Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-322/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. K., OIB: …, iz S. P., zastupanog po punomoćnici L. R., odvjetnici iz O. D. L. & R. d.o.o., protiv tuženika H. M. d.o.o. za izdavačku djelatnost, OIB: …, Z., zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz O. D. H. & P. d.o.o. Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj 9 Pn-12/2020-19 od 30. studenog 2020., 5. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I.) Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj 9 Pn-12/2020-19 od 30. studenog 2020. godine.

II.) Tužitelju se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj 9Pn-12/2020-19 od 30. studenog 2020. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja D. K. iz S. P., kojim je traženo da se naloži tuženiku H. M. d.o.o. za izdavačku djelatnost, Z., da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 45.000,00 kn, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate po godišnjoj stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena kao i da mu nadoknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate, po godišnjoj stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena (točka I. izreke).

1.1.) O troškovima postupka odlučeno je na način da je tužitelju naloženo da tuženiku isplati iznos od 5.625,00 kn (točka II. izreke).

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva i dosudom tužitelju parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Predmet spora je novčana tražbina naknade neimovinske štete u iznosu od 45.000,00 kuna zbog povrede prava osobnosti prouzročene, prema navodima tužbe, iznošenjem po tužitelja neistinitih, senzacionalističkih i degradirajućih informacija u članku objavljenom dana 20. studenog 2019. godine na internetskom portalu ….hr, čiji je nakladnik tuženik.

5.1.) Pri postavljanju navedenog zahtjeva tužitelj je tvrdio da mu je povrijeđeno pravo osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo time:

- što je u naslovu objavljenog članka nazvan „lokalnim šerifom“, jer to sa sobom nosi negativnu konotaciju te predodžbu o osobi koja provodi samovolju;

- što je u naslovu članka nazvan „osebujnim načelnikom koji je tužio mrtvog čovjeka“, jer to ne odgovara istini te je napisano jedino sa svrhom da ga se degradira i prikaže u negativnom kontekstu;

- što je u samom članku netočno navedena njegova izjava „da je zadaća općine samo uređenje komunalne infrastrukture, a da o nekim drugim investicijama ni ne maštaju“; - što je u članku neistinito navedeno da oporba svako malo traži njegov opoziv kao načelnika i;

- što je članku napisao „da mu je još preostala samo načelnička fotelja u kojoj može uživati do isteka mandat“, čime je on prikazan kao politički uhljeb.

6.) Raspravljajući sporna pitanja da li u konkretnom slučaju postoje pretpostavke odštetne odgovornosti u smislu odredbi čl.21. Zakona o medijima (NN broj 59/04., 84/11., 81/13. – dalje: ZM), sud prvog stupnja je na temelju predloženih i izvedenih dokaza utvrdio slijedeće važne činjenice:

- da je tužitelj načelnik O. R. neprekidno od 2009. godine te da mu je trenutno u tijeku treći mandat koji istječe 2021. godine;

- da je tuženik nakladnik internetskog portala ….hr, na kojem je dana 20. studenog 2019. godine objavljen sporni članak o tužitelju;

- da je tužitelj, prije podnošenja predmetne tužbe, uputio nakladniku i glavnom uredniku portala, zahtjev za ispravak objavljene informacije i ispriku, što je tuženik dopisom od 23. prosinca 2019. godine otklonio učiniti;

- da je sporni članak o tužitelju objavljen u okviru serijala pod naslovom „Lokalni Šerifi“, u kojem serijalu je pisano o čelnicima jedinica lokalne samouprave (načelnicima općina i gradonačelnicima) koji navedene političke funkcije obavljaju u svojim jedinicama kroz dulje vremensko razdoblje bez prekida;

- da je članak iz navedenog serijala o tužitelju, kao načelniku O. R., objavljen pod naslovom „Osebujni načelnik tužio mrtvog čovjeka, za volanom napuhao 1,77 promila, platio 70.000,00 kuna kazne pa dao znakovit odgovor: Zato služe dobri prijatelji i minus na kartici“;

- da je tuženik, na navedenom portalu a u okviru serijala pod nazivom „Lokalni Šerifi“, prije spornog članka o tužitelju, objavio i članke u kojima je popraćen politički rad i djelovanje i čelnika drugih jedinica lokalne samouprave;

- da je autor portala sporni članak o tužitelju, jednako kao i ostale članke iz serijala, pisao na temelju već objavljenih informacija u člancima na lokalnim portalima (za tužitelja na danica.hr, podravski.hr, drava.info) o političkom djelovanju tužitelja kroz razdoblje unatrag desetak godina, koje informacije nisu niti povućene niti demantirane kao neistinite;

- da je cijeli serijal, pa u okviru njega i sporni članak o tužitelju, rađen zbog povećanog interesa javnosti za političko djelovanje i rad čelnika svojih jedinica lokalne samouprave;

- da tužitelj nije podnio tužbu protiv mrtve osobe, kako bi se to moglo zaključiti iz naslova spornog članka, već je tijekom trajanja mandata načelnika O. R. pokrenuo privatnu parnicu za naknadu štete protiv žive osobe, tj. protukandidata s provedenih izbora, koji je tijekom parnice umro pa je taj postupak nastavljen protiv njegovih zakonskih nasljednika;

- da je O. R. tijekom tužiteljevih načelničkih mandata bila fokusirana na uređenje i poboljšanje objekata komunalne infrastrukture, i da je tužitelj za internetski portal drava.info dao izjavu „da oni u O. R. nisu opterećeni otvaranjem industrijskih pogona“;

- da je tijekom obnašanja načelničke funkcije 2018. godine imao prometnu nezgodu zbog vožnje u alkoholiziranom stanju, kojom prilikom je napuhao 1,77 promila;

-da je pored načelničke funkcije obavljao i poslove direktora veterinarske stanice te da je obavljao i funkciju predsjednika Upravnog vijeća Z. Z. J. Z. K.-K. Ž. za što je primao i naknadu, ali je na ime povrata te naknade zbog utvrđenog sukoba interesa u državni proračun uplatio iznos od 77.000,00 kuna;

- da je vezano za povrat navedenog iznosa za jedan lokalni portal izjavio „da tome služe prijatelji i minus na kartici“, i da je tijekom trajanja jednog mandata oporba zatražila njegovu ostavku.

6.1.) U ocjeni navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja polazi, prije svega, od stava da da sam pojam „lokalni šerif“, kojim je nazvan cijeli serijal članaka o čelnicima lokalne vlasti a ne osoba tužitelja, ne izaziva negativnu konotaciju da je nužno riječ o osobi koja provodi samovolju mimo zakona na području svoje općine, a uzimajući pri tome u obzir i povijesni aspekt tog pojma, jer je šerif bio najviši upravni ili sudski službenik mjesta (u Engleskoj, Sjevernoj Irskoj, SAD, Novom Zelandu, Australiji) koji je morao imati i moralne osobine budući je skrbio za javni red i provođenje zakona na svojem području, a pored toga, polazi i od stava da je tužitelj, kao načelnik jedinice lokalne samouprave (općine) javna osoba, i da slijedom toga postoji i povećani interes lokalne javnosti za njegove aktivnosti, pa je izložen i sudu te javnosti, što uz pozitivne donosi neizbježno i negativne komentare, pa stoga on kao javna osoba mora biti spreman prihvatiti određene negativne reakcije javnosti ali i negativne vrijednosne sudove, koji ne podliježu dokazu istinitosti.

6.2.) Uvažavajući navedeno te vodeći računa u vrsti informacije – da je u pretežitom djelu riječ o vrijednosnim sudovima, da je postojao javni interes za njihovu objavu te da su u objavi članka korištene već objavljene informacije o tužitelju u lokalnim portalima, sud prvog stupnja ocjenjuje da je sporni članak objavljen bez pretenzija da se tužitelja degradira u očima javnosti te da je autor članka pri njegovu pisanju, a osobito u navodima koji su proizašli iz vrijednosnih sudova, postupao sukladno pravilima svoje profesije te u dobroj vjeri, i da je sporni članak pisan s namjerom da u njemu sadržane informacije pridonesu informiranosti građana o čelniku jedinice lokalne samouprave – općinskom načelniku, što je sve u skladu sa odredbom čl.3. Zakona o medijima (NN broj 59/04., 84/11., 81/13. – dalje: ZM) koja jamči slobodu izražavanja i slobodu medija, a koja obuhvaća osobito slobodu izražavanja mišljenja, slobodu objavljivanja informacija u cilju informiranja javnosti, što je opet zajamčeno i čl.38. Ustava Republike Hrvatske, a i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

6.3.) S obzirom na sve navedeno, sud prvog stupnja zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz čl.21.st.4. ZM, temeljem kojih tuženik kao nakladnik ne odgovara za štetu. To stoga jer su objavljene informacije utemeljene na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, da je poduzeo potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije te je postupao u dobroj vjeri, odnosno da su pojedine informacije proizašle iz vrijednosnih sudova autora, a njihovo je objavljivanje bilo u javnom interesu i da su informacije dane u dobroj vjeri, kako je to naprijed obrazloženo.

6.4.) Pored toga sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nije dokazao niti to da je upravo objavom informacija u predmetnom članku pretrpio neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti, to tim više što se u utuženom članku ne objavljuju nove informacije o tužitelju već se utuženi članak sastoji od informacija iz niza drugih članaka koji su prije obavljeni a bave se tužiteljem te od izjava koje je nesporno ranije dao sam tužitelj za različite portale. Čak kada bi se i prihvatile tužiteljeve tvrdnje o postojanju povrede prava osobnosti, sud prvog stupnja ocjenjuje da se u predmetnom slučaju nikako ne može raditi o takvoj povredi prava osobnosti koja bi, opravdavala dosuđivanje pravične novčane naknade u smislu odredbi čl.1100. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11.., 78/15. i 29/18.). a u vezi sa čl.21. ZM.

6.5.) Zbog svega navedenog sud prvog stupnja pobijanom presudom odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, i obvezuje tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

7.) Sporeći pravilnost i zakonitost navedene presude tužitelj ističe počinjenje bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, pri čemu u žalbi, osim što reproducira zakonsko određenje te bitne povrede, ne konkretizira niti argumentira u čemu se navedene bitna povreda ogleda. Stoga, ispitujući pobijanu presudu glede navedenog žalbenog razloga, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi niti jednu manjkavost, niti u samoj presudi, niti u postupku koji joj je prethodio, a zbog koje ne bi bilo moguće na valjan način ispitati pobijanu odluku i pravilnost primjene materijalnog prava. 7.1.) Isto tako, pri donošenju pobijane presude sud prvog stupnja nije učinio nit bilo koju drugu bitnu povredu postupka, na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl.365.st.2. ZPP-a.

8.) Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja, protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno utvrdio sve važne činjenice, i na njih je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. 8.1.) Naime, tužitelj u sporenju presude zbog naprijed navedenih žalbenih razloga, u bitnome ističe da je pogrešno utvrđenje suda da su sve informacije iz predmetnog članka već prethodno bile objavljene u lokalnim portalima – jer ni u jednom ranije objavljenom članku nije napisano da je tužitelj tužio mrtvu osobu, niti je u jednom ranijem članku nazvan lokalnim šerifom, ili da mu je još ostala jedino načelnička fotelja u kojoj može uživati do narednih izbora, ili da se o nekim investicijama u općini koju vodi ni ne mašta; ističe da pri ocjeni povećanog zanimanja javnosti za djelovanje tužitelja sud pogrešno tumači tužiteljevo svojstvo javne osobe, jer i javne osobe imaju, u skladu sa čl.7. ZM, pravo na zaštitu privatnosti, ugleda, časti i dostojanstva; da objavljene informacije ni u kojem slučaju nisu učinjene s namjerom informiranja javnosti već s namjerom njegova degradiranja i s ciljem da mu se povrijedi ugled i čast, pa se slijedom toga ne može prihvatiti zaključak o tome da je autor članka postupao u dobroj vjeri; da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio i protumačio izraz „lokalni šerif“ te je stoga bilo potrebno provesti vještačenje značenja navedenog izraza.

8.2.) Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

9.) Tužitelj u predmetnoj parnici tuži naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo, i to zbog informacija sadržanih u članku objavljenom u mediju – na internetskom portalu čiji je nakladnik nesporno tuženik, slijedom čega se, pri odlučivanju o odštetnoj odgovornosti, postojanju i visini štete imaju primijeniti, prije svega, odredbe specijalnog propisa – ZM, a potom i opće odredbe obveznog prava sadržane u ZOO/05.

9.1.) U smislu navedenog, odredbom čl.21.st.1. i st.3. ZM je propisano da nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim zakonom, i da se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Odredbom čl.22.st.1. istog zakona je pak propisano da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.

9.2.) Nadalje, odredbom čl.1100.st.1. ZOO/05 propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

10.) Kada je riječ o zahtjevu za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo fizičke osobe zbog potencijalno štetnih informacija objavljenih u medijima, tada se u suštini radi o sporu u kojem se sukobljavaju dva jednako vrijedna prava – s jedne strane, pravo tužitelja na zaštitu privatnosti, časti, ugleda i dostojanstva, a s druge, pravo tuženika kao nakladnika na slobodu izražavanja. Riječ je o pravima istog ranga koja načelno uživaju istu zaštitu ne samo temeljem odredaba čl.3. i čl.7. ZM, već i temeljem odredaba čl.35. i čl.38. Ustava Republike Hrvatske (NN broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14.), kao i temeljem čl.8. i čl.10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN - Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99.).

10.1.) Stoga je i u ovom postupku u kojem tužitelj potražuje naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo, kao dijela prava privatnosti, a koja je šteta nastala objavom informacija u mediju (internetskom portalu), bilo nužno ocijeniti je li u sukobu između navedenog prava tužitelja i prava nakladnika na slobodu izražavanja pretežnije jedno ili drugo pravo pri čemu je nužno naći razumnu ravnotežu između ta dva prava. Pri razrješenju tog sukoba potrebno je imati na umu jedno od temeljnih pravnih načela, a to je da se uporabom jednog prava ili slobode ne smije ugroziti ili ukinuti neko drugo pravo i sloboda, nego se svako pravo i sloboda u određenoj mjeri ograničuje kako bi opstalo i ono drugo pravo ili sloboda. Stoga navedeno „balansiranje“ između dvaju sukobljenih prava istog ranga, nameće sudovima određene kriterije koji omogućuju objektiviziranje ocjene o tome koje je od suprotstavljenih prava pretežnije u okolnostima svakog pojedinog slučaja – a riječ je o kriterijima koji su nastali u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (primjerice, Axel Springer SE i RTL Televizija GMBH protiv Njemačke, zahtjev broj 54105/12; Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije, zahtjev broj 20981/10 od 17. travnja 2014.), i koji su prihvaćeni i u praksi Ustavnog suda RH (primjerice, U-III- 2588/2016 od 8. studenoga 2016., U-III-1898/2018 od 14. studenoga 2019.).Tako je prilikom vaganja suprotstavljenih prava načelno nužno voditi računa o slijedećim kriterijima: doprinosu izražavanja raspravi od javnog interesa, ulozi i funkciji osobe i prirodi aktivnosti koje su predmet objave u medijima, prethodnom ponašanju osoba u pitanju, sadržaju, obliku i posljedicama objavljivanja, okolnostima i kontekstu u kojima su objavljene informacije, metodi kojom su podaci o osobi pribavljeni i njihovoj točnosti, kao i o povredi i težini sankcije.

10.2.) U svezi naprijed navedenog vrednovanja treba reći da je kroz sudsku praksu i Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda RH prihvaćen i pravni stav prema kojem granice u kojima se ostvaruju prava na slobodu izražavanja s obzirom na prihvatljivost javne kritike moraju biti šire u odnosu na političare i druge javne osobe nego za privatne osobe, šire u odnosu na državne dužnosnike, službenike i namještenike kad se one odnose na poslove i svojstvo koje te osobe imaju nego za privatne osobe i moraju biti u ravnoteži s predmetom rasprave o političkim i/ili drugim javnim pitanjima s očekivanim razumnim, opravdanim i legitimnim javnim interesima. Javne i političke osobe, a takva osoba je i tužitelj iz predmetne parnice, moraju biti spremne na kritiku novinara i medija, i to sa šireg i obuhvatnijeg aspekta nego privatne osobe, ali povezano uz njihove javne funkcije i dužnosti te izvršavanje poslova zbog njihove realizacije, a napose zbog višeg stupnja zainteresiranosti šire javnosti. Svako uključivanje pojedinca u javnu arenu ili javnu raspravu, već samo po sebi služi za određivanje kriterija snošljivosti koje on mora imati prema kritici kao sredstvu ostvarivanja prava na slobodu izražavanja.

11.) Uvažavajući naprijed navedeno te sve okolnosti predmetnog slučaja – a osobito činjenicu da je tužitelj javna politička osoba za čiji rad zasigurno postoji povećani interes javnosti, činjenicu da je u spornom članku pisano o tužitelju kao javnoj osobi i u svezi sa obavljanjem njegove javne funkcije načelnika općine, kao i način na koji je predmetni članak pisan – ovaj sud drugog stupnja, kao pravilno, prihvaća utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda da niti jedna informacija sadržana u predmetnom članku, a na koje upire tužitelj u tužbi te tijekom postupka, po svojem sadržaju nije podobna da kod tužitelja kao javne političke osobe prouzroči povredu prava osobnosti, a napose ne takvu koja bi, u smislu citiranih zakonskih odredbi, opravdavala mu dosudu naknade neimovinske štete.

11.1.) Ovaj sud drugog stupnja prihvaća utvrđenje i stav suda prvog stupnja o značaju izraza "lokalni šerif", odnosno da uz taj izraz ne moraju nužni ići negativne konotacije kako to smatra tužitelj. Osim toga, u predmetnom članku tim izrazom nije nazvan sam tužitelj, već navedeni izraz predstavlja naslov cijelog serijala pod kojih su pisani članci o dugovječnim čelnicima jedinica lokalnih samouprava – odnosno o čelnicima koji vode svoje lokalne jedinice (općine i gradove) dulji niz godina bez prekida. Iz stanja predmetnog spisa sasvim izvjesno proizlazi da su pod tim nazivom, i prije i poslije predmetnog članka o tužitelju, objavljeni članici i o drugim načelnicima općina, odnosno gradonačelnicima. S obzirom na sve to, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi se o informaciji koja dovodi do povrede prava osobnosti tužitelja kao javne osobe u funkciji načelnika općine.

11.2.) Informacija tekstu objavljenog članka, u kojoj se navodi da se u O. R. koju vodi tužitelj kao načelnik "ne razmišlja o nekim investicijama", temelji se na stvarnoj izjavi tužitelja koju je, prema navodima njegova stranačkog iskaza, dao prije nastanka i objave predmetnog članka te koja je objavljena na portalu drava.info, i u kojoj je on, na pitanje o investicijama na području O. R., izjavio da on kao načelnik nije opterećen razvojem industrijskih pogona. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ni u činjeničnoj tvrdnji autora a koja glasi "Riječ je o poljoprivrednom kraju, a glavna zadaća općine je uređenje komunalne infrastrukture, o nekim investicijama i ne maštaju", te koja je navedena u članku uz prenesenu izjavu tužitelja objavljenu u portalu drava.info koju tužitelj ne spori, nema ništa uvredljivo čime bi se štetilo tužiteljevoj časti, ugledu i dostojanstvu. Isto važi i za činjeničnu tvrdnju u kojoj se navodi da "teško da je prošao i jedan mandat da oporba nije zatražila njegovu ostavku", a imajući u vidu da je i sam tužitelj u svojem stranačkom iskazu priznao da je oporba tijekom jednog (od dva protekla i jednog u tijeku) mandata tražila njegovu ostavku, i imajući u vidu da je navedeno legitimno pravo i način političke borbe.

11.3.) Što se pak tiče navoda "….pa mu je jedina fotelja ostala ona načelnička. U njoj može uživati barem do idućih izbora", isti su u članku navedeni u svezi sa iznesenom informacijom da je ranije, pored funkcije načelnika općine, obnašao i funkciju predsjednika Upravnog vijeća Z. Z. J. Z. u K. te dužnost direktora V. S. K. (čiji je suvlasnik) sa kojeg mjesta se je povukao zbog sukoba interesa. Dakle, navedeni navod "da može uživati u fotelji načelnika do slijedećih izbora" može se smatrati vrijednosnim sudom autora članka, u kojem on izražava svoj stav o radu tužitelja kao načelnika, istinitost kojeg nije dokaziva, niti se isti može smatrati pretjeranim s obzirom na činjenice iz kojih je autor izveo takav sud.

11.4.) U naslovu predmetnog članka, u dijelu u kojem je navedeno "tužio je mrtvog čovjeka", iznesena je činjenična tvrdnja koja doista ne odgovara istini – što konačno proizlazi i iz samog teksta autora članka, gdje je jasno navedeno da je tužitelj tužio svoga protukandidata na lokalnim izborima za načelnika radi naknade štete, da je tužbu protiv njega podnio za njegova života, dakle, da je stvarno tužio živu osobu koja je tijekom parnice umrla pa je ta parnica nastavljena protiv njegovih zakonskih nasljednika u svojstvu tuženih. Dakle, zbog činjenice da je tužitelj pokrenutu parnicu nastavio i nakon smrti osobe tuženika – što se i navodi u samom članku, u naslov članka je svjesno ili nesvjesno stavljena tvrdnja da je "tužio mrtva čovjeka", što ne odgovara ni istini niti sadržaju samog članka. Međutim, neovisno od toga što ovaj navod u naslovu članka predstavlja činjeničnu tvrdnju koja ne odgovara istini, nema takav značaj i težinu koji bi povrijedio ni čast ni ugled tužitelja, to tim više što i sam autor u tekstu članka pojašnjava pravo stanje stvari, odnosno navodi ono što stvarno odgovara istini.

12.) Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda povodom pisanja i objave predmetnog članka – je prikaz funkcioniranja javne lokalne vlasti kroz osobu njenog čelnika, za što je javnost, prije svega na lokalnoj razini, zasigurno zainteresiran. S obzirom na to, i s obzirom na to da javne političke osobe nisu imune na kritiku i kontrolu te da, osim u slučaju teških štetnih napada koji su u osnovi neutemeljeni, mogu biti podvrgnuti širim granicama prihvatljive kritike od običnih građana, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za pružanje zaštite njegova dostojanstva, ugleda i časti, došlo bi do neopravdanog narušavanja pravične ravnoteže između dvaju suprotstavljenih prava na štetu zajamčene slobode mišljenja i izražavanja. Slijedom toga, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz naprijed navedenih i citiranih zakonskih odredbi kada je u cijelosti odbio postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, pa tužitelj neutemeljeno tome prigovara izjavljenom žalbom.

13.) Budući da tužitelj nije uspio u sporu pravilna je i odluka suda prvog stupnja, kojom je on obvezan da, u skladu sa odredbom čl.154.st.1. ZPP-a, naknadi tuženiku cjelokupni trošak koji je, u skladu sa odredbo čl.155. ZPP-a, utvrđen potrebnim za vođenje ove parnice.

14.) Zbog svega izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu

15.) Budući da tužitelj nije uspio sa žabom ne pripada mu pravno na trošak njenog izjavljivanja, pa mu isti nije niti dosuđen.

Bjelovar, 5. svibnja 2022.

Sudac

Antun Dominko