Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž R-718/2020-4

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković- Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. B. iz K., OIB:…, kao nasljednika pok. N. B. iz R., zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku iz R., protiv tuženika Hrvatska lutrija d.o.o. Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-350/2019-17 od 15. travnja 2020., u sjednici vijeća 5. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika i djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-350/2019-17 od 15. travnja 2020. u dijelu točke I. izreke za dosuđeni iznos naknade štete za izgubljenu zaradu od 86.824,37 kn za razdoblje od srpnja 2011. do 31. kolovoza 2014. sa zateznom kamatom na pojedine iznose kao u izreci pobijane presude, te djelomično za dosuđen parnični trošak tužitelju u iznosu od 10.093,75 kn sa zateznom kamatom.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke I. izreke za tužitelju dosuđenu naknadu štete za izgubljenu zaradu u ukupnom iznosu od 53.221,67 kn sa zateznom kamatom te za dosuđeni parnični trošak preko iznosa od 10.093,75 kn sa zateznom kamatom i sudi:

"Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu štete za izgubljenu zaradu u ukupnom iznosu od 53.221,67 kn s zateznom kamatom na iznose dospjele od 15. veljače 2010. do 15. srpnja 2011., te zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 13.813,50 kn (preko iznosa od 10.093,75 kn do iznosa od 23.906,25 kn) s zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke naloženo je tuženiku na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 140.046,04 kn s zakonskim zateznim kamatama po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude te naknaditi parnični trošak u iznosu od 23.906,25 kn sa zateznom kamatom.

2. Točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva do iznosa od 154.786,17 kn (s zateznom kamatom) kao i preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška.

3. Protiv te presude u dosuđujućem dijelu u točki I. izreke žalbu je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

7. Tuženik u žalbi ne osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, dok osporava pravilnost u primjeni materijalnog prava, koji žalbeni razlog je djelomično osnovan u odnosu na prigovor zastare.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao nasljednika pok. majke N. B. za naknadu štete-isplatu izgubljene zarade između plaće koju bi prednica tužitelja, kao radnica tuženika da nije bilo štetnog događaja od 21. lipnja 2002. ostvarila i invalidske mirovine u koju je prednica tužitelja otišla 5. rujna 2005. zbog posljedica navedenog štetnog događaja za razdoblje od siječnja 2010. do zaključno 31. kolovoza 2014.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

-da je prednica tužitelja N. B. kao radnica tuženika 21. lipnja 2002. za vrijeme rada u poslovnici tuženika doživjela štetni događaj kada ju je napao razbojnik R. L. uz prijetnju oružjem (noža) i otuđio novac iz poslovnice; da je R. L. presudom Županijskog suda u Rijeci broj K-69/02 od 20. listopada 2003. koja je postala pravomoćna istog dana oglašen krivim zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ-a i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci uz primjenu uvjetne osude,

-da je prednica tužitelja 5. rujna 2005. upućena u invalidsku mirovinu; da je odlazak u invalidsku mirovinu u uzročno-posljedičnoj vezi s posljedicama štetnog događaja,

-da je prednica tužitelja u parničnom postupku pod brojem Prs-204/08 protiv tuženika tražila isplatu izgubljene zarade za razdoblje od 4. siječnja 2003. do 31. prosinca 2009. u kojem je donijeta prvostupanjska presuda broj Pr-136/2016 od 10. studenoga 2017., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene zarade u navedenom razdoblju i koja je postala pravomoćna 14. ožujka 2018.,

-da u ovom predmetu prednica tužitelja tužbom koju je podnijela 17. listopada 2014. traži isplatu izgubljene zarade za nastavno razdoblje od siječnja 2010. do zaključno 31. kolovoza 2014.; da je tužbu podnijela 17. listopada 2014. da je prednica tužitelja umrla 18. siječnja 2016.; da je tužitelj, kao njezin jedini zakonski nasljednik preuzeo vođenje i ranijeg parničnog postupka, kao i ovog te da konačnim tužbenim zahtjevom u ovom predmetu traži isplatu izgubljene zarade u iznosu od 154.786,17 kn,

-da je tuženik u ovom kao i u ranije vođenom parničnom postupku osporavao tužbeni zahtjev ističući da tužitelj kao nasljednik pok. N. B. nije ovlašten tražiti isplatu izgubljene zarade te prigovor zastare,

-da je u ranije vođenom parničnom postupku otklonjen prigovor tuženika u odnosu na aktivnu legitimaciju tužitelja u smislu odredbe čl. 197. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje ZOO/91) koji se primjenjuje pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje ZOO/05) uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o pravu na naknadu materijalne štete radi izgubljene zarade koje pravo nije osobno neprenosivo pravo te da bi novčana naknada po toj osnovi postala imovinom N. B. koja prelazi na tužitelja kao njezinog nasljednika,

-da je u istom postupku otklonjen kao neosnovan i prigovor zastare uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju primjenjuje privilegirani zastarni rok iz odredbe čl. 377. ZOO/91 kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona koje u ovom slučaju iznosi 10 godina.

10. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje u ranije vođenom parničnom postupku, prvostupanjski sud je uz isto obrazloženje ocijenio kao neosnovane tuženikove prigovore nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare koje tuženik ističe i u ovom parničnom postupku.

11. U odnosu na visinu štete utvrdio je da je tužitelj istu zatražio u visini razlike između plaće koju bi prednica tužitelja ostvarila prema redovnom tijeku stvari da nije bilo štetnog događaja, usporedbom s komparanticom, i invalidske mirovine prednice tužitelja, da je tužitelj s obzirom na to zatražio isplatu izgubljene zarade za cijelo utuženo razdoblje u iznosu od 154.786,17 kn, da je tuženik dostavio u spis obračun izgubljene zarade za cijelo utuženo razdoblje u iznosu od 140.046,04 kn, te je stoga tužbeni zahtjev tužitelja u toj visini prihvatio, preostali dio tužbenog zahtjeva do zatraženog iznosa od 154.786,17 kn odbio je kao neosnovan, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

12. U odnosu na žalbene navode u kojima tuženik ustraje kod prigovora da tužitelj kao nasljednik pok. N. B. nije ovlašten tražiti isplatu izgubljene zarade za utuženo razdoblje, ukazuje se da je u odnosu na ovo sporno pitanje ovaj sud zauzeo stajalište u presudi broj Gž R-111/2018 od 14. ožujka 2018. kojom je odlučeno o žalbi tuženika protiv presude broj Pr-136/2016 od 10. studenoga 2017. Naime u konkretnom slučaju radi se o pravu na naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade koje pravo nije osobno neprenosivo pravo u smislu odredbe čl. 197. st. 1. ZOO/91 odnosno odredbe čl. 1097. st. 1. ZOO/05 budući da se zahtjev odnosi na isplatu određene svote novca koju bi oštećenica ostvarila kao zaradu da nije bilo štetnog događaja, a novčana naknada po toj osnovi postala bi njezinom imovinom. Stoga svote izgubljene zarade dospjele prije smrti oštećenice (18. siječnja 2016.), a koje se odnose na razdoblje od siječnja 2010. do zaključno 31. kolovoza 2014. prelaze na nasljednika oštećenice, ovdje tužitelja.

13. Tuženik u žalbi, jednako kao i tijekom prvostupanjskog postupka ustraje kod prigovora zastare te navodi da je isti temeljio na odredbi čl. 227. ZOO/05 odnosno da je došlo do zastare prava iz kojega proistječu povremene tražbine. Uz to navodi da kada bi se primijenio privilegirani zastarni rok iz odredbe čl. 377. ZOO/91, i da zastara iznosi 10 godina, te budući da je do štetnog događaja došlo 21. lipnja 2002., a da je predmetna tužba podnesena 17. listopada 2014., da je zastara također nastupila.

14. Tuženik pogrešno smatra da je ovdje riječ o povremenom potraživanju, te da slijedom toga u primjenu dolazi odredba čl. 227. ZOO/05 odnosno da je došlo do zastare prava iz kojega proistječu povremene tražbine. Ovo iz razloga jer potraživanje naknade štete na ime izgubljene zarade nije povremeno potraživanje bez obzira da li se takva šteta potražuje kao renta ili u iznosima koji su dospjeli za proteklo razdoblje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-x 250/13 od 15. listopada 2012. i odluci broj Rev 2679/11 od 22. travnja 2015.) pa ti žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

15. S obzirom da se u ovom slučaju radi o potraživanju naknade štete uzrokovane kaznenim dijelom, ovaj sud je u odluci broj Gž R-111/2018 od 14. ožujka 2018. povodom žalbe tuženika protiv presude broj Pr-136/2016 od 10. studenog 2017. a u kojem predmetu je tužitelj utužio naknadu štete na ime izgubljene zarade za razdoblje od siječnja 2003. do 31. prosinca 2009. te budući da je počinitelj RL za učin kaznenog dijela od 21. lipnja 2002. u kojem je nastradala prednica tužitelja pravomoćnom presudom kaznenog suda oglašen krivim zbog kaznenog dijela razbojništva, zaključio da za odlučivanje o prigovoru zastare u primjenu dolazi privilegirani zastarni rok iz odredbe čl. 377. st. 1. ZOO/91 od 10 godina, te da stoga zastara tužiteljeve tražbine utužene tom tužbom nije nastupila.

16. Žalbene tvrdnje tuženika da je u međuvremenu zastarni rok od 10 godina istekao su točne, budući da je citirana presuda kaznenog suda postala pravomoćna 20. listopada 2003. te je do prekida zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete došlo pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv štetnika a prekinuto zastarijevanje počelo je ponovno teći kada je postala pravomoćna kaznena presuda što znači da je privilegirani zastarni rok iz čl. 377. st 1. ZOO/91 istekao 20. listopada 2013.

17. Budući da tužitelj predmetnom tužbom traži naknadu štete na ime izgubljene zarade za nastavno razdoblje od siječnja 2010. do kraja kolovoza 2014., to zastarni rokovi za predmetno (novo) utuženo potraživanje teće od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade štete i do prekida zastare u tom postupku dolazi tek podnošenjem nove (predmetne) tužbe.

18. Prema shvaćanju ovog suda, budući da je prednica tužitelja u predmetnom štetnom događaju nastradala kao radnica tuženika, izvorno se radi o potraživanju iz radnog odnosa, pa stoga, sada za ocjenu prigovora zastare u primjenu dolaze odredbe čl. 135. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje ZR/09) i odredba čl. 139. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17, 98/19 - ZR/14), kao i prijelazna odredba čl. 232. st. 2. tog Zakona.

19. Prema odredbi čl. 135. ZR/09 potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine.

20. Prema odredbi čl. 139. ZR/14 potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, dok odredba čl. 232. st. 2. ZR/14 propisuje da se odredbe ZR/14 o zastari potraživanja neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa radnika kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu ZR/14 odnosno do 7. kolovoza 2014., što znači da potraživanja iz radnog odnosa kojima rok zastare od tri godine do 7. kolovoza 2014. nije protekao, zastarijevaju u roku od pet godina iz čl. 139. ZR/14.

21. U konkretnom slučaju sva potraživanja izgubljene zarade dospjela od siječnja 2010. do zaključno lipnja 2011. (dospjelo 15. srpnja 2011.) su u zastari, jer je trogodišnji rok zastare tih potraživanja istekao do 7. kolovoza 2014.

22. Slijedeće potraživanje izgubljene zarade za srpanj 2011. koje je dospjelo 15. kolovoza 2011. te sva daljnja utužena potraživanja zastarijeva u zastarnom roku od pet godina sukladno odredbi čl. 139. ZR/14 i prijelaznoj odredbi čl. 232. st. 2. ZR/14, slijedom čega ta potraživanja nisu u zastari.

23. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava te djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika pobijanu presudu u točki I. izreke za ukupan iznos od 53.221,67 kn, a koji obuhvaća potraživanja izmakle zarade dospjela od 15. veljače 2010. do 15. srpnja 2011. trebalo preinačiti i odbiti kao neosnovan ovaj dio tužbenog zahtjeva, dok je za preostali dio tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 86.824,37 kn i potraživanja dospjela od 15. kolovoza 2011. do kraja utuženog razdoblja žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu.

24. U odnosu na žalbene navode u kojima tuženik ističe da se u konkretnom slučaju radi o novčanoj tražbini iz radnog odnosa te u vezi toga ukazuje na odredbu čl. 433. a ZPP-a prema kojoj kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koja se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu, treba reći da je prema stanju u spisu tuženik sačinio obračun izgubljene zarade za utuženo razdoblje (list 65.) iz kojeg je razvidno da je visina izgubljene zarade utvrđivana u neto iznosu, odnosno za cijelo utuženo razdoblje u iznosu od 140.046,04 kn. Prvostupanjski sud je navedeni izračun izgubljene zarade prihvatio kao mjerodavan, te je tužitelju dosudio taj novčani iznos, a preostali dio zahtjeva tužitelja do iznosa od 154.786,17 kn odbio je kao neosnovan, što znači da je sud sudio u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, što svakako nije na štetu tuženika.

25. Uspjeh tužitelja u parnici je sada manji budući da je tužitelj u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 56%, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva u omjeru od 20% što ukupno iznosi 76%, dok uspjeh tuženika iznosi 24%, slijedom čega konačan uspjeh tužitelja u parnici iznosi 52%.

26. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio visinu parničnog troška za poduzete radnje u parnici zajedno sa PDV-om za potpun uspjeh u parnici u iznosu od 26.562,50 kn, te je stoga djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika razmjerno konačnom uspjehu tužitelja u parnici istome trebalo dosuditi parnični trošak u iznosu od 10.093,75 kn sa zateznom kamatom,a preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška trebalo je odbiti kao neosnovan.

27. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

28. Prvostupanjska presuda u točki II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 5. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravke Butković-Brljačić