Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž-1216/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. R., OIB: …, iz V. G., koju zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženice E.&S. b. d.d., OIB: …, R., koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u O. društvu M., K. & partneri d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-578/20-22 od 15. srpnja 2021., u sjednici vijeća 5. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-578/20-22 od 15. srpnja 2021. pod toč. I., II. i III. izreke.

II. Nepobijana toč. IV. izreke presude ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 166.408,56 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, pod toč.

II. izreke odbijen je prigovor tuženice radi prebijanja, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici troškove postupka od 22.954,00 kn sa zateznom kamatom, dok je pod toč. IV. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka povrh dosuđenog iznosa u toč. III. izreke presude.

2. Navedenu presudu pod toč. I., II. i III. izreke, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu temeljem stjecanja bez osnova, a temelji se na činjeničnim tvrdnjama da je Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103886852, koji je sklopljen između stranaka 19. ožujka 2008., ništetan u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i da je tužiteljica temeljem ništetne ugovorne odredbe isplatila tuženici iznos od 166.408,56 kn.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka 19. ožujka 2008. sklopljen Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103886852 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredit u iznosu od 145.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan sklapanja ugovora, te kojim je u čl.

7. ugovoreno da se tužiteljica obvezuje otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima koji su vezani uz kunsku protuvrijednost CHF na dan dospijeća;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 7. travnja 2013. broj P- 1401/12, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF i da je sud vezan u postupku povodom restitucijskog zahtjeva potrošača za navedenu presudu temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07.) i temeljem čl. 502.c ZPP-a;

- da je podnošenjem tužbe u predmetu P-1401/12 dana 4. travnja 2012. prekinuta zastara za potraživanja s osnova restitucijskih zahtjeva radi nepoštenih odredaba u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., u daljnjem tekstu: ZOO), da je zastara za restitucijski zahtjev s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli počela teći pravomoćnošću te presude od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019. to prigovor zastare koji je istakla tuženica nije osnovan;

- da je tuženica istakla prigovor radi prijeboja tražbine s osnova "potplaćenih i povlaštenih anuiteta" u ukupnom iznosu od 1.030,70 kn, da je tužiteljica istakla prigovor zastare koji je osnovan jer se tuženica ne može smatrati potrošačem pa je za potraživanje nastupila zastara primjenom čl. 225. ZOO-a, radi čega je toč. II. izreke presude odbijen prigovor radi prijeboja;

- da sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedokinja D. K. i S. B. i saslušanjem tužiteljice na okolnosti informiranosti tužiteljice o valutnoj klauzuli jer je u odnosu na te okolnosti sud vezan utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa broj P-1401/12;

- da je nalazom vještaka financijske struke D. P. utvrđeno da je tužiteljica s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u trenutku plasiranja kredita isplatila tuženici iznos od 166.408,56 kn,

slijedom čega je toč. I. izreke presude obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici preplaćene iznose s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz CHF pozivom na čl. 323. i 324. ZOO-a, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka kojim je utvrđeno da je tužiteljica s osnova te ništetne odredbe isplatila tuženici ukupan iznos od 166.408,56 kn, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana kada su plaćeni tuženici primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom je ništetnost nastala uslijed nepoštenih odredaba koje je u ugovor uvrstila sama tuženica pa se iz tog razloga smatra nepoštenim stjecateljem novčanih iznosa po tom osnovu.

7. U žalbi tuženica prije svega navodi da ukoliko članovi vijeća drugostupanjskog suda ili njima bliske osobe imaju ili su imale kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF kod tuženice ili drugih banaka ili njima bliska osoba zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, bez obzira je li na pasivnoj strani tuženica ili neka druga banka, da se žalba ima smatrati zahtjevom za izuzeće. Vezano uz odluku o glavnoj stvari smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe iz čl. 22. ZOO-a, te se pritom poziva na presudu Suda Europske unije u predmetu C-81/19. U presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa je navedeno da zaključci nisu primjenjivi na pojedinačne postupke jer su se u tom postupku ocjenjivale okolnosti koje su postoje u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora, pa da se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. To u konkretnom slučaju znači da je sud bio dužan provesti kontradiktoran postupak da bi se utvrdilo je li tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita i je li tuženica upozorila tužiteljicu na posljedice porasta vrijednosti strane valute na njezine kreditne obveze, a na te okolnosti predloženo je saslušanje svjedoka D. K. i S. B. i tužiteljice. Sud nije naveo razloge zbog kojih nije proveo te dokaze i zašto nije cijenio materijalnu dokumentaciju tuženice (reklamni materijal, brošure, dokument za informiranje o valutnoj klauzuli i e-mail korespondenciju D. K.) čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. ZPP-a i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Osporava pravno stajalište suda o ocjeni neosnovanosti prigovora zastare, ističući da prvostupanjski sud pogrešno navodi da je tužba podnesena 10. lipnja 2019. obzirom je podnesena 27. srpnja 2020., te ne prihvaća stajalište da je postupak kolektivne zaštite prava i interesa doveo do prekida restitucijskih zahtjeva potrošača. Smatra pogrešnim obrazloženje prvostupanjskog suda kojim je odbijen prigovor radi prijeboja navodeći da vezano uz prigovor zastare nije relevantan čas izjave o prijeboju nego kada su se stekli uvjeti za prijeboj. Osporava i pravo tužiteljice na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih iznosa kao i utvrđenje suda da je tuženica bila nesavjesni stjecatelj. Zaključno predlaže drugostupanjskom sudu podnijeti Sudu Europske unije zahtjev za prethodnu odluku o tumačenju prava Europske unije vezano uz primjenu Direktive Vijeća 99/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i tumačenja istih u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u konkretnom Ugovoru o kreditu.

8. Vezano uz okolnosti radi kojih je tuženica podnijela zahtjev za izuzeće u žalbi, valja prije svega istači da ZPP ne predviđa uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, kako ga sama tuženica naziva jer ga postavlja pod uvjetom da su na strani sudaca nastupile određene okolnosti. U zahtjevu tuženica ne konkretizira ni osobu suca, a niti opisuje situaciju u kojoj se sudac (članovi vijeća) ili njemu bliska osoba nalazi, a koja odgovara poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka, pa da bi time prema tvrdnjama tuženice bila uvjetovana njihova pristranost, radi čega prijedlog tuženice ovaj sud nije smatrao zahtjevom za izuzeće i po njemu nije postupio.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina zakonitost, a nije počinio niti neku od drugih bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a. Prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a jer je pravilno analizirao i ocijenio dokaze na kojima je utemeljio relevantne činjenice za ocjenu osnovanosti zahtjeva, kao niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP-a jer presuda sadrži sve što propisuje čl. 338. st. 1. do st. 4. ZPP-a.

10. Prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava na koje se poziva u obrazloženju presude kako u odnosu na ocjenu ništetnosti, o kojoj je odlučio kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, tako i u odnosu na isplatu, zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

11. Pritom se sud pravilno poziva na čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) koji propisuje, kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, iz čega slijedi pravilan zaključak da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni pravni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, kao što se pozvala tužiteljica u ovom postupku na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule kojom je glavnica iz Ugovora o kreditu vezana uz CHF, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 502.c u vezi čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

11.1. U konkretnom slučaju odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, kojom je način ispunjenja obveze vezan uz valutnu klauzulu, sadržajno je izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđena ništetnom, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna i protivno žalbenim navodima tuženice na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze, pa niti saslušavati svjedoke i tužiteljicu kako smatra tuženica u žalbi. Upravo iz tih razloga (navedenih pod toč. 9. obrazloženja) prvostupanjski sud je odbio provođenje dokaza pa nisu točni žalbeni navodi da nisu izneseni razlozi radi kojih dokazi nisu provedeni. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Dokumentacija tuženice - Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom i Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004., te e-mail D. K. s uputom o načinu postupanja bankarskih službenika prema klijentima prilikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, koju je tuženica dostavila tijekom postupka i na koju se poziva u žalbi, ne dokazuju postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora.

12. U presudi broj C-81/19 Sud Europske unije je izveo zaključak da u smislu Direktive ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te Direktive, a što znači da se Direktiva ne primjenjuje ako su ispunjena dva uvjeta: 1) da ugovorna odredba odražava zakonsku ili regulatornu odredbu i 2) da je ta odredba prisilne naravi, što je opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Međutim, navedena presuda nije primjenjiva iz razloga što u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., nego se pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

13. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, iako su točni žalbeni navodi da je pošao od pogrešne činjenice da je tužba podnesena 10. lipnja 2019. obzirom je podnesena 27. srpnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe 27. srpnja 2020. u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.

14. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe preplatila tuženici zbog tečajne razlike u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita ukupan iznos od 166.408,56 kn, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici taj iznos.

15. Tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tuženici plaćala mjesečne anuitete jer se tuženica, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti obzirom je takve odredbe uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su joj plaćeni temeljem takve odredbe, pa su u tom dijelu također neosnovani žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

16. Žalbeni navodi kojima tuženica osporava stajalište prvostupanjskog suda da je prigovor radi prijeboja neosnovan iz razloga što je nastupila zastara potraživanja nisu pravno relevantni. Prigovorom radi prijeboja obuhvaćeni su iznosi tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženice ne postoji pravni osnov. Naime, odredba čl. 323. st. 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženica na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice. Kako tuženica nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istakla prigovor radi prijeboja, to je iz tog razloga pravilno odbijen prigovor toč. II. izreke prvostupanjske presude, dok zastara u tom slučaju nije pravno relevantna pa time niti žalbeni razlozi tuženice.

17. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. i st. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. i II. izreke.

18. Ovaj sud nije postupio po prijedlogu tuženice za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije, koji je podnijet u okviru žalbe i kojim tuženica postavlja tri pitanja vezana uz tumačenje Direktive u odnosu na valutnu klauzulu u konkretnom Ugovoru o kreditu. To iz razloga što je ovaj sud bio u mogućnosti odgovoriti na sve relevantne žalbene navode tuženice, te odluka o pitanjima obuhvaćenim prijedlogom nije bila potrebna za odlučivanje u žalbenom postupku.

19. Odluku o troškovima postupka tuženica osporava u vezi pobijanja odluke o glavnoj stvari sadržajno ne iznoseći žalbene razloge.

20. Prvostupanjski sud je o troškovima odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa kako drugostupanjski sud u ovom postupku ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja o žalbi na odluku o troškovima postupka temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, to je odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. III. izreke.

U Varaždinu 5. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek, v.r.