REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2184/2016-8
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. P. iz K., ... OIB ..., zastupane po punomoćnici R. D. D., odvjetnici u K., protiv tuženika Grad Karlovac, ..., OIB ..., zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku u K., radi utvrđenja prava vlasništva i brisanja zk upisa, vrijednost predmeta spora: 5.500,00 kn, odlučujući o tužiteljičinoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-24/2014-2 od 30. ožujka 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 1721/2010-9 od 25. listopada 2013., u sjednici održanoj 4. svibnja 2022.,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tužiteljice, ukida presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-24/2014-2 od 30. ožujka 2016. i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.
O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Pobijanom drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i suđeno je:
''Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:
Utvrđuje se da je tužiteljica A. P. iz K., ..., OIB ..., dosjelošću stekla pravo vlasništva sljedećih nekretnina:
- 58/100 dijela kč.br. ... površine 3 a 10 m2 upisane u zk.ul.broj ... k.o. K. I. - 78/100 dijela kč.br. ... površine 2a 12 m2 upisane u zk.ul.broj ... k.o. K. I. što je tuženik Grad Karlovac, ..., OIB ..., dužan priznati i dozvoliti da se u zemljišnim knjigama temeljem ove presude izvrši otpis navedenih nekretnina s imena tuženika uz istovremeni upis tužiteljice te se nalaže tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.
Nalaže se tužiteljici da nadoknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.193,00 kuna, u roku od 15 dana.
Nalaže se tužiteljici da nadoknadi tuženiku prouzročeni trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.171,00 kuna, u roku od 15 dana.''
Drugostupanjski sud je donio presudu na temelju čl. 373.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 - dalje ZPP), što proizlazi iz obrazloženja te presude.
2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je, pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. u vezi s čl. 373.a ZPP, podnijela tužiteljica navodeći, u bitnom, da štititi ''javno dobro u općoj uporabi'' koje nije u funkciji 120 godina nije u ničijem interesu niti može biti predmet zaštite u pravnoj državi. Da posjednik ima pravo na zaštitu posjeda i na takvom zemljištu koje je izgubilo u naravi svojstvo javnog dobra u općoj uporabi zauzela je stajalište već sudska praksa – npr. u odluci Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1021/2009. Da se faktično ne radi o putu niti o javnom dobru u općoj uporabi govori i činjenica da su u postupku osnivanja zemljišnih knjiga, a koje su osnivane da bi se uskladile s katastarskim podacima i stanjem na licu mjesta, sporne čestice sada upisane s kulturom voćnjak. Traži naknadu troška revizijskog postupka u iznosu od 1.806,25 kn.
3. Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.
4. Revizija je osnovana.
5. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama koje je, prema njezinim tvrdnjama, stekla dosjelošću.
7. U prvostupanjskom postupku u kojemu je prihvaćen tužbeni zahtjev utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:
- da je tužiteljica zajedno sa svojim pravnim prednicima barem u poštenom samostalnom posjedu utuženih nekretnina neprekidno već oko 100 godina pa je dosjelošću stekla pravo vlasništva na nekretninama jer tuženik do postupka reambulacije iz 2008. nije ni bio upisan kao suvlasnik na tim nekretninama,
- da spomenuti javni put koji prema podacima u katastru i gruntovnici prelazi preko kč.br. ... i kč.br. ... stvarno ne postoji, u što se na očevidu uvjerila i sudska komisija, već je cijela kč.br. ... i kč.br. ... oko stotinjak godina u poštenom i samostalnom posjedu tužiteljice i njenih prednika tako da to zemljište skupa sa kč.br. ... u naravi sačinjava tužiteljičinu okućnicu.
8. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu, na temelju čl. 373.a ZPP, jer je prvostupanjski sud zanemario i nije cijenio činjenicu da je kč.br. ... up. u zk. ... k.o. V. Š. kao poljski put od 167 čhv, upisana kao javno dobro (upis izvršen 1891. godine).
9. Osnovano revidentica navodi kako je odlučno za ishod ovoga spora da li se predmetna nekretnina faktično koristi kao javno dobro u općoj uporabi. Naime, ovaj sud je izrazio shvaćanje (npr. u odlukama poslovni broj Rev-537/1999 od 26. rujna 2002. i Revt-243/11 od 27. svibnja 2015. Rev-3119/14 od 23. listopada 2018.) da okolnost što je određena nekretnina upisana u zemljišnoj knjizi kao javno dobro ili u katastru evidentirana kao opće dobro, ne mora značiti da se doista radi o takvom statusu nekretnine ako se takva nekretnina faktično ne koristi kao dobro u općoj uporabi. Stoga je moguće da takva nekretnina ili dio nekretnine izgubi svojstvo javnog dobra te se na njoj mogu stjecati stvarna prava. Zato, ako je konkretno zemljište izgubilo svojstvo i svrhu javnog dobra, suprotno shvaćanju izraženom u pobijanoj odluci, ono može biti predmet stjecanja prava vlasništva.
10. Nadalje, nepravilno je i shvaćanje drugostupanjskog suda da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo steći pravo vlasništva dosjelošću. O tom pravnom pitanju ovaj revizijski sud se izjasnio npr. u odlukama poslovni broj Rev- 291/2014 od 17. travnja 2018. i Rev-158/2017 od 7. svibnja 2019. u kojima je navedeno:
"Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."
11. Naime, čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine Republike Hrvatske", broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima na koji se pozvao drugostupanjski sud u pobijanoj presudi. Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. je u čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dana 17. studenoga 1999. godine, Ustavni sud je ukinuo čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke broj U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., "Narodne novine" broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).
12 Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) na koje se revident i poziva vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je:
"U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."
13. U presudama Radomilja i drugi te Jakeljić protiv Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999., kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog suda (tako i ovaj, revizijski sud u odluci poslovni broj Rev 2776/16 od 29. siječnja 2019.).
14. Kako iz podataka u spisu proizlazi da su tužiteljica i njezini prednici posjedovali spornu nekretninu i prije 8. listopada 1991. drugostupanjski sud će u nastavku postupka ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.
15. Zato je revizija tužiteljice osnovana zbog pogrešne primjene materijalnog prava. No, primjenom čl. 395. st. 2. ZPP, valjalo je ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tome sudu na ponovno suđenje jer zbog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud nije ocijenio ni postoje li okolnosti za primjenu navedenog pravnog shvaćanja, a niti je ispitao žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa nema uvjeta za preinaku presude. Naime, tuženik je u žalbi, među ostalim, naveo kako je ''ostalo nepotpuno utvrđeno je li tužiteljica sa svojim precima uživala cjelokupne kčbr. ... i kčbr. ... ili u nekom manjem opsegu, tj. nije utvrđeno bi li ova ograda išla po međi između kčbr. ... s jedne strane i kčbr. ... i kčbr. ... s druge strane, odnosno pravcem G-H-I na skici očevida''. Stoga će drugostupanjski sud otkloniti te propuste i donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.
16. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.
Zagreb, 4. svibnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v.r.
