Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Jž-150/2019
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. R. E., zbog prekršaja iz čl. 226. st. 1. t. 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 79/07, 26/09, 130/11, 74/13 i 69/17), odlučujući o žalbi okrivljenice, podnesenoj putem branitelja S. I., odvjetnika u R., protiv presude Prekršajnog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Umagu-Umago, broj: 22. Pp G-725/2018-12 od 11. prosinca 2018., na sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. R. E. te potvrđuje prvostupanjska presuda.
II. Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okr. R. E., obvezuje se naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom okr. R. E. proglašena je krivom zbog prekršaja iz čl. 226. st. 1. t. 1. Zakona o strancima, činjenično opisanog u izreci pobijane presude te je uz primjenu odredbe o ublažavanju novčane kazne, okrivljenici izrečena novčana kazna u iznosu od 6.000,00 kuna uz pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa novčane kazne u roku od 30 dana po primitku pravomoćne presude te je dužna naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kuna.
2. Protiv te presude okr. R. E. je pravodobno putem branitelja podnijela žalbu iz svih žalbenih osnova, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenicu od optužbe, a podredno, ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje.
3. Žalba je neosnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okr. pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
5. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 3., 9. i 11. PZ-a, ukazuje se da ti žalbeni navodi ni na koji način nisu obrazloženi niti konkretizirani, odnosno, nije navedeno koje bi konkretno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka prvostupanjski sud počinio, tako da se ova žalbena tvrdnja nije niti mogla ispitati te ju ovaj sud drži paušalno iznesenom, a time i bespredmetnom.
6. Nadalje, iz sadržaja žalbene osnove iz čl. 195. st. 2. PZ-a, proizlazi da je okrivljenici povrijeđeno pravo obrane time što joj je prvostupanjski sud onemogućio sudjelovanje u postupku na način da je glavna rasprava provedena bez njezinog znanja, iako je sudu bilo poznato da ista ima svoju adresu prebivališta u P. te adresu sjedišta obrta „B.“ koji je u njenom vlasništvu i u kojem je zaposlena, a koji obrt u ljetnim mjesecima odnosno od 1.5.2018. do 1.10.2018., posluje na adresi V. R. bb, U. u kojem je zaposlena okrivljenica, a što nije učinjeno. Naime, okrivljenica je, primivši osobno Obavijest o počinjenom prekršaju kao R. E. (fizička osoba), dana 16. srpnja 2018., jasno navela svoju adresu prebivališta P., P. xxx te da je to: „(adresa zaprimanja pošte)“ (str. 3. spisa), u kojoj obavijesti je bila upoznata da će se protiv nje (kao fizičke osobe) pokrenuti prekršajni postupak podnošenjem optužnog prijedloga te je također u istoj jasno naznačeno i da je u obvezi obavijestiti sud o svakoj promjeni adrese prebivališta ili boravišta odnosno sjedišta. Upravo je svrha navedene Obavijesti iz čl. 109.a PZ-a pravodobno upoznavanje okrivljenika s njegom temeljnim pravima bitnim za njegov postupovni položaj tijekom postupka.
6.1. Stoga je neosnovan navod žalbe iz kojeg proizlazi da je prvostupanjski sud trebao zvati okr., osim na prijavljenu adresu prebivališta u P., i na adresu njezinog obrta u U., gdje je i zaposlena, odnosno na radnom mjestu sukladno čl. 145. PZ-a koji propisuje pravila dostave, budući da se predmetni postupak vodi protiv okr. R. E. kao fizičke osobe koja je u Obavijesti iz čl. 109.a PZ-a prijavila svoju adresu prebivališta upravo na adresu u P., P. xxx i na koju je prvostupanjski sud zvao okrivljenicu na ročišta za 21. rujna 2018. i 12. listopada 2018. (putem zamoljenog suda).
6.2. Budući da su se pozivi okrivljenici za navedena ročišta na adresu u P., P. xxx, vratili s naznakom dostavljača nakon prve obavijesti o drugoj dostavi „nije tražio“ (poleđina str. 17 i 18 spisa), to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je očito da okrivljenica izbjegava primiti poziv. Stoga je ispravno, sljedeći poziv za glavnu raspravu za dan 11. prosinca 2018. istaknuo na oglasnu ploču, sukladno odredbi čl. 145. st. 5. PZ-a, nakon čega se smatra da je poziv uredno dostavljen, te je sukladno odredbi čl. 167. st. 3. PZ-a, održao tu glavnu raspravu na kojoj je proveo potrebne i dostupne dokaze, držeći da ispitivanje okrivljenice u postupku nije bilo nužno, koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud, zbog čega okrivljenici nije povrijeđeno pravo obrane.
7. Žaleći se sadržajno zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, okrivljenica ističe da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari budući da je pobijanom presudom proglašena krivom za isti činjenični opis u upravnom postupku u kojem joj je izdana administrativna mjera koju „novčanu kaznu je platila“ te se poziva na praksu Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske (Gž-598/2017) i presudu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u slučaju Maresti protiv Hrvatske (br. 55759/07), zbog čega je potrebno odbiti optužbu budući da je povrijeđeno načelo „ne bis in idem“.
7.1. Međutim, ovdje je prvenstveno potrebno napomenuti sljedeće: Čl. 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) sadrži načelo ne bis in idem s tri različita jamstva, i to da se ne može: a) suditi, b) osuditi i c) kazniti za isto kazneno djelo. Zaštita koju pruža članak 4. Protokola 7 osigurana je samo u okviru kaznenog postupka. ESLJP je u predmetu Engel i dr. protiv Nizozemske (br: 5100/71), uspostavio kriterije prema kojima se prosuđuje može li se određeni postupak smatrati kaznenim postupkom odnosno ''optužnicom za kazneno djelo'' za potrebe članka 4. Protokola 7. Isto se procjenjuje na temelju tri kriterija (tzv. Engel kriteriji), a to su klasifikacija djela u domaćem pravu, priroda protupravnog ponašanja, te vrsta i težina zapriječene kazne.
7.1.1. Prvi kriterij Engel odnosi se na kvalifikaciju djela u nacionalnom pravu, koji ESLJP smatra samo polazišnom točkom za utvrđivanje toga da li se radi o ''optužnici za kazneno djelo”. Ako nacionalno pravo postupak kvalificira kao prekršajni ili upravni, potrebno je analizirati u svjetlu drugih dvaju kriterija ''Engel'', da li se u konkretnom slučaju radi o ''optužnici za kazneno djelo'' za potrebe primjene članka 4. Protokola 7. Drugi kriterij „Engel” odnosi se na prirodu povrede. U sudskoj praksi ESLJP-a, za utvrđivanje toga je li djelo zapravo kaznenopravne prirode, u obzir se uzima cilj propisa, jer kažnjivo djelo nije kaznenopravne prirode ako se predviđenom kaznom ili mjerom samo namjerava nadoknaditi novčana šteta, dok je kaznenopravne prirode ako ima svrhu represije i prevencije. Treći kriteriji se odnosi na
vrstu
i
težinu
zapriječene
kazne.
7.1.2. U konkretnom slučaju, prvi Engel kriterij ne dolazi u obzir (prethodni postupak je upravni) već je potrebno razmotriti na temelju drugog i trećeg Engel kriterija je li postupak koji je prethodio prekršajnom postupku, a u kojem je okrivljenici usmenim rješenjem Inspektorata rada od 11. srpnja 2017. zabranjeno obavljanje registrirane djelatnosti u trajanju od 30 dana, osim u slučaju ako ista u ostavljenom roku ne uplati 30.000,00 kuna, a što je ista nesporno učinila te joj navedena zabrana obavljanja bio kazneni postupak u konvencijskom smislu ''optužnica za djelatnosti nije izvršena,
kazneno djelo'' te „vrstu i težinu zapriječene kazne“, jer je to preduvjet za daljnje razmatranje postojanja elemenata idem i bis.
7.1.3. Uvažavajući činjenicu da je okrivljenica u prethodnom upravnom postupku uplatila iznos od 30.000,00 kuna zbog čega joj se nije izvršila mjera zabrane obavljanja djelatnosti u tom postupku, primjenjujući mjerilo Engel o prirodi protupravnog ponašanja, ovaj sud smatra da se radi o administrativnoj mjeri koja nije obvezujućeg karaktera, nije prisilno izvršena, nema svrhu kažnjavanja, nije propisana radi zaštite općeg interesa društva kaznenim pravom, niti je ona rezultat utvrđene krivnje. Navedenu administrativnu mjeru je okrivljenica sama izabrala platiti radi obavljanja daljnjeg poslovanja te je njome, nadoknađena šteta za državni proračun koji se između ostalog puni i upravnim pristojbama za potvrde o prijavi rada te ona nije kaznenopravna sankcija kojoj je smisao represija i generalna prevencija. Ovakav stav je u skladu s pravnim shvaćanjem sjednice Odjela javnog reda i mira i javne sigurnosti Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od 14. ožujka 2022. koji glasi: „U odnosu na primjenu odredbi Zakona o strancima, ako je tijelo nadzora zabranilo poslodavcu obavljanje djelatnosti, prekršajno procesuiranje i kažnjavanje poslodavca u prekršajnom postupku ne predstavlja dvostruko suđenje odnosno povredu načela „ne bis in idem“.“
7.1.4. Naglašava se i da prema presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kzz 43/2017 od 8. studenog 2017., upravna mjera se niti ekstenzivnim tumačenjem ne može poistovjetiti sa sankcijom, jer je njena svrha promptno suzbijanje zatečenog protupravnog stanja i onemogućavanje počinitelja da nastavi s takvim činjenjem i njome se ne odlučuje o meritumu protupravnog ponašanja. Iz navedenih razloga, nije bilo nikakve osnove da navedena upravna mjera, osim eventualno kod izbora vrste i mjere prekršajnopravne sankcije, u kom dijelu ju je prvostupanjski sud očigledno cijenio kada je znatno ublažio novčanu kaznu, ima bilo kakav utjecaj u ovom prekršajnom postupku.
7.2. Stoga su neosnovani navodi žalbe da je prvostupanjski sud propustio postupiti sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u slučaju Maresti protiv Hrvatske (br. 55759/07) te odluci Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske Gž-598/2017, budući da se u konkretnom prekršajnom predmetu ne radi o povredi načela „ne bis in idem“.
8. Nadalje, razmotrivši žalbu, ovaj sud je utvrdio da žaliteljica navodima žalbe ne dovodi u pitanje odlučna činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog tijela, već samo paušalno ističe žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koja se iz razloga neobrazloženosti i ne konkretiziranja nije niti ispitala.
9. Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, okrivljenica ističe da prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne nije dovoljno cijenio sve olakotne okolnosti na strani okrivljenice te je trebao primjenom odredbe čl. 37. PZ-a ublažiti novčanu kaznu ispod posebno propisanog minimuma. Međutim, ukazuje se žaliteljici da je prvostupanjski sud okrivljenici za počinjeni prekršaj primjenom navedene odredbe ublažio novčanu kaznu i to znatno ispod posebno propisanog minimuma novčane kazne propisane za predmetni prekršaj za koji je propisana novčana kazna od 10.000,00 do 15.000,00 kuna. Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenice, ovaj sud smatra da je novčana kazna u iznosu od 6.000,00 kuna primjerena stupnju krivnje, težini djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. PZ-a te je primjerena i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.
10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, s obzirom na složenost i trajanje postupka.
11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 5. svibnja 2022.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Goranka Ratković, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 4 otpravaka: za spis, okrivljenicu, branitelja i tužitelja.
