Poslovni broj: UsI-3667/21-12

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: I. T., zastupan po opunomoćeniku V. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: Ministarstvo hrvatskih branitelja, Z., radi poništavanja rješenja, 05. svibnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja, KLASA: UP/I-562-02/20-21/1, URBROJ: 522-4/1-1-1-21-11 od 25. kolovoza 2021. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava tuženikovo rješenje od 25. kolovoza 2021. godine, kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznanje statusa žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata i za ostvarivanje pripadajućih prava.

Iz osporavanog rješenja proizlazi da seksualno nasilje nad tužiteljem (do kojeg je došlo u S. 02. listopada 1990. godine, od strane dvojice ročnika Jugoslavenske narodne armije - JNA) nije sporno, ali da se ne radi o okolnostima iz čl. 2. st. 1. Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu (NN 64/15 i 98/19 - ZPŽ), odnosno o povezanosti cjelokupnog događaja s agresijom na Republiku Hrvatsku (RH) ili s ratnim operacijama.

Tužitelj u tužbi navodi da je u upravnom postupku 05. veljače 2021. godine saslušan u suprotnosti s čl. 29. st. 1. ZPŽ-a, odnosno bez primjene načela rodne osjetljivosti, jer su ga saslušavale osobe ženskog spola. Smatra da se radi o formalističkom i nepravednom tumačenju čl. 2. st. 1. ZPŽ-a, jer se taj propis primjenjuje na razdoblje od 05. kolovoza 1990. godine nadalje, a u vrijeme čina seksualnog nasilja 02. listopada 1990. godine je JNA već poduzimala neprijateljske akte prema RH i njezinim građanima. Ukazuje na to da je i obrana jednog od osuđenih pred tadašnjim vojnim sudom ukazivala na etničku mržnju prema njemu. Tužitelj je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, koju je u cijelosti zatvorio za javnost.

Na raspravno ročište na kojem je zaključena rasprava se nije odazvao uredno pozvan tuženik.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela te je saslušan tužitelj.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj je 20. veljače 2020. godine podnio zahtjev za stjecanje statusa žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata i za ostvarivanje pripadajućih prava. Nakon što je tužitelj u upravnom postupku 05. veljače 2021. godine dao izjavu na zapisnik, Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja je 08. srpnja 2021. godine dalo negativno mišljenje o njegovom zahtjevu.

Tuženik je osporavanim rješenjem od 25. kolovoza 2021. godine odbio tužiteljev zahtjev. U rješenju je utvrđeno da je 02. listopada 1990. godine nad tužiteljem bilo izvršeno razbojništvo od strane dvojice ročnika JNA iz vojarne u L., koji su zbog toga i osuđeni presudom tadašnjeg Vojnog suda u Zagrebu IK-90/90 od 06. prosinca 1990. godine. Tuženik je utvrdio da je tužitelj pritom bio prisiljen i na oralnu penetraciju, što je nesporno utvrđeno tadašnjom medicinskom dokumentacijom. Međutim, tuženik je utvrdio da se ne radi o okolnostima iz čl. 2. st. 1. ZPŽ-a, odnosno o povezanosti događaja s agresijom na RH ili s ratnim operacijama.

Na temelju čl. 2. st. 1. ZPŽ-a seksualno nasilje u Domovinskom ratu je ono koje je počinjeno protivno kaznenim propisima odnosno međunarodnom humanitarnom pravu i Ženevskim konvencijama, pa i kao kazneno djelo protiv spolne slobode koje nije kvalificirano kao ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti, ali je počinjeno u okolnostima izravno povezanim s agresijom na RH u Domovinskom ratu, tijekom djelovanja svih oružanih snaga, vojnih, policijskih te paravojnih postrojbi i skupina.

Na temelju čl. 1. ZPŽ-a vremenski okvir tog propisa je postavljen od 05. kolovoza 1990. godine do 30. lipnja 1996. godine, što znači da nesporni čin seksualnog nasilja nad tužiteljem od 02. listopada 1990. godine svakako ulazi u vremenski obuhvat ZPŽ-a.

U ovoj pravnoj stvari dakle nije sporno da je tužitelj 02. listopada 1990. godine u S. bio fizički napadnut od strane dvojice ročnika JNA, koji su mu tom prilikom oduzeli novac i koji su pritom nad njim izvršili i seksualno nasilje. Sporno je radi li se o činu seksualnog nasilja počinjenom u okolnostima izravno povezanim s agresijom na RH u Domovinskom ratu, tijekom djelovanja svih oružanih snaga, vojnih, policijskih te paravojnih postrojbi i skupina - kako je seksualno nasilje u Domovinskom ratu definirano u čl. 2. st. 1. ZPŽ-a.

Sud je radi utvrđivanja okolnosti vezanih uz primjenu čl. 2. st. 1. ZPŽ-a saslušao tužitelja.

Tužitelj u svom iskazu najprije napominje da je pobuna u RH izbila još 17. kolovoza 1990. godine te da je u to vrijeme vođa hrvatskih Srba J. R. pozivao Srbe na ustanak. I u Z. je tada vladala psihotična atmosfera, prijetio je državni udar od strane JNA te je grad bio pun raznih doušnika koji su radili razne spiskove osoba. S druge strane, hrvatski građani su tada dobivali potvrde za nabavku oružja pa je i on kupovao oružje od tadašnje Teritorijalne obrane, prije nego što ga je JNA oduzela. To oružje se skladištilo kod njega i na adresi njegove bake, isto kao i oružje HOS-a, a svo to oružje se poslije slalo na pojedina mjesta u RH gdje je trebalo. U S. se u njegovoj blizini nalazilo više vojnih objekata koje je koristila JNA; bili su česti preleti vojnih helikoptera i česte provokacije njihovih časnika, a državna vlast RH je tada vodila politiku izbjegavanja sukoba s JNA pa je tako i on usprkos svojoj želji dobio uputu da s pripadnicima JNA ne ulazi ni u kakve sukobe. Sporne večeri je otišao u jedan ugostiteljski objekt u S. jer se prethodno dogovorio s J. G. da od njega preuzme oružje. Međutim, G. se nije pojavio, što tužitelj nikada nije razjasnio, a G. je poslije poginuo. U lokal je došao u civilnom odjelu i nenaoružan. U lokalu su mu pristupila dva mladića koji su se predstavili kao hrvatski specijalci, što mu je imponiralo pa ih je častio pićem. Te dvije osobe su imale maskirne uniforme bez ikakvih oznaka, kakve su tada koristili i hrvatski specijalci. Na pitanje da li mu je bio sumnjiv njihov govor, s obzirom na to da su po podacima iz vojne presude napadači bili iz Bosne i iz Srbije, tužitelj navodi da je u lokalu treštala jaka muzika i da njemu njihov govor nije bio sumnjiv, a siguran je da nisu govorili kao da su iz Srbije. Napominje da su i oni zajedno s njim pjevali hrvatske domoljubne pjesme. Tužitelj njima nije spominjao da inače nabavlja oružje za RH, jer se radilo o diskretnim činjenicama. Družili su se vjerojatno nekoliko sati i za to vrijeme su svi konzumirali alkohol, ali koliko se sjeća radilo se o malim pivama koje su bile skupe. Možda je popio 7 ili 8 rundi tih malih piva, ali tužitelj tvrdi da nije bio pod utjecajem alkohola, jer koliko se sjeća ništa u vezi toga nije poslije bilo utvrđeno na bolničkom pregledu. Dvojica mladića su također bili potpuno normalni i nisu radili nikakve ispade. S njima se na koncu dogovorio i prihvatio njihov prijedlog da ga vozilom prebace u drugi lokal, koji je radio dulje u noć, a ionako je tamo mislio otići kod gazde koji je također nabavljao oružje. Kada su izašli tužitelj je pitao gdje im je vozilo, a oni su rekli da je malo dalje pa su krenuli na jedan poljski put koji je obasjavala mjesečina. Kada su konačno došli do vozila vidio je da se radi o vojnom vozilu JNA u kojem se nalaze još dvije osobe u civilu. Tada je shvatio da je upao u klopku i tada je počeo fizički napad na njega nakon kojeg je bio sav krvav pa je pomislio da je i pucano u njega, ali se to ipak nije desilo. Nakon što su ga počeli tući, vrijeđali su ga i psovali mu hrvatsku i ustašku mater. Kada je poslije došlo do suđenja na vojnom sudu, njegovog odvjetnika I. G. nisu htjeli pustiti u zgradu suda, a njega su pustili u prostorije koje su bile pune huškača koji su mu prijetili, vrijeđali ga i pljuvali. Nakon tog suđenja mu je, istina, vraćeno 3.400 DM, ali na suđenju nisu bili utvrđeni nalogodavci cijelog slučaja. Tužitelj je poslije kod glavnog državnog odvjetnika RH S. H. pokušao ishoditi obnovu presude vojnog suda kako bi se to utvrdilo, ali od toga nije bilo ništa te mu je poslije objašnjeno da je i H. ranije bio udbaš. Tužitelju je bilo zaprijećeno na suđenju da će biti procesuiran zbog djelovanja protiv JNA. Izašao je iz sudnice, gdje je bio u svojstvu oštećenika, da pronađe odvjetnika G. i kada ga je pronašao rekao mu je da što prije napuste zgradu i da odu u hotel, jer je situacija bila za njih vrlo opasna. U zgradi vojnog suda je, kao i u njegovoj pratnji do sudnice, bilo teško naoružanih vojnih policajaca JNA. Odvjetnik G. dakle uopće nije pristupio u sudnicu, te su mu na ulazu u sud oduzeli pištolj koji je imao sa sobom uz pripadajuću dozvolu. Na temelju navedenog iskaza tužitelja sud utvrđuje da cjelokupne okolnosti događaja od 02. listopada 1990. godine ipak ne predstavljaju okolnosti izravno povezane s agresijom na RH, odnosno da ne predstavljaju okolnosti do kojih je došlo djelovanjem organiziranih neprijateljskih oružanih snaga u smislu organiziranih vojnih, policijskih ili paravojnih postrojbi i skupina.

Čin razbojništva, fizičkog napada i seksualnog nasilja nad tužiteljem su nesporno izvršila dva pripadnika (ročnika) JNA, ali ne kao pripadnici organizirane neprijateljske skupine, niti u izravnoj vezi s agresijom odnosno ratnim događajima, kojih tada u S. niti u blizini nije ni bilo, već primarno u cilju oduzimanja novca kojeg je tužitelj tada posjedovao. Ti ročnici su zbog čina razbojništva i osuđeni pred tadašnjim Vojnim sudom u Zagrebu.

Ovaj sud pritom ne negira da su ročnici JNA prema tužitelju istovremeno djelovali i potaknuti etničkim i političkim razlozima - jer tako proizlazi i iz iskaza tužitelja. Sud taj iskaz u cjelini smatra objektivnim i vjerodostojnim, ali niti na temelju činjenica koje proizlaze iz tog iskaza nije moguće izvesti zaključak o tome da je do cjelokupnog događaja 02. listopada 1990. godine došlo u okolnostima koje predviđa čl. 2. st. 1. ZPŽ-a.

Sud prihvaća navode tužitelja o tada postojećoj napetoj atmosferi u Z. i o tome da su mu napadači psovali hrvatsku i ustašku mater, ali niti te nesporne okolnosti ipak ne ukazuju na činjenicu da se događaj zbio u okviru organiziranog djelovanja neprijateljskih oružanih snaga, odnosno u okolnostima neposredno provođene agresije na RH.

Napad na tužitelja je (uz materijalni motiv) prvenstveno imao političku, a ne vojnu pozadinu, bez obzira na to što su počinitelji bili pripadnici JNA.

U vrijeme događaja od 02. listopada 1990. godine se može govoriti o agresiji na RH u pojedinim dijelovima države, primjerice u K. ili na B. - gdje su pojedine policijske snage otkazivale poslušnost legalnim vlastima RH i na taj način aktivno provodile pobunu, ali se u to vrijeme još uvijek ne može govoriti o izravnoj agresiji neprijateljskih snaga do koje bi došlo u Z. ili u S., gdje se dogodio napad, razbojništvo i čin seksualnog nasilja nad tužiteljem.

U tom smislu ovaj sud napominje: da su napadači na tužitelja pred Vojnim sudom u Zagrebu ubrzo osuđeni na bezuvjetne zatvorske kazne; da ratnog djelovanja u S. tada nije bilo; da državna tijela RH tada u S. nisu bila onemogućena u svom djelovanju i postupanju; da su temeljni motivi napada na tužitelja razbojništvo i politička (etnička) opredjeljenja. Dakle, ovaj sud uopće ne tvrdi da dodatni motiv napada nije bio vezan i uz tadašnju napetu političku situaciju pa i uz mogućnost osobne etničke mržnje napadača (koji su po presudi Vojnog suda u Zagrebu bili Musliman i Srbin) prema tužitelju (kao Hrvatu), ali taj dodatni motiv nije dovoljan da bi doveo do ocjene o tome da je do događaja došlo u okolnostima izravno povezanim s agresijom na RH.

Sud stoga dalje napominje da do čina seksualnog nasilja nad tužiteljem nije došlo prilikom neposrednog napada neprijateljskih oružanih formacija, u okolnostima zarobljeništva ili prilikom upada paravojnih postrojbi ili manjih skupina u civilne objekte. S. u vrijeme događaja 02. listopada 1990. godine nije predstavljao nikakvu zonu ratnih djelovanja niti su počinitelji prilikom razbojništva i napada iskorištavali ratnu situaciju i svoj položaj pripadnika (ročnika) JNA. Konačno, tužitelj je nesporno neposredno nakon prestanka napada uspio dobiti medicinsku pomoć, a počinitelji su u kratkom periodu procesuirani i osuđeni na bezuvjetne zatvorske kazne, i to na Vojnom sudu JNA, čiji su pripadnici i bili napadači na tužitelja.

Sud u svemu smatra potrebnim naglasiti vlastitu obvezu samostalnog i autonomnog utvrđenja postojanja ili nepostojanja okolnosti iz čl. 2. st. 1. ZPŽ-a pa stoga odbio zahtjev tužitelja da se stručno mišljenje o kontekstu spornog događaja u smislu agresije tadašnje JNA na RH zatraži od Hrvatskog memorijalno- dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

Tužiteljevo pozivanje na povredu načela rodne osjetljivosti iz čl. 29. st. 1. ZPŽ- a prilikom davanja izjave u upravnom postupku nije odlučno, jer je navedeno načelo u cijelosti primijenjeno prilikom saslušanja tužitelja u ovom upravnom sporu, kao sporu pune jurisdikcije. Sud je pritom ročišta u ovom sporu u cijelosti zatvorio za javnost, iako se na njima ni nije neposredno raspravljalo o činu seksualnog nasilja nad tužiteljem, jer taj čin ni sudu ni tuženiku zapravo nije sporan.

Zbog svega navedenog sud utvrđuje da je tuženik ipak pravilno i zakonito osporavanim rješenjem od 25. kolovoza 2021. godine odbio tužiteljev zahtjev za priznanje statusa žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata, pa je na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev za poništavanje tog rješenja kao neosnovan odbijen.

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 05. svibnja 2022. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.