Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž-506/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. (ranije K.) iz K.,OIB: …, zastupane po punomoćnici I. B., odvjetnici u K., protiv tuženika P. B. Z. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz O. D. L. i partneri iz Z., radi utvrđenja i djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 11 P-386/2019-20 od 19. studenog 2020., 4. svibnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I.) Žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 11 P-386/2019-20 od 19. studenog 2020. godine:
-potvrđuje u točki I. i u točki II. izreke u cijelosti,
-preinačuje u točki III. i u točki IV. izreke pa se sudi:
1.) Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, a koji glasi:
„Nalaže se tuženiku P. B. Z., Z., da tužiteljici A. M. iz K., isplati iznos od 2.868,29 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine pa do isplate.“
2.) Nalaže se tuženiku P. B. Z., Z., da tužiteljici A. M. iz K., na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 10.958,64 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude 19. studenog 2020. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.) Presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 11 P-386/2019-20 od 19. studenog 2020. godine naloženo je tuženoj P. B. Z. d.d., Z., da isplati tužiteljici A. M. (ranije K.) iz K., na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, iznos od 9.535,05 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi: 91,09 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 91,18 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 89,86 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 89,38 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 90,02 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 89,72 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 59,82 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 98,09 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 59,79 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 100,92 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 37,67 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 123,11 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 19,80 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 137,43 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 24,08 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 131,37 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 85,70 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 69,70 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 138,81 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 16,39 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 151,81 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 152,26 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 153,56 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 163,69 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 158,92 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 163,45 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 166,94 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 166,88 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 162,87 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 162,78 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 159,87 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 158,10 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 78,21 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 79,19 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 156,70 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 157,48 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 155,66 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 154,46 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 155,51 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 156,92 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 157,85 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 157,03 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 161,01 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 158,75 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 159,18 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 167,53 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 163,56 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 139,50 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 135,34 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 138,87 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 144,73 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 138,72 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 136,16 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 117,65 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 121,57 kn od 07.06.2011.g. pa do isplate, 123,31 kn od 07.09.2011.g. pa do isplate, 98,41 kn od 14.09.2011.g. pa do isplate, 95,26 kn od 14.10.2011.g. pa do isplate, 96,11 kn od 03.11.2011.g. pa do isplate, 14,90 kn od 03.11.2011.g. pa do isplate, 79,45 kn od 08.11.2011.g. pa do isplate, 37,45 kn od 08.11.2011.g. pa do isplate, 55,89 kn od 19.11.2011.g. pa do isplate, 93,54 kn od 16.12.2011.g. pa do isplate, 94,73 kn od 17.01.2012.g. pa do isplate, 94,29 kn od 09.02.2012.g. pa do isplate, 93,57 kn od 14.03.2012.g. pa do isplate, 93,33 kn od 18.05.2012.g. pa do isplate, 92,79 kn od 06.06.2012.g. pa do isplate, 91,60 kn od 27.06.2012.g. pa do isplate, 90,37 kn od 18.07.2012.g. pa do isplate, 89,52 kn od 14.08.2012.g. pa do isplate, 87,20 kn od 19.09.2012.g. pa do isplate, 88,15 kn od 18.10.2012.g. pa do isplate, 88,00 kn od 21.11.2012.g. pa do isplate, 87,29 kn od 07.01.2013.g. pa do isplate, 84,73 kn od 07.02.2013.g. pa do isplate, 84,31 kn od 08.03.2013.g. pa do isplate, 83,51 kn od 08.03.2013.g. pa do isplate, 84,17 kn od 08.04.2013.g. pa do isplate, 81,83 kn od 09.05.2013.g. pa do isplate, 80,86 kn od 08.06.2013.g. pa do isplate, 79,31 kn od 05.07.2013.g. pa do isplate, 79,43 kn od 05.09.2013.g. pa do isplate, 78,63 kn od 05.09.2013.g. pa do isplate, 78,24 kn od 16.10.2013.g. pa do isplate, i 78,22 kn od 06.12.2013.g. pa do isplate (točka I izreke).
1.1.) Istom presudom naloženo je tuženoj P. B. Z. d.d., Z., da isplati tužiteljici A. M. (ranije K.) iz K., na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 20.490,30 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi: 4,64 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 14,08 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 3,86 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 22,29 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 6,62 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 52,65 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 2,78 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 59,46 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 1,35 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 34,11 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 3,98 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 34,48 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 7,86 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 18,26 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 6,96 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 10,04 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 5,99 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 8,17 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 7,35 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 11,79 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 15,58 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 6,09 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 11,99 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 3,35 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 10,74 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 3,93 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 24,41 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 2,23 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 42,44 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 1,36 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 53,08 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 5,79 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 48,93 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 9,80 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 75,23 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 20,24 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 62,05 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 21,73 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 64,96 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 28,28 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 110,34 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 12,19 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 126,56 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 11,07 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 190,79 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 9,71 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 166,93 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 6,21 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 209,33 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 7,75 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 238,33 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 28,39 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 4,16 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 227,15 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 5,61 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 189,44 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 20,30 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 7,21 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 258,06 kn od 14.08.2020.g. pa do isplate, 9,44 kn od 11.05.2011.g. pa do isplate, 199,66 kn od 07.06.2011.g. pa do isplate, 109,57 kn od 08.06.2011.g. pa do isplate, 15,88 kn od 08.06.2011.g. pa do isplate, 334,61 kn od 07.09.2011.g. pa do isplate, 34,03 kn od 07.09.2011.g. pa do isplate, 314,58 kn od 14.09.2011.g. pa do isplate, 53,87 kn od 14.09.2011.g. pa do isplate, 262,65 kn od 14.10.2011.g. pa do isplate, 74,43 kn od 14.10.2011.g. pa do isplate, 253,70 kn od 03.11.2011.g. pa do isplate, 102,58 kn od 03.11.2011.g. pa do isplate, 216,77 kn od 08.11.2011.g. pa do isplate, 100,42 kn od 08.11.2011.g. pa do isplate, 45,54 kn od 19.11.2011.g. pa do isplate, 172,09 kn od 16.12.2011.g. pa do isplate, 155,98 kn od 16.12.2011.g. pa do isplate, 182,35 kn od 17.01.2012.g. pa do isplate, 177,03 kn od 17.01.2012.g. pa do isplate, 177,09 kn od 09.02.2012.g. pa do isplate, 185,26 kn od 09.02.2012.g. pa do isplate, 170,56 kn od 14.03.2012.g. pa do isplate, 191,42 kn od 14.03.2012.g. pa do isplate, 167,93 kn od 18.05.2012.g. pa do isplate, 200,33 kn od 18.05.2012.g. pa do isplate, 164,04 kn od 06.06.2012.g. pa do isplate, 210,20 kn od 06.06.2012.g. pa do isplate, 151,55 kn od 27.06.2012.g. pa do isplate, 207,40 kn od 27.06.2012.g. pa do isplate, 146,48 kn od 18.07.2012.g. pa do isplate, 203,52 kn od 18.07.2012.g. pa do isplate, 4,76 kn od 19.07.2012.g. pa do isplate, 140,36 kn od 14.08.2012.g. pa do isplate, 208,32 kn od 14.08.2012.g. pa do isplate, 128,49 kn od 19.09.2012.g. pa do isplate, 194,74 kn od 19.09.2012.g. pa do isplate, 136,53 kn od 18.10.2012.g. pa do isplate, 219,30 kn od 18.10.2012.g. pa do isplate, 132,03 kn od 21.11.2012.g. pa do isplate, 280,03 kn od 21.11.2012.g. pa do isplate, 77,77 kn od 07.01.2013.g. pa do isplate, 286,36 kn od 07.01.2013.g. pa do isplate, 66,01 kn od 07.02.2013.g. pa do isplate, 328,57 kn od 07.02.2013.g. pa do isplate, 59,74 kn od 07.02.2013.g. pa do isplate, 272,38 kn od 08.03.2013.g. pa do isplate, 186,55 kn od 08.03.2013.g. pa do isplate, 156,64 kn od 08.04.2013.g. pa do isplate, 326,74 kn od 08.04.2013.g. pa do isplate, 27,31 kn od 09.05.2013.g. pa do isplate,329,28 kn od 09.05.2013.g. pa do isplate, 12,03 kn od 09.05.2013.g. pa do isplate, 314,38 kn od 08.06.2013.g. pa do isplate, 13,23 kn od 08.06.2013.g. pa do isplate, 298,95 kn od 05.07.2013.g. pa do isplate, 12,75 kn od 05.07.2013.g. pa do isplate, 314,62 kn od 05.09.2013.g. pa do isplate, 161,83 kn od 05.09.2013.g. pa do isplate, 11,49 kn od 24.09.2013.g. pa do isplate, 158,10 kn od 16.10.2013.g. pa do isplate, 302,50 kn od 16.10.2013.g. pa do isplate, 33,46 kn od 06.12.2013.g. pa do isplate, 350,16 kn od 06.12.2013.g. pa do isplate, 5,64 kn od 06.12.2013.g. pa do isplate, 326,59 kn od 13.12.2013.g. pa do isplate, 35,57 kn od 13.12.2013.g. pa do isplate, 283,44 kn od 18.01.2014.g. pa do isplate, 35,95 kn od 18.01.2014.g. pa do isplate, 241,88 kn od 07.02.2014.g. pa do isplate, 54,00 kn od 14.04.2014.g. pa do isplate, 67,80 kn od 14.04.2014.g. pa do isplate, 68,02 kn od 16.04.2014.g. pa do isplate, 96,94 kn od 16.04.2014.g. pa do isplate, 232,74 kn od 09.05.2014.g. pa do isplate, 53,61 kn od 09.05.2014.g. pa do isplate, 167,08 kn od 22.05.2014.g. pa do isplate, 105,52 kn od 10.06.2014.g. pa do isplate, 131,25 kn od 10.06.2014.g. pa do isplate, 196,08 kn od 07.07.2014.g. pa do isplate, 163,88 kn od 07.07.2014.g. pa do isplate, 170,19 kn od 20.08.2014.g. pa do isplate, 184,74 kn od 20.08.2014.g. pa do isplate, 157,46 kn od 05.09.2014.g. pa do isplate, 4,60 kn od 05.09.2014.g. pa do isplate, 99,75 kn od 06.09.2014.g. pa do isplate, 98,71 kn od 18.09.2014.g. pa do isplate, 141,60 kn od 09.10.2014.g. pa do isplate, 230,85 kn od 09.10.2014.g. pa do isplate, 117,95 kn od 10.11.2014.g. pa do isplate, 264,04 kn od 10.11.2014.g. pa do isplate, 93,91 kn od 08.12.2014.g. pa do isplate, 362,86 kn od 31.01.2015.g. pa do isplate, 362,86 kn od 28.02.2015.g. pa do isplate, 362,86 kn od 31.03.2015.g. pa do isplate, 362,86 kn od 30.04.2015.g. pa do isplate, 362,86 kn od 31.05.2015.g. pa do isplate, 362,86 kn od 30.06.2015.g. pa do isplate, 362,86 kn od 31.07.2015.g. pa do isplate, 362,86 kn od 31.08.2015.g. pa do isplate, i 362,86 kn od 30.09.2015.g. pa do isplate (točka II. izreke)
1.2.) Navedenom presudom je tuženoj P. B. Z. d.d., Z., naloženo da isplati tužiteljici A. M. (ranije K.) iz K., i na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 2.868,29 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015.g. pa do isplate (točka III. izreke).
1.3.) O troškovima postupka je odlučeno tako da je tuženoj P. B. Z. d.d., Z., naloženo da isplati tužiteljici A. M. (ranije K.) iz K., iznos od 12.637,50 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 19. studenog 2020. godine, pa do isplate (točka IV. izreke).
2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužena zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva i dosudom tuženoj parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.
3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.
4.) Žalba je djelomično osnovana.
5.) Predmet spora u ovoj parnici je novčana tražbina u iznosu od 9.535,05 kuna s osnova izvršene preplate primjenom ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, u iznosu od 20.490,30 s osnova preplate primjenom ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, i u iznosu od 2.868,29 kuna s osnova razlike pogrešno obračunate glavnice, se to po stambenom kreditu broj 9010769645 sklopljenog dana 11. listopada 2005. godine, između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora.
5.1.) U postupku na temelju izvedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće važne činjenice:
- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, sklopili dana 11. listopada 2005. godine Ugovor o kreditu u iznosu od 27.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, sa rokom otplate od 14 godina u 168 mjesečnih anuiteta;
- da se je navedenim ugovorom o kreditu tužiteljica obvezala vršiti otplatu kredita u mjesečnim anuitetima izraženim u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja, odnosno dospijeća svakog pojedinog anuiteta, s tim da je ugovoreno dospijeće anuiteta zadnjeg dana u mjesecu;
- da je navedenim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,75 % godišnje, i da će se navedena stopa mijenjati odlukom tuženika kao kreditora;
- da je tijekom otplate tuženik u više navrata mijenjao (povećavao) stopu ugovorne kamate što je, zajedno sa povećanjem tečaja CHF, dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta;
- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, u kojem su donesene pravomoćne presude (potvrđene i po Vrhovnom sudu RH), kojima je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, i tako što su ugovarale kredite u kojima su iznos kredita i otplatni anuiteti vezani uz valutu švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;
- da iz navedenih pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu proizlazi da navedene ugovorne odredbe nisu bile razumljive potrošačima jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, niti su potrošačima objasnili sve parametre od kojih ovisi stabilnost valute niti su im objasnili razlike između općeg tečajnog rizika i tečajnog rizika vezanog uz valutu CHF;
- da su odredbe predmetnog ugovora, kako ona o promjenjivosti stope ugovorne kamate odlukom tuženika kao kreditora tako i ona o valutnoj klauzuli u CHF, bile dio po tuženiku unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora, glede kojih tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi stranke o navedenoj ugovornoj odredbi posebno pregovarale te da je tužiteljica mogla utjecati na njihov sadržaj, te da se radilo za tužiteljicu o nerazumljivim odredbama;
- da su stranke dana 14. prosinca 2015. godine sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, temeljem kojega je prevedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR sa stanjem duga na dan 30. rujna 2015. godine, i da je njime utvrđen novi iznos glavnice duga, utvrđena redovna kamata (promjenjiva), novi otplatni plan i novi mjesečni anuiteti;
- da je navedena konverzija izvršena potpuno u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15. – dalje: ZID ZPK/15) na temelju, po tuženiku sačinjenog a po tužiteljici prihvaćenog, izračuna konverzije kredita iz valute CHF u valutu Euro;
- da je navedenim Dodatkom ugovora, pri konvertiranju kredita iz valute CHF u valutu Euro, utvrđen iznos preplate od 1.365,38 Eura ili u protuvrijednosti od 10.428,09 kuna, koji iznos preplate je tužiteljici priznat u otplati budući konvertiranih rata kredita;
- da navedenim Dodatkom ugovoru stranke ni jednom njegovom odredbom ne reguliraju pitanje obeštećenja korisnika kredita zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli u CHF, niti da se je njime tužiteljica odrekla prava zahtijevati to obeštećenje;
- da preplata po osnovnom ugovoru o kreditu u CHF, nastala primjenom ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, iznosi 9.535,05 kuna, a preplata nastala primjenom ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti
CHF da iznosi 20.496,19 kuna;
- da razlika u obračunu glavnice iz valute CHF u valutu Euro iznosi 2.868,29 kuna;
- da iznos preplate priznat tužiteljici u postupku konverzije kredita odgovara iznosu zakonske zatezne kamate obračunate do 14. kolovoza 2020. godine na pojedinačne mjesečne iznose preplata nastalih do 11. svibnja 2011. godine;
6.) Polazeći od navedenih utvrđenih činjenica sud prvog stupnja ocjenjuje osnovanima sve postavljene zahtjeve – i za isplatu preplate u iznosu od 9.535,05 kuna, i za isplatu preplate u iznosu od 20.496,19 kuna, i za isplate razlike u obračunu glavnice od 2.868,29 kuna, pa ih stoga i prihvaća, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos preplate od dana izvršenog plaćanja anuiteta u kojem je sadržana preplata.
6.1.) Prije svega, imajući u vidu odredbe specijalnih propisa – čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03. – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ali i odredbu čl.96. kasnije važećeg Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 79/07., 125/07., 75/09., 133/09., 78/12., i 56/13. – dalje: ZZP/07), kao i odredbu čl.3. Direktive br.93/13 EEC od 05. travnja 1993. godine (dalje: Direktiva 93/13), kojima je dano određenje nepoštenih ugovornih odredbi, sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu iz 2005. godine o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli u CHF, a koje su unaprijed unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale, nepoštene ugovorne odredbe a onda i ništetne, slijedom čega iste ne proizvode nikakve pravne učinke. Pri izvođenju takovog zaključka sud prvog stupnja je pošao od odredbi čl.502.a i čl.502.c ZPP-a, kao i od odredbi čl.138.a ZZP/07 te čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/14), kao i od pravnog stava Vrhovnog suda RH izraženog u presudi Rev-3142/18 potvrđenoj odlukom Ustavnog suda RH u odluci U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. godine, iz kojih proizlazi vezanost sudova u pojedinačnim restitucijskim postupcima pravnim utvrđenjima iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, pa stoga na okolnost nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi je odbio prijedlog tuženika za izvođenje dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka njegova zaposlenika i javnog bilježnika koji je vršio potvrdu predmetnog ugovora.
6.2.) Unatoč tomu što utvrđuje da su stranke u prosincu 2015. godine zaključile Dodatak ugovoru o kreditu, i za koji utvrđuje da je sklopljen potpuno u skladu sa odredbama čl.19.c ZID ZPK/15, sud prvog stupnja, a protivno tuženikovim prigovorima isticanim tijekom postupka, nalazi utvrđenim da tužiteljica konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu Euro, nije u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da je 2006. godine zaključila ugovor o kreditu u valuti Euro, jer nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su za nju nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga sud prvog stupnja zauzima i stav da tužiteljica ima i pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je ona u predmetnoj parnici ovlaštena pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene, pri čemu se poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05) koje reguliraju institut ništetnosti pravnog posla, a i na pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine, prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
6.3.) Pri izvođenju zaključka da u predmetnom slučaju konverzijom nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, sud prvog stupnja polazi i od pravnog shvaćanja izraženog u odluci Suda EU donesenoj u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine, prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi – a sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti, niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2005. godine.
6.4.) Slijedom naprijed navedenog sud prvog stupnja zauzima stav da tužiteljici i nakon provedene konverzije predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo potraživati od tuženika potpuno obeštećenje, i to u visini razlike između iznosa koji je utvrđen pri konverziji kredita u valuti CHF u valutu Euro te iznosa stvarne preplate do koje je došlo primjenom ništetnih ugovornih odredbi do izvršene konverzije, a izračunate prema početnoj stopi ugovorne kamate i prema tečaju važećem na dan isplate kredita. Naime, iznos preplate koji je tužiteljici tuženiku priznao tuženik u postupku konverzije kredita, uračunat je tužiteljici, odnosno prebijene je sa dijelom njene tražbine zakonske zatezne kamate obračunate do 14. kolovoza 2020. godine na mjesečne iznose preplate nastale do 11. svibnja 2011. godine po oba osnova, i do počevši od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je bila sadržana preplata .Pri tome sud prvog stupnja se poziva i na primjenu odredbi čl.323.st.1. i odredbu čl.1111. ZOO/05, a glede prava na zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini mjesečni iznos preplate i na odredbu čl.1115. ZOO/05.
6.5.) Pri djelomičnom usvajanju postavljenog zahtjeva za isplatu, sud prvog stupnja istaknuti prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim, jer zauzima stav da je zastara restitucijskog zahtjeva s osnova ništetnih ugovornih odredbi, u skladu sa pravnim shvaćanjem VSRH prekinuta pokretanjem spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, i da je počela iznova teći od dana (14. lipanj 2014., odnosno 14. lipanj 2018.) pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom sporu, pa rok zastare od pet godina nije istekao do podnošenja (28. svibanj 2019.) tužbe u predmetnom individualnom sporu, a pri tome se poziva na primjenu odredbi čl.225. i čl.241. ZOO/05.
7.) Tuženi pak u žalbi, koju izjavljuje zbog svih žalbenih razloga, prije svega ukazuje na postojanje bitnih povreda postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer da izreka presude proturječi obrazloženju, niti sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Žalbeni razlozi iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a usmjereni su u suštini: a) na sporenje postojanja tužiteljičinog prava na bilo kakvo obeštećenje nakon što su stranke izvršile konverziju kredita iz valute u CHF u valutu u Euro, pri čemu u bitnome ističe: da je nejasno temeljem čega sud prvog stupnja utvrđuje postojanje materijalno pravnog interesa tužitelja da traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu a sve to s obzirom na nespornu činjenicu da su stranke izvršile konverziju kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kune s valutnom klauzulom u Euro; da je sud prvog stupnja potpuno zanemario da je sporazum o konverziji zaključen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine te da je tuženik pri izračunu konverzije i sklapanju Dodatka ugovoru u potpunosti postupio prema odredbama (čl.19.a do čl.19.c) navedenog zakona, i da je tuženik imao zakonsku obvezu ponuditi tužiteljici sklapanje sporazuma o konverziji dok tužiteljica nije imala zakonsku obvezu isti zaključiti; da je navedenim sporazumom tuženik tužiteljici priznao svu preplatu do koje je došlo temeljem spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i tužiteljica je taj sporazum svojom slobodnom voljom prihvatila nakon čega, zbog učinaka ZID ZPK/15 koje sud prvog stupnja pogrešno tumači, tužiteljica više nema osnova potraživati od tuženika bilo kakvu preplatu po osnovnom ugovoru o kreditu, što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019 od 04.03.2020. godine, iz odluke istog suda broj Rev-2868/18 od 12.02.2019., ali i iz niza pravomoćnih odluka županijskih sudova; da se sud prvog stupnja uopće nije bavio jedino odlučnim pitanjem, a to je da li je izračun konverzije pravilno izvršen i da li su tužiteljici pri tom izračunu pravilno priznate sve njene uplate – a utvrđenju vještaka jesu, zbog čega tužiteljici više nikako ne pripada pravo niti pozivati sa na ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora niti tražiti isplatu bilo kakve preplate; da se pri primjeni materijalnog prava u ovom predmetu nije moguće pozivati na pravna shvaćanja Suda EU u predmetima C-118/17 i C-452/18, jer je riječ o odlukama koje se temelje na činjeničnom supstratu bitno drugačijem od onog iz predmetne parnice;
b) na sporenje da bi odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivosti stope ugovorne kamate u osnovnom ugovoru o kreditu bile nepoštene i ništetne, pri čemu se u bitnome ističe: da presuda ne sadrži ni valjane razloge glede utvrđenja da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli u CHF – jer se pobijana presuda temelji isključivo na utvrđenjima i pravnim stavovima sadržanim u pravomoćnoj presudi donesenoj u kolektivnom sporu, pri čemu sud prvog stupnja potpuno zanemaruje da to što su sudovi u individualnim parnicama vezani pravnim utvrđenjima iz presuda donesenih u kolektivnom sporu ne oslobađa obveze utvrđivanja činjenica u svakom pojedinom individualnom sporu, a da je tuženik na spornu okolnost da su stranke pregovarale o navedenim ugovornim odredbama predlagao saslušanje svjedoka koje dokazne prijedloge je sud prvog stupnja neutemeljeno otklonio kao nepotrebne; da sud uopće nije uzeo u obzir niti nespornu činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu javnobilježnički potvrđen te da je u tom postupku javni bilježnik pojasnio tuženiku značaj svih ugovornih odredbi kao i posljedice koje iz tih odredbi proizlaze pa se i zbog toga ne može smatrati da se u konkretnom slučaju radilo o nerazumljivim i nepoštenim ugovornim odredbama; c) na sporenje pravilnosti ocjene istaknutog prigovora zastare zauzimajući pogrešan stav o prekidu zastare pokretanjem kolektivnog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača;
d) na sporenje zakonitosti odluke o troškovima postupka jer je tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.
7.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje tužene ne mogu se prihvatiti kao osnovane – ali je, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava žalbu tužene valjalo uvažiti u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev za isplatu iznosa od 2.868,29 kuna, a što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.
8.) Prije svega, ne mogu se prihvatiti kao osnovane žalbene tvrdnje o postojanju bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, na koju upućuje žalbe tužene. To stoga što je pobijana presuda potpuno jasna u svim svojim dijelovima, kako u izreci tako i u obrazloženju, i jer je sud prvog stupnja naveo potpuno jasne i međusobno neproturječne razloge za sve važne činjenice, kako za one temeljem kojih izvodi zaključak o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti stope redovne kamate i o valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu u valuti CHF, tako i za one temeljem kojih izvodi zaključak o osnovanosti zahtjeva za isplatu temeljem izvršene preplate u otplati kredita unatoč činjenici da su stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu, a presuda nema ni nekih drugih nedostatka zbog kojih ne bi bilo moguće na valjan način ispitati nju samu i pravilnost primjene materijalnog prava.
8.1.) Isto tako, ispitujući pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi prvostupanjski sud, ni prilikom donošenja pobijane presude, a ni u postupku koji joj je prethodio, učinio ni bilo koju drugu bitnu povredu postupka, a na koje se pazi i po službenoj dužnosti.
9.) Kada je riječ o žalbenim tvrdnjama kojima se ukazuju na postojanje žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, tada proizlazi da tužena u njima i nadalje čine spornim: postojanje pravnog interesa za pokretanje i vođenje predmetne parnice a nakon što su stranke u prosincu 2015. godine zaključile Dodatak ugovoru o kreditu kojim su konvertirale kredit iz valute CHF u valutu Euro; da li su sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli ništetne; da li je tužiteljica priznatim iznosom preplate pri provedbi konverzije kredita u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica ništetnosti navedenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te ovisno od toga ima li on pravo potraživati isplatu utuženog iznosa; i da li je nastupila zastara navedene tražbine.
10.) Okolnost što su stranke u prosincu 2015. godine zaključile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je predmetni kredit konvertiran iz valute CHF u valutu Euro, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nema nikakvog pravno relevantnog značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje predmetne parnice, a kako to tuženik neutemeljeno ističe i u postupku pred prvostupanjskim sudom a i sada u izjavljenoj žalbi. U konkretnom slučaju to tim više što u predmetnoj parnici niti nije postavljen deklaratorni tužbeni zahtjev već isključivo kondemnatorni, kod kojeg tužiteljica postojanje pravnog interesa ne mora dokazivati, s tim da je tužiteljica taj zahtjev temeljila na tvrdnjama o ništetnosti određenih ugovornih odredbi o čemu je sud prvog stupnja odlučivao kao o prethodnom pitanju.
10.1.) Međutim ovdje ipak treba reći da se je o navedenom pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj, ili ističe ništetnost, ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica – da su stranke dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. To sve stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Potpuno identičan pravni stav VSRH je izrazio i u kasnije donesenoj odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.
10.2) Slijedom naprijed navedenog potpuno je pravno utemeljeno sud prvog stupnja otklonio navedeni prigovor tužene, odnosno sud prvog stupnja je pravilno zaključio da tužiteljica, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno da se je ovlaštena u istoj pozivati na ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da joj pripadaju, odnosno kako bi ostvarila pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi. Takav zaključak suda prvog stupnja je u skladu i sa pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C-118/17 (D. protiv E. B. H.), a prema kojem shvaćanju odredbu čl.6.st.1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, kao da nikada nisu postojale tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Polazeći od navedenog pravnog shvaćanja, iz kojeg proizlazi pravo na potpuno obeštećenje od posljedica ništetnosti neke ugovorne odredbe, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama sa ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca kako to neutemeljeno smatra tužena, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe kao što je to ovdje slučaj, nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača. To drugim riječima znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužiteljica, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.
10.3.) Neosnovane su žalbene tvrdnje da naprijed navedeno pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci C-118/17 nije primjenjivo u predmetnoj parnici. To shvaćanje je doneseno u činjenično, ne istovjetnom ali vrlo sličnom predmetu, čije razlike, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, navedeno shvaćanje ne čine neprimjenjivim u ovom predmetu. Naime, u predmetu C-118/17 radi se o direktnoj zakonodavnoj intervenciji u određene ugovorne odredbe koje su utvrđene nepoštenima te onda i ništetnima, dok se u predmetnom slučaju radi o izmjeni ugovora intervencijom stranaka sklapanjem Dodatka ugovoru, pri čemu njegovo sklapanje nije bila obveza obje ugovorne strane – tj. nije bila obveza korisnika kredita (potrošača) već samo banke kao davatelja kredita (trgovca). Iako je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis te u kojima je vršena konverzija, da li je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru (prihvatiti konverziju ili odbiti). Prije bi se moglo reći da je ta mogućnost izbora za potrošače u Republici Hrvatskoj bila prividna, jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv te su mnogi potrošači doslovno spašavali egzistenciju potpisivanjem sporazuma i prelaskom u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz EUR s isto tako nametnutim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati putem pregovora.
11) Nadalje, neosnovane su i žalbene tvrdnje tužene u kojima spori pravilnost i zakonitost utvrđenja suda prvog stupnja o nepoštenosti i ništetnosti odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate odlukom kreditora te o vezanju otplatnih anuiteta uz valutu CHF (valutna klauzula) sadržanih u ugovoru o kreditu zaključenom po strankama 2005. godine.
11.1.) Naime u sporenju pravilnosti i zakonitosti navedenog dijela odluke suda prvog stupnja, važno je reći da tužena, kako tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, tako i u ovom žalbenom postupku, minorizira okolnost da je predmetnoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača vođena u skladu sa odredbama čl.131. do čl.141.b ZZP/07, a time minorizira i pravne učinke pravomoćnih odluka donesenih u tom kolektivnom sporu. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom čl.140. naprijed navedenog ZZP/07 (koja odgovara čl.120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – NN broj 41/14., 110/15.
– dalje: ZZP/14), i u njoj tužiteljica traži isplatu onog što je, prema njenim tvrdnjama, platila tuženiku temeljem ništetnih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate te o valutnoj klauzuli, a što mu ne bi pripadalo da navedenih ništetnih odredbi nije bilo u ugovoru. S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl.140. ZZP/07 (čl.120. ZZP/14), i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici ona se je, u skladu sa odredbom čl.502.c ZPP-a, bila ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom čl.138.a ZZP/07 (čl.118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, pa su protivne žalbene tvrdnje tuženike pravno neutemeljene.
11.2.) S obzirom na navedeno u prethodnoj točki, u predmetnoj parnici pri utvrđivanju važnih činjenica i pri odlučivanju o tome da li su sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne ne može se ne imati u vidu:
- da je tužena bila stranka kolektivnog spora u svojstvu tuženika pa prema njoj djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu;
- da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su banke, a među njima i tužena iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to: zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate svojom jednostranom odlukom o kojima stranke nisu pregovarale, i zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
- da iz navedenih odluka izvjesno proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, niti su biti upozoreni na povećani tečajni rizik vezan uz valutu CHF.
11.3.) Polazeći od vezanosti u predmetnoj parnici pravnim utvrđenjima i stavovima izraženim u pravomoćnim odlukama iz kolektivnog spora o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, a sve to u temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, tužiteljica u predmetnoj pojedinačnoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi ugovora koji je ona kao potrošač zaključila sa tuženom kao davateljem kredita, čije odredbe su također bile dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih pravomoćnih odluka. Protivne žalbene tvrdnje tužene, kojima se dovodi u pitanje navedeni stav glede obveze dokazivanja nepoštenosti ugovornih odredbi u pojedinačnim restitucijskim sporovima, proturječe i sa pravnim stavom VSRH izraženim u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine, potvrđenoj i odlukom Ustavnog suda RH broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. godine.
11.4.) Naravno da naprijed navedeno ne bi isključivalo mogućnost da tužena u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da tužiteljica nema svojstvo potrošača, što ona u predmetnoj parnici nije ni tvrdila, ili da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te o valutnoj klauzuli nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da je odredba predmetnog ugovora bila razumljiva za potrošača, i da se je o njoj prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se ista ne bi mogle smatrati nepoštenom. Međutim, tužena to u provedenom postupku, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije dokazala jer u tom pravcu sudu prvog stupnja nije niti ponudila odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, ali razumljivim ne samo formalno i gramatički kako tužena poima razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski kako ju poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Dakle, pregovaranje i činjenje spornih odredbi razumljivima ne čini objašnjavanje korisnicima kredita što to znači promjenjiva stopa ugovorne kamate i što znači vezanje iznosa kredita uz određenu valutu, niti predočavanje korisnicima kredita i mogućnosti sklapanja kredita i u nekoj drugoj valuti, tj. mogućnost slobodnog izbora valute ugovora bez uticanja na njegovu volju da izabere ugovor u valuti CHF, na što se u suštini svode dokazni prijedlozi banaka u pojedinačnim restitucijskim parnicama, pa stoga ne prihvaćanje i ne izvođenje dokaza predloženih na navedene okolnosti nema nikakvog utjecaja na pravilnost utvrđenja činjenica važnih za pravilnu primjenu materijalnog prava.
12.) Prema tome, imajući u vidu sadržaj predmetnih ugovornih odredbi neosnovane su i žalbene tvrdnje da sporna ugovorna odredba nije nerazumljiva – jer i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iz dokaza koji postoje u spisu doista se radi o odredbi koja prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, a što je bila i tužiteljica kao korisnik kredita, nije jasna u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate, kako i u kojoj mjeri će rasti tečaj CHF te na koji će način sve to utjecati na njegove financijske obveze. Stoga sve navedeno, a polazeći:
- od čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03. – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.),
- od čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,
-od čl.4., čl.322. i čl.323.st.1. ZOO/05, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora,
ovaj sud drugog stupnja, jednako kao i prvostupanjski sud, zaključuje da sporne ugovorne odredbe jesu nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne, a sve to u smislu naprijed navedenih propisa.
13.) Slijedom navedenog pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici, temeljem odredbe čl.323.st.1. i čl.1111. ZOO/05, pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih ugovornih odredbi, a koji iznos preplate je sud prvog stupnja utvrdio provedenim vještačenjem.
13.1.) U ovom stadiju postupka sporno je da li na navedeno tužiteljevo restitucijsko pravo ima utjecaja okolnost što su stranke zaključile Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita, da li je iznos obeštećenja provedenim vještačenjem pravilno utvrđen te imali pravo tužiteljica na daljnje obeštećenje, koje utužuje u predmetnoj parnici te u kojem iznosu, a sve to i s obzirom na činjenicu da joj je prilikom konverzije kredita u valutu Euro priznata preplata u iznosu od 10.242,27 kuna.
14.) Ovaj sud drugog stupnja u potpunosti prihvaća stav suda prvog stupnja izražen u pobijanoj odluci, a prema kojem sklapanje Dodatka ugovora o konverziji, samo po sebi, ne znači gubitak prava potraživati od tužene povrat preplaćenog, odnosno onog što je ona kao davatelj kredita naplatila od tužiteljice temeljem ništetnih ugovornih odredbi – naravno, ukoliko glede toga nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konvertiranja kredita iz valute u CHF u valutu Euro, a u provedenom postupku je utvrđeno da nije.
14.1.) Argumentacija za ispravnost takvog zaključka, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda proizlazi, prije svega, iz onog što je zakonom proklamirani cilj, odnosno svrha (ratio legis) koja se želi postići primjenom odredbi navedenog ZID ZPK/15 – a to je, u skladu sa odredbom čl.19.b, da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Pri argumentiranju naprijed navedenog zaključka treba imati u vidu i pravila po kojima se vrši konvertiranje kredita, koja su sadržana u odredbi čl.19.c navedenog zakona, pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog zakona, a isto tako ni jednom odredbom Dodatka ugovoru koji su stranke ugovora sklopile u skladu sa tim zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, u argumentiranju navedenih zaključka svakako treba imati u vidu i to da korisnik kredita (tužiteljica) se niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kredit u valuti CHF.
14.2.) Dakle, u smislu navedenog u prethodnoj točki korisnik kredita, kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i ona o vezanju otplate kredita uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Navedeno pravo tužiteljice kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, u skladu sa već naprijed izloženim nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se je tužiteljica mogla odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se je mogla odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile u mjesecu prosincu 2015. godine, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužiteljica odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za nju. Čak što više, u navedenom Dodatku ugovoru, kao niti u sadržaju izvršenog izračuna konverzije, koji je sačinila tužena te ga dostavila tužiteljici prije sklapanja Dodatka ugovoru, niti jednom riječju se ne spominje promjenjiva stopa ugovorne kamate kredita u valuti CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog povećanja stope ugovorne kamate u odnosu na onu početnu stopu ugovorne kamate.
14.3.) U svezi sa naprijed navedenim u točkama 14.1. i 14.2., tuženoj valja odgovoriti da se ona, pri sporenju prava tužiteljici na obeštećenje zbog činjenice da je pristala na sklapanja Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, potpuno neutemeljeno poziva na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenja zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.
15.) Iznos preplate (obeštećenja) na koju bi tužiteljica imala pravo u skladu sa naprijed izloženim, sud je utvrđivao provođenjem knjigovodstveno financijskog vještačenja, na koji nalaz i mišljenje stranke nisu prigovarale, a iz njega proizlazi da je tužiteljica tuženiku, s osnova promjene stope ugovorne kamate temeljem ništetne ugovorne odredbe o njenoj promjenjivosti jednostranom odlukom tuženika, preplatila iznos od 9.535,05 kuna, izračunat prema početnoj stopi ugovorne stope od 4,75 %. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi i to da je tužiteljica tuženiku, s osnova promjene tečaja CHF temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, preplatila iznos od 20.496,19 kuna, izračunat prema tečaju CHF u momentu isplate kredita.
15.1.) Tužena žalbom neutemeljeno prigovara iznosu utvrđene preplate kada ističe da nije bilo utemeljenja da se navedena preplata utvrđuje prema početnoj stopi ugovorne kamate te prema tečaju CHF na dan korištenja (isplate) kredita. To stoga što u predmetnom ugovoru nisu ništetne cijele odredbe kojima je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate te valutna klauzula, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene stope jednostranom odlukom kreditora bez u ugovoru navedenih potrošaču potpuno jasnih i razumljivih objektivnih kriterija, te onaj dio odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 4,75 %, odnosno iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan isplate, pa s obzirom na to, i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi bilo je moguće utvrditi jedino na naprijed navedeni način.
15.2.) Pravilan je i stav suda prvog stupnja da tužiteljici, temeljem odredbe čl.1115. ZOO/05, na navedene vještačenjem utvrđene iznose preplate pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu, i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržana preplata. To stoga što se u konkretnom slučaju tužena ima smatrati nepoštenim stjecateljem, jer je naplatila od tužiteljice nešto što joj ne pripada, a to je učinila na temelju ništetnih ugovornih odredbi koje je sama unijela u ugovor o kreditu, pri čemu tužiteljica na takve odredbe i na njihovu primjenu nije mogla ni na koji način utjecati. S obzirom na to sud prvog stupnja je tužiteljici priznati iznos preplate u postupku konverzije kredita bio u mogućnosti prebiti sa dijelom tužiteljičine sporedne tražbine zakonske zatezne kamate na iznose preplate nastale po oba osnova.
16.) Nadalje, neosnovane su žalbene tvrdnje o zastari utužene tražbine. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći tek od 14. lipnja 2014. godine, a kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine.
16.1.) Predmetnu tužbu u ovom postupku tužiteljica je podnijela 28. svibnja 2019. godine, pa s obzirom na navedeno u prethodnoj točki, tražbina tužiteljice utužena u ovoj parnice nije zastarjela, jer do njenog pokretanja nije istekao rok zastare od pet godina.
17.) Slijedom naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, žalbu tužene odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točki I. i II. izreke.
18.) Pobijanom presudom u točki III. izreke tužiteljici je dosuđen i iznos od 2.868,29 kuna, a ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da taj iznos dosuđen uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.
18.1.) Naime, iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijskog vještaka (list 105) sasvim izvjesno proizlazi da navedeni dosuđeni iznos predstavlja razliku između preostale glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine, i to glavnice izražene u valuti CHF (9.869,03) pretvorenoj u kune (47.048,58) te glavnice izražene u valuti EUR (6.535,76) pretvorenoj u kune (49.916,87). Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a imajući u vidu da je konverzija kredita tužiteljice iz valute CHF u valutu EUR izvršenu potpuno u suglasju sa odredbama ZID ZPK, da je tužiteljica tu konverziju i njen izračun prihvatila, zahtjeva za isplatu navedenog iznosa razlike nema utemeljenja ni u odredbi čl.1111. ZOO/05 na koju se poziva sud prvog stupnja, ali ni na nekoj drugoj odredbi navedenog zakona.
18.2.) Zbog navedenog, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost primjene materijalnog prava, valjalo je u navedenom dijelu, temeljem odredbe čl.373.t.3. ZPP- a, žalbu tužene uvažiti kao osnovanu te preinačiti prvostupanjsku presudu u točki III. izreke odbijanjem tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa o 2.868,29 kuna zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom.
19.) Budući da je djelomičnim uvažavanjem žalbe tužena djelomično preinačena pobijana prvostupanjska presuda, valjalo je temeljem odredbe čl.166.st.2. ZPP-a, odlučiti i o troškovima parničnog postupka.
19.1.) Kako je nakon uvažavanja žalbe tuženika tužiteljica odbijen sa dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 2.868,29 kuna, tužiteljica je uspjela u sporu glede 91,29 % zahtjeva, što znači da uspjeh tužene u sporu iznosi 8,71 %. To nadalje znači da pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl.154.st.2. ZPP-a tužiteljica bi imala pravo na naknadu 82,58 % (91,29 – 8,71) svoga troška koji se odnosi na njeno zastupanje po punomoćniku u osobi odvjetnika te koji se odnosi na plaćanje sudske pristojbe, i u cijelosti na trošak plaćenog vještačenja.
19.2.) Sud prvog stupnja je tužiteljici utvrdio trošak u ukupnom iznosu od 12.637,50 kuna, pri čemu se iznos od 3.000,00 kuna odnosi na plaćeni trošak vještačenja u ovom postupku, a iznos od 9.637,50 kuna na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika i trošak pristojbi. U skladu sa navedenim u točki 19.1., tužiteljici razmjerno uspjehu u sporu pripada pravo na 82,58 % iznosa troška od 9.637,50 kuna, što daje iznos od 7.958,64 kune, a kada se tom iznosu pribroji iznos troška od 3.000,00 kuna, tada proizlazi da ukupan trošak ovog parničnog postupka, na koji tužiteljica ima pravo razmjerno uspjehu u sporu u skladu sa odredbom čl.154.st.2. ZPP-a, iznosi 10.958,64 kune.
20.) Odredbom čl.166.st.2. ZPP-a je izričito propisano da kada sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom, što znači da odluka obrazložena u prethodnoj točki obuhvaća i žalbeni stadij postupka. Naime, budući da prema kriterijima izloženim u točki 19.2., koji važe za cijeli parnični postupak, tužena nema pravo na naknadu parničnog troška, ne pripada joj ni pravo na trošak izjavljivanja žalbe unatoč tome što je sa žalbom djelomično uspjela, ali taj njen djelomični uspjeh sa žalbom se reflektira na iznos ukupnog troška koji je dužna platiti tužiteljici, odnosno uvažavanjem njene žalbe umanjen je iznos troška, razmjerno uspjehu u sporu, koji je ona dužna platiti tužiteljici.
21.) Slijedom naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.st.3. ZPP-a, žalbu tužene djelomično uvažiti te preinačiti odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u točki IV. izreke presude.
Bjelovar, 4. svibnja 2022.
Sudac
Antun Dominko
