REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-3854/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. A.K., zbog prekršaja iz čl. 70. st. 1. t. 16. i dr. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana („Narodne novine“, broj 94/18.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Policijske postaje Dubrovnik, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 26. veljače 2021., broj: 1. Pp J- 685/2019, u sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Policijske postaje Dubrovnik, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o novčanoj kazni na način da se okr. A.K., za prekršaj iz čl. 70. st. 1. t. 16. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana, za koji je proglašen krivim u t. I. izreke, na temelju te zakonske odredbe, utvrđuje novčana kazna u iznosu 5.000,00 (pettisuća) kuna, a za prekršaj iz čl. 72. st. 1. t. 7. istog Zakona, za koji je proglašen krivim u t. II. izreke, na temelju te zakonske odredbe, utvrđuje novčana kazna u iznosu 1.000,00 (jednutisuću) kuna, pa se, na temelju čl. 39. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), izriče ukupna novčana kazna u iznosu 6.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 15 dana od primitka ove odluke, a ako u navedenom roku plati dvije trećine ukupne novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cijelosti.

II. U ostalom dijelu, odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Policijske postaje Dubrovnik te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 26. veljače 2021., broj: 1. Pp J-685/2019, okr. A.K. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u t. I. izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 70. st. 1. t. 16. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, utvrđena novčana kazna u iznosu 1.000,00 kuna, a na način činjenično opisan u t. II. izreke, prekršaj iz čl. 72. st. 1. t. 7. istog Zakona, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, utvrđena novčana kazna u iznos 500,00 kuna, pa mu je na temelju čl. 39. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona, izrečena ukupna novčana kazna u iznosu 1.500,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 15 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine te novčane kazne.

1.1. Istom presudom, određeno je vraćanje zračne puške, marke Hatsan 135, cal. 5.5 mm, tvorničkog broj 0617-02045, dok je u odnosu na troškove prekršajnog postupka odlučeno da je okrivljenik obvezan naknaditi iste u iznosu 200,00 kuna.

2. Protiv te presude, tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama te odluke o vraćanju predmeta. Predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. Osnovano tužitelj ističe da se novčana kazna, kako to propisuje čl. 37. st. 2. Prekršajnog zakona, može ublažiti samo ako se utvrde naročito izražene olakotne okolnosti, a iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da je prvostupanjski sud takve okolnosti utvrdio i cijenio, jer ni sam prvostupanjski sud ne navodi da bi neka od utvrđenih olakotnih okolnosti bila naročito izražena olakotna okolnost, a niti ne navodi da bi ukupnost utvrđenih olakotnih okolnosti davalo osnovu za primjenu instituta ublažavanja kazne.

5.1. Stupanj krivnje („postupao nehajno, s nepažnjom i lakomisleno“) te ranije ponašanje počinitelja („do sada nekažnjavanom počinitelju“) su, kako se to i navodi u žalbi tužitelja i kako je to propisano u čl. 36. st. 2. Prekršajnog zakona, okolnosti na temelju kojih je odmjeravanje kazne moguće u okvirima posebnog minimuma i posebnog maksimuma. Pritom, u odnosu na okolnost dosadašnje neosuđivanosti treba navesti da čl. 5. Ustava Republike Hrvatske obvezuje sve građane na poštivanje pravnog poretka te da se radi o očekivanoj okolnosti kod svakog građanina, zbog čega se, po stavu ovog suda, navedena okolnost ne može smatrati naročito izraženom olakotnom okolnosti. Kod takvog stanja stvari, treća olakotna okolnost koju je prvostupanjski sud utvrdio i cijenio, a to je okrivljenikovo vrlo iskreno i detaljno opisivanje slijeda događaja, sama za sebe, nema značaj naročito izražene olakotne okolnosti koja bi opravdala primjenu čl. 37. Prekršajnog zakona.

5.2. Imajući na umu prethodno navedeno, ovaj sud je, prihvaćajući žalbu tužitelja, okrivljeniku za oba prekršaja utvrdio novčane kazne u visini zakonom propisanog posebnog minimuma, smatrajući ih primjerenima stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Ukupna novčana kazna izrečena je sukladno pravilu propisanom u čl. 39. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona.

6. U odnosu na odluku o vraćanju oružja, iako je tužitelj u pravu kada u žalbi ističe da oduzimanje predmeta nije zaštitna mjera, nego mjera sui generis, te da se, stoga, na oduzimanje predmeta ne može primijeniti čl. 51.a Prekršajnog zakona, nije u pravu kada tvrdi da je odluka prvostupanjskog suda u tom dijelu neosnovana.

6.1. Naime, recentna praksa Europskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske, ukazuje na potrebu da se u svakom sudskom postupku, u primjeni svih pravnih instituta, moraju poštovati prava i slobode zajamčene

hrvatskog

Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je dio pravnog poretka i sva tijela državne vlasti su je dužna primjenjivati u svom postupanju. Radi se o predmetima ESLJP: Gabrić protiv Hrvatske (zahtjev br. 9702/04, presuda od 5. veljače. 2009.), Boljević protiv Hrvatske (zahtjev br. 43492/11, presuda od 31. siječnja 2017.), Tilocca protiv Hrvatske (zahtjev br. 40559/12, presuda od 5. travnja 2018.) i Dagostin protiv Hrvatske (zahtjev br. 67644/12, odluka od 15. listopada 2017.), koji su vođeni zbog povrede prava na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Navedenim presudama utvrđeno je da je u prekršajnim postupcima, izricanjem mjere oduzimanja predmeta, unatoč tome što je ista u domaćem pravu bila propisana kao obligatorna, došlo do povrede prava vlasništva.

6.2. Člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Miješanje javne vlasti u mirno uživanje vlasništva treba biti zakonito. Svako miješanje u pravo vlasništva može se opravdati jedino ako služi javnom (ili općem) interesu. Prilikom miješanja u mirno uživanje vlasništva potrebno je uspostaviti pravičan odnos ravnoteže između potreba javnoga interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca.

6.3. Upravo u navedenom smislu postizanja pravičnog odnosa ravnoteže je i suština prethodno navedenih presuda ESLJP - da u svakom konkretnom slučaju oduzimanja predmeta koji su vlasništvo okrivljenika treba postići razuman odnos razmjernosti između konvencijskog prava okrivljenika na mirno uživanje vlasništva predmeta i zahtjeva općeg interesa javnosti. ESLJP je u navedenim presudama smatrao da miješanje u pravo vlasništva, da bi bilo razmjerno, treba odgovarati ozbiljnosti povrede, a sankcija težini djela za čije kažnjavanje je predviđena.

6.4. Stoga, imajući na umu prethodno istaknute standarde postavljene u navedenim odlukama ESLJP i Ustavnog suda Republike Hrvatske, neosnovano se tužitelj u žalbi poziva na činjenicu da je za inkriminirane prekršaje propisano obligatorno oduzimanje oružja. I ovaj sud smatra da bi okr. A.K., a cijeneći ozbiljnost počinjene povrede te činjenicu da je okrivljenik neosuđivana osoba, da je iz obrane koju je iznio jasno da je u potpunosti svjestan svojih propusta te da ne postoje podaci da se radi o osobi nasilnog, agresivnog ili asocijalnog ponašanja, snosio pojedinačan i prekomjeran teret kada bi mu oružje koje je predmet ovog postupka bilo trajno oduzeto, u kojem slučaju ne bi bila postignuta pravedna ravnoteža između zahtjeva općega interesa zajednice (u konkretnom slučaju, zaštite interesa Republike Hrvatske u smislu čl. 50. st. 2. Ustava Republike Hrvatske i čl. 1. st. 2. Protokola br. 1 uz Konvenciju) i zahtjeva zaštite okrivljenikovog prava vlasništva.

7. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 207. i čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 5. svibnja 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku u 3 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.