Poslovni broj: 14 UsI-3861/21-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, te Anđi Klišanin, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: I. L. iz S., …, kojeg

zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva L.-V. i p. d.o.o.,

odvjetnici u S., …, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova

Republike Hrvatske, Uprava za ljudske potencijale, Služba disciplinskog sudovanja, Drugostupanjski disciplinski sud, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, kojeg zastupa opunomoćenik D. J., dipl. pravnik i zaposlenik, temeljem generalne punomoći pohranjene u Uredu predsjednice ovog Suda, radi teže povrede službene dužnosti, nakon neposredne i javne rasprave zaključene dana 8. travnja 2022. u prisutnosti opunomoćenika tuženika, dana 19. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda KLASA: UP/ll- 114-04/21-02/107, URBROJ: 511-01-158-21-5 od dana 5. studenog 2021. i rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Split KLASA: UP/l-114-04/21-02/132, URBROJ: 511-01-158-21-13 od dana 7. siječnja 2021. te da se predmet vrati prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovni postupak.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U pravovremenoj tužbi, podnesenoj protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda KLASA: UP/ll-114- 04/21-02/107, URBROJ: 511-01-158-21-5 od dana ..., tužitelj je osporavajući zakonitost i prvostupanjskog upravnog rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja S. KLASA: UP/l-114-

04/21-02/132, URBROJ: 511-01-158-21-13 od dana ..., u bitnom, naveo da isto nije pravilno ni zakonito te da činjenično stanje nije u dovoljnoj mjeri utvrđeno. Tužitelju da nije omogućeno sudjelovanje u prvostupanjskom postupku, a poradi čega je i prvostupanjsko rješenje nezakonito. Predmetno rješenje da je i u direktnoj suprotnosti sa odredbom čl. 30. Zakona o općem upravnom postupku te da je povrijeđeno načelo saslušanja stranke, a istim da je povrijeđena i odredba čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku. Naime, pravilnom analizom činjeničnog opisa učina da bi proizlazilo da se ovdje nikako ne može raditi o povredi iz čl. 96. st. 1 . toč. 7. Zakona o policiji već da bi se eventualno, jasno, kada bi to bilo točno, radilo o uvredljivom ili pak klevetničkom ponašanju prema svojim kolegama, odnosno prema gospodinu D. K.. Da bi se ostvarila bitna obilježja ove disciplinske povrede da je nužno da ponašanje policijskog službenika neposredno dopre do više trećih osoba. Obrazloženje rješenja niti jednom rečenicom ne navodi da bi radnju počinjenja ovog djela - teže povrede službene dužnosti - čulo osoblje ugostiteljskog objekta i dio prisutnih gostiju u istom. To da nije točno, a osobito da nije dokazano. Nema niti jedan svjedok koji bi na bilo koji način potvrdio takvu činjenicu. Nema povrede službene dužnosti iz čl. 96. st. 1. točka 7. Zakona o policiji ako nema nedoličnog ponašanja izvan službe. Nedvojbeno je da prigodom ovog učina I. L. nije bio na dužnosti jer da se u činjeničnom opisu jasno navodi da je bio na godišnjem odmoru. Nedolično ponašanje izvan službe, koje šteti ugledu policije da je nužno da bude dostupno većem broju osoba. Nema niti jedna osoba koja bi potvrdila da je bilo kakvog nedoličnog ponašanja jer da nema niti jednog svjedoka koji je odnosne prigode bio u društvu D. K., A. L. i V. B.

Uostalom, bitna povreda da se očituje u tome što u činjeničnom opisu učina nije niti navedeno da bi takvo ponašanje „čulo osoblje ugostiteljskog objekta i dio prisutnih gostiju u istome“, iako je to bitno obilježje učina, da ga nema u činjeničnom opisu. Osim toga ovdje je povrijeđeno pravo na obranu, iako je vijeće prihvatilo prijedlog policijskog službenika da se izvedu dokazi saslušanjem određenih svjedoka, neposredno na raspravi, da vijeće ipak putem nekakve „službene bilješke“ zaprima izjavu svjedoka, koja da postaje sastavni dio spisa, sve to prihvati kao dokaz te, između ostalog, na takvom dokazu zasniva i odluku i to osuđujuću. To da je knjiški primjer povrede prava na obranu što da je protivno čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske. Dokazi na kojima se temelji osporeno rješenje da nisu provedeni na način koji štiti načelo kontradiktornosti i neposrednosti. Teško je zamisliti da policijski službenici ne bi reagirali na posve drugačiji način da je došlo do ovakvog postupanja od strane tužitelja. Uostalom, da niti jedan svjedok koji nije „zainteresiran za ovaj postupak“ ne potvrđuje riječi inkriminacije. Okrivljeni da je u svom očitovanju vrlo okolnosno opisao postupanje toga dana. Vrlo životno da je prikazan tijek njegova ponašanja. Predloženi svjedok M. B. B. da je osoba koja je trebala biti saslušana u postupku te da se nije smjelo zadovoljiti njegovom službenom bilješkom. Naime, i iz te službene bilješke da jasno proizlazi da nema nužnog elementa za ovu povredu, a to da je javnost, da nema ponašanja koje odudara od uljudnog ponašanja određene osobe, odnosno u konkretnom slučaju policijskog službenika. Jasno, da ni taj svjedok koji je bio tu, da ni na koji način ne govori o nedoličnom ponašanju. Praktički, da sve vrijeme dok je I. L. bio u neposrednom kontaktu sa oštećenima, svjedok B. da se nalazio tu u blizini te da bi zasigurno mogao čuti sve ono što je bilo komunicirano između L. i oštećenih. Naime, ako su policijski službenici D.

K., A. L. i V. B. primijetili da je netko u alkoholiziranom stanu i da

netko narušava javni red i mir, onda da je bilo nužno poduzimanje odgovarajućih mjera prema toj osobi, ma kako se ta osoba zvala ili pak obavljala službu. Sud da sve navedeno potpuno zanemaruje te se koristi potpunom zamjenom uloga u ovom predmetu. Upravo podnositelj zahtjeva da treba nedvojbeno dokazati povredu službene dužnosti, koja činjenica da ne proizlazi iz stanja spisa jer da nema obilježja bilo kakve teže povrede službene dužnosti. Slijedom prednjih navoda da predlaže sudu donijeti presudu kojom se ukida osporeno rješenje tuženika kao i prvostupanjsko upravno rješenje, predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovno postupanje te nalaže tuženiku naknaditi troškove upravnog spora.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužitelj u tužbi u cijelosti ponavlja prigovore koje je isticao u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, a koje da je Drugostupanjski disciplinski sud detaljno, jasno i argumentirano odbio pa da se, radi izbjegavanja ponavljanja, upućuje na obrazloženje drugostupanjskog upravnog tijela. Tuženo tijelo da se protiv prijedlogu za saslušanje tužitelja na raspravi iz razloga jer se isti tijekom upravnog postupka očitovao o djelu, na raspravi se osobno i putem punomoćnika očitovao o zahtjevu i dokaznim sredstvima, a činjenično stanje da je nesporno utvrđeno pa da se navedeni prijedlog ukazuje kao suvišan. Jednako tako da se protivi i prijedlogu za saslušanje svjedoka M. B. B. iz razloga koji su detaljno obrazloženi u prvostupanjskom i drugostupanjskom upravnom aktu. Budući da je tužitelj nesporno ostvario obilježja teže povrede službene dužnosti, za što da mu je izrečena odgovarajuća kazna, da se predlaže tužbu odbiti kao neosnovanu.

3. Opunomoćenik tuženika je na ročištu kod ovog Suda dana 8. travnja 2022. naveo da ostaje u cijelosti kao u odgovoru na tužbu i obrazloženju osporenog rješenja te da predlaže da sud zaključi raspravljanje i odbije tužbeni zahtjev. 4. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda KLASA: UP/ll-114-04/21-02/107, URBROJ: 511-01-158-21-5 od dana ... odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja S. KLASA: UP/l-114-04/21-02/132, URBROJ: 511-01-158- 21-13 od dana ... kao neosnovana. Navedenim prvostupanjskim upravnim rješenjem utvrđeno je da je policijski službenik: I. L., od oca pok. J. i majke I., rođene L., rođen ... godine u S., s prebivalištem u

S., …, po zanimanju magistar ekonomskih znanosti, raspoređen na radno mjesto policijski službenik za gospodarski kriminalitet i korupciju, u zvanju policijski savjetnik, oženjen, otac dvoje djece, zaposlen u MUP-u RH od 1995. godine, za posljednje tri godine ocijenjen ocjenom „uspješan“, po osobnom kazivanju prosječnih imovinskih prilika, upitan iskazuje da ne obavlja nikakvu funkciju u policijskim sindikatima, u ovom postupku nije udaljen iz službe disc. nekažnjavan, odgovoran zato što je dana ..., oko … sati, za vrijeme godišnjeg

odmora, u ugostiteljskom objektu „D.“ u C. P., …,

prišao policijskim službenicima Postaje granične policije I., D. K., A.

L. i policijskom vježbeniku V. B., koji su sjedili na terasi navedenog ugostiteljskog objekta i bez povoda ih počeo vrijeđati i omalovažavati, govoreći policijskom službeniku D. K. da je bahat, da je on glavni policijski savjetnik,

da oni nikada neće biti uspješni kao on, da su kao stara milicija i da sramote uniformu jer istu nisu skinuli prije dolaska u ugostiteljski objekt, da su svi došli u policiju preko njega, da mu se gube s očiju i da je to zadnji put da ih je vidio u navedenom ugostiteljskom objektu, nakon čega su policijski službenici Postaje granične policije I., po provedenom kriminalističkom istraživanju, protiv istog podnijeli Optužni prijedlog Općinskom sudu u M., Stalnoj službi u I., zbog osnovane

sumnje da je počinio prekršaj iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira pa da je time tužitelj počinio težu povredu službene dužnosti iz č l. 96. st. 1. t. 7. Zakona o policiji opisanu kao «nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada šteti ugledu policije» te mu je temeljem članka 110. st. 2. t. 1. Zakona o policiji, izrečena disciplinska kazna – novčana kazna u visini 10% od posljednje plaće koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu, u trajanju od dva mjeseca (2x10%).

5. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo tuženo tijelo u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu upravnog spora dok su odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja da se u ovom upravnom sporu sasluša tužitelj u svojstvu stranke i da se sasluša svjedok M. B. B., cijeneći da se s obzirom na stanje spisa i raspoloživost dokaza pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja tih dokaza.

6. U sporu je dana ... održana rasprava u nazočnosti opunomoćenika tuženika na kojoj je dana mogućnost, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS-a), očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

7. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Predmet ovog spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika (kao i prvostupanjskog upravnog rješenja).

9. Odredbom čl. 96. toč. 7. Zakona o policiji („Narodne novine“, br. 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19, dalje: Zakon) propisano je da je teža povreda službene dužnosti nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije.

11. Člankom 97. st. 2. Zakona propisano je da za teže povrede službene dužnosti postupak vodi i odluku donosi disciplinski sud.

12. Sukladno odredbi čl. 110. st. 2. Zakona za teže povrede službene dužnosti mogu se izreći sljedeće kazne: 1. novčana kazna u mjesečnom iznosu do 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 1 do 6 mjeseci, 2. zaustavljanje promicanja u zvanju od 2 do 4 godine, 3. zaustavljanje napredovanja u službi u trajanju od 2 do 4 godine, 4. premještaj na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja, 5. uvjetna kazna prestanka državne službe i 6. prestanak državne službe.

13. Shodno odredbi čl. 111. st. 1. Zakona pri određivanju vrste kazne uzimaju se u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskih službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskih službenika.

14. Odredbom čl. 17. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika ("Narodne novine". br. 114/11, dalje: Pravilnik) propisano je da Disciplinski sud može odlučiti: 1. da prijavljeni policijski službenik nije odgovoran za težu povredu službene dužnosti, 2. da je prijavljeni policijski službenik odgovoran za težu povredu službene dužnosti u cijelosti ili djelomice te mu izreći kaznu.

15. Ovdje valja napomenuti da se prema odredbi čl. 4. st. 2. ZUS-a upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana, pa ocjena o zakonitosti odluke ovisi o kvaliteti danog obrazloženja.

16. U obrazloženju osporenog rješenja, u bitnom, je navedeno da se uvidom u spis predmeta nalazi da je prijavljeni policijski službenik, nakon što je uredno pozvan na usmene rasprave održane dana ... i ... istim

raspravama nazočio u prisutnosti svoje opunomoćenice, odvjetnice A.

L. K., kojom prilikom da je iznio svoju obranu, a nakon što je upoznat sa cjelokupnim dokaznim materijalom da mu je dana mogućnost da u vezi s istim stavlja primjedbe i predlaže dokaze te da je ista prava prijavljeni i iskoristio stavljajući primjedbe na pojedine izvedene dokaze te predlažući saslušavanje određenih svjedoka. Pritom, da činjenica koju ističe žalitelj, da nije usvojen dokazni prijedlog prijavljenog da se kao svjedok neposredno sasluša M. B.-B. da ne

znači da nije poštivano pravo na obranu prijavljenog. Naime, da je ispravno postupilo prvostupanjsko vijeće kada je odbilo navedeni dokazni prijedlog, budući da je raspolagalo službenom zabilješkom o obavijesnom razgovoru sa svjedokom M. B.-B., a koja službena zabilješka da je na usmenoj raspravi izvedena kao dokazni materijal i da je prijavljeni upoznat s njezinim sadržajem te da je u vezi s tim imao mogućnost stavljanja primjedbi. Da ne bi došlo do povrede prava na pravično suđenje da nije nužno neposredno prisustvovanje stranke saslušanju svjedoka, već da je bitno da se stranci omogući da se upozna sa svim predloženim dokazima te da na njih iznese svoje primjedbe. Da je tako jasno proizlazi iz odluke Ustavnog suda U-lll-2114/2009 od dana ... i U-lll-4798/2010 od dana ... u kojoj da Ustavni sud navodi: “...da izvođenje dokaza u disciplinskom postupku čitanjem službenih zabilješki i zapisnika o ispitivanju svjedoka tijekom istražnog postupka, ne uzrokuje samo po sebi povredu prava na pravično suđenje, pod uvjetom da je u konkretnom slučaju policijskom službeniku protiv kojeg se postupak vodio bilo omogućeno upoznati se sa sadržajem službenih zabilješki i iznijeti svoje primjedbe, uz osiguranu procesnu ravnopravnost u odnosu prema suprotnoj stranci." Također, navedeno proizlazi i iz presude Upravnog suda u R. broj: 2 Usl-133/13-20 od dana ... Stoga, s obzirom da je u konkretnom slučaju prvostupanjsko vijeće raspolagalo službenom zabilješkom o razgovoru sa svjedokom M. B.-B., a iz koje zabilješke proizlazi da isti svjedok

nije imao što izjaviti o predmetnom događaju ističući kako nije primijetio da bi se njegov poznanik I. L. na bilo koji način protupravno ponašao te da bi vrijeđao ili omalovažavao nazočne policijske službenike, da je vijeće ispravno zaključilo da se saslušavanje istog svjedoka ne nalazi nužnim. U odnosu na činjenično stanje da vijeće tog Suda smatra da je isto u potpunosti i pravilno utvrđeno, odnosno da je prvostupanjski sud na okolnosti djela koje je stranci stavljeno na teret izveo sve potrebne dokaze. Prvostupanjski sud da je detaljno analizirao izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti te obrazložio kojim dokazima i iz kojih razloga je poklonio vjeru i utvrdio činjenično stanje, a s kojim obrazloženjem se slaže i to Vijeće. Neutemeljeno da navodi žalitelj da je izreka rješenja posve nerazumljiva, da je proturječna sama sebi i razlozima te da rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni razlozi koji su navedeni da su posve nejasni. Uvidom u izreku rješenja, da to Vijeće nalazi da je ista u skladu s odredbom članka 98. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku te da se ne nalazi da bi ista bila nerazumljiva ili proturječna sama sebi, dok činjenični opis terećene povrede službene dužnosti sadrži sve elemente sukladno odredbi članka 10. stavka 1. alineje 4. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika („Narodne novine, broj: 141/11). Također, uvidom u obrazloženje pobijanog rješenja da se nalazi da isto sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kao i sve ostale elemente propisane odredbom članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku, a kojima se jasno upućuje na donošenje odluke o odgovornosti prijavljenog policijskog službenika. Naime, da je nesporno da su u predmetnom ugostiteljskom objektu, osim oštećenih policijskih službenika: D. K., A. L. i V. B., bile prisutne i druge

osobe: policijska službenica K. Š. koja je bila izvan službe te njezina prijateljica N. B.-B., građanin L. B., kao i konobarica A.

A. i konobar M. V. Uvidom u službene zabilješke o obavijesnim razgovorima sa imenovanim svjedocima, da je razvidno da svi od navedenih svjedoka potvrđuju da se prijavljeni predmetne prigode ponašao neprimjereno. Tako da svjedok, konobar M. V., navodi da nakon što su policijski službenici i ženske osobe koje su sjedile s njima za stolom odbili narudžbu za piće, da je „ta muška osoba počela biti ustrajna pa i na neki način i dosadna u naumu da se policajce počasti pićem", dok je svjedokinja, konobarica A. A. navela

da, nakon što je policijski službenik D. K. rekao da pivo ne treba donositi, jer su u službi i ne piju alkohol, „da se taj muškarac počeo neljubazno ponašati, a njoj se tada obratio riječima da policajcima odmah donese pivo kad je on to rekao, te da ona nema što čekati njihov potvrdni odgovor". Svjedok L. B. da je naveo da se:

“taj muškarac najprije obraćao D. K. riječima bahat si, ti si jedan balavac, da je on popio, ali da se policajac K. neće tako prema njemu ponašati, da će ga K. zapamtiti, da i on isto radi u policiji, nakon čega je svim policajcima rekao da mu se svi zajedno gube s očiju i da je to zadnji put da ih tu vidi, da je on na nekoj funkciji i da će im pozvati načelnika. Također, svjedokinja K. Š. da je navela da su dvije nepoznate muške osobe prolazile pored stola za kojim je ona sjedila skupa sa prijateljicom i policajcima, da se „jedan od muškaraca ničim izazvan u prolazu obratio i dobacivao policajcima da im je najbolje da sa sebe skinu uniformu, da obuku crne majice kao i cure koje sjede zajedno s njima i da onda sjede u kafiću". Da ih je potom konobar upitao što žele naručiti od pića da ih časti taj muškarac koji se ponašao na opisani način, na što su se uljudno zahvalili te odbili narudžbu, međutim da je ponovno konobar prišao i doslovno ih „molio" da ipak nešto naruče na što su naručili sokove i mineralnu vodu. Svjedokinja N. B.-B. da je iskazivala

u bitnom isto kao i svjedokinja K. Š. Dakle, da je nesporno da su svi od saslušanih svjedoka koji su predmetne prigode bili prisutni u navedenom ugostiteljskom objektu, svjedočili neprimjerenom ponašanju prijavljenog policijskog službenika te da su njihove izjave u skladu sa izjavama oštećenih policijskih službenika D. K. i A. L., a slijedom čega da je nesporno utvrđena odgovornost prijavljenog za terećenu povredu službene dužnosti odnosno nesporno je, a protivno žalbenim navodima, da su u konkretnom slučaju ispunjena sva obilježja teže povrede službene dužnosti iz odredbe članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji. Stoga da se neutemeljenima nalaze i daljnji žalbeni navodi da je nesporno da ne postoji niti jedan svjedok koji nije bio u društvu D. K., A. L. i

V. B., a koji bi potvrdio standard značenja nedoličnog ponašanja prijavljenog. Neutemeljeno u vezi s tim da žalitelj navodi da je bitno obilježje učina, to da bi takvo ponašanje prijavljenog „čulo osoblje ugostiteljskog objekta i dio prisutnih gostiju u istome", a da se isto ne navodi u činjeničnom opisu terećene povrede službene dužnosti. Naime, bit nedoličnosti ponašanja prijavljenog policijskog službenika u konkretnom slučaju da je u tome što se na javnom mjestu, odnosno u ugostiteljskom objektu neprimjereno odnosio prema kolegama vrijeđajući ih i omalovažavajući. Nesporno je da je na takav način prijavljeni kao stariji i iskusniji kolega koji bi trebao biti primjer i uzor mlađim kolegama, u odnosu na njih zasigurno narušio ugled samog sebe kao policajca, a time i cijele policijske službe. Pritom, okolnost da bi navedeno ponašanje prijavljenog čulo osoblje i dio gostiju ugostiteljskog objekta da nije nužni element bića terećene povrede službene dužnosti nedoličnog ponašanja izvan službe kada teško šteti ugledu policije te koji bi kao takav morao biti sastavni dio činjeničnog opisa terećene povrede službene dužnosti, kako to smatra žalitelj. Naime, sva obilježja navedene teže povrede službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji da su ispunjena samom činjenicom što se prijavljeni na javnom mjestu u prisutnosti kolega ponašao neprimjereno te je samim tim narušio ugled sebe kao policijskog službenika i policijske službe kao cjeline. Stoga, iako je u konkretnom slučaju takvom ponašanju prijavljenog svjedočilo i osoblje te gosti predmetnog ugostiteljskog objekta, navedena činjenica da nije nužni sastavni element bića terećene povrede te kao takva nije niti bila nužni sastavni dio činjeničnog opisa iste povrede, kako to smatra žalitelj, već ista okolnost daje dodatnu težinu prijavljenikovom ponašanju, a što da je ispravno cijenilo i prvostupanjsko vijeće smatrajući je otegotnom okolnošću u konkretnom slučaju. Naime, sa stajališta odgovornosti prijavljenog policijskog službenika u konkretnom slučaju, način na koji su postupili oštećeni policijski službenici da ne može biti od utjecaja u smislu da bi doveo u pitanje njegovu odgovornost za ono što je on učinio ili propustio učiniti. Ovo tim više što se u ponašanju policijskih službenika kojima se obraćao ne nalazi protupravnosti, budući da su odbili piti alkoholna pića u službi te se nisu dali isprovocirati uvredama koje im je prijavljeni upućivao, pri čemu je policijski službenik D. K.kao vođa ophodnje naredio prijavljenom da prestane s takvim ponašanjem te ga potom i prijavio pomoćniku šefa smjene. iz službene zabilješke o obavijesnom razgovoru sa svjedokom M. B. B. da je razvidno

kako je isti izjavio da je predmetne prigode sjedio za istim stolom sa prijavljenim koji da mu je poznanik, da nije primijetio da bi se prijavljeni na bilo koji način protupravno ponašao te da bi vrijeđao ili omalovažavao nazočne policijske službenike i da više nema što za izjaviti o predmetnom događaju. S obzirom da su svi ostali saslušani svjedoci predmetnog događaja potvrdili da se prijavljeni predmetne prigode ponašao neprimjereno odnosno na način kako ga se tereti Zahtjevom za pokretanje disciplinskog postupka da je očito da svjedok M. B.-B. takvom svojom izjavom štiti prijavljenog koji da mu je poznanik te takvoj njegovoj izjavi nije poklonjena vjera. Stoga, da nije bilo potrebe za neposrednim saslušavanjem imenovanog na usmenoj raspravi, budući da se njegovim saslušavanjem ne bi utvrdile nove relevantne činjenice. Nadalje, činjeničnim opisom terećene povrede službene dužnosti da se prijavljenom niti ne stavlja na teret da bi predmetne prigode bio pod utjecajem alkohola, a također niti pitanja u vezi mogućih eventualnih propusta počinjenih od strane oštećenih policijskih službenika, da nisu predmet ovog postupka niti su od utjecaja na ono za što se prijavljenog tereti. Slijedom izloženog, da to Vijeće drži nesporno utvrđenim da je prijavljeni policijski službenik odgovoran za terećenu povredu službene dužnosti iz odredbe članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji, opisanu kao „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije".

17. Ocjena je ovog Suda da je u obrazloženju osporenog rješenja, kako se prethodno iznosi, na jasan i nedvojben način obrazloženo koji su razlozi uslijed kojih tuženik smatra da je tužitelj odgovoran za težu povredu službene dužnosti na način pobliže naveden u izreci prvostupanjskog upravnog rješenja te zbog čega tuženik drži da je tužitelj svojim postupanjem kritične zgode počinio težu povredu službene dužnosti iz čl. 96. toč. 7. Zakona o policiji (nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije).

18. Nadalje, tuženik je prilikom odlučivanja o primjerenosti vrste i visine disciplinske kazne sukladno čl. 111. st. 1. Zakona o policiji cijenio težinu počinjene povrede, stupanj odgovornosti policijskog službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena kao i otegotne i olakotne okolnosti na strani policijskog službenika, na isti način kako je to učinilo i prvostupanjsko vijeće pa je, prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjsko upravno tijelo (a time i tuženik) pravilno obrazložilo izbor kazne za težu povrede službene dužnosti (od onih propisanih gore citiranom odredbom čl. 110. st. 2. Zakona o policiji) pri čemu valja napomenuti da je tužitelju odmjerena najblaža od propisanih sankcija.

19. Dakle, u skladu s gore citiranom odredbom čl. 4. st. 2. ZUS-a, ovaj Sud ne može ulaziti u pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene, već samo u njezinu zakonitosti, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana, pa kako ocjena o zakonitosti odluke ovisi o kvaliteti danog obrazloženja to je u ovom upravnom sporu nedvojbeno utvrđeno da je tuženik valjano obrazložio razloge za donošenje rješenja kojim je tužitelju utvrđena stegovna odgovornost kao i izbor stegovne sankcije koja je u navedenom primijenjena spram tužitelja.

20. Nadalje, što se tiče navoda kako je tuženik pogrešno ocijenio izvedene dokaze (odnosno u obzir uzeo službenu bilješku, a nije saslušavao svjedoka M. B. B.), kraj pravilno provedenog postupka, ovaj Sud u to ne može posebno niti ulaziti, jer je osporena odluka donesena primjenom slobodne ocjene, a svoju ocjenu provedenih dokaza je tuženik na valjan način i argumentirano obrazložio dajući i za svaki tužiteljev žalbeni navod iscrpno obrazloženje uslijed kojeg je donio upravo odluku sadržanu u izreci osporenog rješenja.

21. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog Suda, prigovori koje je tužitelj iznio u tužbi (koji su identični onim iznesenim u žalbi te pravilno ocijenjeni i otklonjeni u obrazloženju osporenog rješenja) nisu od utjecaja na drugačije presuđenje iz razloga jer je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu tuženik donio zakonitu odluku u granicama svojih ovlasti i svrhe radi koje mu je takva ovlast dana, vodeći računa o težini kršenja propisa te prevenciji takvog ponašanja ubuduće, a za što je tuženik dao u cijelosti prihvatljivo obrazloženje.

22. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir gore navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti, a radi čega je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je zahtjev za naknadom troška, koji je tužitelj popisao u tužbi, valjalo odbiti iz razloga jer je tužiteljev zahtjev odbijen i riješiti kao u izreci pod točkom II.

U Splitu, 19. travnja 2022.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćenicima tužitelja, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L.-

V. i p. d.o.o. u S., … uz zapisnik od dana ... i zapisnik o objavi

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za ljudske potencijale, Službi disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskom disciplinskom sudu, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33 uz zapisnik o objavi

- u spis

RJ:

1. Vrijednost predmeta spora je neprocjenjiva.

2. Nema naplate sudske pristojbe na temelju odredbe članka 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18).

3. Kalendar 60 dana.