REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2951/2017-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. B. iz N., OIB: … , koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u O., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: … , zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-226/17-3 od 18. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru broj: Pn-120/16-6 od 16. ožujka 2017., na sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2022.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je, u toč. I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da se tuženici naloži da joj isplati iznos od 359.322,87 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanima u istoj toč. izreke, dok je toč. II. izreke naloženo tužiteljici da na ime troškova postupka isplati tuženici iznos od 35.750,00 kn.
2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se drugostupanjska odluka preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice prihvati u cijelosti, podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na reviziju nije podnesen.
4. Revizija nije osnovana.
5. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Suprotno navodima revizije, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, dok su sami razlozi presude jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, a dio obrazloženja u kojemu se navodi: “Sud zanemaruje činjenicu da je u ranijem postupku P-264/09 tužiteljica stekla status zaštićenog najmoprimatelja koja sudska odluka je pravomoćna. Dakle, zbog pogrešne ocjene pravno relevatnih činjenica i pogrešne primjene materijalnog prava tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen.“, odnosi se na citiranje i parafraziranje žalbenih navoda tužiteljice, a ne na ocjenu suda o meritumu spora.
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog nemogućnosti otkupa stana na kojemu je tužiteljici pravomoćnom presudom utvrđen status zaštićenog najmoprimca, a sve u situaciji kada je tuženica, nakon te presude, darovala predmetni stan trećoj osobi, pri čemu tužiteljica smatra kako bi ona danas bila vlasnicom predmetnog stana da tuženica stan nije darovala, iz razloga što je tužiteljica podnosila zahtjeve za otkup stana.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je tužiteljica u predmetnom stanu stanovala do 2003. zajedno s ocem, koji je imao stanarsko pravo na tom stanu, kada je započela obnova cijele zgrade;
- da je presudom od 12. lipnja 2009., koja je postala pravomoćna 16. studenoga 2010., prihvaćen tužbeni zahtjev na sklapanje ugovora o najmu stana u V. između tuženice kao najmodavca i tužiteljice kao najmoprimca, sa zaštićenom najamninom;
- da tužiteljici predmetni stan nije predan u posjed, te da tužiteljica nije od tuženice odmah (nakon obnove) zatražila predaju stana u posjed, već je to učinila tek nakon proteka godine dana od pravomoćnosti presude, upućivanjem prijedloga za mirno rješenje spora;
- da od 28. veljače 2012. predmetni stan ima novi kućni broj te da je u posjedu stana obitelj B. P. te je kao vlasnik spornoga stana upisan Z. P., na temelju Ugovora o darovanju nekretnina od 24. svibnja 2011. sklopljenog s tuženicom;
- da se tužiteljica još 1998. i 1999. obraćala različitim tijelima sa zahtjevom za kupnju stana, nakon čega je 2003. podnijela zahtjev za davanje u najam stana u državnom vlasništvu na područjima od posebne državne skrbi.
9. Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su odbili tužbeni zahtjev, obrazlažući da samim podnošenjem zahtjeva za otkup stana tužiteljica nije stekla vlasništvo predmetnog stana, niti sklopila ugovor o kupoprodaji, a niti je ishodila sudsku presudu koja bi zamijenila takav ugovor ili, eventualno, bila valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva na spornom stanu. Stoga, kako tužiteljica nije imala nikakvo vlasničko pravo na stanu, sudovi ocjenjuju da za nju nije mogla nastati niti šteta, jer predmetni stan nikada nije bio dio njene imovine te je tuženik kao vlasnik stana slobodno mogao raspolagati istim. Sudovi posebno naglašavaju da pravni položaj tužiteljice, kao zaštićenog najmoprimca, ne osigurava tužiteljicu od otuđenja stana, na što je ovlaštena tuženica kao vlasnica stana, a od prodaje stana, a osobito od otuđenja darovanjem ili zamjenom, ne štite zaštićenog najmoprimca niti odredbe čl. 44. i 45. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj: 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06, dalje: ZNS), koje propisuju pravo prvokupa zaštićenog najmoprimca i posljedice ako najmodavac povrijedi to pravo zaštićenog najmoprimca, dok za slučaj darovanja pravo prvokupa ne postoji. Dodaju da tužiteljica već dugi niz godina ne boravi u spornom stanu, tako da nema status zaštićenog najmoprimca koji stanuje u stanu u smislu odredbi čl. 45. ZNS.
10. Odluka drugostupanjskog suda je pravilna.
11.1. Odredbom čl. 44. st. 1. ZNS propisano je da je najmodavac koji namjerava prodati stan dužan preporučenim pismom ili podneskom preko suda taj stan ponuditi na prodaju zaštićenom najmoprimcu i priopćiti mu cijenu i uvjete prodaje. U st. 2. istog članka propisano je da ako zaštićeni najmoprimac u roku od 30 dana od dana kada je ponuda učinjena ne izjavi da ponudu prihvaća, najmodavac može stan prodati drugoj osobi, ali samo pod istim uvjetima ili za višu cijenu. St. 3. istog članka propisano je da kada se prema ponuđenim uvjetima cijena ima u cjelini ili djelomično isplatiti u gotovu, izjava o prihvaćanju ponude može imati učinak samo ako zaštićeni najmoprimac kojem je ponuda učinjena položi u roku iz stavka 2. ovoga članka najmodavcu, kod nadležnog suda ili kod javnog bilježnika, cijeli iznos koji se prema ponudi ima isplatiti u gotovu.
11.2. U čl. 45. u st. 1. ZNS propisano je da ako najmodavac proda stan, a zaštićenom najmoprimcu koji u tom stanu stanuje ne stavi ponudu u smislu odredbi članka 44. ovoga Zakona, zaštićeni najmoprimac može sudski zahtijevati da se prodaja poništi i da najmodavac njemu pod istim uvjetima proda taj stan. U st. 2. istog čl. propisano je da se tužba zbog povrede prava prvokupa može podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je zaštićeni najmoprimac koji ima pravo prvokupa saznao za prodaju i uvjete prodaje. U st. 3. istog čl. propisano je da se tužba zbog povrede prava prvokupa ne može podnijeti nakon isteka šest mjeseci od dana izvršnog prijenosa u zemljišnim knjigama, dok je u st. 4. istog članka propisano da je zaštićeni najmoprimac dužan u roku za podnošenje tužbe zbog povrede prava prvokupa položiti kod nadležnog suda ili javnog bilježnika iznose na ime kupovne cijene koji su prema sklopljenom ugovoru dospjeli za plaćanje do dana podnošenja tužbe.
12. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 44. i 45. ZNS, odnosno na povredi prava koje proizlazi iz djelovanja pravomoćne presude, a presudom je ustanovljeno pravo tužiteljice sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom s tuženicom.
13.1. Međutim, kako tužiteljica nije tužbeni zahtjev postavila na ostvarenje prava po osnovi prvokupa, kao jedine mogućnosti zaštite prava zaštićenog najmoprimca u smislu čl. 45. st. 1.-4. ZNS (neovisno o tome je li nekretnina prodana ili darovana trećoj osobi), već je zahtjev usmjeren na naknadu štete, i po shvaćanju ovoga revizijskog suda, pravilno je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.
13.2. Za dodati je da se tužiteljica tijekom postupka nije pozivala na pravo na dom u smislu čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) pa su irelevantni revizijski navodi o tome koliko je i na koji način tužiteljica koristila predmetni stan do obnove zgrade.
14. Stoga, a kako nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.
Zagreb, 5. svibnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
