REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-398/2021

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. pravne osobe V.P. i dr., zbog prekršaja iz čl. 62. st. 1. t. 7. i 9. i dr. Zakona o privatnoj zaštiti („Narodne novine“ broj:, 68/03, 31/10, 139/10 i 16/20), odlučujući o žalbi okr. odgovorne osobe V.P., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, broj: 1. Pp J-145/2020 od 13. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe okr. odgovorne osobe V.P., a po službenoj dužnosti i u odnosu na okr. pravnu osobu V.P., preinačuje se pobijana presuda pod t. 1. izreke na način da se izriče:

Na temelju čl. 182. t. 1., Prekršajnog zakona (''Narodne novine'', broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18, dalje: PZ), okr. pravna osoba V.P.i okr. odgovorna osoba V.P. (podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

OSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBE

da su dana 23. kolovoza 2018. na lokaciji grada xx, kluba xx, suprotno odredbama čl. 19. Zakona dopustili obavljanje poslova privatne zaštite osobi S.M. iz G., xx, koji nema propisano dopuštenje,

- pa da bi time počinili prekršaj iz čl. 62. st. 1. t. 7. i čl. 62. st. 3. u svezi sa st. 1. t. 7. Zakona o privatnoj zaštiti.

II. Uslijed odluke pod t. I. ove izreke, žalba okr. odgovorne osobe V.P. u tom dijelu je bespredmetna.

III. Uslijed odluke pod t. I. ove izreke, preinačuje se pobijana presuda u odluci o prekršajnopravnoj sankciji izrečenoj okr. pravnoj osobi V.P. i okr. odgovornoj osobi V.P. na način da se okr. pravnoj osobi V.P. za djelo činjenično opisano pod t. 2. izreke prvostupanjske presude, pravno označeno kao prekršaj iz čl. 62. st. 1. t. 9. Zakona o privatnoj zaštiti, za koji je tom presudom proglašena krivom, prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena novčana kazna te joj se izriče novčana kazna u iznosu od 8.000,00 (osamtisuća) kuna te se okr. odgovornoj osobi V.P. za djelo činjenično opisano pod t. 2. izreke prvostupanjske presude, pravno označeno kao prekršaj iz čl. 62. st. 3. u svezi sa st. 1. t. 9. Zakona o privatnoj zaštiti, za koji je tom presudom proglašena krivom, prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena novčana kazna te joj se izriče novčana kazna u iznosu od 400,00 (četiristo) kuna.

IV. Izrečene novčane kazne su okr. pravna osoba V.P. i okr. odgovorna osoba V.P. dužne platiti u roku od 60 (šezdeset) dana od dana primitka pravomoćne presude, s time da će se novčane kazne smatrati u cijelosti plaćenima ukoliko okrivljenice u navedenom roku plate dvije trećine izrečenih novčanih kazni.

V. U ostalom dijelu, žalba okr. odgovorne osobe V.P. odbija se kao neosnovana te se presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

VI. Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. t 3. c) PZ-a okr. odgovorna osoba Vedrana Perić obvezuje se naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka, u iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. pravna osoba V.P. i okr. odgovorna osoba V.P. proglašeni su krivim zbog prekršaja iz čl. 62. st. 1. t. 7. te čl. 62. st. 3. u svezi sa st. 1. t. 7. Zakona o privatnoj zaštiti, činjenično opisanog pod t. 1. izreke pobijane presude te je okr. pravnoj osobi V.P. na temelju navedenog propisa, utvrđena novčana kazna u iznosu od 8.000,00 kuna, a okr. odgovornoj osobi V.P. na temelju navedenog propisa, utvrđena novčana kazna u iznosu od 400,00 kuna te su okr. pravna osoba V.P. i okr. odgovorna osoba V.P. proglašeni krivim zbog prekršaja iz čl. 62. st. 1. t. 9. te čl. 62. st. 3. u svezi sa st. 1. t. 9. Zakona o privatnoj zaštiti, činjenično opisanog pod t. 2. izreke pobijane presude za koji je okr. pravnoj osobi V.P. na temelju navedenog propisa, utvrđena novčana kazna u iznosu od 8.000,00 kuna, a okr. odgovornoj osobi V.P. na temelju navedenog propisa, novčana kazna u iznosu od 400,00 kuna pa je ukupno okr. pravnoj osobi V.P. izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 16.000,00 kuna, a okr. odgovornoj osobi V.P. ukupna novčana kazna u iznosu od 800,00 kuna, a okrivljenicima je ukazano i na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčanih kazni u roku od 60 dana, te su obje okrivljenice dužne naknaditi paušalni trošak prekršajnog postupka u iznosu od po 200,00 kuna.

2. Protiv te presude žalbu je pravodobno podnijela okr. odgovorna osoba V.P. pobijajući presudu zbog svih žalbenih osnova te predlaže usvojiti žalbu, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba okr. odgovorne osobe V.P. je djelomično bespredmetna, a djelomično neosnovana.

4. Rješavajući o žalbi, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 202. st. 1. PZ-a ispitivao je prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žaliteljica navodi u žalbi i po službenoj dužnosti, te je po službenoj dužnosti utvrdio da je u prvostupanjskom postupku počinjena povreda prekršajnog materijalnog prava iz čl. 196. t. 1. PZ-a jer djelo činjenično opisano pod t. 1. izreke prvostupanjske presude, nije prekršaj.

5. Naime, okr. odgovorna osoba Vedrana Perić proglašena je pod t. 1. izreke pobijane presude, krivom zbog prekršaja iz čl. 62. st. 3. u svezi sa st. 1. t. 7. Zakona o privatnoj zaštiti, počinjenog time što je dopustila obavljanje poslova privatne zaštite osobi S.M., koji nema propisano dopuštenje, suprotno odredbama čl. 19. Zakona (Zakona o privatnoj zaštiti). Međutim, ovakvom činjeničnom opisu prekršaja pod t. 1. izreke (jednako kao i u optužnom prijedlogu) nedostaje konkretan opis radnji koje bi okrivljenica počinila, odnosno poslova privatne zaštite, koje bi obavljao S.M. bez propisanog dopuštenja, time da sami zakonski opis inkriminiranog prekršaja koji se pritom navodi, i to dio zakonske odredbe čl. 62. st. 1. t 7. Zakona o privatnoj zaštiti, bez sadržaja ijedne konkretne radnje koju bi isti obavljao, ne predstavlja dovoljan opis radnje prekršaja za koje se okrivljenica tereti, odnosno, djelo prekršaja nije uopće određeno.

5.1. Da bi se moglo zaključiti da se radi o prekršaju, djelo prekršaja mora biti točno određeno na način da se jasno konkretiziraju radnje okrivljenice, odnosno poslovi privatne zaštite koje bi obavljao S.M., a da za to nema propisano dopuštenje. Ovakav činjenični opis, u kojem nije opisana ni jedna konkretna radnja, nego se samo prepisuje jedan dio zakonske odredbe 62. st. 1. t 7. Zakona o privatnoj zaštiti, nije prekršaj iz razloga jer djelo nije određeno.

5.2. Budući da zakonski opis prekršaja odnosno pravno kvalificiranje prekršaja predstavlja podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, to znači da sve odlučne činjenice, a to su, između ostalog, i konkretne radnje dopuštanja S.M. da neovlašteno obavlja poslove privatne zaštite, moraju biti jasno i izrijekom navedene u činjeničnom opisu prekršaja. U protivnom, dakle u nedostatku nekog od konstitutivnih elemenata bića prekršaja u činjeničnom opisu, opisano djelo nije prekršaj.

5.3. Slijedom iznesenog, djelo za koje se žaliteljica, okr. odgovorna osoba V.P. optužuje i za koje se protiv nje vodi ovaj prekršajni postupak, a na način kako je to činjenično opisano pod t. 1. izreke pobijane presude (kao i u optužnom prijedlogu), po propisu nije prekršaj pa je ovaj sud, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu na način da je tu okr. za predmetno djelo prekršaja oslobodio od optužbe, slijedom čega je njena žalba bespredmetna.

5.4. Kako je u povodu žalbe okr. odgovorne osobe V.P. utvrđeno da razlozi zbog kojih pobijanu presudu treba preinačiti u korist te okrivljenice, postoje i u odnosu na okr. pravnu osobu V.P. koja je također proglašena krivom za isti prekršaj, nije podnijela žalbu, to je primjenom načela blagodati spojenosti (beneficium cohaesionis) na temelju čl. 202. st. 6. PZ-a, po službenoj dužnosti, kao da takva žalba postoji, pobijana presuda preinačena i u odnosu na okr. pravnu osobu V.P. te je ista oslobođena od optužbe kao pod t. 1. izreke ove presude.

6. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, ukazuje se da ti žalbeni navodi ni na koji način nisu obrazloženi niti konkretizirani, već predstavljaju parafraziranje zakonskog teksta navedene odredbe, odnosno, nije navedeno koje bi konkretno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka prvostupanjski sud počinio, tako da se ova žalbena tvrdnja nije niti mogla ispitati te ju ovaj sud drži paušalno iznesenom, a time i bespredmetnom.

7. Nadalje, iako je u pravu žaliteljica da se prvostupanjski sud u postupku nije očitovao o prijedlogu okr. V.P. iz pisane obrane (i okr. pravne osobe) od 9. studenog 2020., da se u postupku kao svjedoci ispitaju M.M., stečajni upravitelj i V.I., čime je povrijeđeno pravo obrane povredom načela jednakosti oružja, navedena povreda po stavu ovog suda nije takve težine da bi u konkretnom slučaju dovela u pitanje pravilnost presude te da bi utjecala ili mogla utjecati na presudu. Naime, ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je upravo na temelju izvedenih dokaza u postupku činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno te smatra da navedeni propust nije narušio procesnu ravnopravnost stranaka pa nje počinjena relativno bitna povreda odredaba prekršajnog postupka na koju ukazuje žaliteljica.

8. Žaleći se zbog pogrešnog činjeničnog utvrđenja, okr. odgovorna osoba Vedrana Perić zapravo osporava pasivnu legitimaciju, ističući da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je ona u vrijeme počinjenja prekršaja iz čl. 62. st.

3. u vezi sa st. 1. t. 9. Zakona o privatnoj zaštiti, bila odgovorna osoba u pravnoj osobi okr. V.P. jer to ne proizlazi iz izvatka sudskog registra kao niti iz povijesnog izvatka, a niti je ijednim propisom o prekršaju propisano da bi upravo ona bila odgovorna osoba, a ne I.P. ili V.I. sukladno provedenom dokaznom postupku te se sud pogrešno u obrazloženju pozvao na odredbu čl. 61. st. 2. PZ-a budući da nije jasno na temelju kojeg propisa bi baš Vedrana Perić bila odgovorna osoba.

8.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud nakon što je prethodno izveo sve potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8.2. Naime, iz Povijesnog izvatka iz sudskog registra (str. 32 spisa) vidljivo je da je jedna od osoba ovlaštenih za zastupanje pravne osobe okr. V.P., u vrijeme počinjenja prekršaja bila V.P. kao član uprave koji zastupa društvo samostalno i pojedinačno. Nadalje, u Rješenju Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, od 22. siječnja 2007. (str. 40 spisa) u t. I. jasno je navedeno da je pravnoj osobi okr. V.P. odobreno obavljanje djelatnosti privatne zaštite – tjelesna i tehnička zaštita, a u t. II. da su odgovorne osobe V.P. (rođ. I.) – za poslove tjelesne zaštite, a I.P. – za poslove tehničke zaštite. Iz ovako izvedenih dokaza jasno proizlazi da je upravo V.P. u vrijeme počinjenja prekršaja bila odgovorna osoba i to za poslove tjelesne zaštite u navedenoj pravnoj osobi.

8.3. Nadalje, odredba čl. 61. PZ-a glasi:

„Članak 61.

(1) Odgovorna osoba u smislu ovoga Zakona je fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe ili joj je povjereno obavljanje određenih poslova iz područja djelovanja pravne osobe.

(2) Propisom o prekršaju može se odrediti koja odgovorna osoba u pravnoj osobi odgovara za određeni prekršaj.

(3) Odgovorna osoba prekršajno odgovara za počinjeni prekršaj i u slučaju ako nakon počinjenja prekršaja prestane raditi u pravnoj osobi ili ako je nakon počinjenja prekršaja pravna osoba prestala postojati.“

Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da je odgovorna osoba u pravnoj osobi ona fizička osoba koja joj vodi poslove, odnosno, kojoj je povjereno obavljanje konkretnih poslova iz područja djelovanja pravne osobe. Budući da iz izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je pravnoj osobi okr. V.P. jedan od upisanih predmeta poslovanja, i tjelesna zaštita osoba i imovine te da je upravo taj dio poslovanja bio povjeren V.P. kao odgovornoj osobi, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je i ona počinila prekršaj iz t. 2. izreke pobijane presude.

8.4. Sve provedene dokaze, prvostupanjski je sud, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da su okrivljenici počinili terećene prekršaje. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud. Slijedom iznesenog, niti za ovaj sud nema dvojbe da je okr. V.P. i u vrijeme počinjenja predmetnog prekršaja bila odgovorna osoba u pravnoj osobi, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

8.5. Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelji ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog utvrđenja u prvostupanjskom postupku.

9. Žaleći se zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, okr. odgovorna osoba V.P. navodi da je iz obrazloženja presude vidljivo da je prvostupanjski sud primijenio novi Prekršajni zakon koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019. nakon počinjenja prekršaja 23. kolovoza 2018., umjesto da je primijenio stari Prekršajni zakon, sukladno čl. 31. Prijelaznih i završnih odredbi tog Zakona koja propisuje da će se prekršajni postupak koji je pokrenut prije stupanja na snagu novog zakona nastaviti i pravomoćno dovršiti po starom zakonu tako da sud nije mogao primijeniti odredbe kojima obrazlaže presudu već je trebao suditi po starom zakonu, a okrivljenika nije mogao proglasiti krivim.

9.1. Međutim, ukazuje se okrivljeniku da je navedena odredba čl. 31. PZ-a, odredba jedne od izmjena i dopuna Prekršajnog zakona (''Narodne novine'', broj: 107/07) i to odredba Zakona o Izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona - ''Narodne novine'', broj: 110/15), te glasi:

„Članak 31.

(1) Prekršajni postupak koji je pokrenut prije stupanja na snagu ovoga Zakona nastavit će se i pravomoćno dovršiti po postupovnim odredbama Prekršajnog zakona (»Narodne novine«, br. 107/07., 39/13. i 157/13.).“

Navedena odredba Prijelaznih i završih odredaba jasno propisuje da će se prekršajni postupci koji su pokrenuti prije stupanja na snagu tog Zakona o Izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona (''Narodne novine'', broj: 110/15, stupio na snagu 21. listopada 2015.), nastaviti i pravomoćno dovršiti po postupovnim odredbama ranijeg Prekršajnog zakona s njegovim dotadašnjim izmjenama i dopunama dakle, Prekršajnog zakona – „Narodne novine«, br. 107/07., 39/13. i 157/13.

9.2. Budući da je predmetni prekršajni postupak pokrenut 30. travnja 2019., dakle, nakon stupanja na snagu Zakona o Izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona (''Narodne novine'', broj: 110/15) čija odredba čl. 31. propisuje posebnost u postupanju s prekršajnim postupcima pokrenutim prije stupanja na snagu tog Zakona, to se ona ne primjenjuje na konkretni prekršajni postupak.

9.3. Stoga je pravilno prvostupanjski sud u izreci i obrazloženju primijenio odredbe PZ-a (''Narodne novine'', broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18) kao općeg procesnog i materijalnog prekršajnog propisa, čije procesne odredbe se primjenjuju na sve prekršajne postupke u tijeku.

10. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, odnosno novčanoj kazni izrečenoj okr. odgovornoj osobi V.P., a povodom navoda žalbe, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljenici za prekršaje iz čl. 62. st. 3. u vezi sa st. 1. t. 9. Zakona o privatnoj zaštiti izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenice i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

10.1. Žaliteljici je za prekršaj iz čl. 62. st. 3. u vezi sa st. 1. t. 9. Zakona o privatnoj zaštiti, izrečena novčana kazna u iznosu od 400,00 kuna, odnosno znatno ispod najniže propisane novčane kazne za taj prekršaj budući da je za odgovornu osobu propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 5.000,00 kuna do 10.000,00 kuna, a da u izreci nije navedena primjena odredbe o ublažavanju kazne propisane čl. 37. PZ-a, kojom je propisano da sud može počinitelju prekršaja izreći novčanu kaznu ispod propisanog posebnog minimuma kazne, uz ostvarenje određenih uvjeta. Međutim, ovakvu povredu materijalnog prava odlukom o kazni u korist žaliteljice ovaj sud nije otklonio, jer je uzeo u obzir odredbu čl. 202. st. 4. PZ-a, koja propisuje da se presuda ne smije izmijeniti na štetu okrivljenika, ukoliko je podnesena žalba samo u korist okrivljenika, poštujući pritom načelo zabrane reformatio in peius.

10.2. Stoga je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski sud uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani okrivljenice, kao što je i prekršajna nekažnjavanost za prekršaj iste vrste (str. 7, odlomak 1) te i po stavu ovog suda nema mjesta za dodatno ublažavanje izrečene novčane kazne. Iako je tijekom ovog žalbenog postupka nastupila rehabilitacija, a prvostupanjski je sud cijenio kao otegotnu okolnost raniju pravomoćnu prekršajnu kažnjavanost okrivljenice zbog prekršaja iz Zakona o privatnoj zaštiti, ovaj sud smatra da je izricanjem novčane kazne u iznosu znatno ispod posebno propisanog minimuma, prvostupanjski sud u pretežnoj mjeri cijenio utvrđene olakotne okolnosti na strani okrivljenice zbog koje je i ublažio novčanu kaznu pa ta činjenica ne utječe na odluku o novčanoj kazni. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 152. st. 3. PZ-a, ukazao okrivljenici na mogućnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne.

11. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna imajući u vidu složenost i trajanje žalbenog postupka.

12. Slijedom navedenog, na temelju članka 207. (t. I. izreke) i čl. 205 (t. V. izreke) PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 5. svibnja 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru, Stalna služba u Pagu u 4 otpravka za spis, okrivljenice i tužitelja.