REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 66 Pž-3186/2020-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja W. P. T. I. T. d.o.o., OIB ..., Republika Slovenija, S., kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika U. L. C. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & L., u Z., te umješača na strani tuženika V. d.o.o., OIB ..., D., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu R. i K., u S., radi isplate iznosa od 486.435,00 kn, odlučujući o umješačevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-912/18 od 3. lipnja 2020., 5. svibnja 2022.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-912/18 od 3. lipnja 2020. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-912/18 od 3. lipnja 2020. u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 64.858,12 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. U točki II. izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 28.750,00 kn.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je predmet spora tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 64.858,12 EUR na ime kupoprodajne cijene za dva stroja koja je tuženik kao davatelj leasinga dao na korištenje umješaču kao primatelju leasinga na temelju Ugovora o financijskom leasingu od 27. srpnja 2017., a čemu se tuženik protivi te osporava osnovu i visinu potraživanja.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u isprave u spisu prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim. Odluku o trošku postupka

temelji na odredbama čl. 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP), Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18; dalje: ZSP) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje: Tarifa).

4. Protiv presude žalbu je podnio umješač na strani tuženika zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom ističe da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama. Ističe da je sud prihvatio tužbeni zahtjev jer smatra da umješač nije pravovremeno obavijestio tužitelja o materijalnim nedostacima stvari, a što nije točno. Ističe da je točno da su 21. kolovoza 2017. objekti leasinga dostavljeni umješaču, ali u dijelovima pa su radnici tužitelja trebali dostavljene objekte leasinga montirati, pustiti u pogon i obučiti radnike umješača za rad na objektima leasinga, a da su radnici tužitelja s montažom objekata leasinga završili 11. rujna 2017., u večernjim satima, bez da su obučili radnike umješača o načinu uporabe isporučenih strojeva. Navodi da kada je umješač počeo upotrebljavati strojeve 12. rujna 2017. odmah su se pojavili prvi nedostaci o kojim je umješač obavijestio tužitelja e-mailom 13. rujna 2017., a da su se daljnjom uporabom objekata leasinga pojavljivali novi materijalni nedostaci o kojim je umješač odmah obavještavao tužitelja (mailovi od 18., 24., 25 i 29. rujna 2017.), a i sam tužitelj je pokušao otkloniti otkrivene nedostatke jer je više puta servisirao predmetnu pilanu, a što proizlazi iz isprava u spisu. Smatra da se radi o skrivenim nedostacima i da je sud trebao umjesto odredbe čl. 403. ZOO-a pravilno primijeniti odredbu čl. 404. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), kao i čl. 405. ZOO-a jer je tužitelj po isporuci popravljao predmetne strojeve. Ističe da se radi o skrivenim nedostacima, što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka K. O. iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R1-160/2018, koji vještak je naveo sve materijalne nedostatke predmetne pile i transportera, od kojih su najvažniji da je odstupanje prilikom piljenja između -0,5 mm i +1,1 mm, što je značajno više od točnosti rezanja 0,01 mm koju je tužitelj izričito naveo u svom katalogu i kakva je morala biti isporučena pila, kao i činjenica da pomoćni radnik mora ulaziti u tzv. opasno područje tračne pile prilikom skidanja furnira kod maksimalne brzine rada tračne pile, čime se ugrožava zdravlje i sigurnost radnika. Ističe da je sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka jer nema potrebna stručna znanja da utvrdi je li riječ o vidljivim ili skrivenim nedostacima na stvari, već to mora utvrditi vještak odgovarajuće struke, zbog čega smatra da je sud trebao prihvatiti tuženikov prijedlog za izvođenje vještačenja. Sud je to odbio pa je i činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Ističe i da nedostatak točnosti rezanja pile nije mogao ostati nepoznat tužitelju nakon montaže predmetnih strojeva jer je morao utvrditi točnost rezanja pile pa je sud trebao primijeniti odredbu čl. 407. ZOO-a. Smatra da su navodi suda o tome da je umješač postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja neosnovani i posljedica nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je umješač raskinuo predmetni ugovor o leasingu tek u veljači 2018. i to nakon što je 4 mjeseca s tužiteljem pokušavao riješiti nastalu situaciju bilo popravkom predmetnih strojeva, bilo umanjenjem cijene, kao i tek nakon što mu je vještak potvrdio sve tehničke nedostatke na strojevima kao i da je vrijednosti pilane 30% manja. Ističe da se tužitelj ponašao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer inzistira na isplati cijele kupoprodajne cijene, iako je isporučio stvari s materijalnih nedostacima koje nije otklonio. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troška parničnog postupka umješaču, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Prethodno je potrebno ukazati da je rješenjem prvostupanjskog suda od 24. rujna 2019. (str. 121. spisa) prihvaćeno sudjelovanje društva V. d.o.o., kao umješača u ovoj pravnoj stvari na strani tuženika jer ima pravni interes za miješenje, a stranke tijekom postupka nisu osporavale umješaču pravo na sudjelovanje u postupku (čl. 207. st. 1. ZPP-a). Umješač može poduzimati procesne radnje u svoje ime, ali se radnje koje poduzima tretiraju kao procesne radnje stranke kojoj se pridružio ako nisu u suprotnosti s njenim radnjama (čl. 208. ZPP-a), odnosno ako ih stranka izričito ne otkloni. Dakle, umješač može poduzimati procesne radnje koje bi za stranku bile korisne samo dok stranka kojoj se pridružio na njih prešutno pristaje, dok ih ne ospori.

Okolnost što tuženik u ovom predmetu nije podnio žalbu protiv presude ne znači da je tuženik time manifestirao svoju volju da podnošenje žalbe nije u njegovom interesu. To bi bilo opravdano jedino u slučaju da je tuženik izričito otklonio izjavljenu žalbu umješača, što se u konkretnom slučaju nije dogodilo. (Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 227/09-2). Stoga je potrebno ispitati umješačevu žalbu.

7. Žalba je osnovana.

8. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da se pobijana presuda za sada ne može ispitati.

9. Iz spisa proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora o kupoprodaji ulazne rampe (transporter) za prizme i automatske brente za furnir, za koje strojeve je tuženik s umješačem sklopio ugovor o financijskom leasingu, i koje strojeve je tužitelj isporučio umješaču kao primatelju leasinga, a tuženik kao kupac te ujedno davatelj leasinga za isporučene strojeve nije tužitelju isplatio ugovorenu cijenu. U ovom postupku je sporno je li umješač pravovremeno i uredno izvršio reklamaciju tužitelju, odnosno istaknuo prigovor materijalnih nedostataka, a što je tuženik istaknuo još u odgovoru na tužbu.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio da su se u konkretnom slučaju nedostaci u radu predmetnih strojeva mogli otkriti pregledom i uporabom stvari pa da se radi o vidljivim nedostacima, o kojima umješač nije bez odgađanja obavijestio tužitelja, sukladno čl. 403. ZOO-a i čl. 64. st. 1. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 141/13; dalje: ZL) pa je odbio tuženikov prigovor kao neosnovan i na temelju odredbe čl. 376. ZOO-a naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos.

11. Međutim, time je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. 12. U konkretnom predmetu radi se o sporu s međunarodnim elementom, odnosno o međunarodnoj prodaji robe između tužitelja sa sjedištem u Republici Sloveniji i tuženika sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, državama članicama Europske unije. Za odluku o mjerodavnom materijalnom pravu primjenjuje se Uredba (EZ) broj 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (dalje: Uredba). Odredbom čl. 3. st. 1. Uredbe određeno je da se na ugovor primjenjuje pravo koje su stranke izabrale, dok je čl. 4. st. 1. (a) Uredbe određeno da ako nije odabrano mjerodavno pravo u skladu s čl. 3., te ne dovodeći u pitanje čl. od 5. do 8. te Uredbe, ugovor o prodaji robe podliježe pravu države u kojoj prodavatelj ima uobičajeno boravište. Prema odredbi čl. 19. st. 1. Uredbe uobičajenim boravištem za trgovačka društva i druga tijela, s pravnom osobnošću ili bez nje, smatra se mjesto središnje uprave.

13. Kako stranke nisu izabrale mjerodavno pravo za sklopljeni ugovor, u konkretnom slučaju je valjalo primijeniti slovensko pravo.

14. Budući da je Republika Slovenija potpisnica Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe („Službeni list SFRJ" Međunarodni ugovori broj 10/84, „Narodne novine"-Međunarodni ugovori broj 15/98, dalje: Bečka konvencija) koja se primjenjuje uvijek kada se radi o međunarodnoj prodaji robe, osim u slučaju kad su stranke izričito isključile njenu primjenu, odnosno kad su ugovorile primjenu materijalnog prava pojedine države kao isključivo mjerodavnog za ugovor, u konkretnom slučaju valja primijeniti navedenu Konvenciju, a ne odredbe Zakona o obveznim odnosima.

15. Odredbom čl. 38. st. 1. Bečke konvencije određeno je da je kupac dužan pregledati robu ili je dati na pregled u što je moguće kraćem roku ovisno o okolnostima. Ako se ugovorom predviđa prijevoz robe, pregled se može odgoditi do stizanja robe u odredišno mjesto (st. 2.).

16. Bečka konvencija ne traži da se roba pregleda „odmah“, „bez odgode“, već u „što kraćem roku s obzirom na okolnosti slučaja“. Slijedom navedenog ako je predmet ugovora stroj čiji je princip rada kupcu nepoznat i čiji se nedostaci mogu utvrditi tek nakon probnog rada, rok za pregled mora biti dovoljno dug da kupac utvrdi postoji li nedostatak u samom stroju ili u načinu rukovanja strojem.

17. Odredbom čl. 39. st. 1. Bečke konvencije propisano je da kupac gubi pravo pozivati se na nedostatak usklađenosti robe ako o tome nije prodavatelju poslao obavijest u kojoj je naveo narav nedostatka, u razumnom roku od trenutka kada ga je otkrio ili morao otkriti. Kupac u svakom slučaju gubi pravo pozvati se na nedostatak usklađenosti robe ako o njemu nije obavijestio prodavatelja najkasnije u roku od dvije godine računajući od dana stvarne predaje robe kupcu, osim kad taj rok nije u skladu s rokom o ugovornoj garanciji (st. 2.).

18. Prodavatelj nema pravo koristiti se odredbama čl. 38. i 40. kad se nedostatak usklađenosti odnosi na činjenice koje su mu bile poznate ili mu nisu mogle biti nepoznate, a on ih nije otkrio kupcu (čl. 40. Bečke Konvencije).

19. Pritom valja uzeti u obzir činjenicu da je u konkretnom slučaju ugovor o kupoprodaji bio vezan uz sklapanje ugovora o leasingu između tuženika i umješača, o čemu je prodavatelj od samog početka ugovornog odnosa s tuženikom bio obaviješten. Tužitelj je znao da prodaje strojeve tuženiku vezano uz ugovor o leasingu koji je tuženik sklopio s umješačem, da je umješač tužitelju poslao specifikacije strojeva koji su predmet kupoprodaje, da je predmetne strojeve isporučio umješaču kao primatelju leasinga pa bi odredbe Bečke konvencije koje se odnose pregled stvari i slanje obavijesti prodavatelju od strane kupca, u konkretnom slučaju valjalo primijeniti i na radnje umješača. Dakle, iako je formalno kupac tuženik, umješač je taj koji je predmetne strojeve zaprimio, pregledao te ih upotrebljavao i obavještavao prodavatelja o nedostacima usklađenostima pa prilikom ocjene je li kupac postupao po odredbama Bečke konvencije, valja uzeti u obzir i umješačeve radnje.

20. Međutim, prvostupanjski sud prilikom ocjene pravovremenosti obavještavanja tužitelja o nedostacima usklađenosti predmetnih strojeva nije uzeo u obzir odredbe čl. 38. i 39. Bečke konvencije, već čl. 403. ZOO-a, stoga je pogrešno primijenio materijalno pravo. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije ispitivao daljnje sporne, a odlučne činjenice (je li obavijest dana u razumnom roku, je li navedena narav nedostatka, radi li se o nedostatku koji je bio poznat ili nije mogao ostati nepoznat tužitelju, kao i tuženikovu tvrdnju da je ugovor raskinut) vezano za osnovanost tužbenog zahtjeva, zbog čega presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, na što osnovano umješač ukazuje u žalbi. Dakle, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

21. Prvostupanjski sud je trebao ispitati je li tuženik, odnosno umješač obavijestio prodavatelja u razumnom roku od otkrivanja nedostataka usklađenosti, pri tom valja naglasiti da pojam „razumni rok“ nije identičan pojmu „bez odgađanja“ (koji je propisan odredbom čl. 403. ZOO-a) koji bi ukazivao na potrebu obavijestiti prodavatelja isti dan kada se nedostatak primijeti, već da pojam razumnog roka valja tumačiti prema svim okolnostima konkretnog slučaja.

22. Dakle, prvostupanjski sud je trebao uzeti u obzir da kupljeni strojevi nisu bili isporučeni u konačnom obliku, već ih je bilo potrebno montirati, da su montažu obavljali upravo tužiteljevi radnici i to tek u rujnu 2017., iako je dostava izvršena 21. kolovoza 2017. i da se radi o strojevima kojim tuženik nije ranije rukovao i da mu je bio potreban određen probni rad kako bi mogao ispitati postoje li nedostaci u radu strojeva. Također, valja naglasiti i da se nedostaci u radu mogu javljati sukcesivno i da razumni rok za obavijest počinje teći od svakog pojedinog otkrivenog nedostatka u radu stroja.

23. Naime, ukoliko se utvrdi da je tuženik, odnosno umješač, obavijestio tužitelja u razumnom roku o nedostatku usklađenosti, odnosno o naravi nedostatka, potrebno je ispitati daljnje odlučne činjenice je li tuženik postupio sukladno odredbama čl. 46. i 47. Bečke konvencije, odnosno je li tražio popravljanje u razumnom roku. Također, kako je tuženik tijekom postupka tvrdio da je ugovor zbog postojanja nedostataka raskinuo u veljači 2018. ističe se da je potrebno ispitati i tu odlučnu činjenicu, odnosno ispitati je li u tom slučaju tuženik postupio sukladno čl. 49. Bečke konvencije kojom je propisana mogućnost da kupac raskine ugovor, kao i pretpostavke da bi se to moglo učiniti.

24. Uzimajući u obzir navedeno, prvostupanjska presuda se zasad ne može ispitati te ju je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

25. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje ovaj sud, tako što će uzeti u obzir dokazne prijedloge stranaka i utvrditi odlučne činjenice, a nakon provedenog dokaznog postupka donijeti novu, na zakonu utemeljenu presudu i odlučiti o ukupnim troškovima postupka.

Zagreb, 5. svibnja 2022.

Sudac

Tatjana Kujundžić Novak