Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Ex. Vojarna Sv. Križ, Dračevac

Poslovni broj: Pr-722/18-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Snježani Cvitanović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. M., M., O.:

…, zastupan po punomoćniku A. Š., odvjetniku u T., protiv

tuženika S. C. T. d.o.o., T., O.:

…, zastupano po punomoćniku N. B., odvjetniku u S., radi

utvrđenja i dr., nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. ožujka 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja A. Š. i punomoćnika tuženika N.

B., po objavi dana 4. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se spram tuženog ad. 1. S. T. d.o.o. O.: …, T., da Odluka o izvanrednom otkazu br

9/18 Ugovora o radu br 1091/10 od 16.08.2010. sklopljenog na neodređeno vrijeme nije dopuštena odnosno da otkaz nije dopušten, te da radni odnos tužitelja S. M., M., O.: … nije prestao danom

dostavljanja Odluke o izvanrednom otkazu br 9/18 od 16.07.2018.

II. Nalaže se tuženiku S. T. d.o.o. O.: …, T., da tužitelja S. M. vrati na radno mjesto na kojem je

radio prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu br 9/18 od 16.07.2018. u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku S. T. d.o.o. O.: …., T., da tužitelju S. M. isplati naknadu mjesečne bruto

plaće u iznosu od 4731,38 kn za svaki mjesec počevši od 1.08.2018. pa sve do povratka na posao, podredno do zaključenja glavne rasprave, sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos naknade mjesečne bruto plaće teče od 15. dana idućeg mjeseca do isplate po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. ZOO-a i određuje se uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Dužan je tuženik naknaditi troškove ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos presuđenog troška teče od presuđenja pa do isplate.“

II. Nalaže se tužitelju u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (dvijetisućepestokuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se sa više zatraženim iznosom parničnog troška od 27.742,50 kn tuženik odbija.

r i j e š i o  j e

I.Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere koji glasi:

„ Nalaže se tuženiku S. T. d.o.o. O.: …, T., da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelja S.

M. privremeno do okončanja spora vrati na radno mjesto na kojem je radio prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu br 9/18 od 16.07.2018.“, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj S. M. je ovom stvarno i mjesno nadležnom sudu dana 24. kolovoza 2018. podnio tužbu protiv H.B. T. d.o.o., radi utvrđenja i dr., u

kojoj navodi da mu je tuženik izvanredno otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1091/10 od 16. kolovoza 2010. (dalje u tekstu: ugovor o radu), nakon čega se tuženiku obratio sa zahtjevom za zaštitu prava radnika – zahtjevom za povrat na posao i zahtjevom za isplatu osobnog dohotka u bruto iznosu, međutim da tuženik na zahtjev tužitelja nije odgovorio. Tužitelj osporava zakonitost otkaza navodeći da je tuženik u svom internom postupku pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo, pa da zbog toga izvanredni otkaz koji je tuženik uputio tužitelju nije osnovan i zakonit. Dalje navodi da do donošenja sporne odluke tuženik nije imao nikakve primjedbe na rad tužitelja. Smatra da je odluka tuženika nagla i da je nepravedno optužen bez provođenja postupka u smislu kršenja javnog reda i mira, kao i po pitanju utvrđenja krivice da bi on u sobi 807 u prenoćištu K. galamio tri dana prije 2. srpnja 2018., a toga dana da bi bacio stolicu kroz prozor. Dalje navodi da se taj događaj zbio u sobi 807 u kojoj su odsjedali H. K. i J. V., te da on nema nikakve veze s tim događajem. Ističe da ni tuženik ni prenoćište K. nisu protiv njega podnijeli nikakvu prijavu za remećenje kućnog reda ili javnog reda i mira, odnosno da se ne vodi nikakav prekršajni postupak u kojem bi se utvrdila krivnja za predmetni događaj, te da on tuženiku nije nanio nikakvu štetu po pitanju ugleda jer on nije bacio stolicu kroz prozor niti je galamio uzastopce tri dana prije. Navodi da su za ovaj događaj isključivo odgovorne osobe koje su odsjedale u sobi 807, a to su H. K. i J.

V., koji da su njega optužili jer je on najmlađi, a kako bi opravdali sebe i svoje ponašanje. Otvorio je bolovanje 3. srpnja 2018., o čemu je upoznat i tuženika, a njegovo liječenja traje i danas te neprestano ide na fizikalnu terapiju. Naposljetku navodi da nije uzrokovao nikakvu štetu tuženiku kao poslodavcu svojim ponašanjem na radnom mjestu, pa da odnos između njega i tuženika nije narušen te se želi vratiti na posao i raditi. Slijedom svega navedenog predlaže sudu da donese presudu kojom će utvrditi da je nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu br. 9/18 od 16. srpnja 2018. (dalje u tekstu: sporna odluka) koju je tuženik dao tužitelju, pa da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, zatim naložiti tuženiku vraćanje tužitelja na rad, te naložiti tuženiku isplatiti tužitelju naknade plaće za svaki mjesec od 1. kolovoza 2018. pa do vraćanja tuženika na rad, u iznosu od 4466,60 kn mjesečno, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i naložiti tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak. Također, predlaže sudu da donese privremenu mjeru kojom će naložiti tuženiku da tužitelja vrati na rad do okončanja parničnog postupka.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu od dana 14. rujna 2018. prigovara vrijednosti predmeta spora kako je to tužitelj označio kao suviše visoko određenom te mu nije jasno kako je tužitelj došao do navedenog iznosa, obzirom da se u ovom predmetu radi o radnom sporu radi utvrđivanja zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu te predlaže sudu da vrijednost predmeta spora utvrdi u primjerenom iznosu. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu br. 1091/10 od 16. kolovoza 2010. a koji je tužitelj sklopio sa B. d.d., nakon čega da je temeljem Ugovora o prijenosu gospodarske cjeline sklopljenog između društva B. d.d. i društva H.B. T. d.o.o. došlo do prijenosa ugovora o radu tužitelja na tuženika

kao novog poslodavca dana 1. studenoga 2017. Tuženik kao poslodavac je tužitelja kao radnika uputio na rad na terenu u tvrtku P.P.C. B. d.o.o. (C.) te mu je osigurao i plaćao smještaj u prenoćištu K.. Dalje navodi da je tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu zbog toga što je tužitelj za vrijeme rada na terenu, u kojem periodu mu je tuženik kao poslodavac osigurao i plaćao smještaj, bacio stolicu kroz prozor s osmog kata prenoćišta, čime da je ne samo naštetio ugledu i časti poslodavca, već da je isto imalo za posljedicu poremećaje u procesu rada tuženika jer je zbog predmetnog događaja otkazan daljnji smještaj dvojici radnika, čime je bilo dovedeno u pitanje uredno ispunjenje ugovorne obveze tuženika prema društvu P.P.C. B. d.o.o., radi ispunjenja koje obveze su radnici i bili na terenskom radu, te je radi ispunjenja obveze tuženik morao uputiti druge radnike na terenski rad i to baš u trenutku kada su mu bili potrebni u T. radi obavljanja poslova oko porinuća broda Nov. 344. O predmetnom događaju tuženik je obaviješten od prenoćišta K. dana 27. lipnja 2018. putem e-maila u kojem je navedeno da je kroz prozor sobe 807 s osmog kata prenoćišta bačena stolica, da na svu sreću nitko nije stradao, te je zatraženo da radnici tuženika napuste prenoćište. Po primitku te obavijesti tuženik je odmah proveo disciplinski postupak protiv radnika koji je odsjedao u sobi 807, K. H., a budući da iz izjave tog radnika došao do saznanja da bi stolicu bacio tužitelj, pokrenuo je disciplinski postupak protiv tužitelja, nakon čega je provedeno suočavanje radnika K. H. i tužitelj, o čemu je sastavljen zapisnik koji je tužitelj potpisao. Iz zapisnika o suočenju proizlazi da je radnik H. K. izjavio da je na svoje oči vidio kako je tužitelj bacio stolicu kroz prozor i da je ista bačena negdje iza 22,30 sati, dok je tužitelj izjavio da se zbog velike količine alkohola ničega ne može sjetiti, pa su stoga navodi tužitelja iz tužbe da on nije bacio stolicu paušalni i dani isključivo radi prikrivanja i otklanjanja odgovornosti. Zbog svega navedenog tuženik je izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika i nastavak radnog odnosa više nije moguć. Tuženik je dana 3. srpnja 2018. saznao za činjenicu da je upravo tužitelj bacio stolicu te je prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužitelju proveo postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom koji ima prava i obveze radničkog vijeća i to dana 6. srpnja 2018. te se sindikalni povjerenik s tim suglasio budući da se nije očitovao u roku 5 dana od primitka obavijesti. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaća navodi da je isti neosnovan prije svega jer je odluka o otkazu zakonita i osnovana, pa u tom dijelu osporava osnovu i visinu. Slijedom svega navedenog predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku parnični trošak.

3.Tužitelj je podneskom predanim na raspravi dana 29. studenoga 2018. preinačio tužbeni zahtjev tako da sada traži da sud donese presudu kojom će utvrditi da je nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu br. 9/18 od 16. srpnja 2018. koju je tuženik dao tužitelju, pa da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, naložiti tuženiku vraćanje tužitelja na rad, naložiti tuženiku isplatiti tužitelju naknade mjesečne bruto plaće za svaki mjesec od 1. kolovoza 2018. pa do vraćanja tuženika na rad, podredno do zaključenja rasprave, u iznosu od 4731,38 kn mjesečno, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i naložiti tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak. Također, predlaže sudu da donese privremenu mjeru kojom će naložiti tuženiku da tužitelja vrati na rad do okončanja parničnog postupka.

3.1. U istom podnesku tužitelj je naveo da je tuženik prekoračio rok od 15 dana za podnošenje izvanrednog otkaza ugovora o radu, jer da tuženiku taj rok počinje teći od saznanja za činjenice, odnosno vjerojatnosti i opravdanosti sumnje da je radnik počinio povredu radne obveze, a koji rok počinje teći od 27. lipnja 2018. jer je tuženik tog dana saznao za ponašanje radnika, a o čemu svjedoči e-mail te odluka poslodavca da povuče radnike i pokrene postupak protiv istih. Kako je tuženik saznao za predmetni događaj 27. lipnja 2018., a sporna odluka donesena je 16. srpnja 2018., a odjava radnika provedena 25. srpnja 2018., da je tuženik prekoračio rok od 15 dana za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju. Dalje je naveo da je radničko vijeće dužno u roku 5 dana dostaviti očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavca, a da je u konkretnom slučaju to učinio sindikalni povjerenik kojeg plaća poslodavac. Također je naveo da mu poslodavac nije omogućio da se brani u provedenom postupku.

4. Tuženik je na ročištu dana 29. studenog 2018. izjavio da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva. Međutim, na temelju čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku („NN“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07,

84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu ZPP), sud je dopustio preinaku jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama budući da je uvidom u platne liste tužitelja utvrđeno da je u mjesecu svibnju 2018. bruto plaća tužitelja glasila na iznos koji odgovara iznosu koji je tužitelj označio u preciziranom tužbenom zahtjevu.

5. Tužitelj je u podnesku od dana 10. lipnja 2019. istaknuo da je radio u tvrtki C. iz B. kojoj je tuženik ustupio svoje radnike, između ostalog i tužitelja. Navodi da za takav ustup nije postojala suglasnost tužitelja, kao i to da ugovor o radu tužitelja ne sadrži nikakve odredbe o ustupu. Dalje navodi da ustupljeni radnici tuženika nisu bili osposobljeni za obavljanje poslova koji spadaju u djelatnost društva C. iz B., pa da nije ni mogao dobiti izvanredni otkaz.

6. Podneskom od dana 30. listopada 2021. tuženik je obavijestio sud da je H. T. d.o.o. pripojena društvu S.C. T. d.o.o. te je

doneseno rješenje o upisu brisanja društva H.B. T. d.o.o.

Stoga predlaže da se postupak prekine i nastavi u odnosu na S. T.

d.o.o. , OIB: …, T..

6.1. Sud na raspravi održanoj dana 1. prosinca 2021., sukladno čl. 212. i čl. 215. st. 1. ZPP-a, rješenjem prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari u odnosu na H.B. T. d.o.o. i nastavio postupak po novooznačenom tuženiku S.C. T. d.o.o.

7. Sukladno navedenom rješenju tužitelj je podneskom od dana 28. siječnja 2022. konačno odredio tužbeni zahtjev na način da je kao tuženika označio SC

T. d.o.o. Tužitelj je istaknuo da je očito da je svjedok A. B. kao sindikalni provjerenik s pravima i obvezama radničkog vijeća primio obavijest o savjetovanju prije donošenja sporne odluke s prijedlogom te odluke, a da se na istu nije mogao očitovati budući da je iz interne dostavne knjige koju je tuženik priložio vidljivo da su sindikalni povjerenici dana 10. srpnja 2018. svojim potpisom potvrdili primitak obavijesti, koji datum pada na utorak, pa da posljednji dan rok od 5 dana za očitovanje pada na dan 15. srpnja 2018., koji dan pada na nedjelju, a slijedom čega da rok ističe prvi sljedeći radni dan - 16. srpnja 2018. Dalje navodi da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju poslana dana 16. srpnja 2018., kada još nije istekao rok za očitovanje sindikalnog povjerenika, pa da je stoga tuženikova odluka o izvanrednom otkazu preuranjena.

8. Predmet ovog parničnog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja protiv tuženika radi utvrđena da je Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu br. 9/18 od 16. srpnja 2018. koju je tuženik donio spram tužitelja nedopuštena, kondemnatorni zahtjev tužitelja protiv tuženika kojim zahtijeva vraćanje na rad, kondemnatorni zahtjev tužitelja protiv tuženika na isplatu naknade plaće za svaki mjesec počevši od 1. kolovoza 2018. pa do vraćanja tuženika na rad zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i kondematorni zahtjev tužitelja protiv tuženika za određivanje privremene mjere vraćanja tuženika na rad do okončanja ovog parničnog postupka.

9. U dokazne svrhe sud je pregledao priložene isprave i to: obraćun plaće tužitelja za mjesec srpanj i svibanj 2018. (list 5-7 spisa), Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu br. 9/18 od 16. srpnja 2018. (list 8-11 spisa), zahtjev za zaštitu prava radnika od 25. srpnja 2018. i dopuna tog zahtjeva od dana 3. kolovoza 2018. (list 12-14 spisa), Ugovor o radu 1091/10 od 16. kolovoza 2010. (list 19 spisa), Dodatak II Ugovora o prijenosu gospodarske cjeline od 20. prosinca 2013. (list 20-25 spisa), Obavijest o prenošenju Ugovora o radu na novog poslodavca (list 26 spisa), Odjava na HZMO sa B. d.d. (list 27 spisa), Prijava na HZMO na H.B. T. d.o.o. (list 28 spisa), e-mail od 27. lipnja 2018. s privitkom –

fotografijama bačene stolice (list 29-32 spisa), zapisnika o suočavanju od 3. srpnja 2018. (list 33 spisa), dopis 59/18 od 6. srpnja 2018. sa privitkom (prijedlog odluke o izvanrednom otkazu) sa preslikom prijemne knjige (list 34-37 spisa), Povratnice – Obavijesti o prijmu/uručenju/isplati/upisu (list 41 spisa), liječničku potvrdu o bolovanju (list 45 spisa), potvrdu HZMO-a o prijavi i odjavi tužitelja (list 46-47 spisa), upozorenje na kršenje obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkazivanja ugovora o radu od 19. siječnja 2016. (list 55 spisa), dopis P. I., P. B. od 13. veljače 2019. (list 59 spisa), izvadak iz sudskog registra C.

B. d.o.o. (list 69-70 spisa), Potvrda PU, P.U. S.,

I. T. o visini dohotka i primitaka 13. veljače 2019. (list 81-82 spisa),

službena zabilješka PU SC, P. T.

od 12. listopada 2020. (list 95 spisa), službena zabilješka PU SC, P.P. T. od 3. studenog 2020. (list 98 spisa), saslušani

su svjedoci S. S. (list 60 spisa), D. D. (list 61 spisa), M. R. (list 65 spisa), K. B. (list 78 spisa), A. B. (list 135 spisa), I. S. (list 142

spisa), saslušan je tužitelj S. M. (list 66 spisa).

9.1. Sud je odbio prijedlog tuženika da se od sind. M. H. pribavi podatak o tome jesu li se očitovali na namjeravanu odluku o otkazu kao što je i odustao od izvođenja dokaza saslušanjem predloženog svjedoka H. K., kao suvišnim

10. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

11. Tijekom postupka sud je utvrdio sljedeće među strankama nesporne činjenice :

- da je tužitelj bio zaposlenik B. d.d., kao i da je došlo do prijenosa gospodarske cjeline sa B. d.d. na tuženika, na temelju kojeg prijenosa su na tuženika kao novog poslodavca preneseni svi ugovori o radu radnika koji su u tom trenutku bili zaposleni kod B. d.d., pa tako i ugovor o radu tužitelja, tako da je dana 30. lipnja 2017. prestao radni odnos tužitelja sa B. d.d., a s danom

1. srpnja 2017. započeo radni odnos tužitelja s tuženikom kao novim poslodavcem, navedeno proizlazi iz Ugovor o radu 1091/10 od 16. kolovoza 2010., Dodatka II Ugovora o prijenosu gospodarske cjeline od 20. prosinca 2013., Obavijesti o prenošenju Ugovora o radu na novog poslodavca, Odjave na HZMO sa B. d.d., Prijave na HZMO na H.B. T., kao i navoda samih

stranaka,

- da je tužitelj, zajedno s ostalim radnicima, bio upućen na rad na teretu u P.P.C. B. (C.), kao i da im je tuženik kao poslodavac za tu svrhu osigurao i plaćao smještaj u prenoćištu K.,

- da je tužitelj pravodobno podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava, na koji zahtjev tuženik nije odgovorio, te je potom tužitelj pravodobno zahtijevao zaštitu povrijeđenog prava pred ovim sudom, u skladu s čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu („NN“, broj: 93/14, 127/17, dalje u tekstu: ZR), navedeno proizlazi iz

Povratnice – Obavijesti o prijmu/uručenju/isplati/upisu, zahtjev za zaštitu prava radnika od 25. srpnja 2018. i dopune tog zahtjeva od dana 3. kolovoza 2018.

12. Među strankama je sporno:

- je li tuženik u roku dao tužitelju izvanredni otkaz ugovora o radu, sve u smislu odredbe člankka 116. ZR-a,

- je li tuženik postupio sukladno odredbama čl. 150. ZR-a,

- je li izvanredni otkaz koji je tuženik dao tužitelju donesen iz dopuštenih razloga, odnosno je li tužitelj, ponašanjem opisanim o spornoj odluci, povrijedio obvezu iz radnog odnosa i je li ta povreda bila osobito teška, odnosno je li na strani tužitelja postoji druga osobito važna činjenica, tako da, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć,

13. Članak 116. st. 2. ZR-a propisuje da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. St. 2. istog članka propisuje da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

13.1. Članak 119. st. 2. ZR-a propisuje da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

13.2. Člankom 133. st. 1. ZR-a propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, dok je st. 2. tog članka propisano ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz st. 1. ovog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

13.3. Člankom 135. st. 3. ZR-a propisano je da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

13.4. Člankom 150. st. 1. ZR-a propisano je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, dok je st. 3. t. 2. istog članka propisano da se važnom odlukom, između ostalog, smatra osobito odluka o otkazu. Stavak 5. istog članka propisuje ako sporazumom poslodavca s radničkim vijećem nije drukčije određeno, radničko vijeće je dužno u roku od osam dana, a u slučaju izvanrednog otkaza u roku od pet dana, dostaviti svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavcu, dok je st. 6. propisano ako se radničko vijeće u roku iz st. 5. ne očituje o namjeravanoj odluci, smatra se da nema primjedbi i prijedloga.

13.5. Članak 153. st. 3. ZR-a propisuje ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane ovim Zakonom, osim prava iz čl. 164. st. 2. ovoga Zakona na imenovanje predstavnika radnika u organu poslodavca iz čl. 164. st. 1. ovoga Zakona.

14. Prema Odluci o izvanrednom otkazu Ugovora o radu br. 9/18 od 16. srpnja 2018. tuženik je tužitelju izvanredno otkazao Ugovor o radu br. 1091/10 od 16. kolovoza 2010. sklopljen na neodređeno vrijeme zbog osobito teške povrede radne obveze, odnosno osobito važne činjenice počinjene tako što je tužitelj za vrijeme rada na terenu (B.), iz prenočišta K., s osmog kata, kroz prozor sobe bacio hotelsku stolicu.

14.1. Iz obrazloženja odluke proizlazi da je poslodavac temeljem zaključenog Ugovora s tvrtkom P.P.C. B. (C.), tužitelja zajedno s ostalim radnicima, uputio na terenski rad, te mu je, uz plaću za redovan rad i pripadajuće dnevnice, plaćao troškove prijevoza te smještaja u prenoćištu K. u R.. Nadalje proizlazi da su nadležni rukovoditelji društva H. T. d.o.o. podnijeli prijavu br. 29/18 dana 2. srpnja 2018. jer iz saslušanja K. H. nedvojbeno proizlazi da je hotelsku stolicu kroz prozor sobe koja se nalazi na osmom katu bacio tužitelj. Prijavi je prethodio dopis (mail) od 27. lipnja 2018. upućen iz prenočišta K. u kojem se navodi da se gosti s osmog kata već nekoliko dana žale na stanare iz sobe 807, K. H. i V. J., a što je kulminiralo 27. lipnja 2018. kada su bacili kroz prozor razne predmete i hotelsku stolicu koji su mogli nekoga ozlijediti ili možda i gore (uz dopis su priložene fotografije bačene hotelske stolice na stepeništu prenoćišta), te im je zbog navedenog otkazan daljni boravak u prenoćištu. Nakon zaprimljenog dopisa tuženik je pokrenuo disciplinski postupak protiv K. H. jer je utvrđeno da drugi stanar sobe 807, V. J., te večeri nije bio u hotelu. U svojoj izjavi K. H. je naveo da su se svakodnevno družili on, tužitelj i J. V., a te večeri da su u sobi bili samo on i tužitelj, dok J. V. nije bio u hotelu. On da je otišao do dućana, a kada se vratio u sobu da je zatekao tužitelja. Izričito je tvrdio da on to nije učinio te da ne može sa sigurnošću tvrditi tko je to učinio, ali da pretpostavlja da je to učinio tužitelj budući da je on jedini bio u sobi. Potom je tuženik pokrenuo disciplinski postupak protiv tužitelja koji je u svojoj izjavi naveo da su tu večeri bili u sobi kod K., tužitelj je bio u toj sobi do 1-2 sata ujutro, do tada je sve bilo u redu, pjevali su, ali nitko nije bacio stolicu kroz prozor te mu nije poznato tko je to učinio, te izjavljuje da on nije bacio stolicu kroz prozor. S obzirom na izjave K. i tužitelja te činjenicu da su te večeri u sobi bili prisutni samo njih dvojica, dana 3. srpnja 2018. izvršeno je njihovo suočavanje. Na suočavanju K. je izjavio da se on zaklinje da je on na svoje oči vidio kako je tužitelj bacio stolicu kroz prozor te da je bačena iza utakmice oko 22,30 sati, a da je prvotna izjava bila isključivo usmjerena na zaštitu tužitelja. Tužitelj je prilikom suočavanja izjavio da je bio zamagljen od velike količine alkohola i ne sijeća se ničega. O provedenom suočavanju sastavljen je zapisnik kojeg su potpisali K. i tužitelj. Na temelju navedenog tuženik je nedvojbeno utvrdio da je upravo tužitelj počinio osobito tešku povredu radne obveze počinjene osobito važnom činjenicom – bacanjem hotelske stolice s osmog kata prenoćišta u kojem mu je smještaj plaćao tuženik. Zbog opisanog postupanja tužitelja da je tuženik izgubio povjerenje u istog jer osim što je svojim postupanjem nanio štetu ugledu tuženika, a što je utjecalo da prenoćište uskrati daljnji smještaj (dvojici radnika), dovedeno je u pitanje ispunjenje ugovorne obveze tuženika temeljem ugovora potpisanog s tvrtkom P.P.C. B. d.o.o. jer je tuženik, u trenutku pred porinuće broda Nov. 344, morao uputiti druge radnike u B., i to one radnike koji su trebali raditi na porinuću broda, te da zbog toga nastavak radnog odnosa više nije moguć. Uz naprijed navedeno da je tužitelj na suočavanju izjavio da je napustio B. i otvorio bolovanje, ali da o toj činjenici nije obavijestio tuženika kao poslodavca.

15. U zahtjevu za zaštitu prava radnika od 25. srpnja 2018. tužitelj je naveo da su sve prijave na njegovo ime netočne i neistinite. Sve prijave da su upućene na sobu 807 u kojoj su odsjedali H. K. i J. V., pa da su oni isključivo odgovorni za sve što se događalo u toj sobi, a da su tužitelja optužili kako bi opravdali svoje ponašanje u prenoćištu K. koje nije bilo primjereno jer su nekoliko dana galamili i lupali. Izjavio je da on nije bacio stolicu s osmog kata prenoćišta te da su ga K. i V. lažno optužili kao bi mu naštetili i prebacili krivnju na njega.

Zahtjevom traži da se sporna odluka stavi izvan snage i da ga se vrati na rad, a dopunom zahtjeva od dana 3. kolovoza 2018. traži da mu se isplati plaća u bruto iznosu za svaki mjesec od dana donošenja sporne odluke do dana povratka na rad.

16. Iz e-maila od 27. lipnja 2018. koji je prenoćište K. uputilo tuženiku proizlazi da su se već nekoliko dana gosti prenoćišta žalili na stanare iz sobe 807, K. H. i V. J., a sve je kulminiralo dana 27. lipnja 2018. kada su bacili kroz prozor razne predmete i hotelsku stolicu koji su mogli nekog ozlijediti ili možda i gore, kao i da su nastavili galamiti i lupati cijelu noć te tako ometali ostale goste koji su se ujutro požalili na njihovo ponašanje uz tvrdnju da to traje već nekoliko dana. Zbog grubog kršenja kućnog reda prenoćište K. im je otkazalo smještaj i zatražilo da napuste smještaj. U privitku e-maila nalaze se fotografije iz kojih je vidljivo da se dijelovi bačene hotelske stolice nalaze na stepeništu prenočišta.

16.1. Iz navedenog e-maila nesporno proizlazi da su stanari sobe 807 nekoliko dana grubo kršili kućni red tako što su galamili i lupali, a potom dana 27. lipnja 2018. bacili hotelsku stolicu kroz prozor sobe, kao i da je hotelska stolica bačena s osmog kata prenoćišta kroz prozor sobe te je ista pala na stepenište prenoćišta.

17. Iz zapisnika o suočavanju održanom dana 3. srpnja 2018. između K. H. i tužitelja zbog događaja u prenoćištu K. proizlazi da je tužitelj izjavio da je bio zamagljen od velike količine alkohola i ne sijeća se ničega, dok je K. H. izjavio da se zaklinje da je na svoje oči vidio da je tužitelj bacio stolicu kroz prozor, te da je stolica bačena iza utakmice negdje oko 22,30 sati, a da je prvotnu izjavu dao isključivo kako bi zaštitio tužitelja. Također, iz zapisnika proizlazi da su, osim K. H. i tužitelja, na suočavanju bili prisutni D. D., rukovoditelj radionice predmontaže, S. S., rukovoditelj pogona trup i predstavnik N. M. R., kao i da su svi prisutni potpisali zapisnik.

17.1. Dakle, iz navedenog zapisnika proizlazi da je K. H. vidio da tužitelj baca stolicu kroz prozor sobe, dok se tužitelj ne sjeća događaja zbog konzumacije velike količine alkohola.

18. Iz upozorenja na kršenje obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkazivanja ugovora o radu od 19. siječnja 2016. proizlazi da je tužitelj u tijeku prosinca 2015. neopravdano izostao s posla 29 sati, a da svoje nadležne rukovoditelje nije obavijestio o razlogu izostanka s posla niti je svojem neposrednom rukovoditelju dostavio liječnički potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njegovom očekivanom trajanju. Tužitelj je tom prilikom naveo da je 3 dana bio na bolovanju, a liječničku potvrdu da je zaboravio donijeti na vrijeme, dok 5 sati neopravdanog izostanka ničim nije opravdao, zbog čega ga je tuženik dana 19. siječnja 2016. pisano upozorio na kršenje obveza iz radnog odnosa i mogućnost otkazivanja ugovora o radu.

19. Prema dopisu PU I., P. B. od 13. veljače

2019. dana 2. srpnja 2018. PP B. nije imala prijavu za remećenje kućnog reda ili javnog reda i mira u kojem je kao sudionik bio tužitelj.

19.1. Sud smatra da činjenica što protiv tužitelja nije pokrenut prekršajni postupak zbog remećenja javnog reda i mira nema nikakvog utjecaja na rješavanje ovog spora jer pokretanje prekršajnog postupka protiv tužitelja i njegova eventualna osuda nije uvjet za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju.

20. Svjedok S. S. je u svom iskazu naveo da poznaje tužitelja jer je isti djelatnik tuženika kod kojeg svjedok obavljao posao rukovoditelja pogona trup te je tužitelju nadređen. Dalje je naveo da je 27. lipnja 2018. tuženik zaprimio e-mail od prenoćišta K. u kojem su odsjedali djelatnici tuženika, a koji smještaj im je plaćao tuženik, i to četiri djelatnika upućena na rad na terenu u tvrtku C. B., kojim e-mailom je tuženik obaviješten da je došlo do bacanja stolice iz prenoćišta od strane djelatnika tuženika pa da prenoćište neće produžiti daljnji boravak djelatnicima tuženika. Nakon toga tuženik je proveo postupak kako bi se utvrdile okolnosti događaja te je sačinjen zapisnik o suočavanju djelatnika H. K. i tužitelja,

kojem suočavanju da je svjedok bio prisutan. Tom prilikom da je H. K. izjavio da je upravo tužitelj bacio stolicu iz prenoćišta. Da je postupak proveden protiv tužitelja iako se u e-mailu spominju drugi djelatnici tuženika jer da je tuženik tijekom provedenog postupka protiv drugog djelatnika došao do saznanja da se radi upravo o tužitelju. Do predmetnog događaja djelatnici tuženika su boravili u prenoćištu K. otprilike mjesec dana, te su odmah po ovom događaju napustili hotel, zbog čega je tuženiku nastala šteta jer nije uspio dovršiti posao u B. u tvrtci C..

Tužitelj ga nije obavijestio da je otvorio bolovanje nakon ovog događaja.

20.1. Svjedok D. D. u svom iskazu navodi da poznaje tužitelja budući da je isti kao rukovoditelj radionice predmontaže kod tuženika nadređen tužitelju. Navodi da je u lipnju dobio obavijest od kolege da su ga iz prenoćišta K., u kojem su bila smještena četiri djelatnika tuženika koji su bili upućeni na rad na terenu u tvrku C. B., obavijestili da su neki djelatnici tuženika bacili stolicu iz prenoćišta. Do toga događaja djelatnici tuženika su bili smješteni u prenoćištu K. otprilike mjesec dana, te su odmah po predmetnom događaju napustili prenoćište. Nakon toga da je tuženik proveo postupak radi utvrđenja okolnosti događaja, te da je provedeno suočavanje, o čemu je sastavljen zapisnik koji su potpisali svi prisutni, uključujući i ovog svjedoka. Čuo je da je tužitelj izjavio sve što je uneseno u zapisnik, te je vidio da je tužitelj potpisao zapisnik. Nakon predmetnog događaja tvrka C. iz B. je tuženiku otkazala ugovor i suradnju. Naime, ta firma više nije mogla nastaviti raditi jer više nije imala radnike. Zbog predmetnog događaja tuženiku je narušen ugled jer je bačena stolica mogla nekoga ozlijediti ili mu uzrokovati štetu. Nije mu poznato u kojoj sobi je boravio tužitelj, ali zna da je bio smješten na osmom katu prenoćišta, kao i H. K., J. V. i N. S.. S tužiteljem kao

radnikom ranije nisu imali problema.

20.2. Svjedok M. R. u svom iskazu navodi da je bio zaposlenik tuženika do 1. svibnja 2019. te je kao sindikalni povjerenik prisustvovao suočavanju H. K. i tužitelja, kojom prilikom je čuo da je tužitelj izjavio da se ne sjeća predmetnog događaja zbog toga što je bio pod utjecajem alkohola, a da je H. K. izjavio da je upravo tužitelj bacio stolicu kroz prozor prenoćišta. Tom prilikom svjedok nije osjetio da bi netko tužitelja prisiljavao da potpiše zapisnik o suočavanju. Na suočavanju je čuo da je K. ranije iskazivao drugačije jer je htio zaštiti tužitelja i preuzeti odgovornost za predmetni događaj na sebe. Poznato mu je da su postojali sastanci sa radnicima gdje se iste pozvalo da odu raditi na teret, te je tako i došlo do toga je je tužitelj kritične prigode radio u tvrtki C. B., ali drugu djelatnost. Ne može se sjetiti da se netko od četvorice radnika koji su bili upućeni na rad u C.

B. žalio na uvjete rada.

20.3. Svjedokinja K. B. u svom iskazu navodi da je zaposlena kod tuženika na mjestu rukovoditelja službe kadrovskih i pravnih poslova od 1984. te su joj poznate okolnosti predmetnog događaja jer je vodila disciplinski postupak protiv tužitelja kako bi se utvrdile okolnosti po prijavi prenoćišta K. da su radnici tuženika bacili stolicu zbog čega im je uskraćen daljnji boravak u prenoćištu. Navodi da se prvo sumnjalo da su to napravili radnici V. i K., ali da se naknadno utvrdilo da

V. nije bio prisutan u sobi, već da su te večeri u sobi bili prisutni samo K. i tužitelj jer da je tužitelj izjavio da su u sobi bili samo on i K. i da su gledali utakmicu. Dalje navodi da je prilikom prvog saslušanja K. izjavio da nije bio prisutan u sobi, već da je u sobi bio samo tužitelj, dok je tužitelj izjavio da mu nije poznato tko je bacio stolicu. Prilikom suočavanja K. i tužitelja, K. je izjavio da je vidio da je upravo M. bacio stolicu kroz prozor, a tužitelj je kazao da je ničega ne sjeća jer da je bio pod utjecajem alkohola, nakon čega su isti potpisali zapisnik koji se vodio o suočavanju.

20.4. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze ovih svjedoka ocijenivši ih istinitim i vjerodostojnim. Iskazi saslušanih svjedoka su o pravno relevantnim činjenicama suglasni. Tako svi suglasno iskazuju da je tužitelj, tijekom suočavanja provedenog kod tuženika između tužitelja i H. K. radi utvrđivanja svih okolnosti predmetnog događaja, izjavio da se predmetnog događaja ne sjeća zbog konzumacije velike količine alkohola, dok je H. K. izjavio da je na svoje oči vidio tužitelja da je stolicu bacio kroz prozor. Također, navode da je zbog predmetnog događaja tuženiku narušen ugled jer je bačena stolica moglo nekoga ozlijediti, kao i da je tuženiku nastala šteta jer nije dovršio posao kod tvrtke C. B., zbog čega mu je ta tvrtka otkazala ugovor i suradnju.

21. Svjedok A. B. u svom iskazu navodi da je u vrijeme donošenja odluke o otkazu tužitelju, dakle u srpnju 2018., bio predsjednik koordinacije sindikata metalaca RH svih društava u B. grupaciji. Za predmetni izvanredni otkaz je čuo, bio je upoznat, drži mogućim da mu je poslodavac dostavio namjeravanu odluku o izvanrednom otkazu, sa pozivom za savjetovanje sukladno ZR-u. Tvrdi da se nije očitovao na prijedlog poslodavca za donošenje izvanrednog otkaza tužitelju jer da osobno drži da se ponašanje u prenoćište gdje su bili smješteni i odakle su izbačeni, ne može niti braniti.

21.1. Svjedok I. S. u svom iskazu navodi da je u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužitelju bio sindikalni povjerenik za H. T. d.o.o.,

sindikata M. H.. Nakon što mu je predočena preslika prijemne knjige prepoznao je svoj potpis kojim je potvrdio da je dana 10. srpnja 2018. zaprimio dopis kojim tuženik kao poslodavac traži savjetovanje prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju. Ne može se sjetili je li se pismeno očitovao na ovaj dopis tuženika. Poznato mu je da je došlo do nekog ekscesa na gradilištu koji je tuženik imao negdje u Rijeci, a od drugih radnika je čuo da je tužitelj demolirao sobu i bacio nešto kroz prozor ugrožavajući živote eventualnih prolaznika.

21.2. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze svjedoka B. i S. budući da su isti iskazivali o činjenicama vezanim za obavljanje svoje službe i kao takvi su nezainteresirani za ishod ovog postupka, a njihov iskaz je u skladu s drugim dokazima izvedenim u ovom postupku (preslika prijemne knjige). Tako ovi svjedoci potvrđuju da ih je tuženik obavijestio o svojoj namjeri izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužitelju te im u vezi s tim dostavio podatke radi savjetovanja oko namjeravane odluke, a što također proizlazi iz preslike prijemne knjige iz koje je vidljivo da su ovi svjedoci potvrdili primitak obavijesti tuženika svojim potpisom čiju su autentičnost potvrdili prilikom saslušanja pred ovim sudom, a nakon što im je predočena preslika prijemne knjige.

23. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kao djelatnik tuženika bio upućen na rad u B.. Navodi da nije istina da je postupio na način kako mu se to stavlja na teret u odluci tuženika o otkazu ugovora o radu. Naime, kritične prigode bio je u društvu s H. K., a bio je nazočan i V. koji se udaljio jer je K. počeo pisati neprimjerene poruke ključem po zidu. Ne zna je li K. bacio stolicu kroz prozor, ali navodi da on to nije učinio. Toga dana je konzumirao alkohol, ali nešto malo. Kada se sutradan probudio nazvao ga je predstavnik poslodavca D. D. koji mu je kazao da je bačena stolica iz prenoćišta u kojem su do tada boravili otprilike tjedan dana. Prilikom suočavanja rekao je tuženiku da se ne sjeća događaja, a K. je počeo plakati i zakunuo se da je upravo tužitelj bacio stolicu. H. K. da se prvi put izvlačio i nije kazao tko je bacio stolicu već da je on otišao u dućan, a da je stolicu bacio vjerojatno tužitelj, dok da je, kada su mu kazali da će dobiti otkaz, počeo plakati i zakunuo se da je to tužitelj učinio. Navodi da je H. K. kritične prigode bio pod utjecajem alkohola. Na zapisnik o suočavanju nije rekao da on nije bacio stolicu jer je mislio da zbog predmetnog događaja može dobiti samo opomenu, a nije mislio da će dobiti otkaz, koji da ga je iznenadio, te je sada nezaposlen. Sreo je prijatelja u R. te se vratio s njim kući i otvorio bolovanje zbog bolova u vratu koje je ranije imao.

23.1. Sud nije prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan budući da je iskaz tužitelja na raspravi proturječan iskazu koji je dao u postupku provedenom kod tuženika. Naime, prilikom suočavanja provedenog kod tuženika dana 3. srpnja 2018. između tužitelja i H. K., tužitelj je izjavio da se ničega ne sjeća jer je kritične prigode konzumirao veliku količinu alkohola, dok je saslušan na raspravi pred ovim sudom izjavio da kritične prigode nije bacio stolicu kroz prozor i da nije konzumirao veliku količinu alkohola. Također, isti je naveo da tijekom suočavanja nije negirao da bi on bacio stolicu jer je smatrao da će zbog predmetnog događaja dobiti samo opomenu, a da nitko nije spominjao otkaz. Međutim, ni taj dio iskaza se ne može prihvatiti jer iz njegovog iskaza proizlazi da im je rečeno da će dobiti otkaz, a zbog čega je H. K. počeo i plakati. Stoga je sud iskaz tužitelja ocijenio kao nelogičan, neistinit, i umjeren ka izbjegavanju odgovornosti za predmetni događaj.

24. Sud je odbio prijedlog tuženika da se od sind. M. H. pribavi podatak o tome jesu li su se isti očitovali na namjeravanu odluku o otkazu kao suvišan jer je tu činjenicu sud već utvrdio na temelju izvedenih dokaza, i to pregledom prijemne knjige i iskazima svjedoka A. B. i I. S..

24.1. Sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem predloženog svjedoka H. K. budući da je ovom svjedoku bilo upućeno više poziva na adresu P., i to dana 26.11.2020., 9.12.2020. i 17.12.2020., koji pozivi su se vratili sa

oznakom dostavljača kako je isti odselio sa naznačene adrese, nakon čega je sud dopisom od PP T. zatražio terensku provjeru adrese za ovog svjedoka. Iz službene PU SD, P. T.

od 12. listopada 2020., kao i službene zabilješke PU SD, P. T. od 3. studenog 2020. proizlazi da se svjedok

odselio u N., dok je adresa u N. ostala nepoznata. Također, sud je iskaz ovog svjedoka smatrao suvišnim budući da je isti već saslušan nekoliko puta tijekom postupka provedenog kod tuženika. Tijekom prvog saslušanja kod tuženika isti je iskazao da su se svakodnevno družili on, tužitelj i J. V. te su se tako kritične prigode u sobi iz koje je bačena stolica nalazili on i tužitelj. Dalje je naveo da mu nije poznato tko je bacio stolicu, ali da pretpostavlja da je to učinio tužitelj jer da se tužitelj jedini nalazio u sobi kada se on vratio iz trgovine. Tijekom suočavanja između njega i tužitelja isti je izjavio da je na svoje oči vidio da je tužitelj bacio stolicu kroz prozor sobe, iza utakmice, negdje oko 22,30 sati te da je prvu izjavio dao isključivo kako bi zaštitio tužitelja. Sud je, cijeneći činjenicu da je H. K. mijenjao svoj iskaz, kao i činjenicu da, unatoč brojnim pozivima, nije pristupio u sud radi davanja svog iskaza, ocijenio nevjerodostojnim navode H. K..

25. Tuženik je donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog toga što je tužitelj, zajedno s drugim radnicima, tijekom boravka u prenoćištu K., koji smještaj im je osigurao i plaćao tuženik kao poslodavac, dana 27. lipnja 2018. cijelu noć galamio i lupao te tako ometao druge goste prenoćišta koji su se požalili da takvo ponašanje traje već nekoliko dana, zatim s osmog kata prenoćišta kroz prozor sobe 807 bacio stolicu koja je pala na stepenište prenoćišta, a potom napustio mjesto B. u koje je bio upućen na terenski rad od strane tuženika kao poslodavca i otvorio bolovanje, a da o tome nije obavijestio tuženika.

25.1. Prvenstveno je trebalo odlučiti o navodima tužitelja da izvanredni otkaz ugovora o radu nije dan u zakonom propisanom roku. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da su navodi tužitelja neosnovani. Naime, iako je prenoćište K. e- mailom od dana 27. lipnja 2018. obavijestilo tuženika o predmetnom događaju, iz zapisnika o suočavanju od dana 3. srpnja 2018. proizlazi da je upravo toga dana tuženik učinio vjerojatnim da je upravo tužitelj počinio tešku povredu radne obveze, odnosno da upravo na strani tužitelja postoji osobita važna činjenica koja opravdava izvanredni otkaz. Kako je tuženik za odlučnu činjenicu saznao dana 3. srpnja 2018, a Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu poslao tužitelju preporučenom pošiljkom dana 16. srpnja 2018. (što proizlazi iz Povratnice – Obavijesti o prijmu/uručenju/isplati/upisu) nesporno je da je ugovor o radu izvanredno otkazan u roku propisanom u čl. 116. st. 2. ZR-a. Rok predviđen tom odredbom ne počinje teći prije nego što poslodavac sazna, odnosno učini vjerojatnim da je upravo određeni zaposlenik počinio tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja opravdava izvanredni otkaz, pa je stoga tuženik ispravno postupio kada je prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu tužitelju nastojao utvrditi je li upravo tužitelj počinio tešku povredu obveze iz radnog odnosa, odnosno je li upravo na strani tužitelja postoji osobita važna činjenica koja opravdava izvanredni otkaz ugovora o radu. Ovakvo stajalište izraženo je u odlukama viših sudova, pa tako i Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-4993/05-2 od 16. svibnja 2006.

25.2. U odnosu na navode tužitelja da je Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelju preuranjena zbog toga što je tuženik donio spornu odluku prije nego što je istekao zakonom propisani rok od 5 dana za očitovanje sindikalnog povjerenika na namjeravanu odluku tuženika, sud ističe da ta okolnost nema utjecaja na zakonitost sporne odluke. Naime, nesporno je da je tuženik dostavio sindikalnim povjerenicima prijedlog sporne odluke te na taj način izrazio namjeru da se s istima savjetuje oko donošenja iste, a što proizlazi iz preslike prijemne knjige u kojoj su sindikalni povjerenici svojim potpisom potvrdili primitak ovog prijedloga, kao i iskaza svjedoka B. i S., dakle postupio sukladno odredbi čl. 150 st. 1. ZR-a. S obzirom na činjenicu da se sindikalni povjerenici uopće nisu očitovali o namjeri otkazivanja koju im je dostavio tuženi, dakle, ni na dan kada je tuženi donio spornu odluku, a koji dan je bio posljednji dan roka za njihovo očitovanje, a niti nakon toga dana, sama činjenica što je tuženik kao poslodavac donio spornju odluku prije isteka roka za očitovanje (posljednji dan isteka roka), ne čini odluku o otkazu nezakonitom.

25.3. Potom je trebalo ispitati navode tužitelja da mu tuženik nije omogućio da se brani u provedenom postupku. Uvidom u isprave priložene spisu, a osobitu zapisnik o suočavanju od dana 3. srpnja 2018., sud je zaključio da je tuženik omogućio tužitelju da u provedenom disciplinskom postupku iznese svoju obranu, te je tužitelj tijekom tog postupka izjavio da ne zna tko je bacio stolicu s osmog kata prenoćišta kroz prozor sobe 807, dok je na zapisnik o suočavanju dana 3. srpnja 2018. izjavio da se ne sjeća ničega zbog konzumacije velike količine alkohola. Iz navedenog nesporno proizlazi da je tuženik dao mogućnost tužitelju da iznese svoju obranu, a sve sukladno čl. 119. st. 2. ZR-a.

25.4. U odnosu na navode tužitelja da je radničko vijeće dužno u roku 5 dana dostaviti očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavca, a da je u konkretnom slučaju to učinio sindikalni povjerenik kojeg plaća poslodavac. I ove navode tužitelja sud je ocijenio neosnovanim, budući da iz dopis 59/18 od 6. srpnja 2018. sa privitkom (prijedlog odluke o izvanrednom otkazu) sa preslikom prijemne knjige, proizlazi da se tuženik prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužitelju savjetovao sa sindikalnim povjerenikom (budući da kod tuženika nije utemeljeno radničko vijeće), sve u skladu s čl. 150. st. 3., 4., 5. i 6. te čl. 153. st. 3. ZR-a.

25.5. Sud je utvrdio da su neosnovani navodi tužitelja da je u konkretnom slučaju bio ustupljen tvrtki C. iz B. i da je radio za njih. Naime, u konkretnom slučaju se radilo o kooperantskom ugovoru između tuženika i tvrtke C. iz B. na temelju kojeg ugovora je tuženik uputio svoje radnike na rad na terenu u navedenu tvrtku te im u tu svrhu osigurao i plaćao smještaj. Tužitelj ničim nije dokazao da bi se u konkretnom slučaju radilo o ustupanju radnika u smislu odredbe čl. 45. ZR-a.

26. Obzirom da ni tužitelj ni H. K. nisu vjerodostojno iskazivali o predmetnom događaju budući da su isti nekoliko puta mijenjali svoje navode u vezi predmetnog događaja, nije se moglo sa sigurnošću utvrditi tko je od njih dvojice zaista bacio stolicu s osmog kata prenoćišta K. kroz prozor sobe 807.

26.1. Međutim, kada su u pitanju radni odnosi, odnos između poslodavca i radnika mora se temeljiti na uzajamnom povjerenju i ponašanju u dobroj vjeri. Iz gore izvedenih dokaza proizlazi da su se H. K. i tužitelj tih dana družili u prenoćištu u sobi H. K., što proizlazi iz njihovih kazivanja, da su se dana 27. lipnja 2018. u večernjih satima u sobi H. K. nalazili tužitelj i H. K., što također proizlazi iz navoda samog tužitelja i H. K., da su tom prigodom pili alkohol, što je i sam tužitelj potvrdio kako tijekom suočavanja, tako i prilikom iznošenja svog iskaza pred ovim sudom, da su isti tom prigodom galamili, vikali i lupali, što proizlazi iz e-maila od 27. lipnja 2018. koji je prenoćište K. uputilo tuženiku, da je tom prigodom iz sobe u kojoj su se nalazili H. K. i tužitelj bačena stolica na stepenište prenoćišta, što također proizlazi iz e-maila od 27. lipnja 2018. s privitkom – fotografijama bačene stolice, da je tužitelj napustio B. i otvorio bolovanje, a da o tome nije obavijestio tuženika, što proizlazi iz iskaza svjedoka S. S., kao i iskaza samog tužitelja.

26.2. Dakle, budući je utvrđeno da su se kritične prigode u sobi iz koje je proizašla buka, vikanje i lupanje i iz koje je bačena stolica nalazili tužitelj i H. K., što znači da je samo jedan od njih mogao to učiniti, a prilikom suočavanja H. K. je izričito izjavio da je to učinio tužitelj, dok je tužitelj izjavio da se ničega ne sjeća zbog konzumacije velike količine alkohola, sud je mišljenja da je tuženik učinio vjerojatnim da upravo na strani tužitelja postoji povreda radne obveze odnosno druga činjenica koja mu se stavlja na teret.

26.3. Sud trebao utvrditi je li povreda radne obveze, odnosno druga činjenica, osobito teška, tako da zbog toga, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa između tužitelja i tuženika nije moguć.

26.4. Uzimajući u obzir cjelokupno, krajnje neprimjereno ponašanje tužitelja tijekom boravka u prenoćištu K. gdje ga je s povjerenjem smjestio i isti smještaj mu plaćao tuženik, a naposljetku i bačenu stolicu kroz prozor sobe sa osmog kata prenoćišta koja je bila „okidač“ za otkazivanje smještaja tužitelju i ostalim radnicima od strane prenoćišta, bez obzira tko je stolicu bacio kroz prozor, potpuno je jasno da je na strani i to ne samo tužitelja već i H. K. postojalo grubo kršenje pravila ponašanja kojih su se radnici dužni pridržavati. Ovo stoga,što je tužitelj ako nije bacio stolicu bio u sobi iz koje je dolazila galama i vika koja je ometala druge korisnike hotela, koje ponašanje nije primjereno niti bi se moglo smatrati prosječnim. Osim toga, tužitelj je mogao spriječiti K. baciti stolicu koja je kao takva mogla ali na svu sreću, nije nikoga ozlijedila. Činjenica da se takvo ponašanje odvijalo nakon radnog vremena, isto valja cijeniti kroz ranija utvrđenja da je upravo tuženik kao poslodavac osigurao tužitelju smještaj a sve radi obavljanja poslova za koji je imao zaključen ugovor. Dakle, osim što je opisano postupanje tužitelja imalo je za posljedicu otkazivanje smještaja radnicima tuženika u prenoćištu K., što proizlazi iz e-maila koji je prenočište K. uputilo tuženiku, takvo ponašanje tužitelja i K. dovelo je do veće negativne posljedice za tuženika i to baš nemogućnost ispunjenja ugovorne obveze prema tvrtki C. iz B., u koju su bili upućeni radnici tuženika na terenski rad jer su isti zbog otkazivanja smještaja u prenoćištu morali napustiti mjesto rada i nisu završili ugovorom preuzeti posao u toj tvrtki, zbog čega im je ta tvrtka otkazala ugovor i suradnju, što proizlazi iz iskaza svjedoka S. S. i D. D.. Stoga sud zaključuje da je opisano

postupanje tužitelja narušilo ne samo ugled tuženika te mu izazvalo štetu, odnosno prekid suradnje sa tvrtkom C. iz B., a što bi sve predstavljalo onu važnu činjenicu radi koje nastavak radnog odnosa nije više moguć i što je nestalo povjerenja koje je tuženik imao kada je tužitelja i druge radnike uputio na rad na teren. Uz navedeno, sud je uzeo u obzir i činjenicu da je tužitelj otvorio bolovanje, a da o tome nije obavijestio tuženika, iako je na posljedice povrede radne obveze u vidu neopravdanog izostanka s posla već ranije bio upozoren upozorenjem od dana 19. siječnja 2016.

26.5. Slijedom navedenog sud je zaključio da je opisano postupanje tužitelja izazvalo negativne učinke na ugled i poslovanje tuženika kao poslodavca, koje ponašanje ne samo da predstavlja tešku povredu radne obveze već i postojanje druge osobito važne činjenice, radi koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Iz izvedenih dokaza ovaj sud drži kako je tuženik dokazao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju, te je valjalo donijeti odluku kao u točki I izreke ove presude.

27. U odnosu na prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere kojom će se tužitelja vratiti na radno mjesto do okončanja parničnog postupka, ističe se da prema odredbi čl. 346. st. 1. Ovršnog zakona („NN“ broj: 112/12, 25/13, 93/14,

55/16, 73/17, 131/20, dalje u tekstu: OZ), radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim: ako učini vjerojatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Nadalje, OZ propisuje da uz ispunjenje pretpostavki za izdavanje privremene mjere iz čl. 346. st. 1. OZ, mora biti ispunjena i pretpostavka iz čl. 347. st. 1. t. 10. OZ, odnosno da je određivanje privremene mjere privremenog vraćanja na rad nužno za uzdržavanje radnika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.

27.1. U konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje privremene mjere privremenog vraćanja tuženika na radno mjesto budući da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, što je prva pretpostavka koja mora biti ispunjena. Iz priloženih isprava te iskaza saslušanim svjedoka proizlazi upravo suprotno. Nadalje, u pogledu postojanja druge, kumulativne pretpostavke za određivanje ove privremene mjere u pogledu potrebe ove mjere radi sprječavanja nastanka nenadoknadive štete koja prijeti, tužitelj samo paušalno navodi da je ista mjera potrebna kako ne bi nastala šteta, međutim, isti ne navodi o kakvoj nenadoknadivoj šteti bi bila riječ, niti u tom smislu dostavlja dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode. Također, tužitelj navodi da je ista mjera nužna za uzdržavanje tužitelja i članova njegove obitelji, a da ni takve navode nije potkrijepio dokazima. Iako iz Potvrde PU, P. S., I. T. o

visini dohotka i primitaka 13. veljače 2019. proizlazi da je tužitelj u razdoblju od srpnja do prosinca 2018. ostvario dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 6.291,28 kn, dok u razdoblju od siječnja do listopada 2019. nije ostvario dohotke i primitke, tužitelj nije dokazao da su njegova primanja jedini izvor prihoda za uzdržavanje njegove obitelji. Stoga, ni ta pretpostavka nije ispunjena. Slijedom svega navedenog trebalo je odbiti prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere privremenog vraćanja tužitelja na radno mjesto i odlučiti kao u točki II. izreke presude.

28. Tužitelj je zatražio parnični trošak i to za sastav tužbe, sastav 7 podnesaka, pristup na 13 ročišta, pristup na ročište za objavu presude, kao i trošak pristojbe na tužbu i presudu.

28.1. Tuženik je zatražio parnični trošak i to jednokratnu nagradu za postupak, sastav 3 podneska, pristup na 6 ročišta, uvećano za PDV, kao i trošak pristojbe odgovora na tužbu.

28.2. Sud je o parničnom trošku odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te na temelju Tbr. 7. t. 2. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, dalje u tekstu:

Tarifa).

28.3. Tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 201.000,00 kn. Tuženik je prigovorio tako naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj. Sud nije provjeravao točnost naznačene vrijednosti predmeta spora zbog toga što je raspravljanje u ovom postupku bilo ograničeno na dopuštenost odnosno nedopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju, te kako je isti utvrđen dopuštenim, nije se dalje raspravljalo o zahtjevu za isplatu naknade mjesečnih bruto plaća za razdoblje nakon izvanrednog otkaza ugovora o radu. S obzirom da, sukladno tbr. 7. t. 2. Tarife, u postupcima iz radnih odnosa odvjetniku pripada jednokratna naknada, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova, naznačena vrijednost predmeta spora nije relevantna za odluku o parničnom trošku. Budući da je tuženik uspio u sporu, pripada mu jednokratna nagrada u visini 200 bodova, što pomnoženo sa vrijednosti boda od 10,00 kn iznosi 2.000,00 kn, a uvećano za 25% PDV-a iznosi 2.500,00 kn.

28.4. Dakle ukupno priznati trošak iznosi 2.500,00 kn. Slijedom navedenog, budući da je tuženik uspio u sporu u cijelosti, dosuđen mu je parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, dok je sa više zatraženim iznosom od 27.742,50 kn tuženik odbijen.

28.5. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je priznata i zakonska zatezna kamata u skladu s odredbom čl. 30. Ovršnog zakona („NN“, broj: 112/12, 25/13, 93/14) , i to od dana presuđenja (6. svibnja 2022.).

U Splitu, 4. svibnja 2022.

SUDAC:

Snježana Cvitanović v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA: - punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika

- u spis