Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1547/2019-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. D. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva R. i p. d.o.o. iz Š., protiv tuženice E. D. iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćniku I. P., odvjetniku iz S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5419/17 od 29. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-5419/17 od 29. travnja 2019.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva nekretnina č.zgr. ..., k.o. S. i č.zgr. ..., k.o. S. u ¼ dijela, s kojim suvlasničkim dijelom je povezano suvlasništvo posebnih dijelova zgrade i to 1. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-1), u nacrtu označen crvenom bojom i slovom A, 2. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-2), označen u nacrtu žutom bojom i slovom B i 3. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-3), označen u nacrtu bijelom bojom i slovom C, zatim zahtjev da se ovlasti tužitelj temeljem presude zatražiti upis prava suvlasništva na istim nekretninama na svoje ime za ¼ dijela, uz brisanje dosadašnjih upisa, odbijen je zahtjev radi utvrđenja da je tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva u ¼ dijela nekretnine č.zem. ..., k.o. S. te zahtjev da se tužitelj ovlasti temeljem presude zatražiti uknjižbu prava suvlasništva na istoj nekretnini na svoje ime, uz brisanje upisa E. D. iz S., dok je u točki II. izreke naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 19.531,25 kn, u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14 i 70/19 - dalje ZPP).

3. Tvrdi da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno razlozi da su nejasni i proturječni, u čemu nalazi povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nadalje, da nije obrazloženo zbog čega nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka T. D., koji je jedan od potpisnika Ugovora o razvrgnuću nasljedničke zajednice od 6. veljače 1996. te Dopune ugovora od 7. veljače 1996. Ističe da taj svjedok nije pod skrbništvom te ima poslovnu sposobnost. Pored toga da sud nije dopustio punomoćniku tužitelja postaviti dodatna pitanja svjedoku Š. D., koja pitanja su se odnosila na uknjižbu prava vlasništva prema narečenom ugovoru o diobi, da nije izveden dokaz uvidom u cjelokupni spis Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj O-510/2010, u ostavinskom postupku iza pok. J. D., kako bi se utvrdilo da žalitelj u tom postupku nije ni na koji način priznao da bi Š. i T. D. bili vlasnici stana u S., te da je podnio žalbu protiv rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Šibeniku broj O-510/2010. Ističe da je sud o tužbenom zahtjevu odlučio na temelju ocjene iskaza svjedoka Š. D., koji da je zainteresiran za ishod postupka, budući da je tuženica njegova kćer, dok je u potpunosti zanemario sve ostale dokaze, posebice ugovor o razvrgnuću.

4. Tvrdi da su prijeporne nekretnine predstavljale imovinu pravne prednice stranaka J. D., bake tužitelja i prabake tuženice, koja je u trenutku smrti bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica, čija imovina je bila predmetom Ugovora o razvrgnuću nasljedničke zajednice od 6. veljače 1996., pri čemu podvlači da je u ugovoru izričito navedeno da je predmetom tog pravnog posla sva nepokretna imovina iza smrti djeda D. Š. i bake D. J.. Ukazuje i na sadržaj ugovora o razvrgnuću čiji je sastavni dio popis katastarskih čestica za k.o. S. i k.o. R. pri čemu napominje da je u ugovoru navedeno da taj popis predstavlja predmet diobe "osim babine imovine", dakle, imovine J. D., pa su stranke u točki 5. st. 2. ugovora izričito navele da "sva babina imovina ide P. D. (tužitelju), osim M. i 1/3 G. K., što pripada Š. D.". U odnosu na zaključak suda da je rješenjem o nasljeđivanju iza pok. J. D. prijepor pripao ocu tuženice Š. D. i njegovom bratu T. D., navodi kako to nema utjecaja na pravo vlasništva tužitelja na prijeporu, budući da su Š. i T. D. nakon smrti ostaviteljice raspolagali istom nekretninom u korist tužitelja. Pritom naglašava da je oporuka u kojoj se spominju ove nekretnine sačinjena 6. rujna 1990., da je J. D. preminula 24. veljače 1991., a ugovori kojima je imovina podijeljena su sačinjeni 6. i 7. veljače 1996. Kako nasljednici postaju vlasnici ostavine u trenutku smrti ostavitelja, zaključuje da predmetni ugovori o razvrgnuću obvezuju stranke neovisno o kasnijem rješenju o nasljeđivanju. U prilog tome da govori i činjenica da su se Š. i T. D. temeljem istih ugovora upisali u zemljišnim knjigama kao vlasnici nekretnina koje su im pripale tim pravnim poslom. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da je zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari i odluka o parničnom trošku nezakonita.

5. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev te naložiti tuženici da mu naknadi parnični trošak, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

6. Tuženica u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode te predlaže žalbu tužitelja odbiti i pobijanu presudu potvrditi.

7. Žalba tužitelja nije osnovana.

8. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st.

2. ZPP-a, pa tako ni povreda na koju ukazuje tužitelj u žalbi, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

9. Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

-da su Š. i J. D. baka i djed tužitelja, odnosno prabaka i pradjed tuženice,

-da je Š. D. umro 1980., da je iza njega proveden ostavinski postupak te je doneseno rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Šibeniku broj O-362/82 od 18. ožujka 1983. kojom je raspoređena njegova imovina iz k.o. R. na nasljednike, suprugu J., sinove M. i P. te unuke Š., T. i P.,

-da je J. D. umrla 24. veljače 1991., da je za života sačinila tri oporuke te da je iza njezine smrti doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Šibeniku broj O-510/2010 od 12. srpnja 2010. kojim su nekretnine iz z.k. ul. ..., k.o. S. pripale unucima Š. i T. D., svakom u ½ dijela, dok su nekretnine iz k.o. R. pripale sinu M. D., unucima P., Š. i T. D. te praunuci S. D.,

-da je ostaviteljica J. D. prvom oporukom iz 1989. raspolagala imovinom iz k.o. R., da je nadopunom oporuke koja je sastavljena na zapisniku kod Općinskog suda u Šibeniku pod brojem R2-220/90 (Pi-166/90) ostaviteljica izjavila da kuća u S. u kojoj stanuje supruga njezinog pokojnog sina P. M. te unuci Š. i T., ne predstavlja njezinu imovinu, budući da se radi o nekretnini koju su kupili njezin sin P. i njegova izvanbračna supruga M. pa da tu nekretninu ostavlja kao zapis unucima Š. i T. na jednake dijelove, dok je trećom oporukom od 20. ožujka 1990. raspolagala imovinom iz k.o. R.,

-da je između tužitelja P. D. te njegove polubraće Š. i T. D. 6. veljače 1996. sklopljen Ugovor o razvrgnuću nasljedničke zajednice, da je u uvodu navedeno da je predmet ugovora sva nepokretna imovina iza smrti djeda Š. D. i bake J. D. te da tu imovinu predstavlja katastarski popis nekretnina koji nosi naziv D. Š. pok. M. k.o. R. S., broj posjedovnog lista ...",

-da su tim Ugovorom Š. i T. D. pripale nekretnine označene prema zemljišnoknjižnim podacima (slova A i B), dok je u odnosu na tužitelja navedeno da "na ime namirenja njegovog nasljednog dijela njemu pripada u isključivo vlasništvo sva ostala imovina sa citiranog katastarskog popisa nekretnina, osim čestica koje su pripale njegovoj braći, s tim da njemu u njegov dio ide i cijela Uljara s pripadajućom zemljom oko Uljare nakon denacionalizacije",

-da je u Ugovoru navedeno da sastavni dio ugovora predstavlja katastarski popis nekretnina za k.o. R. S. i k.o. S. rađen rukom službenika katastra u Š. te je na kraju navedeno da "sva babina imovina ide P. D. osim M. i 1/3 G. K., što pripada Š. D.",

-da je 7. veljače 1996. sačinjena dopuna Ugovora o razvrgnuću, kojom su dopunjene točke 2.a i b ugovora, zatim su P. i Š. D. izvršili diobu zemlje zvane G. K. tako da je svakom pripao točno određeni dio nekretnine te je na kraju navedeno da sva ostala imovina koja nije obuhvaćena ugovorom i dopunom ugovora pripada u vlasništvo i posjed P. D. (tužitelju),

-da su u zemljišnim knjigama na nekretninama č.zgr. ... i č.zgr. ... upisani T. D. i E. D., svaki u ¼ dijela,

-da je M. D. umro 2008. te je iza njega vođen ostavinski postupak i doneseno rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Š. B. Š. pod brojem O-7324/08 od 2. prosinca 2008., kojim je kao nasljednica ostavitelja proglašena njegova supruga I. D., a predmetom nasljeđivanja su bile nekretnine iz k.o. G. Z.,

-da je tuženica u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasnica prijepora u ¼ dijela na temelju ugovora o darovanju sklopljenog s ocem Š. D. 2012.,

-da prijepor u naravi predstavlja stan u S. površine od 60 m2, koji je podijeljen u dvije stambene cjeline, da jednu cjelinu koristi tuženica, a drugi dio koristi njezina baka M., te da je tužitelj u tom stanu živio s ocem i maćehom dok je pohađao osnovnu školu (a rođen je 1951.).

10. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da prijeporne nekretnine iz k.o. S. nisu bile stvarno vlasništvo pok. J. D., što je ona izričito navela i u svojoj oporuci pa da stoga nisu mogle biti predmetom diobe, već su predmetom diobe bile nekretnine iz k.o. R. i k.o. S., a prijeporne su na temelju rješenja o nasljeđivanju iza J. D. pripale Š. i T. D., svakom u ½ dijela. Pritom se posebno naglašava da su u ostavinskom postupku koji je vođen iza pok. J. D., koja je umrla 1991., svi nasljednici, pa tako i tužitelj, priznali oporuku ostaviteljice kojom je raspolagala prijepornim nekretninama te su se prihvatili nasljedstva. Ocjenjuje nelogičnim da bi tužitelj u ostavinskom postupku koji je vođen nakon sklapanja ugovora o razvrgnuću, priznao oporuku kojom prijeporne nekretnine nasljeđuju Š. i T. D. te ocjenjuje nelogičnim razloge kojima je takvo postupanje tužitelj opravdao. Dakle, sud prvog stupnja zauzima stajalište da su predmetom Ugovora o razvrgnuću bile samo nekretnine u k.o. S. i k.o. R., što da proizlazi iz samog sadržaja ugovora te ocjenjuje pogrešnom tvrdnju tužitelja da rješenje o nasljeđivanju koje je doneseno 2010. nema utjecaja na pravo vlasništva tužitelja, s obzirom na činjenicu sklapanja ugovora o razvrgnuću 1996. Stoga odbija tužbeni zahtjev tužitelja i obvezuje ga nadoknaditi tuženici parnični trošak primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, s tim što tuženici priznaje trošak zastupanja odvjetnika u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa).

11. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da prijeporne nekretnine upisane u k.o. S. nisu bile predmetom Ugovora o razvrgnuću nasljedničke zajednice od 6. veljače 1996., na kojem pravnom poslu tužitelj temelji svoj zahtjev glede istih nekretnina. Pritom se prihvaćaju razlozi koje je, u potkrjepu takvog stajališta, naveo sud prvog stupnja u pobijanoj presudi. Međutim, treba istaći da bi, i kada bi tvrdnja tužitelja u tom dijelu bila točna, tužbeni zahtjev također bio neosnovan. Naime, narečeni Ugovor je sklopljen 1996., a iza smrti pok. J. D. je vođen ostavinski postupak koji je započeo 1991., a okončan donošenjem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, 12. srpnja 2010. Tim rješenjem su prijeporne nekretnine, na temelju oporuke ostaviteljice, pripale unucima Š. i T. D., svakom u ½ dijela. Treba naglasiti da je u tom postupku sudjelovao i tužitelj kao jedan od zakonskih nasljednika ostaviteljice, da je izričito izjavio da priznaje oporuke svoje bake, da su u tom postupku zakonski nasljednici Š. i T. D. upućeni na parnicu, budući da su osporavali valjanost oporuke od 20. ožujka 1990. kojom je ostaviteljica raspolagala imovinom iz k.o. R. u korist sina M. D. i praunuke S. D., međutim kako zakonski nasljednici koji su upućeni na parnicu, parnicu nisu pokrenuli, postupak je nastavljen te je doneseno rješenje o nasljeđivanju. Treba također navesti da je protiv rješenja o upućivanju na parnicu žalbu podnio i tužitelj, međutim u žalbi nije isticao razloge koje ističe u ovom postupku, već je tvrdio da je ostaviteljica sačinila i četvrtu oporuku koju ostavinski sud nije uzeo u razmatranje i nije smatrao oporukom. Nadalje bi proizlazilo da je tužitelj podnio žalbu i protiv rješenja o nasljeđivanju iznoseći istovjetne žalbene navode kao i u žalbi protiv rješenja o upućivanju na parnicu.

12. Pogrešno je pravno stajalište žalitelja da je u ovom postupku relevantno to što je pok. J. D. umrla 1991., a Ugovor o razvrgnuću nasljedničke zajednice je sklopljen 6. veljače 1996., dakle nakon smrti ostaviteljice. Naime, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, u ovom postupku je odlučno kada je doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza pok. J. D. te je odlučna okolnost sudjelovanja tužitelja u tom postupku. Prvostupanjsko rješenje o nasljeđivanju je doneseno 12. srpnja 2010., a drugostupanjsko rješenje, kojim je odbijena žalba nasljednika P. D. je doneseno 6. lipnja 2011., dakle petnaest godina nakon sklapanja Ugovora o razvrgnuću nasljedničke zajednice.

13. Prema odredbi čl. 231. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 52/71, 47/78 i 56/00 – dalje ZN/71), a koji propis je bio na snazi u vrijeme otvaranja nasljedstva iza pok. J. D., pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili zapisu vežu stranke koje su učestvovale u postupku ostavinske rasprave, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici. Takvu odredbu sadrži i Zakon koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju, a to je Zakon o nasljeđivanju iz 2003. ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19 – dalje ZN/03) u čl. 232. ZN/03.

14. Tužitelj stoga, i kada bi bilo točno da je pravnim poslom prije donošenja rješenja o nasljeđivanju, ugovorena dioba prijepornih nekretnina između tužitelja i polubraće Š. i T. D., donošenjem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju kojim su te nekretnine pripale polubraći tužitelja Š. i T. D., tužitelj bi izgubio mogućnost pozivanja na sporazum o diobi, pri čemu treba opet naglasiti da je rješenje o nasljeđivanju doneseno petnaest godina nakon sklapanja Ugovora o razvrgnuću nasljedničke zajednice te bi proizlazilo da tužitelj kroz svo to vrijeme nije bio u posjedu prijepornih nekretnina, niti je zahtijevao realizaciju navodnog sporazuma, prema tvrdnjama koje ističe u ovom postupku. Inače, kako je to već navedeno, sud prvog stupnja je pravilnom ocjenom provedenih dokaza, a prije svega Ugovora i Dopune Ugovora o razvrgnuću iz 1996. te popisa čestica koji je sastavni dio tih pravnih poslova, zaključio da prijeporne nekretnine nisu bile predmetom raspolaganja između stranaka tih pravnih poslova pa žalitelj bez osnove ustraje na tvrdnji da su prijeporne nekretnine pripale njemu.

15. Na ostale žalbene navode tužitelja treba odgovoriti da i prema stajalištu ovog suda, radi utvrđivanja odlučnih činjenica nije bilo potrebno saslušati svjedoka T. D., neovisno o tome ima li poslovnu sposobnost, pri čemu treba naglasiti da prema odredbi čl. 311. ZPP-a sudac rukovodi glavnom raspravom te u skladu s odredbom čl. 220. ZPP-a odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Netočna je tvrdnja tužitelja da je sud prvog stupnja zanemario ostale dokaze, osim iskaza svjedoka Š. D., budući da je, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ocijenio svaki dokaz zasebno te sve dokaze zajedno.

16. Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tuženica je uspjela u parnici pa joj pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tužitelja primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Trošak zastupanja je pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife pa tužitelj i u tom dijelu neosnovano pobijana prvostupanjsku presudu.

17. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 4. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara