REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2704/2018-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. P. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika C d.o.o., Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-579/18- 2 od 7. kolovoza 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-803/17-17 od 23. svibnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Z. P. iz Z., OIB: … koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplaćuje naknadu za izgubljenu zaradu u vidu mjesečne rente od 6.284,56 kn počev od 01.04.2016. godine do 30.06.2019. godine, i to najkasnije do svakog 15-og u mjesecu za protekli mjesec, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa mjesečne rente pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 8 dana.", kao neosnovan.“

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tuženik osporava istaknute navode tužitelja, s prijedlogom da se revizija odbije kao neosnovana.

5. Revizija tužitelja je neosnovana.

6. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Neosnovano tužitelj sadržajem revizije ističe da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 220. st. 2. ZPP-a. Prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Okolnost da nižestupanjski sudovi nisu prihvatili dokazni prijedlog tužitelja za provođenje medicinskog vještačenja na okolnost smanjenja radne sposobnosti, sama po sebi ne znači da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 220. st. 2. ZPP-a. Pritom valja ukazati da su sudovi dali jasne i logične razloge neprihvaćanja tog dokaznog prijedloga tužitelja, a koje prihvaća i ovaj sud.

9. Nadalje, shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidenta kojima se ističe prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

10. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izgubljene zarade po osnovi primanja koja bi tužitelj ostvario u razdoblju od 1. travnja 2016. do 1. srpnja 2019. Tužitelj u navedenom razdoblju potražuje isplatu mjesečnih iznosa od 6.284,56 kuna, uz tvrdnje da mu je, zbog činjenice da je pretrpio povredu na radu, uručen osobno uvjetovani otkaz radnog odnosa zbog nemogućnosti izvršavanja radnih obaveza nastalom pogoršanjem njegovog zdravstvenog stanja odnosno potpunim gubitkom funkcionalnosti desne šake.

12. Ocjenom provedenih dokaza, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja na temelju sljedećih utvrđenja i zaključaka:

- da je koju je tužitelj pretrpio ozljedu na radu od 9. siječnja 2011. dok je obavljao poslove ispred radioničke hale baze P. u S., za vrijeme redovitog rada kada je došlo do uklještenja tijela tužitelja - prsta desne ruke,

- da je tuženik donio Odluku o osobno uvjetovanom otkazu od 31. siječnja 2016. kojom je tužitelju otkazan Ugovor o radu broj 101254-5 od 1. prosinca 2015. sklopljen na neodređeno vrijeme,

- da je u obrazloženju navedene odluke navedeno da je u smislu učinkovitog obavljanja poslovanja a time i radnih mjesta, nivo kompetencije potrebne za radna mjesta na nivou kompanije usklađen s realnim potrebama tržišta u svrhu povećanja konkurentnosti; da je u svrhu optimalizacije poslovanja provedena i individualna procjena sposobnosti radnika, a što uključuje procjene sposobnosti, osobnih svojstava i karakteristika radnika potrebnih za obavljanje radnih zadataka na radnom mjestu na kojem je zaposlen; da je nakon provedene evaluacije utvrđeno da radnik nema potrebne sposobnosti i osobna svojstva za obavljanje poslova radnog mjesta na kojem je zaposlen te unatoč svom zalaganju ne ostvaruje radne rezultate,

- da tužitelj protiv odluke o otkazu nije ulagao zahtjev za zaštitu prava radnika niti je pokretao kakve postupke radi utvrđenja navedene odluke nezakonitom,

- da je tužitelj potpisao Sporazum od 31. ožujka 2016. kojim se u čl. 4. i 5. tužitelj odrekao daljnjih tražbina po osnovi radnog odnosa, ali i naknada štete,

- da otkaz ugovora o radu tužitelju od strane tuženika nije dan zbog zdravstvene nesposobnosti za rad koja bi bila uzrokovana povredom na radu,

- da činjenica da je tužitelj govorio svojim radnim kolegama i neposredno nadređenima, ali nevezano za otkaz ugovora o radu, da ga boli ruka te da bi želio lakše radno mjesto nije od utjecaja na navedeno utvrđenje, već samo dokaz tome da se tužitelj žalio na takve tegobe nekim od svojih radnih kolega, ali unatoč tome je nastavljao raditi i nije tražio pokretanje postupka utvrđenja radne nesposobnosti (ili bar profesionalne) a koja bi eventualno imala za rezultat obvezu tuženika da tužitelja premjesti na lakše radno mjesto,

- da je tužitelj bio zdravstveno sposoban obavljati poslove radnog mjesta na kojem je bio zaposlen kod tuženika (za alatničara za opremu podišta tornja specijalist, a za koje radno mjesto je tužitelj sklopio Ugovor o radu od 1. prosinca 2015. koji je u konačnici otkazan), - a što proizlazi iz Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti radnika od 27. svibnja 2013. za razdoblje od izdavanja potvrde do 27. svibnja 2015., Uvjerenja od 3. lipnja 2011. za razdoblje od izdavanja potvrde do 3. lipnja 2015. te Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti tužitelja od 25. svibnja 2015. za razdoblje od izdavanja uvjerenja pa do 25. svibnja 2017., dakle i u vrijeme otkazivanja tužitelju ugovora o radu,

- da okolnost da se u Uvjerenju o zdravstvenoj sposobnosti tužitelja od 27. svibnja 2015. navodi da je tužitelj ima ograničenje funkcije desne šake za fine motoričke pokrete te da se preporuča promjena radnog mjesta, nije od utjecaja na činjenicu da je i u to vrijeme, a kako to navedeno uvjerenje i potvrđuje, tužitelj bio radno sposoban za radno mjesto na kojem je bio zaposlen kod tuženika,

- da je u postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Zaprešiću broj P-391/12 provedeno medicinsko vještačenje kojim je utvrđeno da je tužitelju opća životna aktivnost uslijed štetnog događaja koji je pretrpio na radu kod tuženika smanjena za 4% s kirurške i psihijatrijske strane, dok mu je radna sposobnost umanjenja za 15% s obzirom na posao koji radi i koliko će morati ulagati pojačane napore kod pojedinih radnji s desnom šakom,

- da je i nakon štetnog događaja, a koji se dogodio na radnom mjestu tužitelju kod tuženika, uslijed čega je tužitelju utvrđenja smanjena radna sposobnost, tužitelj nastavio obavljati poslove svoga radnog mjesta, kako u R. H. tako i u inozemstvu te mu je, a po prethodnom pregledu liječnika medicine rada, u cijelom razdoblju sve do otkazivanja ugovora o radu, utvrđena zdravstvena sposobnost za radno mjesto na kojem je bio zaposlen,

- da se u medicinskoj dokumentaciji (povijest bolesti od 28. veljače 2011. i od 2. siječnja 2011.) navodi da se preporuča postupak procjene radne sposobnosti, kao i preporuka promjene radnog mjesta,

- da je već tijekom tog postupka, a temeljem zdravstvenog stanja tužitelja koje je opisivano predmetnim nalazima (povijesti bolesti) procjenjivano zdravstveno stanje tužitelja, ali i njegova radna sposobnost i opća životna sposobnost te je tada utvrđeno da je tužitelj radno sposoban, no njegova sposobnost je smanjena zbog čega će morati ulagati pojačane napore (za koje mu je u konačnici i isplaćena pravična novčana naknada),

- da se iz medicinske dokumentacije koja datira nakon provedenog vještačenja u predmetu broj Pr-391/12 (nalaz psihijatra od 23. travnja 2013.) moguće utvrditi samo da se kod tužitelja pronalazi polimorfne frustracije, no ne i drugi objektivni pokazatelji pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja u vrijeme otkazivanja radnog odnosa,

- da se ostala medicinska dokumentacija odnosi na razdoblje prije vještačenja u predmetu broj Pr-391/12 i ista je već uzeta u obzir prilikom davanja nalaza i mišljenja vještaka zbog čega predmetnu dokumentaciju prvostupanjski sud nije smatrao relevantnom, poglavito u odnosu na činjenicu pogoršanja stanja od 9. prosinca 2012. kada je tužitelj vještačen,

- da tužitelj u vrijeme otkazivanja ugovora o radu nije tuženiku predočio (niti je takvom medicinskom dokumentacijom raspolagao niti je pokretao kakve postupke pred nadležnim organima – H.), bilo kakav dokaz da bi njegova radna sposobnost u tolikoj mjeri bila smanjena da tužitelj zbog tog razloga ne bi mogao uredno obavljati svoje radne zadatke,

- da je „ u svrhu optimalizacije poslovanja….", a kako se navodi u odluci tuženika o otkazu tužitelju ugovora o radu, upućen opći poziv radnicima tuženika koji su spremni na otkaz uz uvjet isplate otpremnine, a na koji poziv se tužitelj i javio te je, bez rasprave o svojoj radno sposobnosti i zdravstvenom stanju, tužitelj prihvatio otkaz uz isplatu otpremnine, a što potvrđuje i činjenica da se tužitelj nije ulagao zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o otkazu i pisanim sporazumom se odrekao bilo kakvih prava zaštite protiv takve odluke,

- da ovakav način otkazivanja tužitelju prikriva drugi ugovor, a to je sporazumni otkaz ugovora o radu, o kojem su stranke slobodno pregovarale i disponirale svojim pravima te se ne radi o jednostranoj odluci tuženika, a u konačnici je odluka donesena kao jednostrana iz razloga što je na taj način tužitelj zadržao određena prava nakon otkaza ugovora o radu (pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti),

- da bi u okviru takvih utvrđenja bilo kakvo provođenje vještačenja na okolnost smanjenja radne sposobnosti tijekom ovog postupka, a o kojoj sposobnosti nije raspravljano prilikom otkazivanja te je tuženik imao samo dokumentaciju da je tužitelj zdravstveno radno sposoban za mjesto na kojem radi, predstavljalo nepravdu za tuženika,

- dakle da je u konkretnom slučaju do otkaza ugovora o radu tužitelja došlo iz razloga što je upravo tužitelj bio taj koji je disponirao svojim pravom na rad i pristao na takav otkaz,

- da predmetna šteta nije vezana za ozljedu na radu tužitelja, već isključivo odluku o otkazu, a koju odluku je tužitelj prihvatio i o njoj je pregovarao, zbog čega štetna radnja, a koja bi proizvela štetu u vidu izgubljene zarade, nije potjecala od tuženika niti je u konačnici vezana za radnju tuženika,

- da u vrijeme otkazivanja tužitelju nije moglo ostati nepoznato da će zbog otkaza ugovora o radu za njega nastupiti šteta u vidu izgubljene zarade te da će izvjesno takva izgubljena zarada biti i u budućnosti,

- da je tužitelj znao i mogao znati visinu i obim štete.

13. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu prihvativši utvrđenja i razloge prvostupanjskog suda, uz obrazloženje:

- da je tužitelj nastavio raditi kod tuženika i nakon ozljede na radu koja se dogodila 9. siječnja 2011. na identičnim poslovima,

- da spisu ne prileže isprave iz kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja glede zadobivene povrede od 9. siječnja 2011., a poglavito da je tužitelj zbog toga radno nesposoban,

- da je kod tuženika tijekom 2016. došlo do poremećaja u poslovanju zbog čega je postojala mogućnost pokretanja stečajnog postupka,

- da se tužitelj nakon otkaza ugovora o radu nalazi na evidenciji H. gdje prima pripadajuću naknadu zbog nezaposlenosti,

- da je iz iskaza svjedoka razvidno da je tuženiku otkazan ugovor o radu na traženje tužitelja i to ne zbog postojanja određenih osobnih nesposobnosti za rad već temeljem sporazuma,

- da je tužitelj tražio da mu se isplati otpremnina što prema odredbama Zakona o radu ne bi imao pravo kod sporazumnog prestanka ugovora o radu, niti bi mogao ostvarivati pravo na naknadu kod H.,

- da je u konkretnoj situaciji ugovor o radu prestao temeljem sporazuma, a koji sporazum jesu stranke nazvale osobno uvjetovani otkaz,

- da između povrede na radu od 9. siječnja 2011. i otkaza ugovora o radu ne postoji uzročno-posljedična veza.

14. Tužitelj u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u bitnom ukazuje na „povredu kogentnih propisa Zakona o radu glede odlučivanja o pravima i obvezama radnika te formi donošenja takvih odluka, kao i relevantnih odredbi Zakona o obveznim odnosima glede odgovornosti za štetu nastalu na radu kod poslodavca i daljnjih posljedica koje takav događaj može prouzročiti kod radnika kao oštećenika.

15. Prema odredbi čl. 1095. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08 i 125/11) tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Prema odredbi st. 2. istog članka, ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

16. Polazeći od prethodno navedenih utvrđenja u postupku, pravilno je drugostupanjski sud zaključio da između štetnog događaja (nezgode koju je pretrpio tužitelj) i izgubljene zarade ne postoji uzročno-posljedična veza jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj dobio otkaz radi pretrpljene nezgode. Tuženik bi bio dužan platiti tužitelju utuženi iznos pod pretpostavkom da mu je radni odnos prestao zbog ozljede, a što u ovome postupku nije bio slučaj. Stoga, kako je tužitelju radni odnos prestao iz razloga koji nisu vezani uz posljedice povređivanja (tužitelju je otkazan ugovor o radu na njegovo traženje), to su sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

17. Daljnji navodi kojima revident kroz razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava dovodi u pitanje činjenična utvrđenja na temelju kojih su nižestupanjski sudovi zaključili o nepostojanju uzročno- posljedične veze u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima tužitelj iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana te sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), a kako je već ranije navedeno te navode ne može razmatrati ovaj sud u okvirima revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

18. Slijedom iznesenog, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Zagreb, 4. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.