iznos od 254,51 kuna počam od 15.2.2011. pa do isplate
na iznos od 265,51 kuna počam od 15.3.2011. pa do isplate
na iznos od 266,09 kuna počam od 15.4.2011. pa do isplate
na iznos od 299,66 kuna počam od 15.5.2011. pa do isplate
na iznos od 371,02 kuna počam od 15.6.2011. pa do isplate
na iznos od 452,22 kuna počam od 15.7.2011. pa do isplate
na iznos od 534,56 kuna počam od 15.8.2011. pa do isplate
na iznos od 396,25 kuna počam od 15.9.2011. pa do isplate
na iznos od 349,72 kuna počam od 15.10.2011. pa do isplate
na iznos od 352,83 kuna počam od 15.11.2011. pa do isplate
na iznos od 359,24 kuna počam od 15.12.2011. pa do isplate
na iznos od 399,39 kuna počam od 15.1.2012. pa do isplate
na iznos od 411,47 kuna počam od 15.2.2012. pa do isplate
na iznos od 398,31 kuna počam od 15.3.2012. pa do isplate
na iznos od 396,33 kuna počam od 15.4.2012. pa do isplate
na iznos od 403,00 kuna počam od 15.5.2012. pa do isplate
na iznos od 414,58 kuna počam od 15.6.2012. pa do isplate
na iznos od 400,13 kuna počam od 15.7.2012. pa do isplate
na iznos od 396,14 kuna počam od 15.8.2012. pa do isplate
na iznos od 360,68 kuna počam od 15.9.2012. pa do isplate
na iznos od 391,25 kuna počam od 15.10.2012. pa do isplate
na iznos od 405,48 kuna počam od 15.11.2012. pa do isplate
na iznos od 396,03 kuna počam od 15.12.2012. pa do isplate
na iznos od 384,68 kuna počam od 15.1.2013. pa do isplate
na iznos od 380,78 kuna počam od 15.2.2013. pa do isplate
na iznos od 376,74 kuna počam od 15.3.2013. pa do isplate
na iznos od 404,96 kuna počam od 15.4.2013. pa do isplate
na iznos od 363,44 kuna počam od 15.5.2013. pa do isplate
na iznos od 356,65 kuna počam od 15.6.2013. pa do isplate
na iznos od 360,71 kuna počam od 15.7.2013. pa do isplate
na iznos od 356,44 kuna počam od 15.8.2013. pa do isplate
na iznos od 371,63 kuna počam od 15.9.2013. pa do isplate
na iznos od 381,47 kuna počam od 15.10.2013. pa do isplate
na iznos od 386,27 kuna počam od 15.11.2013. pa do isplate
na iznos od 403,38 kuna počam od 15.12.2013. pa do isplate
na iznos od 386,11 kuna počam od 15.1.2014. pa do isplate
na iznos od 378,01 kuna počam od 15.2.2014. pa do isplate
na iznos od 387,92 kuna počam od 15.3.2014. pa do isplate
na iznos od 379,29 kuna počam od 15.4.2014. pa do isplate
na iznos od 363,20 kuna počam od 15.5.2014. pa do isplate
na iznos od 369,58 kuna počam od 15.6.2014. pa do isplate
na iznos od 378,42 kuna počam od 15.7.2014. pa do isplate
na iznos od 385,47 kuna počam od 15.8.2014. pa do isplate
na iznos od 387,28 kuna počam od 15.9.2014. pa do isplate
na iznos od 394,84 kuna počam od 15.10.2014. pa do isplate
na iznos od 405,70 kuna počam od 15.11.2014. pa do isplate
na iznos od 407,74 kuna počam od 15.12.2014. pa do isplate
na iznos od 409,33 kuna počam od 15.1.2015. pa do isplate
na iznos od 408,51 kuna počam od 15.2.2015. pa do isplate
na iznos od 408,51 kuna počam od 15.3.2015. pa do isplate
na iznos od 408,51 kuna počam od 15.4.2015. pa do isplate
na iznos od 408,51 kuna počam od 15.5.2015. pa do isplate
na iznos od 408,51 kuna počam od 15.6.2015. pa do isplate
na iznos od 408,51 kuna počam od 15.7.2015. pa do isplate
na iznos od 408,51 kuna počam od 15.8.2015. pa do isplate
na iznos od 408,51 kuna počam od 15.9.2015. pa do isplate
na iznos od 408,51 kuna počam od 15.10.2015. pa do isplate
na iznos od 408,51 kuna počam od 15.11.2015. pa do isplate
na iznos od 408,51 kuna počam od 15.12.2015. pa do isplate
na iznos od 408,51 kuna počam od 15.1.2016. pa do isplate
na iznos od 540,93 kuna počam od 15.2.2016. pa do isplate
na iznos od 530,88 kuna počam od 15.3.2016. pa do isplate
na iznos od 522,74 kuna počam od 15.4.2016. pa do isplate
na iznos od 508,61 kuna počam od 15.5.2016. pa do isplate
na iznos od 542,91 kuna počam od 15.6.2016. pa do isplate
na iznos od 523,55 kuna počam od 15.7.2016. pa do isplate
na iznos od 526,90 kuna počam od 15.8.2016. pa do isplate
na iznos od 514,34 kuna počam od 15.9.2016. pa do isplate
na iznos od 528,91 kuna počam od 15.10.2016. pa do isplate
na iznos od 555,93 kuna počam od 15.11.2016. pa do isplate
na iznos od 554,27 kuna počam od 15.12.2016. pa do isplate
na iznos od 562,55 kuna počam od 15.1.2017. pa do isplate
na iznos od 551,24 kuna počam od 15.2.2017. pa do isplate
na iznos od 28.755,63 kuna počam od 24.2.2017. pa do isplate,
a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
I.. N. se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 16.337,50 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe tako da predmet tužbenog zahtijeva pored zahtijeva za isplatom preplaćenih novčanih iznosa po osnovi promjene kamatne stope bude i isplata novčanih iznosa na ime preplaćenih iznosa temeljem rasta tečaja za valutu CHF budući da predmetni ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli.
Obrazloženje
1.T. E. R. po punomoćnicima odvjetnicima iz O. društva V. & R. & C. C. d.o.o. G., podnijela je kod ovoga suda tužbu protiv tuženika Z. banke d.d. Z., radi isplate.
2. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 16. rujna 2006. godine zaključila Ugovor o kreditu broj 3207434630 i da je tim ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.000,00 CHF, a navedenim ugovorom je ugovoren rok otplate kredita od 15 godina, a pored iznosa glavnice sukladno članku 2. navedenog Ugovora tužitelj je bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu s odlukama tuženika, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 4,50% godišnje, a za trajanja otplate kredita po ugovoru, redovna kamatna stopa je više puta mijenjana na štetu tužitelja i to sukladno odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koje odredbe su utvrđene kao nedopuštene i ništetne kako je opisano u tužbi. Tužiteljica navodi da je pravomoćnom presudom V. T. suda R. H. broj P.-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine u točci II potvrđena presuda T. suda u Z. broj P-1401/12. od 04. srpnja 2013. u dijelu točke I, II, III, IV, V, VI i VII izreke kojom se utvrđuje da je, među inim tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna te je ista presuda potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine. Isto tako tužiteljica navodi da nije imala dovoljno raspoložive dokumentacije kako bi izračunala koliki je novčani iznos preplatila tuženiku zbog promjenjive kamatne stope koju je tuženik vršio naime, tužitelju je za takav izračun neophodna dokumentacija u vidu prvog otplatnog plana, svih obavijesti o promjeni kamatne stope, svih otplatnih promjena te knjigovodstvene kartice kredita, što je tužitelj od tuženika i zatražio, a da bi tužitelj postavio tužbeni zahtijev u okviru ovog postupka, nužno je provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Tužiteljica isto tako navodi da s obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda R. H. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Z. o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takve odredbe ugovora, sve to u svezi s člankom 1111. člankom 1115. te člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj ističe da je člankom 502c. Zakona o parničnom postupku propisano da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtijevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. istoga Zakona da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a slično navodi i članak 138a. Zakona o zaštiti potrošača koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj predlaže da se donese rješenje kojim se nalaže tuženiku da dostavi tužitelju prvi otplatni plan, sve obavijesti o promjeni kamatne stope, sve otplatne planove te knjigovodstvenu karticu kredita, te da donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a koja novčana tražbina će se pojedinačnim iznosima odrediti kada tuženik tužitelju dostavi podatke navedene u rješenju suda.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava istaknuti zahtijev kao neosnovan, ističe prigovor zastare te navodi da je nejasno koju vrstu stupnjevite tužbe i manifestacijskog zahtijeva tužitelj postavlja, a ističe da se tužitelj nije konkretno pozvao ni na jedan od stavaka članka 186b. Zakona o parničnom postupku pri čemu svaka od spomenutih stupnjevitih tužbi ima različite pretpostavke. Isto tako tuženik navodi da ukoliko tužitelj smatra da njegova stupnjevita tužba udovoljava pretpostavkama za postavljanje tužbenog zahtijeva iz članka 186b. stavak 3. ZPP-a, tužitelj je trebao navesti i dokazati da tuženik odbija dati podatke, a koje mu je prema sadržaju građansko-pravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. Uz navedeno tuženik navodi da iz dokaza priloženih tužbi ne proizlazi da je tužitelj uopće zatražio dokumentaciju, odnosno da je tužiteljev punomoćnik isti dan kada je podnio tužbu predao i zahtijev tuženiku, očigledno kako bi pokušao opravdati podnošenje neuredne tužbe s neodređenim zahtijevom, a pretpostavka za zahtijev iz članka 186b. stavak 3. ZPP-a je da je tuženik te podatke odbio dati dakle da tužitelj treba dokazati da mu je tuženik odbio dati traženu dokumentaciju pa s obzirom na navedeno nije ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe pozivom na odredbu članka 186b. stavak 3. ZPP- a ili bilo koji drugi stavak članka 186b., pa tuženik predlaže tužbu odbaciti, a podredno navodi da je tužitelj dužan već u tužbi iznijeti sve činjenice kojima potkrepljuje svoj zahtijev kao i predložiti dokaze, a tužbi ne priležu nikakvi dokazi o uplatama tužitelja pa tužbu treba odbiti. Tuženik ističe prigovor zastare te ukazuje da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ističe protekom roka od pet godina od dana svake pojedine uplate, a tuženi drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. 03. 2018. Tuženi navodi da prema članku 502c. Zakona o parničnom postupku, Sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka te stoga ne postoji sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare te ističe da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to propisao, ali nije te je vidljivo kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Tuženi navodi da je pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato na razini Europske unije te je europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove Direktive, dakle normativnom aktivnošću u skladu sa načelom vladavine prava i pravne sigurnosti te je 11. travnja 2018. godine Europskom parlamentu uputila prijedlog Direktive Europskog parlamenta i vijeća o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ te tuženi navodi da je primjena prijedloga Direktive na sporove poput ovog predviđena u okviru popisa propisa koji se nalaze u Prilogu 1. pa da iz navedenog proizlazi kako Europska komisija akceptira potrebu daljeg unapređivanja zaštite potrošača na području EU i to putem daljnje obvezujuće harmonizacije nacionalnih prava država članica i pri tom polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te da je u tu svrhu potrebna njihova harmonizacija pa ako navedeni prijedlog Direktive bude prihvaćen tada će na jedinstven način na sveukupnom području EU biti harmonizirano i nacionalno zakonodavstvo u odnosu na zastarne rokove u pogledu zaštite potrošača u naknadnim restitucijskim postupcima. Tuženik pri tom ističe kako prijedlog Direktive predviđa rok od 18 mjeseci za donošenje Zakona i drugih propisa potrebnih za usklađivanje s Direktivom i zbog svih navedenih razloga, a posebno zbog dalekosežnih posljedica novoutvrđene prakse Vrhovnog suda koju tuženik pobija Ustavnom tužbom, tuženik drži kako je zbog zastare potrebno odbiti tužbeni zahtijev u cijelosti. Isto tako tuženik navodi da u nedostatku zakonskog propisa, suditi kako radnja treće osobe – tužbe udruge za zaštitu potrošača – predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče iz početka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtijeva kolektivne zaštite sasvim je drugačije od zahtijeva pojedinačnog potrošača po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno "stvaranje novih" odnosno nadomještanje nepostojećih propisa pa slijedom iznesenog tuženik smatra kako u konkretnom slučaju nema mjestu tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom Zakonu pa predlaže da se tužbeni zahtijev tužitelja odbije. Isto tako tuženik navodi da od 01.
01. 2013. kamata se sastoji od fiksnog dijela i objektivnog parametra te u odnosu na način promjene kamatne stope tuženik ističe kako se ista počevši od 01. siječnja 2013. godine mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na Zakonom predviđene zahtijeve. Naime, da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dodana odredba članka 11a., koja je u stavku 1. i 2. propisala obveze vjerovnika. Tuženi ističe da je uprava banke na svojoj 688. Sjednici održanoj dana 11. prosinca 2012. godine donijela Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 11. prosinca 2012. godine koji su u primjeni od 01. siječnja 2013. kojim je implementirana naprijed navedena zakonska obveza. Tuženik isto tako navodi da je u odnosu na CHF kredite navedeno slijedeće "u usklađenju zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu, Ugovorima o kreditu s namjenom različitom od stambene namjene, te o kreditu bez određene namjene, Ugovorima s valutnom klauzulom izraženoj u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF primjenit će se šestomjesečni LIBOR za CHF" te da je tužena tužitelja o tome obavijestila obaviješću od 08. 01. 2013. pa prema tome počevši od 01. 01. 2013. godine kamatna stopa mijenja se u skladu s promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra, a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope i u konkretnom slučaju je 5,985 postotnih poena, pa prema tome od 01. 01. 2013. su promjene kamatne stope vezane za referentnu, javno dostupnu stopu i tuženik predlaže tužbeni zahtijev tužitelja odbiti.
4. Tužitelj je podneskom od 09. rujna 2019. godine očitujući se na navode odgovora na tužbu iste osporio te je naveo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom Rev-2245/2017-2. potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora te je zauzeo stav o tome kako zastarni rok od pet godina u kojem potrošači mogu ostvarivati svoju individualnu zaštitu prava u posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine. Isto tako tužitelj je izričito naveo da je istaknuti prigovor zastare neosnovan te da je o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe i o zastarnim rokovima općenito Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo praksu izraženu mnogobrojnim odlukama, a dana 20. ožujka 2018. godine svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/17-2. je potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene iznose od kreditora. Isto tako tužitelj navodi da je u međuvremenu donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 u kojoj je Vrhovni sud zauzeo pravno shvaćanje kako su ništetne i odredbe o valutnoj klauzuli pa tužitelj tužbom potražuje i sve preplaćene iznose koje je preplatio temeljem rasta tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj kakav je važio u trenutku podizanja kredita te tuženik nakon što je tužitelj podnio tužbu je tužitelju dostavio knjigovodstvenu karticu, pregled promjena kamatnih stopa, te otplatni Plan za kredit u CHF iz kojeg su vidljive promjene kamatne stope pa je uredio tužbeni zahtijev na način da traži da se naloži tuženiku da tužitelju plati novčanu tražbinu u iznosu od 65.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. rujna 2006. do isplate.
5. Tuženik je podneskom od 25. veljače 2020. godine izvijestio sud da se protivi preinaci tužbe od 10. listopada 2019. te je izvijestio sud da ukoliko sud dopusti preinaku tužbe tužitelj ističe prigovor zastare jer ako smatra da je tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P-1401/12 (VTSRH broj Pž-7129/13) prekinula tijek zastare, zahtijev tužitelja od 10. listopada 2019. godine u svakom slučaju je zastario jer je presuda donijeta u navedenom kolektivnom sporu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine dakle, zahtijevi podneseni nakon 13. lipnja 2019. zbog isteka petogodišnjeg zastarnog roka su zastarjeli, a u konkretnom slučaju tužbeni zahtijev iz podneska od 10. listopada 2019. godine je zastario. Tuženik isto tako osporava svojstvo potrošačkog ugovora jer tužiteljica nije dokazala da je kreditna sredstva koristila u potrošačke svrhe, a osim toga iz priloženog zk. izvatka vidljivo je da se nekretnina za adaptaciju za koja su odobrena sredstva sastoji od kuće i četiri gospodarske zgrade. Isto tako tuženi navodi da u odnosu na istaknuti prigovor zastare valja ukazati i na pravomoćnu presudu i rješenje Općinskog suda u Zlataru broj P-767/15. te da tužitelj nije sudjelovao u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača ni u kojem svojstvu čak ni kao umješač pa tužba treće osobe nije mogla prekinuti tijek zastare za tužiteljeve individualne tražbine jer ni po ZOO-u ni po drugom materijalnom propisu takvo što nije moguće.
6. Tužitelj je podneskom od 05. ožujka 2020. godine, između ostalog naveo da nije osnovan prigovor zastare jer je tužba u pogledu preplaćenih iznosa s naslova promjene kamatne stope podnijeta prije 13. lipnja 2019. godine, a kako zastara za preplaćene iznose sa naslova valutne klauzule teče tek od 14. lipnja 2018. godine, to u konkretnom slučaju nema govora o zastari te da je neosnovan i prigovor tuženika kako tužitelj nije imao status potrošača budući da u Ugovoru o kreditu jasno stoji kako je kredit namijenjen za adaptaciju obiteljske kuće, a ne za adaptaciju gospodarskih zgrada.
7. Tužitelj je podneskom od 23. travnja 2021. godine, a nakon provedenog vještačenja postavio tužbeni zahtijev tako da traži da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 63.228,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom i to na ime preplaćenih iznosa zbog valutne klauzule te iznosa od 9.495,86 kn zbog primjenjene promjenjive kamatne stope sa zakonskom zateznom kamatom no nakon dopune nalaza i mišljenja po istaknutim prigovorima tuženika, tužitelj je podneskom od 18. siječnja 2022. godine postavio tužbeni zahtijev tako da traži da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 9.584,98 kn sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u izreci presude, a zbog primjene promjenjive kamatne stope te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 60.396,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u izreci presude i to na ime preplaćenih iznosa zbog primjenjene valutne klauzule.
8. Po ocjeni ovoga suda, tužitelj je pravilno i sukladno važećim propisima postavio tužbeni zahtijev nakon što je tuženik u spis dostavio traženu dokumentaciju, a koju dokumentaciju je tužitelj zatražio od tuženika prije podnošenja tužbe. Tužitelj je podneskom od 09. rujna 2019. godine, a koji je zaprimljen 10. listopada 2019. godine, (prije zaključenja prethodnog postupka) preinačio tužbu tako da je pored postavljenog zahtijeva za isplatom preplaćenih novčanih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope zatražio da se tuženiku naloži da mu plati novčane iznose preplaćene zbog ugovorene valutne klauzule koja je ništetna. Tuženik se protivio navedenoj preinaci no sud je istu dopustio smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa između stranaka, a sve sukladno odredbi članka 190. Zakona o parničnom postupku.
9. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je ispitao tužiteljicu E. R. kao stranku, ispitao je svjedoka I. R., proveo je financijsko vještačenje s financijskim vještakom J. R., izvršio je uvid u preslik U. o namjenskom kreditu zaključenog između Z. banke d.d. Z. i E. R., I. R. i K. R. 16. rujna 2006. godine s privicima (list br. 5-12), u preslik O. uvjeta promjene kamatnih stopa Z. banke d.d. Z. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (list br. 24-29), u preslik obavijesti Z. banke (list br. 30), u preslik zahtijeva (list br. 31-32), u preslik zahtijeva za dokumentaciju s privicima koju je tužiteljica uputila (list br. 33-36), u preslik presude T. suda u Z. broj P-1401/2012 (list br. 41-44), u preslik presude V. suda R. H. broj R.-249/14-2 (list br. 45-64), u preslik presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2. (list br. 65-70), u preslik presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 (list br. 71-72), u preslik presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 (list br. 73-76), u preslik pregleda promjena kamatnih stopa Zagrebačke banke (list br. 77), u preslik podataka Z. banke (list br. 78-85), u preslik O. uvjeta poslovanja tuženika (list br. 97-101), u preslik O. uvjeta promjene kamatnih stopa Z. banke u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (list br. 102-103), u preslik dokumentacije (list br. 115-159), u preslik Sudske prakse (list br. 214-232) te u cjelokupan spis.
10. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.
11. Predmet spora je isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope u iznosu od 9.495,86 kuna i preplaćenih iznosa temeljem rasta tečaja za valutu CHF-a u odnosu na početni tečaj kakav je važio u trenutku podizanja kredita u iznosu od 63.228,60 kuna, a prema uređenom tužbenom zahtjevu, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.
12. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine, Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, i da li su odredbe Ugovora o kreditu, a kojim je ugovoreno da se tužiteljici odobrava i stavlja kredit na raspolaganje u iznosu od 32.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke te kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, ništetne. Sud je kao prethodno pitanje utvrđivao da li su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu koji su stranke zaključile dana 16. 09. 2006. godine ništetne.
13. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi iz Ugovora o namjenskom kreditu, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 16. 09. 2006. godine sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207434630 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 32.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a korisni k kredita se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom te se korisnik kredita obvezao kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita u iznosu od 32.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.
14. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je tužiteljica kao korisnik kredita zaključenog s tuženikom broj ugovora o kreditu 3207434630, a prema otplatnom planu izvršila prvu uplatu dužnog anuiteta 15. 11. 2006. godine u iznosu od 1.116,77 kn uz primjenu kamatne stope 4,50%. Isto tako iz dostavljenih podataka i nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je tužiteljica na ime otplate predmetnog kredita tuženiku izvršila ukupnu uplatu iznosa od 266.650,48 kn, time da je u vrijeme otplate predmetnog kredita primjenjena kamatna stopa u početku iznosila 4,50 %, kasnije 5,80% i 6,30%, 6,06%, 5,50%, 5,25%, a nakon 01. siječnja 2014. godine iznosila je 3,23%.
15. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka J. R. između ostalog proizlazi da je tužiteljica s tuženikom dana 16. 09. 2006. godine sklopila U. o kreditu broj 3207434630 (list spisa 5-9), sa bitnim obračunskim elementima: ugovoreni iznos 32.000 CHF, ugovorena kamatna stopa 4,50% godišnje, rok otplate 15 godina, način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima (243,33 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja, a tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu (16. 09. 2006. godine) iznosio je 1 CHF = 4,644361 te je kredit prijevremeno otplaćen 24. 02. 2017. godine te promjene kamatne stope i tečaja CHF tijekom otplate kredita očituju se u više ili manje plaćenom kreditnom anuitetu (otplata plus kamata) pa u tom smislu u cilju izračuna i prikaza razlika utvrđen je kreditni tijek – tijek obračunatog i plaćenog kredita i tijek kredita bez primjene ugovorenih odredbi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u periodu za vrijeme otplate kredita, a kako je to prikazano u nalazu i mišljenju i tablicama u istom. Isto tako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Josipa Rašić proizlazi da je vještačenjem utvrdio da je u razdoblju povrata kreditne obveze tužiteljica platila tuženiku 2.044,54 CHF, odnosno 9.495,86 kn više kamata, sve na ime porasta ugovorene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu kakva je bila na dan sklapanja Ugovora o kreditu te su pojedini mjesečni iznosi razlike kamata dani u stupcu 7. tablice 2. nalaza, a u razdoblju povrata kreditne obveze preplaćeni iznos kreditne obveze tužiteljice s temelja tečajnih razlika u razdoblju otplata kredita iznosi 63.228,60 kn iskazano prema mjesecima otplate kredita u stupcu 10. tablice 3. nalaza pa tako ukupno utvrđeni iznos preplaćenih kamata i tečajnih razlika u razdoblju od sklapanja ugovora pa do otplate kredita je 72.724,46 kn iskazano prema mjesecima otplate kredita u stupcu 4. Tablice 4. nalaza. Nakon što je tuženik istaknuo prigovore na dostavljeni nalaz i mišljenje, financijski vještak Josip Rašić je dopunio svoj nalaz i mišljenje iz kojeg između ostalog proizlazi da je utvrdio razliku između iznosa koji je tužitelj platio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu u kunama i po mjesecima te da kako je to prikazano u dostavljenim izračunima proizlazi da je u razdoblju povrata kreditne obveze tužiteljica platila tuženiku 2.044,54 CHF odnosno 9.584,98 kn više kamata, sve na ime porasta ugovorene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu kakva je bila na dan sklapanja Ugovora o kreditu te su pojedinačni i mjesečni iznosi razlika kamata dani u stupcu 7 Tablice 5. Dopune nalaza i mišljenja i da je u razdoblju povrata kreditne obveze preplaćeni iznos kreditne obveze tužiteljice s temelja tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita iznosi 60.396,00 kn iskazano prema mjesecima otplate kredita u stupcu 10-tom Tablice 8. Dopune nalaza i mišljenja tako da je ukupno utvrđeni iznos preplaćenih kamata i tečajnih razlika u razdoblju od sklapanja ugovora pa do otplate kredita 69.980,97 kn iskazano prema mjesecima otplate kredita u stupcu 4. Tablice 9. Dopune nalaza i mišljenja. Isto tako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka J. R. proizlazi da je utvrdio izračun tečajnih razlika uzimajući u obzir i negativne iznose tečajnih razlika (nastalih u periodima kada je tečaj uplate bio niži od tečaja na dan sklapanja U. o kreditu) i u tom smislu je utvrdio da je u razdoblju povrata kreditne obveze tužiteljica platila tuženiku 2.044,54 CHF, odnosno 9.495,86 kn više, sve na ime porasta ugovorene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu kakva je bila na dan sklapanja ugovora o kreditu i pojedinačni mjesečni iznosi razlika kamata dani su u stupcu 7. Tablice 2. nalaza i mišljenja i u razdoblju povrata kreditne obveze preplaćeni iznos kreditne obveze tužiteljice s temelja tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita iznosi 62.313,60 kn iskazano prema mjesecima otplate kredita u stupcu 10. Tablice 3. dopune nalaza i mišljenja, a izvršen je i izračun razlike kamate i tečajnih razlika primjenjujući CHF na dan isplate kredita kao početni tečaj (primjenjujući u obračun i negativne iznose tečajnih razlika) pa proizlazi da u razdoblju povrata kreditne obveze tužiteljica je platila tuženiku 2.044,54 CHF odnosno 9.584,98 kn više kamate sve na ime porasta ugovorena kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu kakva je bila na dan sklapanja ugovora o kreditu, a pojedinačni mjesečni iznosi razlika kamata dani su u stupcu 7. Tablice 5. Dopune nalaza i mišljenja te u razdoblju povrata kreditne obveze preplaćeni iznos kreditne obveze tužiteljice s temelja tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita iznosi 60.396,00 kn iskazano prema mjesecima otplate kredita u stupcu 10 Tablice 8 Dopune nalaza i mišljenja.
16. Iz iskaza tužiteljice E. R. između ostalog proizlazi da je ona korisnik usluga Z. banke, a tijekom 2006. godine imala je potrebu renovirati i obnoviti obiteljsku kuću pa je putem telefona kontaktirala svoju banku i interesirala se kakav bi kredit mogla dobiti te su joj službenici tuženika ponudili kredit u Š. francima jer je on tada bio za nju najpovoljniji s obzirom da je bila mlađa od 40 godina i tako su joj rekli da su to najbolji uvjeti pa su joj poslali popis dokumentacije koju mora pribaviti i to faxom, a nakon što je ona pribavila svu dokumentaciju faxom ju je dostavila tuženiku te su je oni nakon nekog vremena pozvali u banku pa su ona i suprug zajedno došli i rečeno im je da će im odobriti kredit u Š. francima, no ne zna točno o kom iznosu se radilo samo zna da je protuvrijednost kredita u kunama isplaćena i iznosila je 150.000,00 kn. Isto tako iz iskaza tužiteljice proizlazi da zna da su im rekli da će biti primjenjena promjenjiva kamatna stopa, ali nisu im objašnjavali što to znači u smislu da bi ih poučili o čemu ta promjenjivost kamate ovisi niti su im rekli do kojeg iznosa ta kamata opće može rasti, a rekli su da je kredit vezan uz valutnu klauzulu, ali nisu objašnjavali što to znači te ona ne može reći da je baš sve razumjela i nitko joj nije rekao da će iznos mjesečne rate ovisiti o tečaju Švicarskog franka, a niti su joj pojasnili o čemu taj tečaj ovisi, općenito da joj nisu ništa pojašnjavali vezano za promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu. Isto tako iz iskaza tužiteljice proizlazi da su taj puta u banci bili suprug i ona i kada su odlučili da će prihvatiti taj kredit otišli su kući i kroz nekoliko dana su ih nazvali i rekli da je ugovor napisan te da mogu doći po njega dakle, da su u banci sami napisali ugovor i njoj su ga predali te rekli da ode kod javnog bilježnika ovjeriti potpis, a ona je preuzela ugovor te sa suprugom i svekrvom otišla kod javnog bilježnika ovjeriti potpis na istom i vratila ga u banku. Isto tako tužiteljica navodi da je kredit u cijelosti vratila no da njoj u banci nisu dali mogućnosti da utječe na sadržaj ugovora već su sami napisali ugovor koji su ona i njezina obitelj potpisali te je ugovor sastavljen po uvjetima tuženika i ona nije znala i nitko joj u banci kada je podizala kredit nije rekao da tečaj švicarskoj franka nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke i ona tijekom 2005. godine nije primjetila da bi se u medijima pisalo da su rizični krediti u Švicarskim francima.
Iz iskaza svjedoka I. R. između ostalog proizlazi da su tijekom 2000. i neke godine on i supruga odlučili renovirati kuću te im je bio potreban novac koji su mogli ostvariti podizanjem kredita i zbog toga su otišli u Z. banku i tražili najpovoljniji kredit te su im oni ponudili kredit koji je bio vezan za valutu Švicarski franak pa je on sa suprugom sudjelovao u pregovorima i dogovorima vezanim za kredit i može reći da im oni nisu ništa puno govorili o tom kreditu već su samo rekli da će kredit iznositi oko 150.000,00 kn u protuvrijednosti u francima time da će kamata biti promjenjiva no nisu im govorili što to znači niti koliko će iznositi rata kredita, a kredit je ugovoren na vrijeme otplate od 15 godina i njegova supruga je u cijelosti otplatila kredit jer je zatvorila potraživanje po istom, a novac od kredita su utrošili za obnavljanje krovišta obiteljske kuće i postavljanje stolarije time da se predmetna kuća vodi kao vlasništvo njega i njegove majke, a obitelj se ne bavi nikakvim obrtom niti gospodarskom djelatnošću i kuća gdje su vršili obnovu novcem od kredita koristi se isključivo za stanovanje njegove obitelji i oni nikome niti dio kuće ne iznajmljuju.
17. Dakle, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica na ime otplate predmetnog kredita izvršila uplatu prve rate u iznosu od 1.116,77 kn, a tečaj CHF u odnosu na kunu je iznosio 4,589529 dok je u trenutku zaključenja ugovora tečaj CHF u odnosu na kunu iznosio 4,644361, a kamata je u trenutku otplate prve rate iznosila 4,50 %, a da su navedene otplatne rate učestalo rasle kako to proizlazi iz tablica priloženih nalazu i mišljenju vještaka time da je kamatna stopa u vrijeme otplate kredita mijenjana i iznosila je 5,80%, 6,39%,6,05%, 5,50%, 5,25% i 3,23%, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka u kojem su prikazani točni iznosi uplaćenih rata, primjenjena kamatna stopa i primjenjeni tečaj na dan uplate svake rate na ime otplate kredita dakle, proizlazi da je tužiteljica tuženiku na ime otplate predmetnog kredita s temelja nastalih tečajnih razlika uslijed primjene ugovorene valutne klauzule u CHF u periodu otplate kredita platila dakle na osnovu tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita iznos od 60.396,00 kn, te da je tužiteljica na ime otplate kredita zbog promjenjive kamatne stope koja se u vremenu otplate kredita mijenjala te je od početnih 4,50% tijekom otplate kredita rasla platila tuženiku veći iznos od 9.584,98 kn.
18. Nesporno je da je Visoki trgovački sud RH u presudi pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrdio u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Nadalje nesporno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine odbio revizije tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Dakle, u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s osnove promjenjive kamatne stope u skladu sa člankom 502.c a u svezi članka 502.a ZPP-a. Promjenom kamatne stope, koja je s vremenom mijenjana na štetu tužitelja, došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.
Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je potvrđeno da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 22. listopada 2008. godine, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 4,50 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
19. Stoga, u odnosu na odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207434630 od 16. 09. 2008. godine, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, a kako to nedvojbeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice, dok po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Nadalje, u odnosu na odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207434630 od 16. 09. 2008. godine , u dijelu u kojem je tužiteljici na raspolaganje stavljen kredit u iznosu od 32.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti plativo po srednjem tečaju za CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Dakle, proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.
Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju trajanja kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207434630 od 16. 09. 2008. godine u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.
20. U odnosu na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, a polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba predmetnog ugovora kojom je sukladno Odluci banke o kamatnim stopama prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterije koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a (NN 96/03) čije odredbe su bile na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu između stranaka. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Ovakav način promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Takva presuda prema odredbi čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je tuženiku u konkretnom slučaju na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope isplatio više nego što je ugovoreno, s obzirom da je ugovorena kamatna stopa od 4,50% a tuženik je svojom jednostranom odlukom o promjenjivim kamatnim stopama mijenjao ugovorenu kamatu na način da je istu povećavao. Naime uvidom u dostavljenu dokumentaciju utvrđeno je da je tuženik mijenjao kamatnu stopu koja je u početku iz nosila 4,50 % s tim da je za vrijeme otplate kredita kamatna stopa mijenjana te je iznosila 5,80 %, 6,30 %, 6,05 %, 5,50 %, 5,25 %.
21. U odnosu na prigovor tuženika o zastari potraživanja ovaj sud smatra da je prigovor neosnovan jer temeljem odredbe čl. 215. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a kako je presuda Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 donijeta 13. lipnja 2014. godine s kojim datumom je postala i pravomoćna i presuda navedenog Trgovačkog suda u Zagrebu, od tog dana je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenih kamata, zbog čega nije istekao rok iz čl. 225. ZOO-a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. godine, s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva neosnovana isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. godine. Prema ustaljenoj sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017. godine, a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.
Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. godine u odnosu na zahtjev za preplaćene kamate s obzirom da je presuda Trgovačkog suda broj P-1401/12 postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na zahtjev na ime valutne klauzule, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, pa se dakle zastarni rok računa od pravomoćnosti navedenih presuda. Tužba u ovom predmetu je podnesena 12. lipnja 2019. godine, dok je ista preinačena podneskom od 09. rujna 2019. godine, koji je zaprimljen na ovome suda dana 10. listopada 2019, godine, a kojim podneskom je tužiteljica zatražila i isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 13. lipnja 2014. godine za preplaćene kamate, odnosno od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.
22. Dakle, u ovom postupku tužitelj potražuje isplatu preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi promjene tečaja valute CHF u odnosu na početni tečaj kako je važio u trenutku podizanja kredita.
23. Budući da je među strankama bila sporna i visina tužbenog zahtjeva, na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno-financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku J. R., koji je sačinio nalaz i mišljenje, temeljem kojeg je sud utvrdio:
- da postoji pozitivna razlika između više plaćene kamate što iznosi 9.584,98 kn,
- da postoji pozitivna razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja C. u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate izraženo u kunama i po mjesecima iznosi 60.396,00 kuna. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 16. 09. 2006. godine zaključio ugovor o kreditu i da mu je temeljem istog stavljen na raspolaganje kredit koji je u cijelosti otplaćen, da je za vrijeme trajanja otplate kredita više puta na štetu tužitelja jednostranom odlukom banke mijenjana kamatna stopa, a da je predmetnim ugovorom ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF Hrvatske narodne banke time da su uplate po kreditu valutirale s datumom odobrenja računa, odnosno da je ugovorena primjena valutne klauzule pa da su navedene odredbe ugovora nepoštene utvrđene pravomoćnim sudskim odlukama kako je to naprijed obrazloženo odnosno da su navedene odredbe utvrđene kao ništetne i nedopuštene pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. Ista presuda potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine. Predmetnim ugovorom ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatom po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja te kako je to naprijed obrazloženo tužiteljica prvu ratu predmetnog kredita uplatila uz primjenu kamatne stope od 4,50%, a tečaj je na dan zaključenja ugovora iznosio 4,644361, a tijekom otplate kredita kamatne stope i tečaj CHF je mijenjan, a kao to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Dakle, rata kredita je mijenjana s obzirom na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja obroka, a rok otplate kredita je iznosio 15 godina (no isti je otplaćen prije) te kao što je naprijed obrazloženo kamatne stope banka je mijenjala i ista je tijekom otplate kredita iznosila 4,50%, 5,80%, 6,30%, 5,50 %, 5,25%, pa je tužiteljica otplatu kredita u mjesečnim anuitetima plaćala po promjenjenim kamatnim stopama u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste Hrvatske narodne banke CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja.
24. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, a koji je u odnosu na istaknute prigovore po tuženiku dopunio svoj nalaz i mišljenje te ju istome u cijelosti odgovorio na prigovore tuženika.
25. Tužitelj je pismenim podneskom od 18. siječnja 2022. godine nakon dostavljenog nalaza i mišljenja te dopune nalaza i mišljenja postavio tužbeni zahtjev tako da potražuje od tuženika da mu na ime preplaćenog iznosa po osnovi ugovorene valutne klauzule isplati iznos od 60.396,00 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose i na ime preplaćenog iznosa po osnovi ugovorene kamatne stope iznos od 9.584,98 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, a koji tužbeni zahtijev je u cijelosti postavljen sukladno dostavljenom nalazu i mišljenju financijskog vještaka Josipa Rašić pa je onda sud u cijelosti prihvatio tako postavljeni tužbeni zahtjev jer je postavljen u skladu sa vještačkim nalazom i utvrđenim činjeničnim stanjem a kako je to naprijed obrazloženo. Imajući u vidu navedeno, sud je naložio tuženiku da tužitelju na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom periodu isplati iznos od 9.584,98 kn i po osnovi valutne klauzule u utuženom periodu isplati ukupan iznos od 60.396,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, od dana uplate pojedinih mjesečnih rata, a što je nedvojbeno utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, te odlučio kao u izreci temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, a odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18). Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) valjalo je prihvatiti i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio po promijenjenim kamatnim stopama kao i temeljem rasta tečaja valute CHF.
26. Sud je poklonio vjeru iskazu tužiteljice E. R. ispitane kao stranke jer je njezin iskaz logičan i uvjerljiv te je potvrđen ostalim provedenim dokazima. S. je poklonio vjeru iskazu svjedoka I. R. jer je njegov iskaz logičan i uvjerljiv te je potvrđen ostalim provedenim dokazima.
27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 164. ZPP-a.
28. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio u parnici, dužan je tužitelju nadoknaditi troškove postupka u cijelosti, a imajući u vidu odredbe članka 154. st. 2. ZPP-a, s obzirom da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prilikom poduzete pojedine parnične radnje. Sud je tužitelju priznao troškove koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, za sastav obrazloženog podneska od 09. rujna 2019. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, za zastupanje na ročištima 09. lipnja 2020., 25. studenog 2020., 2. rujna 2021. godine, 16. prosinca 2021. godine i 21. ožujka 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, za svako ročište, za sastav podneska od 05. ožujka 2020. godine u iznosu od 250,00 kn, za sastav podneska od 13. studenoga 2020, u iznos od 250,00 kn, za sastav podneska od 23. travnja 2021. godine u iznosu od 250,00 kn, za sastav podneska od 18. siječnja 2022. godine u iznosu od 1.000,00 kn, a koji iznosi su određeni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te se troškovi tužitelja odnose na troškove poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 2.187,50 kn, na trošak sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu u ukupnom iznosu od 2.100,00 kn, te na trošak uplaćenog predujma za provedeno vještačenje u iznosu od 3.300,00 kn. Dakle, ukupni troškovi tužitelja iznose 16.337,50 kn te budući su isti bili potrebni i opravdani, sud je naložio tuženiku da ih tužitelju i plati.
29. S obzirom na izloženo presuđeno je kao u izreci.
U Garešnici, 05. svibnja 2022. godine
S u t k i n j a:
Jarmilka Kučera-Slivar
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.
