Poslovni broj Gž R-629/2020-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Z. d.o.o. iz ., OIB: ...., zastupanog po punomoćniku B. M., odvjetniku iz ., protiv tuženika- protutužitelja W. P. iz R., s boravištem u Z., OIB: .., zastupanog po punomoćniku N. Z., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2583/2010 od 30. lipnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2022.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2583/2010 od 30. lipnja 2014. i predmet vraća istom sudu na ponovno odlučivanje.

O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka sud prvog stupnja odlučit će u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika Z. d.o.o. (dalje tužitelj) kojim je zatražio od tuženika - protutužitelja W. P. (dalje tuženik) isplatu na ime naknade štete novčanog iznosa od 1.045.674,00 kn, i to iznos od 405.799,80 kn na ime štete za neplaćenu i nenaplativu glavnicu, iznos od 387.146,60 kn na ime štete za zakonsku zateznu kamatu od dana izdavanja robe do dana ispostavljanja fakture i iznos od 252.727,67 kn na ime štete za zakonsku zateznu kamatu od dana ispostavljenih računa do obračuna 3. listopada 2012. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. rujna 2010. do isplate, kao i da mu tuženik isplati novčani iznos od 988.333,99 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 2010. do isplate, pobliže navedeno točkom I/1./2. izreke. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak (točka II izreke).

Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku utvrđeno je da je povučen tužbeni zahtjev tužitelja (pravilno tužba) u iznosu od 171.607,43 kn (točka I izreke).

Odbačen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim je zatraženo da se naloži tužitelju isplatiti mu iznos u visini koju će tuženik specificirati naknadno zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća do isplate po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za druge odnose i odluci HNB o diskontnoj (eskontnoj) stopi uvećanoj za pet postotnih poena uz naknadu troškova prouzročenih ovim postupkom, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, pobliže navedeno točkom II izreke citiranog rješenja.

Protiv te presude žalbu su podnijele obje stranke, a tuženik je podnio i žalbu protiv točke II. izreke rješenja.

Povodom navedenih žalbi stranaka Županijski sud u Rijeci je presudom poslovni broj Gž-352/2015-4 od 13. prosinca 2017. odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2583/2010 od 30. lipnja 2014. potvrdio u odnosu na odbiće tuženog zahtjeva tužitelja za isplatu na ime naknade štete novčanog iznosa od 906.716,23 kn s kamatama i novčanog iznosa od 2,18 kn s kamatama (stavak prvi izreke), dok je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja citirana presuda preinačena za iznos od 138.957,77 kn s kamatama (preko iznosa od 906.716,23 kn do iznosa od 1.045.674,00 kn) na ime naknade štete i za iznos od 988.331,81 kn s kamatama (preko iznosa od 2,18 kn do iznosa od 988.333,99 kn) i suđeno na način da se tuženiku nalaže isplatiti novčani iznos od 138.957,77 kn na ime naknade štete sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. rujna 2010. do isplate i novčani iznos od 988.331,81 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2010. do isplate (stavak drugi izreke). Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku ukinuta je odluka o parničnom trošku i točka II. izreke rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2583/2010 od 30. lipnja 2014., i u tom je dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-615/2018-4 od 19. veljače 2019. odbijene su revizije stranaka kao neosnovane (stavak prvi izreke), te je odlučeno da se tuženiku ne priznaje trošak sastava odgovora na reviziju tužitelja (stavak drugi izreke).

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj : U/III-1946/2019 od 28. svibnja 2020., a povodom ustavne tužbe tuženika podnesene u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-615/2018-4 od 19. veljače 2019. odlučeno je da se ustavna tužba usvaja (točka I. izreke), da se ukidaju presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-615/2018-4 od 19. veljače 2019. i presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-352/2015- 4 od 13. prosinca 2017. (točka II. izreke), da se predmet vraća Županijskom sudu u Rijeci na ponovni postupak (točka III. izreke) te da danom donošenja ove odluke prestaje važiti rješenje Ustavnog suda broj:U-III-1946/2019 od 23. svibnja 2019. (točka IV. izreke).

Prvostupanjsku presudu tužitelj pobija u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), predlažući da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje s time da se predmet dodjeli u rad drugom sucu.

Tuženik pobija odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II izreke citirane presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se ista preinači odnosno ukine.

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika, dok je tuženik odgovorio na žalbu tužitelja, negirajući sve žalbene navode kao neosnovane i predlažući da se žalba tužitelja u odnosu na meritum spora odbije, uz obvezu naknade troška sastava odgovora na žalbu.

Žalbe su osnovane.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 1.045.674,00 kn, od toga novčanog iznosa od 405.799,80 kn na ime štete za neplaćenu i nenaplativu glavnicu, novčanog iznosa od 387.146,60 kn na ime štete za zakonsku zateznu kamatu od dana izdavanja robe do dana ispostavljanja faktura - računa i novčanog iznosa od 252.727,67 kn na ime zakonske zatezne kamate od dana ispostavljanja računa do obračuna za račune koji nisu plaćeni, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 988.333,99 kn s kamatama na ime utvrđenog manjka.

Činjenične navode tužbe tužitelj temelji na tvrdnji da je tuženik kao odgovorna osoba za vođenje poslovnice tužitelja u Z. izdavao robu kupcima temeljem ponuda, a ne otpremnica, pri čemu da po nalogu tuženika nije razduživano skladište već je roba stavljana na fiktivnu policu i vodila se kao da se nalazi na skladištu, te kupcima nisu izdavani računi, kojim postupanjem da je tuženik grubo povrijedio obvezu primjene pozornosti urednog i savjesnog gospodarstvenika te tužitelju nanio štetu u ukupnom iznosu od 1.045.674,00 kn. Isto tako, tuženik da je odgovoran za manjak na inventuri u iznosu od 988.333,99 kn.

Tuženik je pak ustao protutužbenim zahtjevom da sud sukladno odredbi čl. 186.b ZPP-a tužitelju naloži u roku od 8 dana položiti obračun i dostaviti izvode iz svojih poslovnih knjiga o ostvarenom i naplaćenom prometu poslovnice Z. d.o.o. u Z. u periodu od 1. siječnja 2003. do 18. siječnja 2010., odnosno sve druge isprave s tim u svezi, jer se iste smatraju zajedničkima za obje strane u postupku, tj. da pod prisegom položi obračun i da izjavu o tome što mu je poznato o ostvarenom i naplaćenom prometu poslovnice Z. d.o.o. u navedenom periodu uz izjavu da su tako dani podaci potpuni i točni, a sve kako bi se na temelju tako prikupljenih podataka moglo provesti financijsko – računovodstveno vještačenje i izvesti drugi dokazi kojima će sud utvrditi iznos naknade koju je tužitelj za ostvareni i naplaćeni promet navedene poslovnice u periodu od 1. siječnja 2003. do 18. siječnja 2010. dužan isplatiti tuženiku te donese presuda kojom će se tužitelju naložiti da tuženiku isplati iznos u visini koju će tuženik specificirati naknadno, zajedno s pripadajućom kamatom.

Među strankama nije prijeporno da je tuženik bio djelatnik tužitelja na temelju ugovora o radu od 1. lipnja 2002. i Aneksa tom ugovoru od 10. travnja 2002., te da je tuženiku otkazan ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu.

Prijeporno je je li tuženik odgovoran za navedeni manjak u poslovanju poslovnice tužitelja u Z. i u obvezi tužitelju naknaditi utuženu štetu.

Sud prvog stupnja utvrđuje da iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka K. P. proizlazi da je za tužitelja nastala šteta u ukupnom iznosu od 138.957,77 kn, i to za iznos zakonskih zateznih kamata na vrijednost isporučene, a nefakturirane robe kupcu "S. –S." d.o.o. D. R. u iznosu od 76.326,46 kuna i zakonskih zateznih kamata na vrijednost isporučene, a nefakturirane robe kupcu D. p. d.o.o. L. u iznosu od 62.631,33 kune. Također da ukupni iznos manjka s obračunatim PDV-om iznosi 988.331,81 kunu te predstavlja potraživanje iz ovosudnog predmeta P-1383/11 koji je iniciran prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave i spojen s ovim predmetom poslovni broj P-2583/2010.

Međutim, sud utvrđuje da iz navedenog nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tužitelj prilikom inventure vršio inventurne prijeboje protivno zakonu artikala kojih se prijeboj nije smio vršiti te su isti utjecali na knjigovodstveno stanje artikala, što je u konačnici utjecalo na cjelokupne rezultate inventure; vršena je zamjena artikala u inventuri koja je prethodila 2009. godini koji su po cijeni bili različiti, što je rađeno bez zapisnika o promjeni cijena koji bi po zakonu trebao postojati u takvim slučajevima. Pri tome da nije moguće izvršiti knjigovodstveno vještačenje na način da se anuliraju greške koje su izvršene navedenim prijebojima jer se radi o ogromnom broju artikala.

Stoga, a jer je utvrđeno da je u poslovanju tužitelja, kao i u vršenju inventure bio veći broj nezakonitog postupanja odnosno tzv. nezakonito vršenih prijeboja koji su utjecali na rezultate inventure, sud drži upitnim konačni rezultat i visinu potraživanja tužitelja utvrđenog navedenom inventurom. Nalazi da je teret dokaza vještačenjem kojim bi se utvrdila stvarna inventurna razlika s obzirom na propuste u inventuri bila na tužitelju, iz kojeg razloga sud odbija dokazni prijedlog tuženika da se ponovnim vještačenjem utvrdi stvarna količina manjka, jer u situaciji kada je tuženik doveo u sumnju visinu potraživanja, na tužitelju je bio teret dokaza koliko bi mu tuženik dugovao ukoliko se utvrdi da je tuženik kriv za nastali manjak. Međutim, bez obzira na spornu visinu potraživanja sud utvrđuje da tuženik nije dokazao ni osnovu tužbenog zahtjeva, odnosno odgovornost tuženika za nastali manjak.

Naime, kako je tuženik bio zaposlen kod tužitelja kao voditelj pogona u Z., iako je formalno bio zaposlen kao komercijalist, a da iz priloženih ugovora nije utvrđeno koji je opis poslova konkretno bio posao tuženika, utvrđuje da nije razvidno koji bi to bili propusti koje je tuženik počinio i da li bi isti predstavljali njegovu namjeru ili krajnju nepažnju, a sve s obzirom da je na poslodavcu teret dokaza da je manjak nastao, u kojoj visini, kao i da je nastao djelovanjem ili propustom radnika. Ovo s obzirom da se odredbom čl.1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 78/15 i 87/15 – dalje: ZOO) predmnijeva samo obična nepažnja za koju radnik ne odgovara, iz kojih razloga je na tužitelju bio teret dokaza da je tuženik postupao s namjerom ili krajnjom nepažnjom, u kojem slučaju bi odgovarao tužitelju za štetu.

Po mišljenju suda da bi se postupanje tuženika smatralo krajnjom nepažnjom trebalo bi biti utvrđeno da je tuženik propustio onu pažnju kojom bi postupao svaki prosječni voditelj pogona. Utvrđuje da tužitelj nije u postupku naveo ni jednu od radnji koje bi tuženik propustio poduzeti, a da je tuženik to bio dužan temeljem ugovora o radu, pravilnika ili usmenog naloga. Također, da tužitelj nije naveo niti jednu konkretnu "mjeru za otklanjanje štetnih posljedica" koju bi tuženik propustio poduzeti, dok sama činjenica da je tuženik izdavao robu temeljem ponude, što očito tužitelju nije bilo nepoznato i sa čime su bili upoznati svi djelatnici, drži nedostatnim za ocjenu da je tuženik postupao s krajnjom nepažnjom, odnosno da je propustio obavljati svoj posao s onom pažnjom kako bi to činio svaki prosječni voditelj, naglaskom da se krivnja tuženika ne prosuđuje po načelu pretpostavljene, već dokazane krivnje, pa je tužitelj bio dužan dokazati da mu je tuženik uzrokovao štetu postupajući s krajnjom nepažnjom ili namjerno.

Zaključno, utvrđuje da to što je šteta uzrokovana tužitelju ne povlači odgovornost radnika za štetu, ovdje manjak, zbog same činjenice da je tuženik eventualno mogao uzrokovati štetu, već poslodavac treba dokazati uzročnu vezu između nastanka štete i postupanja radnika, pa kako tužitelj navedeno nije dokazao, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja ovom sudu za sada nisu prihvatljiva.

Naime, za sada se ne može bezrezervno prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da u okolnostima konkretnog slučaja ne bi bile ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 99. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13), koji se ima primijeniti pozivom na odredbu iz čl. 232. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17) o odgovornosti tuženika za štetu uzrokovanu poslodavcu – tužitelju, budući da nije cijenjeno od kojeg je značaja što je tuženik, iako zaposlen kod tužitelja na temelju ugovora o radu 2002., na radnom mjestu komercijaliste, faktički bio voditelj poslovnice u Z., a da je kupcima izdavao robu na temelju ponuda, bez otpremnica, da se ta roba razduživala iz skladišta i evidentirala na fiktivnom skladištu, da tužitelj tvrdi kako provođenjem redovnih inventura navedeno nije mogao primijetiti, te da bi tužitelju zbog nemogućnosti naplate dijela robe kao i kašnjenja sa naplatom već isporučene robe, nastao manjak u poslovanju, te u svezi čega je tuženik 21. listopada 2009. z.z. tužitelja i njegovoj supruzi M. Z. uputio e-mail (list 290 spisa).

S tim u svezi potrebno je cijeniti iskaz svjedokinje M. Z.da su provjerom utvrdili kako su u poslovnici u Z. postojale tri nepravilnosti prilikom izdavanja robe; naime, roba da se izdavala temeljem otpremnice gdje bi se i razdužila sa skladišta, međutim ta otpremnica da se isti dan stornirala pa bi se roba fiktivno vratila na skladište, a stvarno bi ostala kod kupca; da se roba izdavala putem ručno izdane otpremnice koja ne razdužuje skladište, pri čemu se uopće ne bi razduživalo, te da se roba izdavala putem ponude gdje se također ne bi razduživalo skladište; navedeno da nisu primijetili prilikom redovnih inventura, budući da se inventura radila na način da bi tuženik kao voditelj poslovnice formirao inventurnu komisiju, dao izvještaj koji su oni – tužitelj prihvaćali, jer su u istog imali povjerenja, bili su kumovi i nisu provjeravali na način da bi netko iz R. išao u kontrolu u Z., a što sada čine. Povrh toga, kako su u tuženika imali povjerenje, isti je imao administrativnu lozinku kojom je mogao ući u cjelokupni program i na glavni server te je mogao samostalno mijenjati sve unesene podatke.

Nadalje, potrebno je cijeniti iskaz svjedokinje J. D. G., voditeljice računovodstva, koja je uočila da je uz račun koji je izdan kupcu A.C. d.o.o. iz S. N. bila priložena otpremnica koja se po obliku razlikovala od otpremnice koju je koristio tužitelj, kao i po datumu koji je bio različit u odnosu na račun koji je po toj otpremnici izdan od strane poslovnice u Z., da bi se u jesen 2009. utvrdilo da postoji desetak kupaca, detaljno navedenih u činjeničnim navodima tužbe, kojima je isporučena roba s otpremnicama koje su nosile datum 2007., 2008., 2009., a da im izdana roba nije fakturirana, te da je s tim u svezi z. z. tužitelja u automobilu koji je tuženiku dan na raspolaganje za službene potrebe, pronašao dva registratora u kojima su bile "bb otpremnice", odnosno komad papira na kojem piše otpremnica, a nije se radilo o regularnim otpremnicama, te koje nisu bile evidentirane u računovodstvu. Nadalje, na inventuri provedenoj za 2009. da je utvrđen manjak u iznosu od 988.333,99 kn. Cijenit će i iskaz svjedoka J. B., skladištara, ako se roba izdavala na ponude da je trebalo posebno odobrenje, svjedokinje H. Z., zaposlenice tužitelja na radnom mjestu referenta podrške prodaje u poslovnici u Z., da je imenovana radila po nalogu tuženika, da su se otpremnice vodile kao ponude u sistemu, te da su na opisani način radili u cijelom razdoblju.

Sud prvog stupnja vodit će računa i o tome da je knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da je kupcu "S.-S." d.o.o. D. R. tijekom 2007. i 2008. isporučivana roba za koju nisu izdani računi, kupcu nisu izdane ni otpremnice za robu, već samo ponude na kojima je kupac potpisivao primitak robe, za svu robu izdanu ovom kupcu, a čiji primitak je kupac ovjerio potpisom na ponudama, 5. studenoga 2009. da su izdani računi, a roba iz skladišta razdužena otpremnicama 3. studenoga 2009., na svim računima izdanim 5. studenoga 2009. da je kupcu odobren rok plaćanja od 30 dana, tj. 5. prosinca 2009., iako su računi izdani nakon dvije godine od izdavanja robe.

Isto tako, da je knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da je kupcu "D. p.," d.o.o. L. tijekom 2006. i 2007. isporučivana roba za koju nisu izdani računi, niti su izdane otpremnice, već su izdane samo ponude na kojima je ovaj kupac potpisivao primitak robe. Za svu robu izdanu ovom kupcu, a čiji primitak je kupac ovjerio potpisom na ponudama, 5. studenoga 2009. da su izdani računi, a roba iz skladišta razdužena otpremnicama 3. studenoga 2009., na svim računima izdanim 5. studenoga 2009. da je kupcu odobren rok plaćanja od 0 dana tj. 5. studenoga 2009. U odnosu na utvrđeni inventurni manjak sud prvog stupnja vodit će računa o žalbenim navodima tužitelja vezanim za tzv. prijeboj artikala, kao i dokazne prijedloge stranaka u navedenom pravcu, tj. utvrditi tko bi i po čijem nalogu vršio navedeni prijeboj.

Stoga, kako je činjenično stanje za sada ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, to nije moguće ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

U nastavku postupka sud prvog stupnja dopunit će činjenično stanje na način ukazan ovim rješenjem, te donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku.

Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 370. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Sukladno odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP-a ostvljeno je da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

U Rijeci 5. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović