REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 508/2017-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. A. iz H., ..., OIB ..., koju zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u S., protiv tuženika S. H. d.d., H., ..., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica u S., radi isplate 313.500,00 kn, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-370/2015 od 17. studenog 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-192/2012 od 10. lipnja 2015., u sjednici održanoj 4. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom su odbijeni glavni tužbeni zahtjev radi isplate bruto iznosa od 313.500,00 kuna s naslova naknade za prekovremeni rad i podredni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 313.500,00 kuna s naslova naknade štete.

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 - dalje ZPP), podnijela je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava jer u konkretnom slučaju nije trebalo primijeniti odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora. Mada to nije izrijekom ugovoreno, postojala je načelna odluka uprave tuženika kao i kontinuirana praksa da se ostvareni, a neiskorišteni preraspoređeni radni sati članova uprave odnosno direktora sektora iskoriste ili se za to isplati naknada u novcu neposredno prije odlaska u mirovinu. Zato je revidentica i diskriminirana u odnosu na ostale zaposlenike. Ponovila je da je slanjem lista s neiskorištenim slobodnim satima i dopisom tadašnjeg člana uprave T. D. od 17. prosinca 2009. prekinuta zastara priznanjem duga. Traži naknadu troška revizijskog postupka u iznosu od 8.859,37 kn.

3. Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

4. Revizija nije osnovana.

5. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad koji je ostvarila preraspodjelom radnog vremena u razdoblju od 2001. godine do 31. prosinca 2008., u bruto iznosu od 313.500,00 kn te podredni tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog diskriminatornog postupanja tuženika prema njoj u istom iznosu, a što proizlazi iz stanja spisa i pobijane drugostupanjske presude.

7. U provedenom postupku utvrđene su sljedeće odlučne činjenice, da:

- je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlenica tuženika na rukovodećem mjestu direktorice sektora razvoja,

- je na dan 31. prosinca 2011. imala evidentirano 1933 radnih sata koji se odnose na razdoblje do 31. prosinca 2008. godine,

- su svim zaposlenicima tuženika, pa tako i tužiteljici, elektroničkom poštom slane liste s neiskorištenim slobodnim satima i satima godišnjeg odmora od strane kadrovske službe,

- su te liste u dijelu u kojemu se odnose i na tužiteljicu, sastavljane na temelju evidencije prisutnosti na radu koju je vodila tužiteljica,

- je tadašnji član uprave T. D. koji je to bio od 23. listopada 2009. do 28. prosinca 2009. i koji je imao ovlast zastupanja tuženika zajedno s još jednim članom uprave, 17. prosinca 2009. odgovorio tužiteljici na njezin dopis od 2. prosinca 2009. u vezi korištenja neiskorištenih sati (listovi 188 i 189 spisa),

- je tuženik Odlukom od 5. siječnja 2012. odlučio otpisati potraživanja zaposlenika s naslova preraspodjeljenih sati ostvarenih prije 31. prosinca 2008. zbog zastare tih potraživanja (list 58 spisa),

- je tužiteljica podnijela ovu tužbu 2. travnja 2012. u kojoj se pozvala na dio čl. 43. tuženikovog Kolektivnog ugovora od 27. lipnja 2004. prema kojemu ako se radnicima ne osigura korištenje preraspodjele do kraja veljače sljedeće godine, poslodavac je dužan radniku isplatiti novčanu naknadu u visini neiskorištenog broja sati ostvarenih pod uvjetima prekovremenog rada najkasnije s isplatom plaće za veljaču tekuće godine.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja iz kojeg proizlazi da je utužena tražbina dospjela u cijelosti najkasnije u ožujku 2009. godine, nižestupanjski sudovi ocjenjuju tužbeni zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad neosnovanim, budući da je do podnošenja tužbe u travnju 2012. nastupila zastara potraživanja iz radnog odnosa od tri godine propisana odredbom čl. 135. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 i 6/11 – dalje: ZR). Sudovi ujedno zaključuju da dostavljanjem tablica tužiteljici s neiskorištenim satima godišnjeg odmora i slobodnim satima te izradom obveznih godišnjih revizorskih izvješća od strane tuženika, nije došlo do prekida zastare sukladno odredbi čl. 240. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO). Nadalje, u odnosu na podredni tužbeni zahtjev za naknadu štete radi diskriminatornog postupanja, zaključuju da postupanje tuženika ne ukazuje na diskriminatorno postupanje prema tužiteljici iz odredaba čl. 1. i čl. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 - dalje: ZSD).

9. Neosnovan je revizijski navod da u konkretnom slučaju nije trebalo primijeniti odredbe ZR i Kolektivnog ugovora jer je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je, iako predmetni Ugovor o radu od 8. lipnja 2001. ima i značajke menadžerskog ugovora, čl. 4. toga Ugovora ugovoreno da se direktor Sektora razvoja (u ovom slučaju: tužiteljica) obvezuje svoje dužnosti i obveze obavljati u skladu s propisima, statutom i općim aktima društva pa kako pitanje prekovremenih sati nije uređeno tim Ugovorom, u konkretnom slučaju, na sporni odnos valja primijeniti odredbu čl. 43. Kolektivnog ugovora S. H. d.d. od 27. lipnja 2004. godine, na koju odredbu se izričito pozvala i tužiteljica u tužbi. Pritom revidentica pogrešno smatra da je takvim tumačenjem Ugovora počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer se radi o pravilnom tumačenju Ugovora.

10. Odredbom čl. 135. ZR propisano je da ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine.

11. Odredbom čl. 240. ZOO propisano je da se zastara prekida kad dužnik prizna dug (st. 1.) te da se dug može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja (st. 2.).

12. Polazeći od činjeničnog utvrđenja da je tužba podnesena 2. travnja 2012. te da se tužbenim zahtjevom potražuje naknada za prekovremeni rad koji je tužiteljica ostvarila preraspodjelom radnog vremena u razdoblju do 31. prosinca 2008., a uzimajući u obzir odredbe čl. 135. ZR, čl. 240. ZOO i čl. 43. Kolektivnog ugovora, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev zbog nastupa zastare potraživanja.

13. I po shvaćanju ovog suda, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da time što su tužiteljici elektroničkom poštom slane tablice evidencije neiskorištenih sati godišnjeg odmora i slobodnih sati od strane kadrovske službe, nije prekinuta zastara potraživanja iz razloga što takve tablice slane elektroničkom poštom ne mogu predstavljati priznanje duga od strane tuženika kao vjerovnika u smislu čl. 240. st. 2. ZOO, jer nisu slane, niti potpisane od ovlaštenih osoba za priznanje duga, jer ne sadrže jasnu, izričitu i nedvojbenu izjavu o priznanju duga prema tužiteljici i jer su sastavljane na temelju evidencije prisutnosti na radu koju je vodila tužiteljica. Nadalje, pravilna je ocjena da niti revizorska izvješća koje je tuženik kao pravna osoba bio u obvezi izraditi, bez obzira da li je u tim izvješćima pod ukupnim troškovima zaposlenika bilo uključeno i navedeno sporno potraživanje, ne predstavljaju izjavu o priznanju duga koja je dana tužiteljici u smislu odredbe čl. 240. st. 2. ZOO., a pogotovo i iz razloga jer se iz njih jasno i nedvosmisleno ne vidi visina duga koja bi se priznala upravo tužiteljici.

14. Pravilna je i ocjena drugostupanjskog suda da niti dopis tadašnjeg člana uprave tuženika T. D. od 17. prosinca 2009. ne predstavlja priznanje duga jer na potvrdu izostanka priznanja, izričito ukazuje prijedlog T. D. da se na "ovu temu održi poseban sastanak" između tužiteljice i uprave društva, budući da bi prijedlog za održavanje sastanka bio nepotreban, da je on priznao dugovanje prema tužiteljici i budući da je to očito predložio jer je znao da ima ograničenje zastupanja u vidu ovlasti zastupanja tuženika zajedno s još jednim članom uprave, baš kao što je to i tužiteljica, s obzirom na svoju tadašnju poziciju u društvu tuženika i na upis toga ograničenja u sudskom registru, morala znati. Osim toga, iz mjesečnih tablica evidencija neiskorištenih sati godišnjeg odmora i slobodnih sati koje su prethodile tome dopisu i na koje se T. D. poziva u tom dopisu, proizlazi da je tužiteljica imala samo neiskorištene sate godišnjeg odmora, dok se i u tužbi i u pobijanoj drugostupanjskoj presudi i u reviziji tužiteljice navodi kako su predmet ovoga spora neiskorišteni sati prekovremenog rada odnosno neiskorišteni preraspoređeni radni sati. Zato i je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen čl. 43. tuženikovog Kolektivnog ugovora od 27. lipnja 2004., a ne čl. 7. Ugovora o radu od 8. lipnja 2001. godine.

15. Nadalje, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbe čl. 1. i čl. 2. ZSD kada su ocijenili tužbeni zahtjev za naknadu štete neosnovanim, zaključivši da otpis potraživanja tužiteljice radi zastare od strane tuženika ne predstavlja diskriminatorno postupanje tuženika prema tužiteljici koje bi bilo uzrokovano po bilo kojem od temelja taksativno navedenih u tim člancima, kao i da su Odlukom tuženika od 5. siječnja 2012. otpisana potraživanja još 81 radnika, od kojih je više od 20 radnika imalo menadžerski status kao i tužiteljica.

16. I konačno, navodi u reviziji da je tužiteljica diskriminirana jer je javno izrazila svoje neslaganje s Odlukom tuženika 5. siječnja 2012. na način da je protiv nje podnijela zahtjev za zaštitu prava, i po shvaćanju ovog suda, su neutemeljeni, budući da je takvo neslaganje tužiteljice izraženo nakon donošenja odluke kojom joj je uskraćeno pravo, pa stoga ono nije moglo za posljedicu imati uskratu tog prava.

17. Tako je uostalom suđeno i u presudi ovoga suda poslovni broj Revr 1761/2014-3 od 27. veljače 2019. donesenoj u postupku u kojemu je tužbu protiv tuženika zbog neiskorištenih sati prekovremenog rada podnio drugi bivši zaposlenik s menadžerskim statusom.

18. Zato je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena.

Zagreb, 4. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.