REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 9 Pž-5603/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Dubravka Zubović, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo, OIB ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel u S. B., protiv tuženika P. K. d.o.o., OIB ..., P., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik iz P., radi isplate iznosa od 354.450,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-11/2020-33 od 13. listopada 2021., ispravljene rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-11/2020-34 od 18. listopada 2021., 4. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-11/2020-33 od 13. listopada 2021., ispravljene rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-11/2020-34 od 18. listopada 2021. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 354.450,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn

- na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 6.750,00 kn - na iznos od 4.500,00 kn - na iznos od 4.500,00 kn - na iznos od 1.200,00 kn, a sve od 10. listopada 2019. do isplate, te u točkama II. i III. njezine izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-11/2020-33 od 13. listopada 2021. ispravljene rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-11/2020-34 od 18. listopada 2021. u točki I. njezine izreke u dijelu zateznih kamata i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim se nalaže tuženiku platiti tužiteljici zatezne kamate na iznos od 354.450,00 kn preko iznosa dosuđenog tužiteljici u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 354.450,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za ostale odnose na pojedinačno određene iznose, a sve kako je to pobliže određeno u izreci (točka I. izreke). Utvrđeno je da nije osnovan procesni prigovor prijeboja – prigovor radi prebijanja istaknutog po tuženiku u iznosu od 324.678,70 kn (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 32.500,00 kn (točka III. izreke).

2. Protiv presude u točkama I., II. i III. njezine izreke tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP). Ukratko, pogrešno je sud primijenio materijalno pravo iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst i 94/17; dalje: ZV). Obrazloženje pobijane presude je nejasno i nerazumljivo. Predlaže drugostupanjskom sudu ukinuti presudu u pobijanom dijelu i u tom dijelu vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i s obzirom na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je presuda u pobijanom dijelu pravilna i na zakonu osnovana.

6. Suprotno navodima žalitelja, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude niti njenim donošenjem nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti one na koje ukazuje opisno žalitelj u žalbi. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, a u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i primjeni relevantnog materijalnog prava.

7. Predmet spora je isplata iznosa od 354.450,00 kn zbog bespravnog korištenja poslovnog prostora u P. u ulici D. L. 4, ukupne površine 75 m2 za razdoblje od studenog 2014. do 8. travnja 2019.

8. Iz podataka u spisu nesporno je da je tužiteljica vlasnica predmetnog poslovnog prostora, da je vlasništvo stekla originarno temeljem zakona na temelju članka 2. Zakona o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno- političkih organizacija („Narodne novine“ broj 90/97), te je uknjižena u zemljišne knjige kao vlasnica na temelju rješenja Općinskog suda u P. poslovni broj Z-745/99 od 12. ožujka 1999.

9. Isto tako, tužiteljica se prije podnošenja tužbe obratila tuženiku za mirno rješenje spora, međutim tuženik se očitovao da osporava zahtjev iz čega je sud pravilno zaključio da su ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ovog spora sukladno odredbi članka 186.a ZPP-a. Tužitelj je podnio zahtjev za mirno rješenje spora 10. listopada 2019. (list 54. – 62. spisa).

10. Suprotno navodima žalitelja, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je u predmetnom sporu stvarno nadležan, budući se radi o sporu između dvije pravne osobe, a predmet spora je naknada koristi koju je tuženik stekao bespravnim korištenjem poslovnog prostora; a sve u smislu članka 34.b točke 1. ZPP-a.

11. Pravilno je sud iz dopisa Središnjeg državnog ureda za upravljanje imovinom od 18. srpnja 2008. utvrdio da je tužiteljica pozvala tuženika na dostavu dokumenta – ugovora po osnovi kojeg koristi poslovni prostor. Dopisom od 30. kolovoza 2008. tuženik je odgovorio da prostor koristi na temelju Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 30. ožujka 2004. koji je sklopio sa SDPH kao zakupodavcem. Iz iznesenog sud pravilno zaključuje da je tuženik bio upoznat u 2008. godini da ima sklopljen ugovor o zakupu s ne vlasnikom iz čega sud pravilno zaključuje da je tuženik postao nepošteni posjednik tuđe stvari. Prema tome, Ugovor o zakupu od 30. ožujka 2004. ne predstavlja pravnu osnovu tuženikovog korištenja predmetnog poslovnog prostora.

12. Pravilno je sud prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva primijenio odredbu članka 165. stavka 1. ZV-a, prema kojoj odredbi nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Iz iznesenog slijedi pravilan zaključak da je tuženik, kao nepošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora u utuženom razdoblju od studenog 2014. do 8. travnja 2019., na temelju odredbe članka 165. stavka 1. ZV-a dužan naknaditi koristi koje je imao od uporabe tuđe stvari u tom razdoblju.

13. Pogrešno se žalitelj poziva na primjenu određenja iz članka 1111. ZOO-a, kojom odredbom je regulirano opće pravilo stjecanja bez osnove.

14. Prema odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako je to nemoguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredbom članka 1120. ZOO-a uređeno je posebno pravilo stjecanja bez osnove tako da je propisano kad netko koristi tuđu stvar u svoju korist, vlasnik može zahtijevati neovisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

15. Odredbe Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove kada je netko koristio tuđu stvar, primjenjuju se u situaciji kada osoba koja je upotrijebila tuđu stvar u svoju korist nije u mogućnosti tu stvar vratiti vlasniku, jer je ta stvar potrošena ili je izgubila identitet, kao i u situaciji kada iz gospodarskih razloga nije opravdano vraćanje stvari.

16. U slučaju kada je poslovni prostor moguće vratiti tužitelju i kada ne postoje gospodarski razlozi koji ne bi opravdavali vraćanje poslovnog prostora tužitelju, onda se na sporni odnos stranaka primjenjuje odredba članka 165. stavka 1. ZV-a, a sve kako je to pravilno primijenio prvostupanjski sud.

17. Također je pravilno odbijen prigovor zastare potraživanja.

18. Iz podataka u spisu proizlazi da nije sporno da je primopredaja predmetnog poslovnog prostora izvršena 31. srpnja 2019., a sve kako to proizlazi iz zapisnika od 31. srpnja 2019. Stoga odgovarajućom primjenom odredbe članka 165. stavka 2. ZV-a (prema kojoj vlasnikovo traženje naknade zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana), tužitelju ne pripada pravo na kamate za naknadu za bespravno korištenje poslovnog prostora prije 31. srpnja 2019., kada mu je stvar predana, od kada počinje teći i zastarni rok od tri godine. Stoga je u odnosu na dospijeće zatezne kamate valjalo preinačiti pobijanu presudu, i na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu, a sve kako je odlučeno u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

19. Nije sporno da je provedeno vještačenje po vještaku A. B., ing. građevine (list 143. do 154. i list 173. spisa), iz kojeg nalaza proizlazi da je prosječna tržišna vrijednost zakupnine u prvoj zoni grada P. 34,24 kn i da se posljedično tome radi o mjesečnoj zakupnini u iznosu od 2.366,07 kn, uvažavajući faktičnu površinu od 68,74 m2 koju je koristio tuženik. Sud je ocijenio da izračun tržišne visine zakupnine od 34,24 kn po m2, koju je utvrdio građevinski vještak A. B., nije primjenjiv na odnos između parničnih stranaka, te se pravilno pozvao na Odluku o iznosu naknade za korištenje poslovnih prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske od 12. lipnja 2018. Nadalje, pravilno sud utvrđuje da iz Pravilnika o utvrđivanju zakupnine i djelatnosti u poslovnom prostoru grada P. od 5. lipnja 2014., Pravilnika o izmjenama Pravilnika o utvrđivanju zakupnine i djelatnosti u poslovnom prostoru grada P. od 20. listopada 2014., 23. veljače 2015. i 11. prosinca 2015. proizlazi da visina zakupnine za poslovne prostore za neprofitne djelatnosti u prvoj zoni grada P. iznosi 90,00 kn po m2; a iz Pravilnika o izmjenama Pravilnika o utvrđivanju zakupnine i djelatnosti u poslovnom prostoru grada P. od 6. veljače 2019. proizlazi da visina zakupnine iznosi 60,00 kn po m2, to je mjesečna korist koju je tuženik stekao korištenjem poslovnog prostora za razdoblje do veljače 2019. godine iznosi 6.750,00 kn, a od veljače 2019. godine iznosi 4.500,00 kn. Pravilno sud zaključuje da Odluka o iznosu naknade za korištenje poslovnih prostora od 12. lipnja 2018. je akt kojim je tužiteljica legitimno uredila visinu naknade za korištenje poslovnih prostora u njenom vlasništvu sukladno odredbama članka 14. i članka 54. stavka 1. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 94/13 i 18/16) kao posebnog zakona.

20. Stoga je pravilno sud primjenom određenja iz članka 165. stavka 1. ZV-a odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a kako je odlučio u točki I. izreke pobijane presude.

21. Međutim, u odnosu na tijek zateznih kamata na utužene iznose sud je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 16. lipnja 2021. prihvaćeno je pravno shvaćanje prema kojem tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovi naknade koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja stvari dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadu. S obzirom na to da spisu prileži zahtjev tužiteljice za mirnim rješenjem spora u kojem zahtjevu je sadržan zahtjev za isplatu utužene naknade, a koji zahtjev je tuženik zaprimio 10. listopada 2019., to tužiteljica ima pravo na zatezne kamate upravo od tog dana, kao dana podnošenja zahtjeva za isplatu naknade, a ne i za ranije razdoblje. Pri tome treba navesti da tužiteljica nije dokazala u smislu odredbe članka 219. ZPP-a da je prije navedenog zahtjeva za mirno rješenje spora, zahtijevala od tuženika isplatu utužene naknade.

22. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja u iznosu od 324.678,70 kn pravilno je sud isti ocijenio neosnovanim, a sve u smislu članka 219. ZPP-a (pravila o teretu dokazivanja). Naime, navode da je tuženik vršio ulaganja u poslovni prostor, pravilno je sud ocijenio da se temelje samo na iskazu zastupnika po zakonu tuženika M. P., iz kojeg iskaza proizlazi da je tuženik vršio ulaganja u poslovni prostor prilikom useljenja u 2004. godini te tijekom korištenja, na način da je izvršena zamjena tepisona, da su obojeni zidovi i izvršen popravak elektro i vodovodnih instalacija, te se poziva na ispravu naziva Pregled troškova održavanja lokala (list 113. spisa) koja glasi ukupno na iznos od 324.678,70 kn, koju je potpisao M. P., a da je bez da je tuženik dokazao u kakvom je stanju preuzeo poslovni prostor te da se radilo o nužnim ulaganjima koja su korisna i tužiteljici sukladno odredbi članka 165. ZV-a. Stoga je pravilno sud u točki II. izreke pobijane presude utvrdio da nije osnovan prigovor radi prebijanja istaknut po tuženiku u iznosu od 324.678,70 kn.

23. Pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke pobijane presude, kako po osnovi u smislu članka 154. ZPP-a, tako i po visini u smislu članka 155. ZPP-a. Žalitelj u žalbi ni ne obrazlaže razloge zbog kojih osporava odluku o parničnom trošku.

24. Slijedom navedenog, valja zaključiti da navodima žalbe žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, budući da u žalbi nije naveo ni jedan konkretan navod kojim bi doveo u pitanje pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava.

25. Zbog toga je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a djelomično odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu, a sve kako je odlučeno u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 4. svibnja 2022.

Sutkinja

Dubravka Zubović, v.r.