REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2789/2017-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupa punomoćnik Ivan Glamuzina, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-377/17 od 13. srpnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2289/16-7 od 4. studenoga 2016., u sjednici održanoj 4. svibnja 2022.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužiteljice, ukida se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-377/17 od 13. srpnja 2017. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2289/16-7 od 4. studenoga 2016. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništav Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sklopljen dana **.**.2007. u Zagrebu između tužitelja KR i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a kojim ugovorom o kreditu je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 27.840,35 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.

2. Tuženik je dužan naknaditi troškove postupka tužitelju."

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 15 dana.“

2. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela izvanrednu reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 2. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku zbog postupovnopravnih i materijalnopravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev.

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

4. Revizija je osnovana.

5. Pobijana drugostupanjska presuda je, sukladno odredbi članka 392.a stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/08, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništavosti ugovora o kreditu broj [broj bankovnog računa], koji je tužiteljica, kao korisnica kredita, sklopila s tuženikom, kao kreditorom, **.**.2007. u Zagrebu, kojim ugovorom je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu 27.840,35 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.

7. Dokazima izvedenim tijekom postupka je utvrđeno:

- da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao kreditor, **.**.2007. u Zagrebu sklopili ugovor o kreditu (za kupnju vozila) s ugovorenim iznosom kredita 27.840,35 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu od 5,49% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca,

- da je tužiteljica ugovor ispunila u cijelosti,

- da je u odnosu na tuženika kolektivni spor pravomoćno završio na način da je odbijen zahtjev potrošača za utvrđenje da je RBA d.d. Zagreb u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditu nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da je usvojen zahtjev za utvrđenjem da je ista tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditu koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna,

- da se pred istim prvostupanjskim sudom vodi parnični postupak broj P-6325/14 u kojem je predmet tužbenog zahtjeva valjanost dijela ugovorne odredbe iz članka 2. predmetnog ugovora o kreditu i to dijela kojim je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, kao o glavnom pitanju.

8. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan polazeći od pravnog shvaćanja da je vezan pravomoćnom odlukom donesenom u kolektivnom sporu kojom je utvrđeno da nije ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, a da je ništetna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Pritom je prvostupanjski sud obrazložio da je ugovorna odredba po kojoj se glavnica veže uz valutnu klauzulu tuženika uz valutu CHF jasna i lako razumljiva i da nije bilo zavaravajućeg ili agresivnog oglašavanja, dok je u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ocijenio je da je početna kamata navedena u spornoj ugovornoj odredbi valjana i da ugovaranje jednostranog prava banke da mijenja visinu kamatne stope može predstavljati nepoštenu odredbu, ali da je u vezi toga pred istim sudom u tijeku parnica pod brojem P-632/14 u kojoj će sud odlučiti o tom zahtjevu. Nadalje, prvostupanjski sud je zaključio da predmetni ugovor o kreditu nije (u cijelosti) ništetan jer su odredbe koje se tiču cijene kao bitnog sastojka ugovora valjane kako po pitanju valutne klauzule tako i po pitanju ugovorene promjenjive kamate i početne kamatne stope, dok se eventualna ništetnost odredbe o podesivosti iste promjenjive kamatne stope ima sukladno zakonu nadomjestiti sudskim tumačenjem ugovora i ne povlači ništetnost cijelog pravnog posla. Stoga je odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 324. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) i članak 102 stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09,133/09,78/12 i 56/13 – dalje: ZZP 2007-2014).

9. Sud drugog stupnja prihvaća činjenične i pravne zaključke suda prvog stupnja navodeći pri tome da se pravna situacija nakon donošenja prvostupanjske odluke promijenila u svezi zaštite kolektivnih prava potrošača, ali da je za sud prilikom odlučivanja o žalbi mjerodavno stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave. Prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda da prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo prisile i da je valutna klauzula tužiteljici bila u potpunosti jasna.

10. Tužiteljica u izvanrednoj reviziji postavlja pravna pitanja:

„1. Da li je odluka u kolektivnom potrošačkom sporu obvezujuća za niže sudove u pojedinačnom postupku, u slučaju da odlukom u kolektivnom sporu nije utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača, ili je pojedini potrošač, pa tako i sud ovlašten u pojedinačnom slučaju utvrđivati da je upravo u konkretnom slučaju došlo do povrede pojedinačnog prava tužitelja kao potrošača?

2. Da li sud kada ocjenjuje poštenost odredbe u financijskom potrošačkom ugovoru u smislu njezine jasnoće, razumljivosti i uočljivosti, istu treba cijeniti samo gramatički s obzirom na njezinu fizičku uočljivost u ugovoru, ili je potrebno da sud utvrdi da li je potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze? Da li sud mora provjeriti, odnosno je li bitno na ocjenu jasnoće, razumljivosti i uočljivosti odredbe cijeniti jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti ukupan trošak svojeg kredita – financijske obveze?“

11. Obrazlažući razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja revidentica u reviziji navodi da se radi o pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pa u odnosu na prvopostavljeno pravno pitanje ističe da revizijski sud o tom pitanju nije zauzeo pravno shvaćanje na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa jer županijski sud u pobijanoj odluci smatra da je vezan odlukom kojom se odbija zahtjev u kolektivnom sporu, dok je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-7129/13 ostavio mogućnost da unatoč odbijanju tužbe u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF, isto ne priječi pojedinačnog potrošača da dokazuje ništetnost odredbe u konkretnom ugovoru. Poziva se na odluku suda Europske unije C-26/13 u kojoj je taj sud izrazio stajalište o tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima – dalje Direktive 93/13, o tome što podrazumijeva zahtjev prema kojem ugovorna odredba (a kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku) mora bit jasno i razumljivo sastavljena. Poziva se i na odluku u predmetu istog suda C-186/16 u kojoj je taj sud izrazio pravno shvaćanje tumačenja Direktive 93/13 u vezi pojmova „glavni predmet ugovora“, o zahtjevu za jasnoću i razumljivost ugovornih odredbi u slučaju ugovora o kreditu i obvezi financijskih institucija prema korisniku kredita, te o načinu ocjene nepoštenih ugovornih odredbi.

11.1. Nadalje, tužiteljica u vezi drugopostavljenog pravnog pitanja navodi da je revizijski sud zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. navodeći da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile „razumljive zbog čega nema ni pretpostavki za ispitivanje njihove poštenosti, a time ni razloga za njihovom ništetnosti“. Međutim ističe da je došlo do promjena u pravnom sustavu uvjetovanih odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, broj U-III- 2536/2015, broj U-III-2547/2015, broj U-III-2565/2015, broj U-III-2603/2015, broj U- III-2604/2015 i broj U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. donesenoj u predmetu povodom ustavnih tužbi proizašlih iz kolektivnog spora „Potrošač“, te odluke Europskog suda broj C-186/2016 od 20. rujna 2017. u predmetu R.P. Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

12. Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije vijeće je ocijenilo da su pravna pitanja koja je tužiteljica postavila u izvanrednoj reviziji važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbi članka 382. stavak 2. i stavak 3. ZPP.

13. U revizijskom postupku, u okviru postavljenih pravnih pitanja, sporno je prije svega pitanje je su li sudovi u pojedinačnim parnicama koje pokreću potrošači kao tužitelji, vezani odlukom iz kolektivnog potrošačkog spora u slučaju kada je u tom sporu utvrđeno da nije došlo do povrede kolektivnih interesa potrošača i u vezi s time je li u takvom slučaju pojedinom potrošaču ipak dozvoljeno dokazivati da je u njegovom konkretnom slučaju došlo do povrede pojedinačnog prava.

14. Odredbom članka 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da su sudovi u pojedinačnim parnicama vezani za pravna utvrđenja iz parnice u kolektivnom sporu samo u slučaju kada je u kolektivnom sporu utvrđena povreda kolektivnih prava potrošača jer iz te odredbe kao niti iz bilo koje druge zakonske odredbe ne proizlazi da bi sudovi bili vezani utvrđenjima iz presuda u kolektivnom sporu u kojem zahtjev potrošača nije prihvaćen.

16. Slijedom navedenog proizlazi odgovor na prvo pravno pitanje postavljeno u izvanrednoj reviziji, da sudovi nisu vezani za utvrđenja iz odluke u kolektivnom sporu u kojem nije utvrđena povreda kolektivnih prava potrošača, odnosno kada je zahtjev potrošača odbijen. Stoga je, u slučaju kada je u kolektivnom sporu utvrđeno da nema povreda kolektivnih prava potrošača, pojedini potrošač ovlašten u posebnoj parnici pred sudom dokazivati da je u njegovom konkretnom slučaju došlo do povrede njegovog pojedinačnog potrošačkog prava. Pogrešno je dakle pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u ovoj parnici o vezanosti za pravomoćnu odluku donesenu u kolektivnom sporu iz koje proizlazi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna. Zbog tog pogrešnog pravnog shvaćanja sudovi su u pogrešno primijenili materijalno pravo te je posljedično činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer sud prvog stupnja nije izvodio dokaze na okolnost sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

17. S obzirom da je odredbom članka 502.c ZPP propisan direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnosno pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP, na način da je sud vezan za ta utvrđenja u posebnoj parnici u kojoj se fizička ili pravna osoba na njih poziva, nižestupanjski sudovi su u ovom postupku postupili protivno toj odredbi jer njihove odluke nisu utemeljene na pravnom shvaćanju suglasnom pravnom shvaćanju sudova izraženom u presudama donesenim u postupku po kolektivnoj tužbi i to u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa je slijedom navedenog valjalo prihvatiti reviziju tužiteljice i ukinuti nižestupanjske presude. Pravno shvaćanje vezano za ugovorne odredbe potrošačkih ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom kreditora, izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-3740/18-7 od 4. ožujka 2020. i broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

17.1. Pritom je bitno je reći da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U- III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koji je nakon ponovljenog postupka, presudom broj Pž-6632/2017od 14. lipnja 2018. potvrdio prvostupanjsku presudu i utvrdio da su tužene banke, među njima i tuženica povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o revizijama tužnih banaka protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presudom broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. prihvatio je pravno shvaćanje i razloge iz drugostupanjske i odbio reviziju tuženika.

18. Osim navedenog, nižestupanjski sudovi također trebaju imati u vidu i pravno shvaćanje ovog suda izraženo u odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. prema kojem u situaciji kada je u kolektivnom sporu donesena pravomoćna presuda kojom je utvrđena povreda interesa i prava potrošača, nije potrebno u pojedinačnim parnicama koje pokreću potrošači kao tužitelji, ponovno provoditi dokazni postupak na okolnost ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu. To iz razloga što je vezanost suda za pravna utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu, propisana odredbom članka 502.c ZPP i odredbom članka 118. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 – dalje ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, prema kojem odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Jednako tako je propisivala i odredba članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07 i 125/07 - dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Bitno je reći i da u slučaju ako postoje razlozi zbog kojih sud u pojedinačnoj parnici ne bi bio vezan za utvrđenja iz pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu kojom je zahtjev prihvaćen, teret dokaza takvih činjenica je na banci kao kreditoru.

19. Odgovor na drugo pravno pitanje postavljeno u izvanrednoj reviziji sadržan je u odredbi članka 96. ZZP/07, kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.) i da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), kao i u članku 3. Direktive 93/13 kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te o pravnom stavu suda EU izraženog u presudama donesenim u predmetima C-26/13 i C-186/16, a vezano za tumačenje odredbe članka 4. Direktive 93/13 prema kojoj ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19.1. Navedenim odredbama jasno je definirano što sve sud mora, ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja i dokaznim prijedlozima stranaka, ocjenjivati i utvrđivati kad odlučuje, odnosno ocjenjuje poštenost neke ugovorne odredbe.

20. Iz navedenih razloga valjalo je na temelju odredbe članka 395. stavak 2. ZPP ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu jer su zbog pogrešnog pravnog shvaćanja sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno.

20.1. Sudovi su paušalno i bez utemeljenja u izvedenim dokazima zaključili da je valutna klauzula nešto što je bilo u potpunosti jasno tužiteljici, a da pri tom nije utvrđeno, je li banka kao kreditor prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pružila tužiteljici, kao potrošaču, sve potrebne podatke i informacije kako bi tužiteljica mogla razumjeti ugovorne odredbe i eventualne rizike koji su uz njih vezane. Također izvedenim dokazima nije utvrđeno je su li tužiteljici prilikom sklapanja ugovora, bile razumljive ugovorne odredbe, ne samo formalno i gramatički, već razumljive i suštinski, kako ih poima Sud Europske unije u predmetu C-186/16 na koju se revidentica poziva. Prema shvaćanju Suda Europske unije razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke, te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi određena odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Zbog navedenog nije moguće ocijeniti s jedne strane postupanje banke kao financijske institucije, odnosno kreditora koji je bio dužan pružiti tužiteljici kao potrošaču sve potrebne informacije i dati ih na jasan i razumljiv način i s druge strane savjesnost i pažnju tužiteljice, kao korisnice kredita, prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Nakon što pravilno i u potpunosti utvrde sve relevantne činjenice te uzmu u obzir pravna shvaćanja suda iz pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, te navedena pravna shvaćanja ovog revizijskog suda, nižestupanjski sudovi će moći ocijeniti je li došlo do znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice i donijeti pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku o ništetnosti spornih ugovornih odredbi, te zaključno ocijeniti utjecaj ništetnosti tih odredbi, na ništetnost Ugovora o kreditu (članak 324. stavak 1. ZOO).

21. S obzirom da je predmet spora u ovoj parnici ništetnost cijelog ugovora o kreditu, u nastavku postupka prvostupanjski sud će također uzeti u obzir da se pred istim sudom između istih stranaka vodi parnični postupak brojem P-6325/14 radi utvrđenja ništetnosti jedne odredbe predmetnog ugovora o kreditu (članka 2. ugovora o kreditu kojim je stopa redovne kamate, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora) i utvrditi je li taj postupak pravomoćno okončan ili nije, koji postupak je bio prvi pokrenut i u vezi s time odlučiti o prigovoru litispendencije.

22. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP.

Zagreb, 4. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić