Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 6 Gž-303/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Franke Zenić, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F. iz P., …, OIB: …, koga zastupa punomoćnik mr. sc. I. B., odvjetnik u Z., …, protiv tuženice O. b. d.d., S., …, OIB: …, koju zastupaju punomoćnici – odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. i partneri d.o.o., Z., …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1924/21 od 12. siječnja 2022. u toč. I i II izreke, u sjednici održanoj 4. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja M. F. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1924/2011 od 12. siječnja 2022. u toč. I i II izreke.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

»I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu tuženika S. G. – S. b. d.d., OIB: …, kao ovrhovoditelja, protiv tužitelja M. F., OIB: …, kao ovršenika, određena temeljem Izjave o jamstvu uz suglasnost zapljene koju je tužitelj potpisao dana 20. kolovoza 1997. godine, a kojom izjavom je jamčio za ispunjenje obveza po Ugovoru o kreditu broj 60-06-45339-0 od 25. kolovoza 1997. godine zaključenom između Splitske banke d.d. kao vjerovnika i C. M. kao korisnika kredita.

II Nalaže se tuženici da tužitelju nadoknade pričinjeni parnični trošak u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak ovog postupka u iznosu od 60.137,50 kuna, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 60.137,50 kuna, a do zatraženog iznosa.«

2. Protiv citirane presude u toč. I i II izreke tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima i samih tih isprava i zapisnika. Navodi da tuženica nije imala mogućnost protiv njega koristiti izjavu o suglasnosti zapljene jer je prema njemu kao jamcu nastupila zastara prava na naplatu koja proizlazi iz pravnog odnosa jamstva, jer je kredit dospio na naplatu 29. studenoga 2001., a tuženica je zahtijevala isplatu tek 17. lipnja 2011., dakle prošlo je više od 10 godina od potpisa izjave do zahtijevanja isplate. Tužitelj nije solidarni dužnik, niti sudužnik, niti solidarni jamac, već je običan jamac pa se na njega ima primijeniti odredba čl. 1019. Zakona o obveznim odnosima. Njegova obveza zastarjela je najkasnije do 30. studenoga 2003., odnosno istekom dvije godine od dana dospijeća kredita. Predmetna izjava o jamstvu uz suglasnost zapljene ne može biti izjednačena s pravomoćnom sudskom odlukom jer se radi o uvjetnoj obvezi (činidbi) po uvjetima jamstva samo ako glavni dužnik ne plati. Prema čl. 178. st. 1. Ovršnog zakona samo dužnik može dati suglasnost na zapljenu dijela njegove plaće, a ne i jamac. Smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je ocijenjeno da tuženičino potraživanje zastarijeva za deset godina od dana otkaza Ugovora o kreditu 29. studenoga 2001., odnosno prvog slijedećeg dana 30. studenoga 2001., jer je obveza tužitelja dospjela 29. studenoga 2001., od tada je počeo teći zastarni rok od dvije godine iz čl. 1019. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a izvansudska ovrha je pokrenuta tek 2011., slijedom čega je jasno da je nastupila zastara tuženičinog potraživanja. Predlaže preinaku presude u pobijanom dijelu na način da se prihvati tužbeni zahtjev i naloži tuženici da mu naknadi troškove parničnog postupka, a podredno ukidanje presude u tom dijelu i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. U ovoj pravnoj stvari su presudom ovoga suda, broj Gž-5/16-7 od 26. rujna 2017. odbijene žalbe tužitelja i tuženice i potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, broj P-2797/15 od 18. studenoga 2015. te su povodom revizije tuženice rješenjem Vrhovnog suda RH, broj Rev 2880/2017-2 od 14. travnja 2021. ukinute obje nižestupanjske presude i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), jer je izreka presude u pobijanom dijelu razumljiva i nije proturječna sama sebi i razlozima presude, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima i samih tih isprava i zapisnika te se presuda može ispitati.

6.1. Također, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14 ZPP, na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenom izvansudske ovrhe pokrenute prijedlogom tuženice kao ovrhovoditeljice protiv tužitelja kao ovršenika, koja je određena na temelju Izjave o jamstvu uz suglasnost zapljene koju je tužitelj potpisao 21. kolovoza 1997. i kojom je jamčio za ispunjenje obveza po Ugovoru o kreditu broj 60-06-45339-0 od 25. kolovoza 1997., sklopljenog između pravnog prednika tuženice Splitske banke d.d. kao vjerovnika te C. M. kao korisnika kredita - dužnika.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj 21. kolovoza 1997. kod javnog bilježnika ovjerio potpis na Izjavi o jamstvu uz suglasnost zapljene, kojom je jamčio da će ispuniti sve obveze korisnika kredita C. M. ukoliko isti to ne učini na način reguliran Ugovorom o kreditu, da je predmetni Ugovor o kreditu raskinut 29. studenoga 2001. i da je tuženica 17. lipnja 2011. na FINA-u poslala zahtjev za zapljenu računa tužitelja na temelju Izjave o jamstvu uz suglasnost zapljene.

8.1. Rješenjem Općinskog suda u Zadru, broj Ovr-2148/2015 od 28. kolovoza 2015. tužitelj je upućen u parnicu radi proglašenja nedopuštenosti izvansudske ovrhe radi zastare tražbine tuženice.

9. Prvostupanjski sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o supsidijarnom jamstvu iz čl. 1004. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01.; dalje ZOO), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18. i 126/21.), ali i da Izjava o jamstvu uz suglasnost zapljene predstavlja javnobilježnički akt s učincima rješenja o ovrsi koja u smislu čl. 178. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96.; dalje OZ) ima svojstvo pravomoćnog rješenja o ovrsi, čime se ima smatrati ''odlukom drugog nadležnog organa'', u odnosu na koju potraživanja zastarijevaju za deset godina u smislu čl. 379. st. 1. ZOO. Kako je potraživanje tuženice dospjelo otkazivanjem Ugovora o kreditu 29. studenoga 2001., od kada je tuženica imala pravo zahtijevati ispunjenje obveze, to zastara počinje teći prvog slijedećeg dana, od 30. studenoga 2001., a budući da je tuženica pokrenula ovrhu slanjem FINA-i zahtjeva za zapljenu 17. lipnja 2011., znači da je ovrha pokrenuta unutar zastarnog roka iz čl. 379. st. 1. ZOO, slijedom čega odbija tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

10. Predmetnom Izjavom o jamstvu uz suglasnost zapljene od 20. kolovoza 1997. tužitelj se obvezao da će ispuniti sve obveze korisnika kredita C. M. po Ugovoru o kreditu broj 60-06-45339-0 ukoliko isti to ne učini na način reguliran Ugovorom (toč. 1.1.), suglasio se i ovlastio banku da temeljem Izjave može provesti prisilno izvršenje dospjele tražbine po kreditu, uključujući redovnu i zateznu kamatu, naknadu i druge troškove (toč. 1.2.), odredio da suglasnost iz Izjave ima pravni učinak rješenja o ovrsi (čl. 178. st. 1. Ovršnog zakona) i obvezuje sve pravne i fizičke osobe kod kojih ostvaruje novčana primanja (toč. 2.2.) te da suglasnost iz Izjave ima pravni učinak rješenja o ovrsi i izdaje se temeljem čl. 183. st. 1. Ovršnog zakona te ovlašćuje pravne osobe iz stavka 3.1. i 3.2. na dužne činidbe temeljem pisanog naloga banke uz koji se prilaže primjerak Izjave ili njenog prijepisa, stanje tj. iznos dospjelih nenaplaćenih potraživanja uz izvadak iz poslovnih knjiga banke i datum dospjelih potraživanja (toč. 3.3.).

11. Za rješenje predmetnog spora relevantne su odredbe čl. 178. i čl. 21. OZ, koji se ovdje primjenjuje u odnosu na učinke Izjave o jamstvu uz suglasnost zapljene, koju je tužitelj potpisao u vrijeme kada je taj Zakon bio na snazi.

11.1. Odredbom čl. 178. st. 1. OZ je propisano da dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni dio njegove plaće i da se isplati izravno vjerovniku, na način određen u toj ispravi. Takva isprava ima pravni učinak rješenja o ovrsi. Ova se odredba, suprotno žalbenim navodima, odnosi na svakog dužnika iz kojeg pravnog posla, pa tako i na dužnika iz ugovora o jamstvu (jamca), a ne samo na „glavnog dužnika“ iz osnovnog pravnog posla (ugovora o kreditu).

11.2. Prema odredbi čl. 21. toč. 3. i 4. OZ ovršne isprave jesu 3. ovršna javnobilježnička isprava i 4. druga isprava koja je Zakonom određena kao ovršna isprava.

12. Odredbom čl. 54. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj 78/93. i 29/94.) je propisano da je javnobilježnički akt izvršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilnu ovrhu. Prema stavku 6. toga članka, isti učinak kao i isprava iz stavka 1. toga članka ima i privatna isprava takvog sadržaja na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpis dužnika.

12.1. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je u Izjavi o jamstvu uz suglasnost zapljene sadržana clausula exequendi i na njoj je potpis obvezanika ovjeren kod javnog bilježnika, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o pravnoj prirodi i učincima Izjave o jamstvu uz suglasnost zapljene.

13. Odredbom čl. 379. st. 1. ZOO je propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

14. S obzirom na to da predmetna Izjava o jamstvu uz suglasnost zapljene ispunjava sve zakonske uvjete, ona predstavlja javnobilježnički akt, a time u smislu čl. 178. st. 1. OZ ima pravni učinak rješenja o ovrsi, pa se smatra "odlukom drugog nadležnog organa" u odnosu na koju tražbine zastarijevaju za deset godina primjenom čl. 379. st. 1. ZOO.

14.1. Stoga je neosnovana tvrdnja tužitelja da treba primijeniti odredbu čl. 1019. st. 2. ZOO, kojom je propisano da kad je rok za zastarijevanje obveze glavnog dužnika dulji od dvije godine, obveza jamca zastarijeva nakon isteka dvije godine od dospjelosti obveze glavnog dužnika, izuzev kad jamac odgovara solidarno s dužnikom.

15. Također, tužitelj neosnovano smatra da bi zastara i u slučaju da se primjenjuje zastarni rok iz čl. 379. st. 1. ZOO tekla od potpisivanja Izjave o jamstvu uz suglasnost zapljene, tj. od 21. kolovoza 1997., budući da zastara ne može početi teći prije dospjelosti tražbine (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, 30. studenoga 2001.

16. Ovakvo pravno shvaćanje u predmetima radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene na temelju Izjave o jamstvu uz suglasnost zapljene, dakle u predmetima koji su činjenično i pravno identični, zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev 803/2017-2 od 28. lipnja 2017. i presudi poslovni broj Rev 1924/2017-4 od 5. veljače 2020.

17. Iz navedenih razloga prvostupanjski sud je odbijanjem tužbenog zahtjeva na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 178. st. 1. i čl. 21. OZ te čl. 379. st. 1. i čl. 361. st. 1. ZOO).

17.1. Materijalno pravo je pravilno primijenjeno i kod odluke o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP), kad je tužitelju naloženo da tuženici nadoknadi trošak postupka u iznosu od 60.137,50 kn.

18. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. I i II izreke.

19. U nepobijanom dijelu u toč. III izreke kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Zadru 4. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća

Franka Zenić