Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-517/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku po sucu pojedincu Ljiljani Milina, u pravnoj stvari tužiteljice N. V. iz J., …, OIB. … koju zastupa

punomoćnik S. V., odvjetnik iz R., protiv tuženika banke

d.d. iz Z., …, OIB: …, kojeg zastupaju

punomoćnici iz društva L. i p., odvjetnici iz Z., radi

ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1254/2020-5 od 21. siječnja 2021., 4. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika banke d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1254/2020-5 od 21. siječnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe i zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 9.887,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF s pripadajućom zateznom kamatom po stopi pobliže određenoj kao u izreci (točka 1. izreke) te naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 13.400,00 kuna (točka 2. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP), te pobija i odluku o troškovima postupka s prijedlogom da se presuda preinači sukladno navodima žalbe, podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.565,50 kuna.

2.1. Obrazlažući žalbu tuženik ukazuje da nije moguće usvojiti kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu bez prethodnog utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, uslijed čega presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, te je izreka suprotna obrazloženju i nepotpuna. Ističe da u presudi nije razjašnjena osnova tužbenog zahtjeva radi isplate, te se poziva na odredbu članka 502.c ZPP prema kojoj se stranke mogu pozivati na utvrđenja iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa samo u parnicama radi naknade štete. Ističe da je tužiteljica svaku odredbu ugovora u cijelosti prihvatila potpisom ugovora koji je i solemniziran, pa tako i ugovorna odredba koja se odnosi na ovlast tuženika da mijenja kamatnu stopu sukladno internoj odluci tuženika. Osporava primjenu stajališta izraženog u presudi Visokog trgovačkog suda RH Pž- 7129/13 u kojoj nije utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne stranke da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, te ukazuje da nije utvrđeno da je povrijeđen konkretan individualni interes ili pravo potrošača. Iznosi da je obveza banaka da u ugovorima o kreditu ili općim uvjetima poslovanja definira parametre za promjenu kamatne stope uvedena tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. Navodi da je promjenjiva kamatna stopa zakonom dozvoljen i uobičajeno primjenjiv institut kod svih ugovora o kreditu, te banka ne može sa svakim pojedinim klijentom pregovarati o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu. S obzirom na usvajanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva, kritizira stajalište suda koji očigledno smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti fiksna kamatna stopa protivno sadržaju ugovora sklopljenog voljom stranaka. U vrijeme potpisivanja ugovora tuženik nije imao obvezu da definira parametre promjenjivosti, već tek nakon izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. ("Narodne novine" broj 143/13.) i nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07.).

2.2. U bitnome tuženik smatra da je dokazao da je prilikom zaključenja ugovora poštivao svu zakonsku regulativu, te da tužiteljica pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja tužbe. Poziva se na dodatak Direktive 93/13 (točka 2.b), te ističe da se kamatna stopa mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Osporava da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sama po sebi nepoštena, te se poziva na sudsku praksu drugih sudova. Smatra pogrešnim stav suda i tužiteljice da se ugovorni odnos među strankama i klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi može prosuđivati prema materijalnim propisima koji su na snazi od 1. siječnja 2014., čime je retroaktivno primijenjen propis, pri čemu se poziva na članak 74. ZZP/09, a tek Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje: ZPK) u izmjenama iz 2013. je uveo parametre po kojima bi se trebala mijenjati kamatna stopa. Poziva se na praksu Vrhovnog suda RH izraženoj u presudi Revt 249/14-2, na odredbu članka 26. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje: ZOO), te da se nepoštenost pojedine odredbe ugovora morala utvrditi u svakom pojedinom slučaju. Naglašava da je predmetni ugovor u cijelosti prestao isplatom kredita i smatra da se slučaj iz kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu u ovom predmetu, pa nije moglo doći do prekida zastare, tim više što se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga određenim zakonom (članak 218. ZOO), niti je dopušteno strankama dispozitivno određivati vrijeme i tijek zastare protivno prisilnom propisu.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava sve navode žalbe, te navodi brojnu sudsku praksu o posljedicama nepoštenih ugovornih odredbi. Ističe da tužiteljici nisu predočeni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice za nju kao korisnika kredita. Ukazuje da prema čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove, a pitanje zastare je riješeno presudom Vrhovnog suda broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Predlaže da se žalba tuženika odbije i potvrdi presuda i naloži tuženiku naknada troška odgovora na žalbu tužiteljici u iznosu od 1.250,00 kuna.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora jest zahtjev za isplatu iznosa od 9.887,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na ime nepripadajuće razlike u anuitetima kredita uplaćivanima u razdoblju od kolovoza 2007. do prosinca 2013. sa zateznim kamatama od stjecanja (dana izvršenih mjesečnih isplata) do isplate, s obzirom na ništetnost odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu broj 9012433562, kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor sklopili 26. travnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor) te za naknadu parničnih troškova.

6. U postupku nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), niti bitna povreda iz članka 345. stavak 2. točka 11. ZPP na koju se tuženik poziva. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, sadrži valjane i jasne razloge o činjeničnom stanju i primjeni prava, te ne postoje proturječnosti između razloga i činjenica koje se mogu utvrditi uvidom u spis.

7. Suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja je raspravio je sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore tuženika, te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je pravilno primijenio citirane odredbe materijalnog prava, radi čega nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti pogrešne primjene materijalnog prava (članak 355. i članak 356. ZPP-a).

8. Iz činjenične građe spisa kao izvjesno proizlazi da tuženik o parametrima za promjenjivost stope ugovorene kamate nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom, da je promjenjivost stope ugovorene kamate formulirao bez razrade uzročno posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na promjenjivost kamatne stope, odnosno tužiteljici nisu na transparentan način bili objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, kao niti odnos s drugim odredbama ugovora, na način da i tužiteljica može predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, već je samo navedena mogućnost da Banka jednostrano promijeni kamatnu stopu, pri čemu su navedeni neki parametri poslovanja Banke koji su prosječnom korisniku nerazumljivi, a što je dovoljna činjenična osnova za zaključak da je odredba članka 4. Ugovora ništetna prema odredbi članka 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZPP/03) što je istovjetno odredbi članka 102. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 88/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZPP/07) i članka 55. ZZP/14 i članka 4. ZOO, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

9. Neosnovano tuženik ističe da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti istovjetno shvaćanje u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno presudi Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž7129/2013 od 13. lipnja 2014., presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015. (članak 502.c ZPP-a) i presudi Europskog suda pravde poslovni broj C. 26/2013 od 30. travnja 2014., vezano za tumačenje članka 4. stavak 2. Direktive Vijeća EU 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993., a prema kojem su ništetne odredbe ugovora o potrošačkim kreditima i ugovorima o kreditima u dijelu promjenljive kamatne stope tijekom postojanja ugovorne obveze (članka 81. i članka 82. ZZP/03, članka 96. i članka 97. ZZP/07, članak 4. ZOO-a), radi čega su žalbeni navodi tuženika o suprotnome bez činjeničnog i pravnog uporišta i kao takvi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u tom dijelu.

10. Nadalje, tuženik je u obvezi prema tužiteljici, budući da je na temelju citiranih zakona (izvanugovorno) otpala pravna osnova (članak 6. Ugovora) po kojoj je tuženik naplatio od tužiteljice nepripadnu razliku anuiteta kredita (članak 1111. ZOO-a), odnosno mjesečne razlike u anuitetima kredita u utuženom razdoblju, koje su nastale obračunom promjenjive stope prema tuženikovim odlukama bez kriterija preko one ugovorene članak 4.1. Ugovora, odnosno preko 4,25%, s time da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđena razlika u anuitetima kredita za utuženo razdoblje.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je u postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 16. srpnja 2014., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Rev-2254/2017 od 20. ožujka 2018. iskazao shvaćanje da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju odredbe članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, što znači od 16. srpnja 2014. pa kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 28. svibnja 2015., razvidno je da nije protekao zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a.

12. O svim navedenim odlučnim činjenicama i primjeni prava postoje valjani i detaljni razlozi u prvostupanjskoj presudi koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, pa se tuženik upućuje na opširnije obrazloženje pobijane presude. Stoga, svi navodi žalbe i svi žalbeni prigovori tuženika nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

13. Odluka o parničnom trošku pravilna je u osnovi i visini (članka 154. stavak 1. i. članak 155. ZPP, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

14. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka, jer sa žalbom nije uspio (članak 154. stavak 1. ZPP), te nije priznat tužiteljici trošak odgovora na žalbu koji nije bio potreban za provođenje postupka (članak 155. ZPP).

15. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP za stavak I. i članak 166. stavak 1. ZPP za stavak II.).

U Sisku 4. svibnja 2022.

Sutkinja

Ljiljana Milina

Broj zapisa: eb30b-71c39

Kontrolni broj: 0d3ad-89fb2-7bc49

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=LJILJANA MILINA, L=SISAK, O=ŽUPANIJSKI SUD U SISKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Županijski sud u Sisku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.