REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž Us 82/2019-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Melite Božičević-Grbić, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Damira Kosa, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 3. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (u daljnjem tekstu: državni odvjetnik) te optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 20. lipnja 2018. broj K Us 23/2016, u sjednici održanoj 5. svibnja 2022., kojoj su u javnom dijelu nazočili opt. M. M. i njegov branitelj, odvjetnik T. R.,

p r e s u d i o  j e:

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika, opt. M. M. i opt. M. A. M., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda pod toč. 2. izreke osuđujućeg dijela te se izriče:

Na temelju čl. 452. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I),

protiv opt. M. M. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

i opt. M. A. M. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

ODBIJA SE OPTUŽBA

da bi:

2/ u vremenu od sredine travnja 2009. do 15. siječnja 2010. u G., u nakani da o. P. a. b. osiguraju posao izvođenja radova na odvodnji oborinskih voda i sanaciji kolnika u K. u. u G., iako su I M. M. i II okr. M. A. M. bili svjesni da će ukupna vrijednost spomenutih radova iznositi preko 70.000,00 kuna bez PDV-a i da je stoga

I Kž Us 82/2019-7

imajući u vidu odredbu članka 128. st. 1. i 129. st. 2. Zakona o javnoj nabavi ("Narodne novine", br. 110/07 i 125/08) potrebno provesti postupak javne nabave, te svjesni da je stvarni investitor istih Općina, kako bi izbjegli javnu nabavu I okr. M. M. u istom svojstvu kao pod točkom 1) i II okr. M. A. M. kao direktor OKP G. d.o.o. sa predstavnicima o. P. a. b. dogovorili podijeliti potrebne radove kako bi osigurali da vrijednost radova ne prelazi zakonski minimum za ugovaranje posla bez provođenja postupka javne nabave, i to na način da naručitelji budu Općina G. i OKP G. d.o.o., slijedom čega je o. P. a. b. dostavio dva ponudbena troškovnika od 15. travnja 2009., i to jedan na ime Općine G. za sanaciju kolničkog zastora u K. u., a drugi na ime OKP G. d.o.o. za odvodnju oborinskih voda u istoj ulici, iako su znali da se radi o vezanim radovima koje će izvoditi isti izvođač i da stoga nije bilo osnova za dijeljenje nabave te da je trebalo provesti propisani postupak javne nabave, a na temelju kojih ponuda su 23. travnja 2009. s o. P. a. b. sklopili ugovore za izvođenje radova u K. u., i to I okr. M. M. u ime Općine G. sklopio Ugovor broj 16/09 o izvođenju radova za sanaciju kolnika vrijednosti 84.708,26 kuna, a II okr. M. A. M. u ime OKP G. d.o.o. sklopio Ugovor broj ... o izvođenju radova za odvodnju oborinskih voda vrijednosti 70.335,44 kune te 19. svibnja 2009. s o. P. a. b. G. sklopio 1. Aneks Ugovoru ... kojim su ugovoreni dodatni radovi i vrijednost radova povećana za 57.947,56 kuna, nakon čega su 20. svibnja 2009. I okr. M. M. u ime Općine G. kao naručitelja i II okr. M. A. M. u ime OKP G. d.o.o. kao izvođača sklopili Ugovor o obavljanju radova odvodnje u K. u. vrijednosti 70.335,44 kune, prethodno obuhvaćenih Ugovorom broj 15/09, iako su obojica znali da cjelokupne radove u K. u. već izvodi o. P. a. b. na temelju ranije sklopljenih ugovora te da OKP G. d.o.o. ugovorene radove neće izvoditi, te je potom 15. siječnja 2010. I okr. M. M. iako svjestan da su kompletni radovi ugovoreni s o. P. a. b. vezano za odvodnju oborinskih voda i sanaciju kolnika u K. u. u G. završeni još tijekom mjeseca kolovoza 2009. te da OKP G. d.o.o. neće obavljati dodatne radove obzirom su isti obavljeni od strane o. P. a. b. temeljem 1. Aneksa Ugovoru 15/09, donio Odluku o izvođenju dodatnih radova na sanaciji K. u. vrijednosti 55.719,00 kuna, temeljem čega je iz proračuna Općine G. na poslovni račun OKP G. d.o.o. do kraja lipnja 2010. isplaćen iznos od 121.266,78 kuna, a koji je OKP G. d.o.o. platila o. P. a. b. ne ime ugovorenih i izvedenih radova odvodnje oborinskih voda u K. u., pa je na opisani način o. P. a. b. G. pribavljena korist u vidu angažiranja istog kao izvođača predmetnih radova bez provođenja postupka javne nabave,

- dakle, opt. M. M. kao službena osoba s ciljem da drugoj fizičkoj osobi pribavi kakvu neimovinsku korist iskoristio svoj položaj i prekoračio granice svoje ovlasti, a opt. M. A. M. kao odgovorna osoba s ciljem da drugoj fizičkoj osobi pribavi kakvu neimovinsku korist iskoristio svoj položaj i prekoračio granice svoje ovlasti

- pa da bi time počinili kaznena djela protiv službene dužnosti zlouporabom položaja i ovlasti opisano i kažnjivo po čl. 337. st. 1. KZ/97.

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08-I troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08-I te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja u odnosu na ovo kazneno djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

I Kž Us 82/2019-7

Uslijed gornje odluke, žalbe optuženika i državnog odvjetnika su u tom dijelu bespredmetne.

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. M. M., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. M. M. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 3. KZ/97 (toč. 1. izreke) zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 337. st. 3. KZ/97 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 1 (jedan) mjesec, a na temelju čl. 67. KZ/97 primjenjuje mu se uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

II. U ostalom dijelu žalbe opt. M. M. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, pod toč. 1. izreke, proglašen je krivim opt. M. M. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora od jedne godine i šest mjeseci, te pod toč. 2. izreke, zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci pa je taj optuženik, primjenom odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i deset mjeseci te mu je, temeljem čl. 67. KZ/97, primjenjena uvjetna osuda tako da se izrečena jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ako on za vrijeme od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Također, pod toč. 2. izreke pobijane presude proglašen je krivim opt. M. A. M. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ/97 te je osuđen na kaznu zatvora od pet mjeseci i, temeljem čl. 67. KZ/97, primijenjena mu je uvjetna osuda tako da se izrečena kazna neće izvršiti ako on za vrijeme od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

3. Temeljem čl. 77. KZ/97 optuženicima je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti i to opt. M. M. dužnosti načelnika općine u trajanju od dvije godine, a opt. M. A. M. dužnosti direktora trgovačkog društva u trajanju od jedne godine, sve računajući od izvršnosti sudske odluke.

4. Temeljem čl. 560. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) od optuženika M. M. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97 u iznosu od 2.870,00 kuna koju je dužan uplatiti u državni proračun Republike Hrvatske u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

5. Istovremeno, temeljem čl. 453. toč. 3. ZKP/08, opt. M. M. je oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97, činjenično i pravno opisano u tom dijelu izreke prvostupanjske presude. Sukladno tome, odbijen je i

I Kž Us 82/2019-7

prijedlog da se od opt. M. A. M. oduzme imovinska korist u ukupnom iznosu od 8.641,80 kuna, sukladno čl. 560. st. 3. ZKP/08.

6. U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude, oba optuženika obavezana su na snašanje troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP/08, o čijoj će visini biti donijeto posebno rješenje.

7. Troškovi kaznenog postupka u odnosu na oslobađajući dio presude pali su na teret proračuna, sukladno čl. 149. st. 1. ZKP/08.

8. Protiv te presude žale se optuženici i državni odvjetnik.

8.1. Opt. M. M. žali se po svom branitelju T. R., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se osuđujući dio prvostupanjske presude ukine i u tom dijelu vrati na ponovno suđenje. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

8.2. Opt. M. A. M. se žali po svom branitelju B. H., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i taj optuženik oslobodi optužbe, a podredno da se osuđujući dio presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. 8.3. Državni odvjetnik žalbom pobija osuđujući dio prvostupanjske presude zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, a oslobađajući dio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom "preinačiti pobijanu presudu na način da u odnosu na osuđujući dio presude I okr. M. M. proglasi krivim i zbog kaznenog djela iz čl. 312. KZ/97 prema činjeničnom opisu iz toč. 1. optužnog akta", odnosno, u odnosu na oslobađajući dio presude "I okr. M. M. proglasi krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 3. KZ/97 te da I i II okrivljenicima izrekne strože kazne".

9. Odgovori na žalbe optuženika nisu podneseni.

9.1. Na žalbu državnog odvjetnika odgovorio je opt. M. A. M. po svom branitelju, u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ta žalba odbije, a prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu potvrdi.

10. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je spis u roku vratilo. 11. Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je opt. M. M. osobno uz branitelja T. R., koji je izložio najvažnije dijelove žalbe optuženika. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08-I. U odnosu na odluku pod toč. I. izreke ove presude

I Kž Us 82/2019-7

12. Ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbi, a po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-I, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je u međuvremenu nastupila zastara kaznenog progona za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. KZ/97 za koje su optuženici proglašeni krivima pod toč. 2. izreke pobijane presude.

12.1. Naime, prema činjeničnom opisu tog kaznenog djela iz izreke presude, optuženici su počinili to kazneno djelo u periodu od sredine travnja 2009. do 15. siječnja 2010. Budući da je za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. KZ/97 zapriječena kazna zatvora do tri godine, to prema čl. 81. st. 1. al. 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 – dalje u tekstu: KZ/11) kazneni progon zastarijeva nakon 10 godina od počinjenja djela, a ako je, kao ovdje, u okviru tog roka donesena prvostupanjska presuda, zastara se produljuje za dvije godine. Navedeno ukazuje da je zastara kaznenog progona za navedeno kazneno djelo nastupila 15. siječnja 2022. pa bi osudom optuženika bio povrijeđen kazneni zakon na njihovu štetu u smislu čl. 469. toč. 3. ZKP/08-I.

12.2. Slijedom navedenog, za to kazneno djelo optužbu protiv optuženika trebalo je odbiti, posljedicom čega su žalbe opt. M. M. i opt. M. A. M. te državnog odvjetnika u tom dijelu postale bespredmetne.

12.3. Stoga je odlučeno kao ad. I izreke ove presude.

U odnosu na odluku pod toč. II. i toč. III. izreke ove presude

O osuđujućem dijelu prvostupanjske presude

13. Optužnicom državnog odvjetnika opt. M. M. je stavljeno na teret počinjenje produljenog kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. u stjecaju s kaznenim djelom iz čl. 312. st. 1. KZ/97, time da su radnje počinjenja kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97, osim onih pod toč. 1. al. a za koje je optuženik proglašen krivim, obuhvaćale i toč. 1. al. b koje radnje je prvostupanjski sud, kao nedokazane, izostavio iz činjeničnog opisa djela i za to u obrazloženju presude naveo razloge. Također, u odnosu na kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 1. KZ/97, prvostupanjski sud obrazlaže da su radnje tog kaznenog djela u cijelosti sadržane u opisu počinjenja kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97 pa se radi o prividnom, a ne realnom stjecaju tih kaznenih djela kako je optuženo.

14. Optuženik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni.

14.1. Optuženik u žalbi tvrdi da je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđenim jer je prvostupanjski sud svoj zaključak o tome da je optuženik, kao načelnik Općine G., neistinito prikazivao u putnim nalozima pojedina službena putovanja temeljem kojih je sebi isplaćivao nepostojeće putne troškove, pogrešno utemeljio na službenim evidencijama o radu optuženika na radnom mjestu u Državnom inspektoratu, za koje evidencije svjedok V. Š. navodi da su bile nepotpune. Također, trebalo je vjerovati

I Kž Us 82/2019-7

svjedoku M. V. o nazočnosti optuženika u Zagrebu na dan 23. siječnja 2009. pa kako je okolnosti koje optuženiku idu u prilog dovoljno učiniti vjerojatnima, optuženika je trebalo osloboditi optužbe.

14.2. Nasuprot ovim navodima žalbe, prvostupanjski je sud vrlo detaljno i savjesno ocijenio istinitost svakog od ukupno 15 inkriminiranih službenih putovanja te je osnovano zaključio da niti za jedno od njih optuženik nije imao osnova primiti naknadu putnog troška.

14.3. Prije svega, treba poći od toga da je optuženik nepotpuno ispunjavao sporne putne naloge navođenjem općenitih podataka, a bez specifikacije razdoblja korištenja vozila i broja prijeđenih kilometara te je temeljem takve dokumentacije sam sebi odobravao isplatu putnih troškova. Na navedene propuste je, prema iskazu svjedoka J. Š. I., ukazala već i kontrola Državne revizije provedene za 2011. U odnosu na te nedostatke optuženik se brani nesjećanjem.

14.4. Nadalje, s obzirom da je optuženik, kao zaposlenik Državnog inspektorata PJ V., imao plaćene troškove prijevoza od mjesta stanovanja - G. do mjesta zaposlenja – V., s pravom zaključuje prvostupanjski sud da on, kao načelnik Općine G. koji je tu funkciju obavljao volonterski, nije imao opravdanja dodatno naplatiti ukupno 12 vožnji na istoj relaciji, ali sada na teret općine. U odnosu, pak, na tri sporna službena putovanja u Zagreb, prvostupanjski je sud izveo brojne dokaze te je temeljem službenih evidencija državnih tijela i ustanova s pravom zaključio da optuženik na dane naznačene u putnim nalozima nije bio učesnikom sastanaka - prezentacija, kako je neistinito naznačio u putnim nalozima. Kada se pri tome uzme u obzir i da pojedini podaci o stanju brojila na vozilu ne odgovaraju stvarnom stanju, tj. isti podaci navode se u više putnih naloga, prvostupanjski sud sa sigurnošću nalazi dokazanim da je optuženik, na temelju dokumentacije u koju je unosio neistinite podatke, sebi pribavio nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 2.870,00 kn.

14.5. Temeljem nabrojanih dokaza jasno slijedi da mjesečna evidencija o korištenju radnog vremena Državnog inspektorata PJ V. za 2009. i 2010., čiju vjerodostojnost optuženik osporava žalbom, predstavlja tek jedan od dokaza koji prvostupanjski sud cijeni u kontekstu ostale dokazne građe. Pri tome, žalitelj propušta imati u vidu i da svjedok V. V., koja je vodila evidenciju prisutnosti državnih službenika na radnom mjestu, u svom iskazu tvrdi da su "evidencije bile stvarne… upisane činjenice odgovarale su stvarnom stanju".

14.6. U odnosu, pak, na svjedoka M. V., treba reći da je on po prvi puta iskazivao protekom desetak godina od događaja te je kao takav nedostatno pouzdan da bi isključio vjerodostojnost podataka službene evidencije Ministarstva o izočnosti optuženika sa prezentacije u Zagrebu od 23. siječnja 2009.

14.7. Kako optuženik navodima svoje žalbe nije s uspjehom doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, to je osuđujuća presuda protiv njega u svemu zakonita i pravilna.

I Kž Us 82/2019-7

15. Nadalje, nije osnovana niti žalba državnog odvjetnika u odnosu na navode pod toč. 1. al. b optužnice kojima se optuženik tereti da je, kao načelnik Općine G., neosnovano naložio i odobrio naknadu za svoje prisustvovanje i prisustvovanje zamjenika načelnika Općine S. R. sjednicama Općinskog vijeća održanima u razdoblju od lipnja do listopada 2009.

15.1. Naime, sve činjenice u odnosu na ove inkriminirane radnje ispravno je analizirao i savjesno ocijenio prvostupanjski sud te ih, kao nedokazane, ispustio iz ukupne kriminalne djelatnosti obuhvaćene produljenim kaznenim djelom iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97.

15.2. Pogrešna je teza žalbe državnog odvjetnika da bi odluka Općinskog vijeća G. od 21. kolovoza 2001. o isplati naknada članovima predstavničkih, izvršnih i upravnih tijela Općine G. nastali uslijed nazočnosti sjednicama, prešutno bila stavljena izvan snage donošenjem odluke tog Vijeća od 3. lipnja 2009. Uvidom u zapisnik s III sjednice Općinskog vijeća, pod toč. 5. utvrđeno je da se ista odnosi na visinu naknade za načelnika, zamjenika načelnika, predsjednika Općinskog vijeća te naknada vijećnika za prisustvovanje sjednicama vijeća time da je naknada za vijećnike izmijenjena te iznosi 160,00 kn po sjednici. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da, prema samom tekstu odluke iz lipnja 2009., nije uskraćen osnov naknade načelniku Općine i njegovom zamjeniku za prisustvovanje sjednicama Općinskog vijeća, već je samo izmijenjena njezina visina u odnosu na vijećnike.

15.3. Osim toga, kada bi odlukom iz lipnja 2009. doista prešutno bila stavljena izvan snage odluka Općinskog vijeća iz 2001., tada ne bi bilo potrebe da Općinsko vijeće G. na svojoj VI sjednici od 27. studenog 2009. donese izričitu odluku prema kojoj se načelniku i njegovom zamjeniku uskraćuje naknada za prisustvovanje sjednicama Općinskog vijeća. Pri tome, razlika u iznosima naknade na koje ukazuje državni odvjetnik, tj. činjenica da je optuženiku i njegovom zamjeniku u inkriminiranom razdoblju isplaćeno 160,00 kn po sjednici, a ne iznos od 135,00 kn kako je bilo određeno odlukom Općinskog vijeća iz 2001., ne dokazuje izostanak valjanog pravnog osnova za isplatu niti je činjenični opis kaznenog djela iz optužnice koncipiran na način da bi se stjecanje nepripadne imovinske koristi očitovalo u razlici tih iznosa.

15.4. Zbog toga, imajući u vidu i iskaz svjedoka J. Š. I. koja potvrđuje da je osnov isplate bio utvrđen odlukom Općinskog vijeća iz 2001., dok je odlukom iz lipnja 2009. samo izmijenjena visina te naknade, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da kod optuženika, u inkriminiranom periodu od svega par mjeseci, izostaje svijest o protupravnosti postupanja, a time i dokazanost njegove namjere na pribavljanje nepripadne imovinske koristi od ukupno 473 kn, tj. pribave takve koristi svom zamjeniku S. R. u ukupnom iznosu od 320 kn.

16. Nije ostvarena niti žalbom istaknuta povreda Kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08-I. Naime, državni odvjetnik smatra da je materijalno pravo pogrešno primjenjeno u pitanju je li optuženik, radnjama za koje je osuđen pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude, počinio jedno kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1.

I Kž Us 82/2019-7

KZ/97, kako ocjenjuje prvostupanjski sud, ili se, pak, radi o stjecaju s kaznenim djelom iz čl. 312. st. 1. KZ/97, kako je optuženo.

16.1. Ocjena o tome radi li se o prividnom ili, ovdje, idealnom stjecaju kaznenih djela ovisi o konkretnim okolnostima svakog pojedinog slučaja.

16.2. U predmetnom slučaju, optuženik je počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti tako što je, kao načelnik Općine G., sačinjavao putne naloge u kojima je neistinito prikazivao da su pojedina službena putovanja obavljena pa je na temelju takO sačinjene dokumentacije sam sebi odobravao isplatu nepostojećih putnih troškova i time iskoristio svoj položaj s ciljem pribavljanja nepripadne imovinske koristi. Putni nalozi s neistinitim podacima uistinu predstavljaju krivotvorenu službenu ispravu koju je opt. M. M. uporabio kao pravu i te radnje, same za sebe, predstavljaju kazneno djelo iz čl. 312. KZ/97. Međutim, bez tih radnji konkretna se zlouporaba položaja i ovlasti uopće ne bi mogla realizirati i kao takve predstavljaju način izvršenja kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97 s kojim kaznenim djelom stoje u odnosu sredstva prema cilju. Zbog navedenog, neovisno o tome što se kaznenim djelom krivotvorenja povređuje drugi zaštitni objekt, ono ovdje ne predstavlja zasebnu kriminalnu količinu koja podrazumijeva kažnjivost niti se, u konkretnom slučaju, može izdvojiti kao samostalno kazneno djelo, već predstavlja modalitet izvršenja predmetnog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti. Iz navedenih razloga, kazneno djelo krivotvorenja službene isprave u ovom konkretnom slučaju je konzumirano u kaznenom djelu zlouporabe položaja i ovlasti pa se radi o prividnom stjecaju tih kaznenih djela, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. 16.3. S tim u vezi, iako kriminalne radnje krivotvorenja službene isprave ne predstavljaju samostalno kazneno djelo, mogu imati značaj otegotne okolnosti pod kojima je osnovno kazneno djelo počinjeno.

16.4. Zbog navedenog, istaknuta povreda kaznenog zakona nije ostvarena niti ovaj žalbeni sud nalazi drugih povreda zakona na optuženikovu štetu, kako mu nalaže odredba čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-I.

17. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, optuženik smatra da bi se i blažom kaznom iste vrste, ali kraćeg trajanja, ostvarila zakonska svrha. Sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja dužnosti načelnika općine nalazi suvišnom jer je ista svrha već postignuta osuđujućom presudom i činjenicom vođenja ovog kaznenog postupka kao takvog.

17.1. Nasuprot tome, državni odvjetnik ukazuje da su otegotne okolnosti podcijenjene jer je optuženik izigrao povjerenje građana koristeći se položajem načelnika općine u vlastitu korist, zbog čega ga treba strože kazniti.

17.2. Međutim, uzimajući u obzir da optuženik sada odgovara za jedno, a ne dva kaznena djela, te cijeneći značaj olakotnih okolnosti koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je žalba optuženika u tom dijelu osnovana, dok žalba državnog odvjetnika to nije.

I Kž Us 82/2019-7

17.3. Naime, uzimajući u obzir da optuženik do sada nije dolazio u sukob sa zakonom te da je obiteljski čovjek i otac troje djece, ovaj žalbeni sud ocjenjuje da mu za kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97 treba izreći kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jedan mjesec te primijeniti uvjetnu osudu s rokom kušnje od dvije godine jer će se i tako odmjerenom sankcijom na njega u dostatnoj mjeri utjecati da shvati neprihvatljivost vlastitog ponašanja te upozoriti drugi građani da se klone činjenja kaznenih djela.

17.4. Otegotne okolnosti, na koje ukazuje državni odvjetnik, pa i činjenica da je optuženik krivotvorio sadržaj putnih naloga, već su našle dovoljno odraza u ovdje odmjerenoj kazni, posebno kada se cijeni relativno manja visina pribavljene nepripadne imovinske koristi od 2.870,00 kn koju će optuženik, temeljem ove presude, uplatiti u državni proračun.

17.5. Osim toga, zakonito izrečenom sigurnosnom mjerom iz čl. 77. st. 1. KZ/11 u trajanju od dvije godine izbjeći će se stanja koja mogu poticajno djelovati na ponavljanje kaznenog djela te će, u svojoj ukupnosti, polučiti zakonom predviđene svrhe.

17.6. Zbog navedenog, žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika u tom dijelu nije osnovana.

O oslobađajućem dijelu prvostupanjske presude

18. Žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

19. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nema dokaza da bi opt. M. M. počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97 radnjama opisanim u tom dijelu izreke prvostupanjske presude, zbog čega ga osnovano oslobađa optužbe.

20. Naime, optuženik se teretio da je, kao načelnik Općine G., pogodovao komunalnom redaru te ujedno direktoru Općinskog komunalnog društva (OKP) G. d.o.o. M. A. M. na dva načina i to: 1. sklapanjem ugovora o djelu i nalaganjem isplate naknade za obavljanje poslova izmjere prostora radi evidencije komunalne naknade u iznosu od 4.750,00 kn te 2. sklapanjem ugovora o djelu i nalaganjem da mu se bez osnova isplati naknada za obavljanje poslova nadzora za vrijeme izvođenja radova na rekonstrukciji Društvenog doma u iznosu od 3.891,80 kn, iako obavljanje nadzora zakonski nije bilo opravdano.

20.1. U odnosu na isplatu naknade za obavljane poslove izmjere stambenih prostora, državni odvjetnik ukazuje da, suprotno stavu prvostupanjskog suda, navedeni poslovi nisu mogli biti zasebno plaćeni budući da su prethodno obuhvaćeni ugovorom o djelu za obavljanje poslova komunalnog redara koji je opt. M. A. M. zaključio s općinom 2. siječnja 2010. Stoga bi se, prema stajalištu žalitelja, radilo o postupanju na štetu proračuna općine jer su M. A. M. neosnovano plaćeni poslovi koje je ionako bio dužan obavljati.

I Kž Us 82/2019-7

20.2. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da poslovi izmjere stambenih prostorija radi evidencije komunalne naknade, koji se nesporno obavljeni tijekom siječnja i veljače 2010., nisu bili obuhvaćeni već zaključenim ugovorom o obavljanju poslova komunalnog redara. Uvidom u navedeni ugovor o djelu od 2. siječnja 2010., koji je priložen u preslici i kao takav otežano čitljiv (list 470 spisa), ne proizlazi da bi poslovi komunalnog redara podrazumijevali i poslove izmjere kućanstva. Upravo suprotno, prema sadržaju tog ugovora nabrajaju se poslovi brige o čistoći javnih površina i zelenih površina, održavanja cesta, ulica i puteva, održavanja javne rasvjete, te se, između ostalog, općenito navodi i "druge poslove po nalogu načelnika", bez pobliže specifikacije. Međutim, iz iskaza ispitanih svjedoka M. V., S. R. i J. Š. I. proizlazi da poslovi izmjere nisu bili obuhvaćeni opisom poslova komunalnog redara, dok svjedok S. B., I. M. i N. K. potvrđuju iskaz opt. M. A. M. da je izmjera površine stambenih prostorija temeljem kojih se određivala visina komunalne naknade zahtijevan i opsežan posao za kojeg sami radnici OKP-a nisu imali potrebna stručna znanja. Posljedicom toga je i donesena odluka Općinskog vijeća od 27. studenog 2009. da te poslove, zajedno sa zaposlenicima na komunalnom održavanju, obavi komunalni redar. Stoga se, očito, ne radi o poslovima za koje bi M. A. M. već primio naknadu, nego o zasebnom poslu temeljem ugovora o djelu od 7. travnja 2010.

20.3. Navodi žalbe kojima se ističe da su djelatnici OKP-a svjedoci J. K. i D. G. sami obavili poslove izmjere za što nisu primili nikakvu naknadu, uopće nisu odlučni jer se, već prema navodima optužnice, prihvaća nespornim da je opt. M. A. M., zajedno s navedenim radnicima, poslove izmjere uistinu obavio, a jednako proizlazi i iz iskaza svjedoka koji se sada citiraju u žalbi.

21. Što se tiče dokazanosti zlouporabe položaja načelnika Općine u pitanju isplate naknade M. A. M. za poslove obavljanja nadzora nad izvođenjem radova na rekonstrukciji Društvenog doma tijekom svibnja i lipnja 2009., državni odvjetnik u žalbi tvrdi da se radilo o "jednostavnijim poslovima uređenja i čišćenja prostora" zbog čega nadzor nad takvim radovima, sukladno odredbama Zakona o prostornom uređenju i građenju ("Narodne novine" br. 76/07 i 38/09) nije bio nužan niti opravdan. Takav zaključak, smatra žalitelj, proizlazi iz iskaza svjedoka D. G. i J. K. koji iskazuju da su obavljali manje zahtjevne radove te činjenice da se prostorije D. d. nalaze u istoj zgradi u kojoj je sjedište OKP G. d.o.o. Stoga je sklapanje ugovora o djelu s opt. M. A. M. od 28. lipnja 2010., kao i odluka o isplati naknade za obavljanje poslova nadzora od 20. lipnja 2010., koje je sklopio i potpisao opt. M. M., sačinjeno isključivo u cilju pogodovanja opt. M. A. M. koji je na taj način pribavio nepripadnu imovinsku dobit od 3.891,80 kn.

21.1. Navodima žalbe nije s uspjehom doveden u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o nedokazanosti ovih inkriminiranih radnji.

21.2. Prije svega, treba poći od činjenice da je opt. M. A. M., inače po struci građevinski inženjer, doista obavljao nadzor jer to proizlazi iz iskaza svjedoka D. G. i J. K. koji su izvršili ličilačke radove na obnovi D. i koji potvrđuju da je on dolazio kontrolirati njihov rad te bi im davao upute kako i što treba napraviti. O tome da je nadzor uistinu obavljen govore i svjedoci J. V. te N. K.. O nužnosti tog nadzora iskazivali su svjedoci S. B., M. V. i S. R., a svjedok J. Š. I., pročelnica Upravnog

I Kž Us 82/2019-7

odjela u Općini G., izričito tvrdi da je nadzor nad poslovima skidanja žbuke i farbanja bio obavezan te je angažiran opt. M. A. M. upravo zato jer je bio stručan i jeftiniji od ostalih nadzornih organa s kojima su imali iskustva.

21.3. Pri tome, promašeno se u optužnici, a sada i u žalbi, tvrdi da se radilo tek o nadzoru nad poslovima čišćenja budući da svjedoci K. i G. suglasno iskazuju da su poslove čišćenja, nakon njih, obavile druge osobe angažirane preko Zavoda. Osim toga, paušalna je tvrdnja žalbe o suvišnosti nadzora jer suprotno proizlazi iz iskaza spomenutih svjedoka, a osim toga, žalitelj ne konkretizira kojoj odredbi zakona bi provođenje takvog nadzora bilo suprotno.

21.4. S obzirom da je optuženik, kao načelnik općine, bio ovlašten samostalno odobriti troškove za nabavku roba i usluga do iznosa 10.000,00 kn, kako proizlazi iz odluke Općinskog poglavarstva od 3. studenog 2005., s pravom zaključuje prvostupanjski sud da se ovdje ne radi o zlouporabi i prekoračenju ovlasti načelnika općine s ciljem da se drugoj osobi pribavi nepripadna imovinska korist, već o redovitom poslovanju pri čemu nema dokaza da bi ocjena o potrebi provođenja nadzora nad radovima na obnovi Društvenog doma bila rezultat pogodovanja M. A.

M., a na štetu općinskog proračuna.

22. Zaključno, dakle, i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, prihvaća detaljno izložene razloge u obrazloženju prvostupanjske presude te oslobađajuću presudu nalazi u svemu zakonitom i pravilnom.

23. Slijedom svega naprijed izloženog, a budući da ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-I, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, sukladno čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao ad. II i III izreke ove presude.

Zagreb, 5. svibanj 2022.

Predsjednica vijeća:

Melita Božićević-Grbić, v.r.