REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 25-P-5428/20-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja D. P. iz Z., OIB: …, i II- tužiteljice G. P. iz Z., OIB: …, oboje zastupanih po punomoćniku T. S., odvjetniku u Z., protiv tuženice B. Z. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku H. P., odvjetniku u V., radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 09. ožujka 2022. godine u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika T. S., odvjetnika, te zamjenika punomoćnika tuženice A. B., odvjetnika, dana 04. svibnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je raskinut Predugovor o kupoprodaji od 29. siječnja 2016. godine, zaključen dana 29. siječnja 2016. godine između tužitelja D. P. iz Z., OIB: …, i tužiteljice G. P. iz Z., OIB: …, te tuženice B. Z. iz Z., OIB: …, s danom 27. svibnja 2016. godine.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"2. Nalaže se tuženici B. Z., OIB: …, da tužiteljima D. P., Z., OIB: … i G. P., Z., OIB: …, plati iznos od 28.000,00 EUR (slovima: trideset dvije tisuće eura i ništa centi) plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, zajedno s kamatama koje teku od podnošenja tužbe po stopi koja seodređuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu određuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, pa sve od isplate, a sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljima trošak ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 34/05, 41/08, 125/11, 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu određuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, pa do isplate i to sve u roku od 15 dana.".

III. Nalaže se tuženici B. Z. iz Z., OIB: …, isplatiti I-tužitelju D. P. iz Z., OIB: …, i II-tužiteljici G. P. iz Z., OIB: …, iznos od 4.000,00 EUR, plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2016. godine do isplate, po prosječnoj.kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje kojeprethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8.

ZOO-a, sve u roku od 15dana.

IV. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 20.000,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Presudom ovog suda posl.br. P-6260/16 od 25. siječnja 2019. godine naloženo je tuženici isplatiti tužiteljima iznos od 4.000,00 EUR, dok je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 28.000,00 EUR.

2.

Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Gž-420/2019 od 05. listopada 2020. godine ukinuta je gore navedena presuda.

3.

Tužitelji u ponovnom postupku ostaju pri tužbi u kojoj navode da je između tuženice kao prodavateljice i tužitelja kao kupaca dana 29. siječnja 2016. godine sklopljen Predugovor o kupoprodaji nekretnine, temeljem kojega su se tužitelji obvezali kupiti u cijelosti zkč. br. … k.o. G. Z., u naravi dvorišna obiteljska stambena zgrada i zgrada u N. c. broj …, upisano u zk. ul. … k.o. G. Z. Navode da je ugovorena cijena u iznosu 370.000,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti i da su temeljem istog tužitelji tuženici isplatili kaparu u iznosu od 28.000,00 EUR, a dana 04. ožujka 2016. godine isplatili joj daljnji iznos od 4.000,00 EUR. Ističu kako je u predugovoru tuženica jamčila tužiteljima da je predmetna nekretnina njezino isključivo vlasništvo te da se u pogledu iste ne vode nikakvi sudski, upravni ili bilo kakvi drugi postupci, međutim da su nakon sklapanja predugovora i isplate kapare utvrdili kako je bivši suprug tuženice podnio prijedlog radi ponavljanja postupka posl. broj P-1227/10 kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Navode da je tuženica jamčila da je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekla temeljem kupoprodajnog ugovora od 06. rujna 2002. godine, koji je kao kupac zajedno sa svojim suprugom D. Z. sklopila s tadašnjim vlasnikom, kao i temeljem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-1227/10 od 02. srpnja 2013. godine radi utvrđenja bračne tečevine, kojom je utvrđeno da je tuženica isključiva vlasnica predmetne nekretnine. S obzirom na činjenicu pokretanja prijedloga radi ponavljana parničnog postupka temeljem kojeg je tuženica postala isključiva vlasnica predmetne nekretnine da je jasno kako nije bilo točno jamstvo da se u pogledu predmetne nekretnine ne vode nikakvi sudski postupci. S obzirom da tužitelji nisu imali interes isplatiti punu kupoprodajnu cijenu i kupiti nekretninu koja je opterećena neizvjesnim i dugotrajnim ishodom prijedloga radi ponavljanja parničnog postupka, a koji bi postupak u konačnici mogao dovesti i do toga da bi tužitelji bili dužni polovinu kupoprodajne cijene isplatiti D. Z. neovisno o tome što bi ukupnu cijenu već prethodno isplatili tuženici, da nisu mogli nastaviti s realizacijom predugovora o kupoprodaji nekretnine, a koja okolnost se ni na koji način ne može prepisati u njihovu odgovornost. Stoga su preporučenom poštom dostavili tuženici pisanu izjavu kojom izjavljuju kako raskidaju predugovor o kupoprodajnoj nekretnini od 29. siječnja 2016. godine te pozvali tuženicu na povrat iznosa od 32.000,00 EUR. S obzirom da tuženica nije vratila navedeni iznos, to predlažu donošenje presude kojom će se istoj naložiti da tužiteljima navedeni iznos isplati sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka. 4.

Podneskom od 18. svibnja 2021. godine tužitelji su predložili donošenje presude kojom će se utvrditi da je raskinut Predugovor o kupoprodaji od 29. siječnja 2016. godine, zaključen dana 29. siječnja 2016. godine između tužitelja i tuženice, s danom 27. svibnja 2016. godine, te naložiti tuženici platiti tužiteljima iznos od 32.000,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, zajedno s kamatama te troškovima postupka s kamatama, a ako sud smatra da isti tužbeni zahtjev nije osnovan, onda tužitelji postavljaju eventualno kumuliran tužbeni zahtjev, te traže donošenje presude kojom će se raskinuti Predugovor o kupoprodaji od 29. siječnja 2016. godine, zaključen dana 29. siječnja 2016. godine, između tužitelja D. P., Z., OIB: … i tužiteljice G. P., Z, OIB: …, te tužene B. Z., OIB: …, s danom 18. svibnja 2021. godine, uz nalaganje tuženici da tužiteljima plati iznos od 32.000,00 EUR. 5.

Obrazlažući svoje zahtjeve tužitelji navode kako su nakon što su saznali da treća osoba polaže pravo na predmetnu nekretninu kao kupci obavijestili prodavatelja i na tu temu održali nekoliko sastanaka s ciljem da se predmet kupoprodaje oslobodi od zahtjeva trećih osoba. Kako tuženica nije postupila po zahtjevu kupca, to su isti odlučiti raskinuti predmetni Predugovor. Tužitelji se pozivaju na odredbu čl. 369. Zakona o obveznim odnosima, navodeći kako je svrha pravnog posla između tužitelja i tužene bilo da tužitelji steknu pravo vlasništva bez ikakvog ograničenja i bez pravnih nedostataka, te je nakon zaključenja istog pravnog posla ispunjenje obveze za tužitelje postalo pretjerano otežano i povezano s mogućnosti velikog gubitka, time da nisu mogli ishoditi kredit za kupnju predmetne nekretnine. Isto tako smatraju kako se treba primijeniti i odredba čl. 373. ZOO-a o nemogućnosti ispunjenja, za koju ne odgovara ni jedna strana.

6.

Tuženica u odgovoru na tužbu navodi kako naknadno isplaćeni iznos od 4.000,00 EUR tužitelji nisu isplatili tužiteljici nego D. Z., što tuženica od nje nije tražila, već je to II-tužiteljica učinila u dogovoru sa D.

Z. Navodi kako su tužitelji mogli bez ikakvih problema do kraja realizirati kupoprodaju, a to sve dosad nisu učinili isključivo iz njihovih subjektivnih razloga. Ističe kako podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka nije sprječavalo tužitelje da završe posao i uknjiže se kao vlasnici kuće, a da tuženica o podnošenju navedenog prijedloga nije imala nikakvih saznanja, već je za isti saznala od tužitelja. Međutim, ističe kako je od sklapanja predugovora pa nadalje bila i ostala jedini i isključivi vlasnik nekretnina te da neosnovano tužitelji traže vraćanje kapare jer su oni odgovorni za propast kupoprodaje.

7.

U nastavku postupka tuženica navodi kako je stvarni razlog propasti kupoprodaje bio isključivo u odugovlačenju II-tužiteljice, koja se dala impresionirati i pasti pod utjecaj osobe koja se u tom trenutku nalazila na psihijatrijskom liječenju u P. Nadalje, da među strankama nije nikada bila sporna realizacija kredita te da bi tužitelji trebali dostaviti dokaz u vidu dopisa ili obavijesti banke kojim se odbija njihov zahtjev za kredit za kupnju kuće. Nadalje, da je D. Z. u međuvremenu izgubio spor u kojem je tražio ponavljanje postupka, pri čemu ističe kako tužitelji nakon saznanja da treća osoba traži ponavljanje postupka tuženici nisu ostavili primjereni rok za otklanjanje navodnih pravnih nedostataka predmetne nekretnine, nego su već sutradan poslali izjavu o raskidu predugovora. U odnosu na navodne sastanke, ističe kako je održan jedan u kući tužitelja i to puno prije nego li je podnesen prijedlog za ponavljanje postupka, u kom trenutku nisu bili upisani nikakvi tereti ili zabilježbe te su se tužitelji mogli pozivati na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige. Ističe kako ne postoje niti su ikada postojali bilo kakvi pravni nedostaci koji bi predstavljali zakonski razlog za jednostrani raskid Predugovora o kupoprodaji nekretnina, niti je tuženica odgovorna za propast navedene kupoprodaje, te da stoga ima pravo zadržati primljenu kaparu.

8.

U tijeku postupka izvršen je uvid u predugovor o kupoprodaji nekretnine od 29. siječnja 2016. godine, potvrdu od 04. ožujka 2016. godine, dopise stranaka, izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu, prijedlog za ponavljanje postupka, izvršen je uvid u spis ovog suda posl. broj P-1227/10, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka N. Z. i M. Z.,

saslušanje tužitelja i tuženice, izvršen je uvid u izvadak iz zemljišne knjige za zk.ul. … k.o. T., presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-

1999/2020 od 20. travnja 2021. godine, rješenje Općinskog suda u Vukovaru posl.br. Pn-73/2019 od 08. lipnja 2021. godine, te je proveden dokaz dopunskim saslušanjem I i II-tužitelja.

9.

Sud je odbio prijedlog tuženika za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka D. Z. jer je navedeni dokaz predložen nakon zaključenja prethodnog postupka, a bez za to opravdanog razloga.

10.

Naime, činjenica što je predloženi svjedok bio smješten u Psihijatrijskoj bolnici na obaveznom liječenju ne priječi tuženicu staviti prijedlog za njegovim saslušanjem, tim više što se radi o osobi koja je i tijekom boravka u navedenoj ustanovi komunicirala i sa tuženicom i svojom okolinom i podnosila pravne lijekove u sudskim postupcima.

11.

Sud je odbio prijedlog tužitelja da se provede dokaz saslušanjem njihova punomoćnika, jer je i navedeni dokazni prijedlog istaknut nakon zaključenja prethodnog postupka, iako za to nisu postojali opravdani razlozi.

12.

Okolnosti na koje tužitelji predlažu provesti saslušanje svjedoka (svog punomoćnika) nisu nastale nakon zaključenja prethodnog postupka, a tuženica je već u odgovoru na tužbu istaknula da tužitelji nisu od nje tražili otklanjanje "možebitne prepreke za finalizaciju predmetnog pravnog posla".

13.

Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP), sud je utvrdio je da tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

14.

Uvidom u Predugovor o kupoprodaji nekretnine od 29. siječnja 2016. godine utvrđeno je da je isti sklopljen između B. Z. kao prodavatelja iD. P. i G. P. kao kupaca o kupnji nekretnine upisane u zk.ul. … k.o. G. Z. za iznos od 370.000,00 EUR, time da je iznos od 28.000,00 EUR u režimu kapare isplaćen odmah u gotovini po potpisu predugovora. U čl. 2 prodavatelj jamči kupcu da je predmetna nekretnina njegovo isključivo vlasništvo te da ne postoje prava trećih koja isključuju, umanjuju ili na bilo koji drugi način ograničavaju kupčeva prava, a posebno neopterećenost nekretnine nikakvim uknjiženim niti neuknjiženim teretima. U čl. 6. je navedeno da su stranke suglasne da će potpisati glavni ugovor u kupoprodaji nekretnine koja je.predmet ovog predugovora po provedenom postupku nakon što Z. b. d.d. odobri kredit kupcu.

15.

Uvidom u dopis tužitelja od 17. svibnja 2017. godine utvrđeno je da su isti raskinuli predugovor o kupoprodaji nekretnine i pozvali tuženicu na povrat isplaćene kapare iz razloga što je podnesen prijedlog radi ponavljanja parničnog postupka posl. broj P-1227/10, kao i zbog zaprimanja više telefonskih poziva te SMS poruka prijetećeg sadržaja.

16.

Uvidom u dopis tuženice od 27. svibnja 2016. godine utvrđeno je da se tuženica usprotivila navodima iz dopisa tužitelja te istaknula kako se ne radi o opravdanim razlozima te da ne postoje nikakve pravne ili stvarne zapreke za sklapanje glavnog ugovora te pozvala tužitelje na ispunjenje Predugovora.

17.

Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige broj … ko G. Z. utvrđeno je da je kao vlasnica predmetne nekretnine kč.br. … upisana B. Z. te je pod brojem Z-21692/21 (prvenstveni red upisa Z-54380/2018) zabilježen odbijen prijedlog predlagatelja D. Z. radi upisa zabilježbe spora, a pod brojem Z-21692/21 (prvenstveni red upisa Z-21770/2017) zabilježena privremena mjera osiguranja zabranom otuđenja i opterećenja, rješenjem Općinskog suda u Vukovaru posl.br. P-321/14.

18.

Uvidom u spis ovog suda posl. broj P-1227/10 utvrđeno je da se isti vodi u pravnoj stvari tužiteljice B. Z. protiv tuženika D. Z., radi diobe bračne tečevine. Presudom od 02. srpnja 2013. godine utvrđeno je da je tužiteljica isključiva vlasnica troiposobnog stana sa lođom na IV. katu, površine 87,92 čm, u kući u T. u. br. …, izgrađenoj na k.č.br. …, upisana u zk.ul.br. … podul. … k.o. G. Z., i nekretnine upisane u zk.ul. … k.o. G. Z. kč.br. …, u naravi dvorišna obiteljska stambena zgrada i dvorište u N. c. br. ... Podneskom od 30. ožujka 2016. godine tuženik je podnio prijedlog za ponavljanje postupka. Rješenjem od 19. svibnja 2016. godine određena je privremena mjera zabrane raspolaganja nekretninom upisanom u zk.ul. … k.o. G. Z. k.č.br. ... Pravomoćnim rješenjem ovog suda posl.br. P-1227/10 od 24. svibnja 2019. godine odbačen je prijedlog tuženika

D. Z. za ponavljanje postupka. Podneskom od 22. siječnja 2020. godine B. Z. je podnijela prijedlog za brisanje zabilježbe spora zaprimljene pod.brojem Z-54380/18. 19.

Uvidom u rješenje Općinskog suda u Vukovaru posl.br. Pn-73/2019 od 08. lipnja 2021. godine utvrđeno je da je u pravnoj stvari tužitelja Lj. Č. protiv tuženice B. Z. rješenjem određeno brisanje zabilježbe postojanja privremene mjere određene rješenjem Općinskog suda u Vukovaru broj P- 321/2014 od 14. travnja 2017. godine na nekretnini Z. B. u zk.u.l.br. … k.o. G. Z. (sada zk.ul. … kčbr. … k.o. Trešnjevka), a zabilježena je rješenjem Z-21770/17.

20.

Svjedok N. Z. u svom iskazu navodi da je predmetna

nekretnina vlasništvo njezine bivše snahe, ovdje tuženice, time da su se određeno vrijeme suprug i ona brinuli o kući, odnosno od kada je kuća kupljena pa nadalje, na način da su kosili vrt, uređivali te iznajmljivali kuću stranim veleposlanstvima. Nakon odlaska zadnjeg stanara kuća je jedno vrijeme bila slobodna pa kako je sin tada bio na liječenju, a u podjeli je kuća pripala isključivo snahi, snaha je zbog velikih troškova održavanja odlučila prodati navedenu kuću. Prije toga je razgovarala o tome s njima jer su tada bili u dobrim odnosima. Čak je predložila da odu kod susjeda, ovdje tužitelja, i kažu im da se kuća prodaje. Otišli su kod tužitelja jer su s njima bili u dobrim odnosima i dali im do znanja da je kuća na prodaju Nakon toga su se nastavili brinuti za kuću i nakon što je jedno vrijeme stajala prazna, javio se jedan čovjek koji ju je htio odmah unajmiti i čak je i njezinom suprugu dao određenu svotu novca. Međutim, kada su došli kod tuženice i to joj rekli, ona je rekla da je kuća prodana i to tužiteljima. Nakon toga su otišli kod tužitelja koji su im rekli da je to točno i da je tuženica primila i kaparu. Drugi dan je suprug pred kućom sreo tuženicu i II-tužiteljicu i tuženica je ponovila da je kuća prodana. Dalje nisu razgovarali o kupoprodajnom ugovoru niti o prodaji kuće, a u jednom trenutku se tuženica od njih distancirala tako da do danas ne komuniciraju. II-tužiteljicu je srela nakon toga, a ona joj je tada ispričala da je tuženica primila kaparu, ali da joj ne želi vratiti, iz čega je zaključila da je došlo do odustajanja, a ne zna zašto. Prilikom njihovog dolaska kod tužitelja bili su prisutni I i II- tužitelji. Tom prilikom njezin suprug sigurno nije prijetio u smislu da se kuća neće prodati jer je njima bilo u interesu da se kuća proda. Nije zvala tužiteljicu telefonom. U podjeli bračne stečevine tuženica je dobila kuću i stan u T. kao njezino isključivo vlasništvo. Misli da je gđa. G. rekla da

je plaćen iznos od 29.000,00 EUR na ime kapare. Ne zna da li je taj sav iznos plaćen odjednom. Od gđe. G. je preuzela 4.0000,00 EUR za svoga sina, a radi se o iznosu na ime prodaje kuće. Misli da tuženica nije dogovorila isplatu te 4.000,00 EUR. Tuženica je sama i dobrovoljno njima kao roditeljima, rekla da kada njihov sin izađe sa liječenja, da će ona njemu dati određeni iznos novca. Njihov sin nije mogao biti u kontaktu sa tužiteljima jer je bio na strogom liječenju pa pretpostavlja da je onda ona od tužitelja tražila tu isplatu. Navedeni iznos je slala svome sinu u nekoliko rata.

21.

Svjedok M. Z. u svom iskazu navodi da su predmetnu kuću njegova supruga i on održavali i sada je održavaju te su je iznajmljivali uvijek veleposlanstvima, a novce davali tuženici i od tih novaca su oni živjeli. Kako su bili dobri sa susjedima, ovdje tužiteljima, rekao im je da ako kuća bude na prodaju, da će je prvo ponuditi njima. Kuća je jedno vrijeme bila prazna i baš kada je našao jednog čovjeka koji je htio unajmiti kuću na dvije godine i kojeg je upozorio da je kuća vlasništvo njegove snahe, otišli su kod snahe to joj javiti, a ona im je tada rekla da je kuća prodana. Bio je pogođen time što je kuća prodana bez njihovog znanja i odmah iz stana tuženice su otišli kod tužitelja. II-tužiteljica im je potvrdila da je kuća prodana, pokazala ugovor napravljen kod bilježnika. Nije baš vjerovao u to te je pozvao čovjeka koji je htio unajmiti kuću da dođe drugi dan te su se drugi dan tamo zatekli taj čovjek, on, tuženica i II- tužiteljica i tada su mu tuženica i II-tužiteljica rekle da nemaju sa njim ništa jer da je kuća prodana. Nisu dalje sudjelovali u tim razgovorima, ali ih je zvala II-tužiteljica za koju zna da je bila u kontaktu sa njihovim sinom. Tako je II-tužiteljica dala njegovoj supruzi 4.000,00 EUR da da njihovom sinu. Ne zna zašto je taj iznos dan, pretpostavlja da je to njihov sin tražio. Ne zna zbog čega prodaja nije realizirana, a II-tužiteljica im je govorila da tuženica bježi od nje. Nisu se protivili prodaji, kuća je i sada na prodaju. Može reći da je čak i gospodin koji je htio unajmiti kuću htio istu i kupiti, ali mu je rekao da je to kuća od tuženice. Njegov sin je rekao da će se iznos od 4.000,00 EUR odbiti od cijene. Tada je njegov sin bio u P. na liječenju.

Njegov sin je s II-tužiteljicom nedavno bio na kavi i čak joj je rekao da ako treba da će joj vratiti onih 4.000,00 EUR. Sin i II-tužiteljica su nakon prodaje kuće kontaktirali telefonom.

22.

I-tužitelj u svom iskazu navodi da je njihov stan bio u kući koja je odmah uz kuću koja je predmet navedenog Kupoprodajnog ugovora. U tom kvartu su od ranije tražili kuću ili stan, a M. i N. , koji su roditelji D.

Z., znali su od ranije, jer su se često viđali u parku sa djecom. Uglavnom je pričao sa M. Z. koji je stalno govorio kako bi trebali kupiti tu kuću, kako je oni prodaju, kako je ona vlasništvo njihove snahe B. i polako se ideja oko kupnje te kuće stvarala. Nakon toga je tu ideju iznio svojoj supruzi i ona je potom nastavila razgovore o tome sa tuženicom. Nije bio prisutan njihovim razgovorima iako mu je supruga pričala, ali se sjeća da je negdje u 10. mjesecu 2015. godine provjerio tko je vlasnik kuće i utvrdio da je kao isključiva vlasnica upisana tuženica. Sjeća se i da je prodaja kuće bila oglašena u Nj. za 420.000,00

EUR. Dalje su se razgovori između njegove supruge i tuženice nastavili oko cijene i negdje u 12. mjesecu te godine je tuženica pristala na iznos od 370.000,00 EUR. Nakon toga su potpisali Ugovor i na ruke tuženici dali kaparu u iznosu od 28.000,00 EUR. Cijeli taj iznos su dali odjednom na ruke tuženici i to kod njih u kući, a isti dan su bili i kod javnog bilježnika ovjeriti ugovor. Međutim, par dana nakon toga došao je kod njih M. Z. i počeo vikati da što su se to dogovorili,

da se kuća ne može prodati, da on ima najmoprimca koji je također dao kaparu, da je za prodaju kuće potrebna suglasnost D. Z., da će on rađe zapaliti kuću nego je prodati i slično. Bili su iznenađeni jer su do tada bili super odnosi i između M. Z. i tuženice i on ih je na kupnju i nagovarao te su se zbog svega toga uplašili. Njegova supruga se nakon toga čula sa tuženicom te ju je D. Z. počeo također nazivati. Pretpostavlja da mu je njegova majka

N. dala broj njegove supruge, jer ju je on to proljeće svaki čas nazivao,

govorio kako nije suglasan da se kuća proda, počeo spominjati nekakva ogledala koja mu je tuženica dužna vratiti i zapravo ih počeo uvlačiti u njihove razmirice i njihove priče. Znali su da je D. Z. čovjek sa određenom reputacijom i kada su guglali njegovo ime, iskočile su razne priče i zbog svega navedenog su se jako bojali te su u konačnici angažirali odvjetnika. Nakon isplate kapare tuženica je tražila još 4.000,00 EUR da se isplati D. te je njegova supruga to i učinila. Misli da je 4.000,00 EUR dala majci D. Z. Iz zatvora je primila dopis od D.

Z., u kojem je bilo navedeno kako se D. Z. protivi prodaji kuće dok on

ne riješi svoje međusobne odnose sa tuženicom. Znali su da se od kupoprodajnog iznosa dio iznosa mora isplatiti D. Z., misli da je tuženica spominjala iznos od 120.000,00 EUR. Bilo im je svejedno kome će tuženica i koji iznos isplatiti od kupoprodajne cijene. D. Z. je njegovoj supruzi rekao da je u zemljišnoj knjizi stavio zabilježbu, odnosno zabranu prodaje navedene kuće te ih je o tome obavijestio punomoćnik. Nakon što su angažirali odvjetnika, imali su jedan sastanak sa tuženicom i njezinim punomoćnikom i na tom sastanku je punomoćnik tuženice naveo kako nema nikakvih problema, kako je on sa D.

Z. dobar, kako će se on sa svime složiti, međutim, kada je njihov odvjetnik predložio da se onda kod javnog bilježnika ovjeri suglasnost D. Z. sa prodajom predmetne kuće, počelo je izmotavanje i navođenje kako to nije potrebno. Nakon toga su vidjeli da od toga neće biti ništa i odustali od kupnje jer su pritisci bili veliki. Navodi da je tuženica od njegove supruge tražila isplatu naknadnih 4.000,00 EUR, a ona ih je dala majci D. Z., a ne tuženici, iz razloga što misli da je tako tuženica htjela. 4.000,00 EUR su dali za D. Z.

u vrijeme kada su još vjerovali da će se sve dobro riješiti. U trenutku kad su dali 4.000,00 EUR ne zna da li je na kući bilo kakvih ograničenja za prodaju. On je sastavio predugovor o kupoprodaji nekretnine. Preostali iznos kupoprodajne cijene namjeravali su platiti kreditom banke. Njegova supruga je išla u banku jer joj je sve to prepustio. Ne zna kako su tekli razgovori sa bankom, sve je to vodila supruga. Zna da je neke papire nosila i ne zna da li su dobili kakav odgovor od banke. Iz viđenja su znali D. Z. i dio biografije njegove su znali, znali su čime se bavi. Nisu znali na koji način je B. stekla nekretninu, odnosno znali su da je to njoj pripalo nakon razvoda.

23.

I-tužitelj u svom dopunskom iskazu navodi kako u cijelosti ostaje kod svog iskaza koji je dao na raspravi 17. listopada 2018. godine, u odnosu na isti nema ništa bitno za dodati, već ponavlja kako je svu komunikaciju i s bankom, kao i s tuženicom, uglavnom obavljala njegova supruga, a se sada ne može sjetiti svih detalja. Ponavlja kako nikada ne bi ušli u sklapanje tog predugovora da su znali da postoji problem između tuženice i njezinog bivšeg supruga. Da postoji taj problem saznali su nakon što su im došli roditelji D. Z., ovdje saslušani kao svjedoci te se usprotivili sklapanju predugovora. Pretpostavlja da su oni svom sinu D. Z. dali broj telefona od njegove supruge jer ju je on nakon toga počeo intenzivno nazivati i govoriti kako tuženica ne može sama prodavati predmetnu nekretninu, da joj je zato potrebna njegova suglasnost, a da tu suglasnost nema. On je to i pisano poslao njezinoj supruzi i rekao da je pokrenuo postupak da se ponovo otvori pitanje bračne stečevine. Nakon toga su čekali da tuženica riješi svoj problem sa svojim bivšim suprugom, a kako to ona nije učinila, kontaktirali su odvjetnika. Ne zna da li su uputili bilo kakav pisani zahtjev ili dopis, misli da su uglavnom komunicirali usmeno, ali to je isključivo činila njegova supruga. U odnosu na pitanje ishođenja kredita navodi kako su zahtjev za kredit podnijeli odmah nakon sklapanja predugovora u siječnju 2016. godine, međutim, procjenu su dobili tek 18. ožujka 2016. godine, ali je zbog upisane zabilježbe u zemljišnoj knjizi banka odbila dati kredit. Na upit na koji način ih je banka o tome obavijestila odgovaram kako ne zna jer je tu komunikaciju vodila njegova supruga. 24.

II-tužiteljica u svom iskazu navodi suglasno kao I-tužitelj, time da dodaje kako je u razdoblju prije potpisivanja Predugovora čak bila iznenađena koliko su se dobro tuženica i roditelji D. Z. slagali te u razdoblju dok je s tuženicom pregovarala o visini cijene, nije bilo govora o tome da bi kuća bila nečije tuđe vlasništvo ili da bi postojala neka prava D. Z. na toj kući. Vidjeli su u zemljišnoj knjizi da je kuća upisana kao vlasništvo tuženice. Međutim, nakon večeri u kojoj je došao M. Z. i vikao i protivio se prodaji, odmah je nazvala tuženicu koja je drugi dan došla kod njih, a tada se nekako pojavio i M. Z.

sa tom osobom za kojeg je tvrdio da je također kupac. Pred njom je tuženica M. Z. rekla da je kuća prodana njima i one su otišle, međutim, kasnije je saznala da M. Z. i N. Z. traže od njih da dio kupoprodajne cijene

bude isplaćen njima jer da to pripada njihovom sinu. O tome je pitala tuženicu i ona se složila i rekla da će im ona dati određeni novčani iznos, međutim, oni su od nje tražili da direktno dio iznosa isplati na njihov žiro račun, na što nije pristala. Tada ju je počeo nazivati D. Z., koji je pričao o tome da njemu pripada dio novčanog iznosa, da se on protivi prodaji, da će ponovno pokrenuti postupak podjele bračne imovine i staviti zabranu prodaje navedene nekretnine i u tom smislu je dobila i njegov dopis. Tada ju je počeo intenzivno nazivati i počela su preko nje prepucavanja između njega i tuženice. Došlo je do toga da je on spominjao da mu ona mora dati neko ogledalo, što bi prenijela tuženici, pa bi ona pitala da li veće ili manje i više na to nije mogla pristajati te im rekla da stave na list papira sve svoje zahtjeve koje će predati. Tražila je i očekivala nekakav papir iz kojeg će biti vidljivo da je on suglasan sa prodajom kuće te mu je takav papir čak i nosila njegova kćer koja je išla k njemu u zatvor. Smatrala je da joj je tako nešto potrebno iz razloga što joj je on objasnio da ukoliko cijeli iznos isplati tuženici, a utvrdi se da dio pripada njemu, da će onda biti dužna njemu neki novčani iznos. Nakon tih telefonskih razgovora je angažirala odvjetnika, a u međuvremenu je uistinu stavljena zabilježba na predmetnoj nekretnini. S obzirom da su u to vrijeme bili u postupku ishođenja kredita od banke, banka im zbog te zabrane više nije bila u mogućnosti ni odobriti kredit. Imali su sastanak sa tuženicom i njezinim odvjetnikom i on je tom prilikom rekao da on pozna D. Z., da mu on jede iz ruke i da će sve biti u redu, te je očekivala da će onda odvjetnik otići kod njega i donijeti navedenu suglasnost, međutim, kasnije je shvatila da odvjetnik smatra kako bi joj trebala biti dovoljna njegova usmena garancija da D. Z. neće raditi probleme. Nakon toga su odustali od

kupoprodaje, odnosno od kupnje navedene kuće. Ne zna koliko nakon razgovora sa ocem D. Z. ju je isti počeo zvati. S njim je razgovarala telefonskim putem i u tom trenutku nije bila sigurna da li je u zatvoru ili u lječilištu. Kada je došao dopis znala je da je u P., jer je došao iz P.. Majka D.

Z. je znala govoriti da je on na liječenju. Sa D. Z. je razgovarala normalno. Slao je i SMS poruke, na koje je odgovarala. Navedene SMS poruke slala je tuženici jer je htjela da ona bude upoznata s njima. D. Z. je od nje tražio da mu isplati 4.000,00 EUR. Po taj iznos je došla njegova majka, a tuženica je donijela svoju suglasnost da njemu izvrši uplatu od 4.000,00 EUR. Tu suglasnost joj je dala taj dan kada je N. Z. trebala doći po 4.000,00

EUR. I nadalje ostaje kod svog navoda da joj je suglasnost predana istog dana kada je gđa N. došla po novac. Ne zna kada je bila procjena kuće, ali je bila izvršena. Ne zna koliko je proteklo između sklapanja Predugovora i stavljanja zabrane otuđenja. 4.000,00 EUR je dala iz razloga što je vjerovala da će se to riješiti i mislila je da će se to riješiti navedenom isplatom. Suglasnost od D. Z. je htjela zbog sebe, da ima svoj mir i sigurnost da joj neće nakon nekog vremena doći D. Z. tražeći neki novac. O tome se nije konzultirala sa svojim punomoćnikom jer je smatrala da joj ta izjava daje mir. Znala je da je tuženica tu kuću stekla podjelom bračne imovine. Prije ovoga nije nikada vidjela D. Z., čula je da je ubio čovjeka. Smatra da joj je tuženica trebala prije reći da tu postoji neki D. dio koji se njemu treba isplatiti, a ovako to nije znala. Na pitanje da li je od tuženice tražila da ona riješi upisane zabilježbe ili joj ostavila rok za to, odgovara kako nije smatrala da je to njezin posao, mislila je da će to ona sama riješiti. Od dana kada je saznala za upis zabilježbe do dana kada je tuženici izjavila da raskida predugovor prošlo je više od 48 sati. Ne sjeća se točno što su u Predugovoru ugovorili za slučaj raskida. Oni su raskinuli Predugovor o kupoprodaji nekretnine.

25.

II-tužiteljica u svom dopunskom iskazu navodi da u cijelosti ostaje kod svog iskaza koji je dala na raspravi 17. listopada 2018. godine. U odnosu na isti želi samo dodati kako su nakon sklapanja Predugovora pokrenuli postupak za ishođenje kredita u kojem su 18. ožujka dobili procjenu, međutim, paralelno s time su se dogodile sve ove situacije s roditeljima bivšeg supruga tuženice, odnosno D. Z. te su nakon opisanog ispada o tome obavijestili tuženicu. Ona je rekla da će to sve riješiti, međutim, nakon toga ju je počeo nazivati D. Z.,

govorio joj da nije savjesna, da vlasnički list ne vrijedi i da to znači s obzirom da će on pokrenuti postupak da može tražiti da se dio kupoprodajne cijene isplati njemu. Kod odvjetnika je to provjerila i odvjetnik joj je rekao da je to istina, stoga je o tome izvijestila tuženicu i od nje zatražila da joj za prodaju dostavi suglasnost D. Z. Ona je obećala da će to riješiti, međutim, nakon toga je došao dopis

D. Z. koji je to sve ponovio. Navedeni zahtjev je tuženici uputila usmeno, a ne pisanim putem. Nakon što je došao dopis od D. Z. opet je to prenijela tuženici, a nakon toga ju je odvjetnik obavijestio da je stavljena plomba na nekretninu. Također su usmeno obaviješteni od strane banke da im ne mogu odobriti kredit. Da je znala za tu situaciju, ne bi nikada sklopila Predugovor niti bi gledali tu nekretninu. Stoga su nakon toga putem odvjetnika poslali tuženici zahtjev za raskid ugovora jer nije bila istina ono što je tuženica tvrdila, odnosno nekretnina nije bila čista. Misli da je zabilježba bila u svibnju 2016. godine. D. Z. ju je počeo nazivati negdje krajem veljače, početkom ožujka 2016. godine. S tuženicom su imali više sastanaka, a na nekim je bio i njezin punomoćnik, međutim, ona je stalno obećavala da će se to riješiti. Ne može se točno sjetiti da li je D. Z. ili njegova majka njoj rekla da mu mora platiti 4.000 eura, no međutim kada je dobila taj zahtjev, odmah je obavijestila o tome tuženicu. Ona je potpisala suglasnost da D. Z. isplati iznos od 4.000 eura, što je i učinila na način da je taj iznos dala njegovoj majci.

26.

Tuženica u svom iskazu navodi da u postupku podjele bračne stečevine između nje i bivšeg supruga predmetna kuća je u cijelosti pripala njoj te ju je dala u prodaju. Tada ju je nazvala II-tužiteljica i rekla da su zainteresirani za kupnju kuće te ponudila 300 tisuća EUR, što je odbila. Nakon par mjeseci se ponovno javila i ponudila 370 tisuća EUR, na što joj je rekla da će razmisliti. Kako je u to vrijeme uočila jedan stan na C. t., mislila je sa navedenim iznosom taj stan kupiti i iznajmljivati ga te se sa II-tužiteljicom dogovorila o prodaji predmetne kuće. Predugovor su sastavili tužitelji i ona je taj predugovor potpisala negdje u siječnju 2016. godine. Nakon toga su tužitelji odustali od navedenog predugovora jer su navodno imali problema sa njezinim bivšim suprugom. Pojašnjava da je svom bivšem svekru i svekrvi rekla da će njihovom sinu, a svom bivšem suprugu, od prodaje navedene nekretnine dati iznos od 80 tisuća EUR, time da njihov stan pripadne njezinoj djeci. Nije imala nikakvu obavezu prema svom bivšem suprugu, nije mu bila dužna isplatiti navedeni iznos, već se radilo isključivo o dobroj volji. Kasnije je saznala da je II-tužiteljica stupila u kontakt s njezinim bivšim suprugom i da je s istim počela razgovarati te je od nje saznala da on traži 100 tisuća EUR, nekakvo ogledalo i diplome. Na to je pristala, ali je rekla da više ne razgovaraju sa njime, da on nema nikakva prava, a potom je saznala da su mu dali i njihov predugovor o kupoprodaji nekretnine, iako misli da mu to nisu smjeli dati. Čak je naknadno potpisala i da je suglasna s isplatom 4 tisuće EUR koji su tužitelji isplatili majci njezinog bivšeg supruga. Nije znala da će oni taj iznos isplatiti. Za to je saznala tek kad je došla potpisati navedenu suglasnost. Nakon toga, a protekom 3 do 4 mjeseca tužitelji su odustali od kupnje, dok ona nije htjela odustati jer nije željela vraćati dvostruku kaparu. Vidjela je da nema pravog razloga za odustanak jer su tužitelji mogli realizirati kupoprodaju. Što se tiče pravnih radnji bivšeg supruga, također je kasnije saznala da je on u postupku koji je vođen radi podjele bračne imovine i koji je bio pravomoćno okončan, podnio nekakav zahtjev za ponovnim pokretanjem postupka, navodeći da je bio neubrojiv, međutim, utvrđeno je da je bio ubrojiv. Sve navedeno je prvo saznala od tužitelja, a potom su se sastali njihovi odvjetnici gdje su tužitelji odustali od sklapanja tog ugovora, čemu se ona usprotivila i tražila isplatu. Kod tužitelja su bili na dogovoru i prije nego što su joj poslali izjavu o raskidu, odnosno prije nego što je primila izjavu o raskidu. Nakon primitka izjave o raskidu misli da se nisu sastali sa punomoćnikom tužitelja i II-tužiteljicom. Misli da se njezin punomoćnik sa protivnom stranom vidio dvaput, a u njihovoj konferencijskoj dvorani bili su jednom. Tužitelji, ona, punomoćnik tužitelja i njezin punomoćnik su se susreli jednom. Za to da je isplaćeno 4 tisuće EUR saznala je od II-tužiteljice koja ju je nazvala. Rekla je da je to dala na ime toga što je obećala svojoj bivšoj svekrvi da će njenom sinu dati određeni dio kupoprodajne cijene. Nije tražila od tužitelja da joj osim uplaćene kapare isplate još neki novac. Navedenih 4 tisuće EUR-a nije nikada vidjela. Od II-tužiteljice je čula da je njezinom bivšem suprugu taj iznos odnijela njegova majka. Čula je da su II-tužiteljica i njezin bivši suprug dosta često razgovarali, iako joj je rekla da nema što s njime razgovarati. II-tužiteljici je rekla da će svom bivšem suprugu dati 100 tisuća EUR, ali ne zna da li joj je rekla razlog zbog čega će to učiniti, a to nju nije trebalo biti niti briga. Na sastanku koji je održan nisu nudili nikakva dodatna jamstva tužiteljima. Kćer je odlazila njezinom bivšem suprugu u Popovaču, ali nije nosila na potpis nikakve suglasnosti jer za to nije bilo potrebe. Ima saznanja da su se II-tužiteljica i njezin bivši suprug trebali naći za Uskrs 2016. godine i to u Z. Koliko je čula, do tog sastanka nije došlo. Od punomoćnika tužitelja ili od II-tužiteljice je saznala da je bivši suprug stavio zabilježbu na kuću. U tom trenutku nije dobila nikakvo pismeno od suda iz kojeg bi to proizlazilo. U telefonskim razgovorima sa tužiteljima isti nikada nisu naveli da bi postojale nekakve zapreke za realizaciju kredita, a procjenitelji iz banke su bili i otvorila im je kuću i to moguće 10-15 dana nakon što su potpisali predugovor.

27.

Analizirajući iskaze saslušanih svjedoka i stranaka kao nesporno se može utvrditi da je predmetna kuća u postupku podjele bračne tečevine između tuženice i D. Z. pripala tuženici, za što su znali i roditelji D. Z. te je tuženica bila upisana kao isključiva vlasnica iste i u trenutku sklapanja predugovora nisu postojali nikakvi upisani ni neupisani tereti ili zabrane prodaje, a što proizlazi i iz dokumentacije u koju je izvršen uvid.

28.

Nadalje je utvrđeno da je tuženica odlučila dio kupoprodajne cijene (kada istu primi) isplatiti svom bivšem suprugu i za to su tužitelji saznali nakon sklapanja predugovora.

29.

Utvrđeno je da su tužitelji prije sklapanja predugovora znali da tko je bivši suprug tuženice i da je u vrijeme sklapanja predugovora bio na liječenju, odnosno u zatvoru (zbog ubojstva), kao i da je tuženica predmetnu nekretninu stekla podjelom bračne imovine nakon razvoda.

30.

Nadalje je utvrđeno da je određeno vrijeme nakon sklapanja Predugovora II-tužiteljicu počeo nazivati D. Z., navodeći kako se protivi prodaji kuće, traži isplatu određenih novčanih iznosa te najavljuje podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka u kojem se raspravljalo o bračnoj tečevini tuženice i D. Z.

31.

Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su oni odustali od kupnje navedene kuće i to upravo zbog nazivanja D. Z. i zbog podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka, o čemu su obavijestili tuženicu i raskinuli Predugovor. 32.

Nije sporno da su tužitelji na ime kapare prilikom sklapanja Predugovora tuženici isplatili kaparu u iznosu od 28.000,00 EUR. 33.

Iz iskaza II-tužiteljice i tuženice te svjedoka utvrđeno je da je D. Z. od II-tužiteljice tražio isplatu iznosa od 4.000,00 EUR, po koji iznos je došla njegova majka, svjedokinja N. Z., a tuženica se naknadno suglasila da se njemu izvrši uplata od 4.000,00 EUR (Potvrda od 04. ožujka 2016. godine, list 5 spisa).

34.

Stoga nije prihvaćen iskaz I-tužitelja u dijelu u kojem je iskazao da je prethodno upravo tuženica od II-tužiteljice zatražila da se iznos od 4.000,00 EUR isplati D. Z., obzirom je utvrđeno iz iskaza same II-tužiteljice te svjedokinje N. Z. da je to učinjeno na zahtjev samog D. Z.

35.

Tužitelji u konkretnom slučaju prvenstveno ističu da se na predmetni spor trebaju primijeniti odredbe o raskidu ugovora zbog izmijenjenih okolnosti, a podredno odredbe o pravnim nedostacima i neispunjenju ugovora.

36.

Prema odredbi čl. 268. st. 6. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje ZOO) predugovor ne obvezuje ako su se okolnosti od njegova sklapanja toliko izmijenile da ne bi bio ni sklopljen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme.

37.

Prvenstveno valja navesti da je prema čl. 268. st. 1. ZOO-a predugovor ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor. Predugovor obvezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora, s time što propisi o obliku glavnog ugovora vrijede i za predugovor. 38.

U ovoj pravnoj stvari zaključeni predugovor sadrži sve bitne elemente ugovora o prodaji, sadrži obvezu plaćanja cijene, obvezu na isplatu kapare pa se zapravo radi o ugovoru, a ne o predugovoru. Sklopljeni predugovor između strana koji sadržava bitne sastojke glavnog ugovora, predmet i cijenu, obvezuje ugovorne strane, a to se u ovom slučaju odnosi i na tuženicu koja je jamčila da predmetna nekretnina nije opterećena nikakvim uknjiženim ili neuknjiženim teretima, ali i tužitelje koji su platili kaparu uz obvezu isplate cjelokupne ugovorene cijene.

39.

Pri tome nije odlučno kako su stranke nazvale ugovor, već kakav je njegov sadržaj.

40.

Stranke su se sporazumjele o predmetu i cijeni pa takav ugovor ima sve bitne karakteristike ugovora o prodaji. Činjenica da su se stranke člankom 6. tog "predugovora" sporazumjele da će potpisati "glavni ugovor" po odobrenju kredita, ne čini taj pravni posao predugovorom u smislu čl. 45. ZOO-a. Predugovor je, naime, ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi glavni ugovor, što ovdje nije slučaj, jer je glavni ugovor već sklopljen i ima sve značajke ugovora o prodaji iz čl. 451. st. 1. ZOO-a.

41.

U konkretnom slučaju nije sporno da su tužitelji uputili tuženici dana 17. svibnja 2016. godine dopis nazvan Raskid predugovora o kupoprodaji nekretnine od 29. siječnja 2016. godine, u kojem navode kako nije bilo točno jamstvo tuženice da se u pogledu predmetne nekretnine ne vode nikakvi sudski postupci, obzirom na činjenicu pokretanja prijedloga radi ponavljanja parničnog postupka, ishod kojeg je neizvjestan, radi čega isto predstavlja takvu vrstu pravnih nedostataka zbog kojih tužitelji opravdano nemaju interes nastaviti s realizacijom predugovora te tim putem izjavljuju kako raskidaju Predugovor o kupoprodaji nekretnine.

42.

Iz navedenog proizlazi da su tužitelji jednostrano raskinuli ugovor. 43.

Pod jednostranim raskidom ugovora razumijeva se zakonom ili voljom ugovornih strana predviđena mogućnost i dopustivost prestanka valjanog obveznog ugovora kroz njegovo jednostrano raskidanje. Samovoljno jednostrano raskidanje dvostrukoobveznih ugovora nije ničim opravdano i očito je protivno načelu "pacta sunt servanda", po kojem je valjano sklopljen ugovor za ugovorne strane zakon, zbog čega ga treba poštovati i ispunjavati njime preuzete obveze. 44.

Međutim, od tog pravila postoje određeni izuzeci po kojima je jednostrani raskid jednostranih ugovora moguć i dopustiv iznimno ukoliko su ovi izuzeci izričito predviđeni samim zakonom ili voljom ugovornih strana.

45.

Kao najvažniji slučajevi kada sam zakon predviđa i dozvoljava jednostrano raskidanje ugovora je kada su ugovorne strane ugovorile odustatninu ili kaparu kao odustatninu, kad postoje materijalni ili pravni nedostaci ispunjenja, kad se ugovor može raskinuti zbog promijenjenih okolnosti i dr. 46.

Osim ovakvih slučajevima gdje sam zakon dozvoljava iznimno jednostrano raskidanje obveznih ugovora postoje još dvije mogućnosti jednostranog pravovaljanog raskida ugovora, a to su: jednostrani raskid ugovora suglasnošću ugovornih strana i raskid ugovora zbog neispunjenja.

47.

Prema odredbi čl. 369. ZOO-a ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine. Izmjenu ili raskid ugovora ne može zahtijevati strana koja se poziva na promijenjene okolnosti ako je bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati. Strana koja zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenog za ispunjenje njezine obveze. Kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora, ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajuće odredbe ugovora pravično izmijene. Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obvezati stranu koja ga je zahtijevala da ovoj naknadi pravičan dio štete koju trpi zbog toga.

48.

U konkretnom slučaju tužitelji nisu dokazali da je nakon sklapanja Predugovora došlo do takvih okolnosti iz čl. 369. st. 1. ZOO-a.

49.

Naime, prvenstveno valja navesti kako su tužitelji znali na koji je način tuženica stekla predmetnu nekretninu, da je o njoj vođen sudski spor sa njezinim bivšim suprugom, znali su tko je njezin bivši suprug i gdje se nalazi, a poznavali su i njegove roditelje.

50.

S obzirom na sve navedeno, a posebno činjenicu da je vođen parnični postupak o vlasništvu predmetne nekretnine koji je pravomoćno okončan, to okolnost da je jedna parnična stranka podnijela izvanredni pravni lijek u tom postupku nije okolnost koja se nije mogla predvidjeti.

51.

Međutim, samo podnošenje izvanrednog pravnog lijeka ne znači da je on dopušten ili osnovan, a konkretni nije ni u trenutku njegova podnošenja ni na koji način utjecao na stečeno vlasništvo niti na mogućnost raspolaganja nekretninom. Navedeno su tužitelji svakako mogli saznati i od svog punomoćnika kojeg su već tada angažirali.

52.

Navedeno stoga ne predstavlja ni pravni nedostatak, a u svakom slučaju tužitelji nisu od tuženice zatražili brisanje zabilježbe niti joj za to dali primjereni rok. Tužitelji u postupku navode da zbog upisane zabilježbe nisu mogli ishoditi kredit, međutim, navedenu tvrdnju nisu ni na koji način dokazali pa stoga nisu dokazali da bi zbog podnesenog prijedloga za ponavljanje postupka ispunjenje obveze za njih postalo pretjerano otežano.

53.

Iz navedenog proizlazi da nisu ispunjeni uvjeti za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

54.

Tužitelji podredno navode da bi se u slučaju da se ne radi o izvanrednim okolnostima radilo o raskidu ugovora zbog neispunjenja.

55.

U konkretnom slučaju prema sklopljenom Predugovoru obveze tuženice su bile prenijeti tužiteljima pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini te je pri sklapanju Predugovora jamčila da je nekretnina njezina isključivo vlasništvo te da ne postoje prava trećih koja isključuju, umanjuju ili na bilo koji drugi način ograničavaju kupčeva prava, a posebno neopterećenost nekretnine nikakvim uknjiženim niti neuknjiženim teretima.

56.

Prema odredbi čl. 362. ZOO-a, prema kojoj kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje. Ali ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje. Ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora.

57.

U konkretnom slučaju tuženica je u svakom trenutku bila u mogućnosti tužiteljima prenijeti vlasništvo predmetne nekretnine i nije prekršila ono što je jamčila.

58.

Da se radilo o očito neosnovanom, odnosno nedopuštenom prijedlogu, ukazuje to što je isti naknadno odbačen i u tijeku je brisanje zabilježbe. 59.

S druge strane, upravo tužitelji nisu ni pokušali dokazati da su pokrenuli postupak za ishođenje kredita u cilju isplate kupoprodajne cijene, a osobito ne da bi im taj zahtjev bio odbijen zbog zabilježbe u zemljišnoj knjizi.

60.

Slijedom navedenog nisu bili ispunjeni ni uvjeti za raskid ugovora zbog neispunjenja za koje bi bila odgovorna tuženica.

61.

Međutim, u konkretnom slučaju u predmetnom Predugovoru stranke su izričito ugovorile kaparu kao odustatninu, jer je ugovoreno da u slučaju raskida Predugovora od strane kupca prodavatelj ima pravo zadržati kaparu, dok u slučaju raskida Predugovora od strane prodavatelja, prodavatelj mora vratiti dvostruki iznos kapare.

62.

Iz navedenog proizlazi da su stranke predvidjele mogućnost jednostranog raskidanja ugovora (otkaza ugovora).

63.

Prema odredbi čl. 303. ZOO-a ako je u trenutku sklapanja ugovora jedna strana dala drugoj stanovit iznos novca ili stanovitu količinu drugih zamjenljivih stvari kao znak da je ugovor sklopljen (kapara), ugovor se smatra sklopljenim kad je kapara dana, ako nije što drugo ugovoreno. U slučaju ispunjenja ugovora kapara se mora vratiti ili uračunati u ispunjenje obveze. Ako što drugo nije ugovoreno, strana koja je dala kaparu ne može odustati od ugovora ostavljajući kaparu drugoj strani, niti to može učiniti druga strana vraćanjem dvostruke kapare.

64.

Prema odredbi čl. 304. ZOO-a ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti ili se zadovoljiti primljenom kaparom. Ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare. U svakom slučaju, kad druga strana zahtijeva ispunjenje ugovora, ona ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog zakašnjenja. Sud može, u slučajevima iz stavka 1. i 2. ovoga članka, na zahtjev zainteresirane strane smanjiti pretjerano veliku kaparu.

65.

U konkretnom slučaju upravo su tužitelji raskinuli Predugovor o kupoprodaji nekretnine iz razloga što su zaključili da im je sklapanje istog, a obzirom na ponašanje supruga tuženice, postalo nesigurno.

66.

Pri tome tuženica svojim ponašanjem nije ni na koji način pridonijela navedenom raskidu Predugovora, a neosnovane su tvrdnje tužitelja da bi ista prilikom sklapanja Predugovora tužiteljima zatajila neke informacije.

67.

U vrijeme sklapanja Predugovora tuženica je bila (a to je i sada) isključiva vlasnica predmetne nekretnine, na kojoj nisu postojala nikakva uknjižena ni neuknjižena prava trećih osoba.

68.

S obzirom da su stranke ugovorile kaparu kao odustatninu, to je dopušteno jednostrano raskidanje ugovora, što su tužitelji i učinili 17. svibnja 2016. godine, a koji raskid je tuženica zaprimila najkasnije 27. svibnja 2016. godine, kada je na isti odgovorila.

69.

Stoga je valjalo utvrditi da je Ugovor raskinut i odlučiti kao u izreci pod točkom I.

70.

Međutim, zbog izričite ugovorne odredbe o kapari kao odustatnini te činjenici da je do raskida ugovora došlo jednostranom izjavom tužitelja (otkazom), a ne zbog izmijenjenih okolnosti niti zbog neispunjenja, tužitelji nemaju pravo tražiti povrat iznosa od 28.000,00 EUR te je valjalo u tom dijelu zahtjev odbiti i odlučiti kao u izreci pod točkom II.

71.

Međutim, iznos od 4.000,00 EUR, koji je isplaćen svjedokinji N. Z., a koji je ona predala svom sinu D. Z., nije plaćen kao kapara, već kao isplata dijela kupovnine.

72.

Da je tuženica suglasna sa navedenim načinom isplate dijela kupovnine i da se isti računa kao takva isplata, proizlazi iz Potvrde od 04. ožujka 2016. godine, a isto tako i iz iskaza same tuženice koja je izričito navela da je potpisala kako je suglasna s isplatom 4.000,00 EUR majci njezinog bivšeg supruga kako bi ona isti predala njemu.

73.

Slijedom navedenog proizlazi da je tuženica prihvatila navedenu isplatu kao da je učinjena njoj na ime isplate dijela kupoprodajne cijene.

74.

Kako je nakon navedenog došlo do raskida Predugovora o kupoprodaji nekretnine, to se na učinke raskida primjenjuje odredba čl. 368. ZOO- a.

75.

Naime, prema odredbi čl. 368. st. 1. i 2. te 5. ZOO-a raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala. Strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila.

76.

Obzirom na navedeno, a kako isplata iznosa od 4.000,00 EUR predstavlja djelomično ispunjenje u smislu isplate kupoprodajne cijene, za koje se smatra kao da ga je primila tuženica, to je valjalo tužbeni zahtjev u tom dijelu usvojiti i odlučiti kao u izreci pod točkom III.

77.

Na navedeni iznos tužiteljima bi u skladu s odredbom čl. 368. st. 5. ZOO-a pripadala kamata od dana kada je ta isplata primljena, međutim, kako tužitelji istu traže od podnošenja tužbe, to im je ista tako i dosuđena.

78.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tuženici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12) i to za sastav podneska od 04.06.2021.g. prema Tbr. 8. toč. 1. - 2.500,00 kn, te za zastupanje na ročištima 08.06.2017.g., 15.03.2018.g., 12.06.2018.g., 17.10.2018.g., 12.12.2018.g., 10.05.2021.g. i 09.03.2022.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 2.500,00 kn, što ukupno iznosi 20.000,00 kn.

79.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci pod točkom IV. U Zagrebu, 04. svibnja 2022. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Rj.

1. Presuda nepravomoćna 2.

Vidi upisnik P 3. Kal. 30 dana

U Zagrebu, 04. svibnja 2022.g.

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

Broj zapisa: eb30b-68823

Kontrolni broj: 0de65-eda9b-78e50

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=VANESA BRIZIĆ BAHUN, L=ZAGREB, O=OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski građanski sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.