REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Trg A. Starčevića 7/II
Poslovni broj: 3 Us I-906/2021-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja M. M. iz O., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik D. R., odvjetnik u O., protiv tuženika Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, Ksaver 200a, Zagreb, OIB: 88362248492, radi stjecanja statusa specijalista iz uže specijalizacije, 5. svibnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/I-131-04/19-02/268, URBROJ: 534-07-2- 2/2-21-07 od 5. ožujka 2021.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnoga spora.
Obrazloženje
1.Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-131-04/19-02/268, URBROJ: 534-07-2- 2/2- 21-07 od 5. ožujka 2021. ukinuo rješenje Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske KLASA: UP/I-131-04/19-02/268, URBROJ: 534-04-2-1/1-20-05 od 5. studenoga 2020., kojim je tužitelju, dr. med. specijalistu radioterapije i onkologije, u obnovljenom postupku, priznat status specijalista uže specijalizacije iz ginekološke onkologije.
2. Tužitelj u tužbi navodi kako je primarijus specijalist radioterapije i onkologije, a kada specijalist određene grane medicine stekne posebne dodatne kompetencije stječe naslov subspecijalista (specijalista iz uže grane), sve prema jasno propisanim pravilima. Ističe kako je tuženik tužitelju rješenjem od 5. studenoga 2020. priznao status specijalista uže specijalizacije iz ginekološke onkologije, na temelju odredbe članka 2. i 4. Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije, jer je tužitelj položio specijalistički ispit iz radioterapije i onkologije te je zahtjevu priložio sva potrebna prethodna pozitivna mišljenja, prema kojima tužitelj radi najmanje 10 godina na liječenju pacijenata ginekološke onkologije, i to kao specijalista na području uže specijalizacije. Ukazuje na obrazloženje rješenja od 5. studenoga 2020., prema kojem tuženik navodi da je prilikom donošenja prvoga rješenja od 1. travnja 2020., kojim je odbačen zahtjev tužitelja za priznavanje traženoga statusa, zanemaren smisao odredbe članka 2. Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije, dok u pobijanom rješenju od 5. ožujka 2021. tuženik neopravdano zauzima drukčiji stav, iako se ništa nije promijenilo. Napominje kako je Pravilnik o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije poseban propis u odnosu na Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, koji u Prilogu br. 1 ne propisuje užu specijalizaciju radioterapije i onkologije, dok je tim posebnim propisom jasno regulirano u članku 1. stavku 4. da druga uža specijalizacija može biti priznata i specijalistima iz uže specijalizacije kojima uža specijalizacija, sukladno Pravilniku o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, nije temeljena na osnovnoj specijalizaciji. Iznosi kako je subspecijalizacija iz ginekološke onkologije propisana u Prilogu br. 1 Pravilnika uz specijalizaciju iz ginekologije, no odredbe Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije priznaju mogućnost i specijalistu radioterapije i onkologije, koji najmanje 10 godina liječi takve pacijente, da mu se prizna uža specijalizacija iz ginekološke onkologije, iako uža specijalizacija nije utemeljena na osnovnoj specijalizaciji. Navodi kako specijalisti ginekolozi liječe ginekološke pacijente s onkološkim smetnjama do određene granice, nakon čega liječenje preuzimaju onkolozi radioterapeuti te se pobijanim rješenjem zanemaruje smisao odredbe članka 2. Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije. Ističe kako je u Narodnim novinama, broj: 103/20. objavljen Nacionalni plan specijalističkog usavršavanja zdravstvenih radnika za petogodišnje razdoblje (2020. – 2024.), u kojem je predviđena potreba za užom specijalnošću ginekološke onkologije za 15 izvršitelja. Ukazuje kako je tuženik prilikom donošenja pobijanoga rješenja od 5. ožujka 2021. povrijedio i odredbu članka 129. stavka 4. Zakona o općem upravnom postupku, jer su u postupku sudjelovale dvije stranke, a rješenje se moglo ukinuti samo uz pristanak protivne stranke. Napominje kako je tuženik za dostavu pobijanoga rješenja od 5. ožujka 2021. čekao vrijeme godišnjih odmora i da mu dostava rješenja od 5. ožujka
2021. nije izvršena sukladno članku 85. Zakona o općem upravnom postupku. S obzirom na navedeno, predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika, uz naknadu troška upravnoga spora na ime sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV, dakle sveukupno 3.125,00 kn.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je pobijano rješenje od 5. ožujka 2021. doneseno pravilnom primjenom članka 129. stavaka 1. i 3. Zakona o općem upravnom postupku, jer je povrijeđen materijalni propis – Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine. Ističe kako tužitelj nije mogao steći užu specijalizaciju iz ginekološke onkologije, jer je ista nastavak usavršavanja specijalista ginekologije i opstetricije, a tužitelj je specijalista radioterapije i onkologije. Ukazuje kako Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ne propisuje za specijaliste radioterapije i onkologije nastavak usavršavanja za određena uža specifična područja, dok samo manji broj specijalizacija ima užu specijalizaciju. Napominje kako Pravilnik o stjecanju statusa specijalista uže specijalnosti nije poseban propis u odnosu na Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine jer se potonjim uređuje, između ostalog, trajanje i program specijalizacija i užih specijalizacija i isti je donesen primjenom članka 139. stavka 2. i članka 140. stavka 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, dok se prvim propisuju uvjeti za priznavanje statusa uže specijalizacije na temelju članka 142. stavka 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Iznosi kako specijalizacija iz radioterapije i onkologije nikada nije bila propisana kao uža specijalizacija, dok takvi specijalisti nemaju bazično znanje niti vještine specijalista ginekologije i opstetricije, a njihov program specijalizacije sadrži samo 7 dana usavršavanja iz ginekologije. Ističe kako je upravni postupak pokrenut samo na zahtjev tužitelja tako da nije točno da su
u postupku sudjelovale dvije stranke. S obzirom na navedeno predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
4. Tužitelj u podnesku od 20. prosinca 2021., osim već dosada iznesenih navoda koje ponavlja, ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o pitanju specijalizacije tužitelja, već o statusu tužitelja kao specijaliste uže specijalizacije koje je stekao rješenjem tuženika od 5. studenoga 2020., a koje je retroaktivno nezakonito poništeno rješenjem od 5. ožujka 2021. Dodaje da je stekao kompetencije u liječenju u okviru ginekološke onkologije koja je subspecijalistička grana medicine te nadalje opisuje primjenu više vrsta liječenja u onkologiji, tzv. multimodalni terapijski pristup, zbog čega smatra zašto je nužno u liječenje onkoloških bolesnika, osim specijalista ginekologa, uključiti i specijalista radioterapije i onkologije. Naime, specijalisti ginekologije i porodništva (opstetricije) provode operativno liječenje odstranjujući tumore, dok kemoterapiju i zračenje provode specijalisti radioterapije i onkologije. Ujedno je tužitelj zatražio trošak na ime sastava podneska u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV, dakle sveukupno 3.125,00 kn.
5. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis upravnog postupka te u sve isprave koje prileže istima.
6. Kako je Sud ocijenio da su činjenice među strankama nesporne, odnosno da je sporna primjena materijalnog prava te kako stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave u smislu odredbe članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je, bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 55. stavak
3. ZUS-a), utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
7. Člankom 139. stavkom 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“, broj: 150/08., 155/09., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 154/11., 12/12., 35/12., 70/12., 144/12., 82/13., 159/13., 22/14., 152/14., 70/16., 131/17.) propisano je da grane specijalizacije, trajanje i program specijalizacija i užih specijalizacija utvrđuje pravilnikom ministar na prijedlog nadležne komore i stručnih društava.
8. Odredbom članka 140. stavka 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisano je kako ministar pravilnikom utvrđuje mjerila za prijam specijalizanata i način polaganja specijalističkog ispita, odnosno ispita iz uže specijalizacije te određuje ovlaštene zdravstvene ustanove, trgovačka društva i zdravstvene radnike koji obavljaju privatnu praksu za provođenje specijalističkog staža.
9. Iz odredbe članka 142. Zakona o zdravstvenoj zaštiti proizlazi kako nakon uspješno završenoga specijalističkoga staža kandidat polaže specijalistički ispit pred ispitnom komisijom i stječe pravo na naziv specijalista određene specijalnosti (stavak 1.). Nakon uspješno završenog programa iz uže specijalizacije kandidat polaže ispit pred ispitnom komisijom i stječe pravo na naziv područja uže specijalnosti (stavak 2.). Članove ispitne komisije iz stavka 1. i 2. ovoga članka imenuje ministar iz redova priznatih stručnjaka određenih specijalnosti, prvenstveno iz redova nastavnika u znanstveno-nastavnom zvanju redovitog profesora, izvanrednog profesora ili docenta (stavak 3.).
10. Prema odredbi članka 85. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku, („Narodne novine“, broj: 47/09., 110/21.) dostava se obavlja osobno naslovljenoj osobi kad od obavljanja dostave počinje teći rok koji se ne može produžiti ili kad je takva dostava propisana (osobna dostava).
11. U skladu s odredbom članka 90. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku, dostava stranci obavlja se na adresu koja je naznačena u zahtjevu za pokretanje postupka, odnosno na adresu mjesta na kojem se stranka trenutačno nalazi.
12. Sukladno odredbi članka 129. Zakona o općem upravnom postupku nezakonito rješenje može se poništiti ili ukinuti u cijelosti ili djelomično i nakon isteka roka za žalbu (stavak 1.). U slučaju očite povrede materijalnog propisa, rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti ili ukinuti ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništenjem ili ukidanjem rješenja (stavak 3.). U upravnim stvarima u kojima sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima, rješenje se može ukinuti samo uz pristanak protivne stranke (stavak 4.).
13. Člankom 1. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“, broj: 111/09.) propisano je da se ovim Pravilnikom utvrđuju grane specijalizacija doktora medicine, trajanje i program specijalizacija i užih specijalizacija,
14. uvjeti koje moraju ispunjavati zdravstvene ustanove, trgovačka društva i zdravstveni radnici koji obavljaju privatnu praksu za obavljanje specijalizacije, način provođenja specijalizacija i užih specijalizacija te način polaganja specijalističkog ispita.
15. Odredbom članka 2. stavka 3. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine propisano je kako je Program specijalizacija i užih specijalizacija te njihovo trajanje sastavni dio ovog Pravilnika (Prilog br. 1).
16. Iz Priloga br. 1 Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine proizlazi kako je istim propisan program specijalizacija i užih specijalizacija i to: 25. ginekologija i opstetricija (uže spec.: fetalna medicina i opstetricija, humana reprodukcija, ginekološka onkologija, uroginekologija), 16. radioterapija i onkologija.
17. Sukladno odredbi članka 1. Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije („Narodne novine“, broj: 38/18.) ovim Pravilnikom uređuje se postupak stjecanja statusa specijalista iz uže specijalizacije (stavak 1.). Status specijalista iz uže specijalizacije može biti priznat samo iz jedne uže specijalizacije (stavak 2.). Iznimno od stavka 2. ovoga članka, specijalistima koji su stekli pravo na naziv područja uže specijalizacije, odnosno kojima je priznata uža specijalizacija, a koja je prema Pravilniku o specijalističkom usavršavanju doktora medicine osnovna specijalizacija, može se priznati druga uža specijalizacija (stavak 3.). Druga uža specijalizacija može biti priznata i specijalistima iz uže specijalizacije kojima uža specijalizacija sukladno Pravilniku iz stavka 3. ovoga članka, nije temeljena na osnovnoj specijalizaciji (stavak
4.).
18. Prema odredbi članka 2. Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije, doktorima medicine specijalistima bez uže specijalizacije, koji se bave određenom propisanom užom specijalnošću najmanje deset godina može se, na temelju pribavljenih mišljenja iz članka 4. ovoga Pravilnika o njihovom radu na području uže specijalnosti, priznati status specijalista uže specijalizacije.
19. U skladu s odredbom članka 5. Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije zahtjev za stjecanje statusa specijalista iz uže specijalizacije uz predočenje pisanih dokaza iz članaka 2., 3. i 4. ovoga Pravilnika, Ministarstvu zdravstva podnosi doktor medicine specijalist.
20. Uvidom u spis upravnoga postupka utvrđeno je kako je tužitelj, dr. med., specijalist radioterapije i onkologije, podnio tuženiku 10. travnja 2019. zahtjev za priznavanje statusa specijalista uže specijalizacije iz ginekološke onkologije, koji je odbačen rješenjem tuženika KLASA: UP/I-131-04/19-02/268, URBROJ: 534-03-2- 2/3- 20-2 od 1. travnja 2020., s obrazloženjem kako nije moguće specijalistima radioterapije i onkologije odobriti obavljanje programa uže specijalizacije iz ginekološke onkologije i polaganje specijalističkoga ispita iz ginekološke onkologije, jer ginekološka onkologija
proizlazi iz ginekologije i opstetricije kao propisane osnovne specijalizacije. Nastavno na prethodno navedeno, tužitelju nije moguće priznati niti status užeg specijalista ginekološke onkologije kao specijalisti radioterapije i onkologije, na temelju odredbi Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije vezano za odredbe Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, jer isti ne predstavljaju takve pravne temelje.
21. Označeno rješenje od 1. travnja 2020. je poništeno rješenjem tuženika KLASA: UP/I-131-04/19-02/268, URBROJ: 534-04-2-1/1-20-05 od 5. studenoga 2020., s obrazloženjem da je prilikom donošenja rješenja od 1. travnja 2020. zanemaren smisao odredbe članka 2. Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije. Tuženik je u obrazloženju naveo i kako je tužitelj zaposlenik Kliničkog bolničkog centra Osijek, specijalistički ispit iz radioterapije i onkologije položio je 28. veljače 2007., a područjem uže specijalnosti iz ginekološke onkologije bavi se više od 10 godina. Uz zahtjev za stjecanje statusa specijalista iz uže specijalizacije tužitelj je već u ranijem postupku, u smislu članka 4. Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije, priložio potrebnu dokumentaciju iz koje proizlazi da se više od 10 godina bavi područjem uže specijalnosti iz ginekološke onkologije.
22. Nadalje, rješenje od 5. studenoga 2020. ukinuto je pobijanim rješenjem od 5. ožujka 2021., s obrazloženjem kako Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine nije propisana uža specijalizacija za specijalizaciju radioterapije i onkologije pa stoga tužitelju kao specijalistu radioterapije i onkologije nisu mogla pripasti prava stjecanja statusa užeg specijalista niti Pravilnikom o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije, slijedom čega je rješenjem od 5. studenoga 2020. povrijeđen materijalni propis i primjenom članka 129. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku doneseno je pobijano rješenje od 5. ožujka 2021.
23. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, Sud smatra kako je pobijano rješenje tuženika KLASA: UP/I-131-04/19-02/268, URBROJ: 534-07-2-2/2-21-07 od 5. ožujka 2021. zakonito.
24. Prvenstveno, spisu upravnoga postupka prileži povratnica o uručenju pobijanoga rješenja od 5. ožujka 2021. tužitelju na adresu njegovog radnog mjesta u Klinički bolnički centar Osijek 12. srpnja 2021., čime je dostava izvršena sukladno članku 90. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku na adresu mjesta gdje se stranka trenutačno nalazi, dok je tužitelj protiv istoga pravovremeno 24. srpnja 2021. pokrenuo upravni spor sukladno odredbi članka 24. stavka 1. ZUS-a, tako da tužitelj u tom smislu nije oštećen u pravu na pokretanje upravnog spora.
25. Pri tome, nisu osnovane niti tvrdnje tužitelja kako su u upravnom postupku sudjelovale dvije stranke s protivnim interesima pa da se rješenje od 5. studenoga 2020. moglo ukinuti samo uz pristanak protivne stranke u smislu odredbe članka 129. stavka 4. Zakona o općem upravnom postupku, kada je predmetni upravni postupak pokrenut po zahtjevu tužitelja.
26. Nadalje, tužitelj u tužbi tvrdi kako nije bilo osnove za donošenje pobijanoga rješenja od 5. ožujka 2021., jer mu se, kao liječniku specijalistu radioterapije i onkologije, trebao priznati status specijalista uže specijalizacije iz ginekološke onkologije, iz razloga što mu je taj status već priznat ukinutim rješenjem od 5. studenoga 2020., a imajući u vidu smisao odredbe članka 2. Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije, prema kojem se doktoru medicine specijalisti bez uže specijalizacije valorizira desetogodišnji rad na području uže propisane specijalnosti.
27. Sud smatra kako je tuženik u upravnom postupku valjano utvrdio da nema pravne osnove za priznavanje tužitelju, specijalistu radioterapije i onkologije, statusa specijalista uže specijalizacije iz ginekološke onkologije, iz razloga što Prilogom br. 1. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine za specijalizaciju radioterapije i onkologije (točka 16.) nije propisana uža specijalizacija, dok je točkom 25. toga Pravilnika za specijalizaciju ginekologije i opstetricije kao uža specijalizacija propisana upravo ginekološka onkologija, slijedom čega proizlazi da se uža specijalizacija ginekološke onkologije može priznati samo specijalistima ginekologije i opstetricije, a ne specijalistima radioterapije i onkologije.
28. Pri tome, odredba članka 2. Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije odnosi se samo na one doktore medicine specijaliste bez uže specijalizacije, koji se istom bave najmanje deset godina, glede kojih je Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine propisana mogućnost uže specijalizacije, tako da nisu osnovane tvrdnje tužitelja kako je Pravilnik o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije poseban propis u odnosu na Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, kada prvi regulira postupak stjecanja statusa specijalista iz uže specijalizacije, dok drugi regulira koja grana specijalizacije uopće može imati užu specijalizaciju.
29. Nisu osnovane niti tvrdnje tužitelja da je povrijeđena odredba članka 1. stavka
4. Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalizacije, kada se isti odnosi na priznavanje druge uže specijalizacije, što nije bio predmet upravnog postupka.
30. Od utjecaja nisu niti tvrdnje tužitelja o tome da je Nacionalnim planom specijalističkog usavršavanja zdravstvenih radnika za petogodišnje razdoblje (2020.
–
2024.) predviđena potreba za užom specijalnošću ginekološke onkologije za 15 izvršitelja, kada se ta potreba, uzimajući u obzir točku 25. Priloga br. 1 Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, odnosi na specijaliste ginekologije i opstetricije.
31. S obzirom na izneseno, Sud smatra kako je tuženik valjanom primjenom odredbe članka 129. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku ukinuo označeno rješenje od 5. studenoga 2020. zbog očite povrede materijalnoga propisa – Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i njegovoga Priloga br. 1.
32. Slijedom navedenoga, Sud je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u izreci presude pod točkom I.
33. Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.
U Osijeku 5. svibnja 2022.
Sutkinja
Jasenka Beker v.
r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
