Poslovni broj: Usž-3865/21-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E SU D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Lidije Rostaš, članova vijeća, te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. K. iz Đ., zastupanog po opunomoćeniku T. S., odvjetniku u Č., protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Z., radi produljenja mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI- 3445/20-7 od 30. kolovoza 2021., na sjednici održanoj 4. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3445/20-7 od 30. kolovoza 2021.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak upravnog spora od 3.906,25 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja te se poništavaju rješenje tuženika, klasa: UP/II-552-06/20-01/24, urbroj: 524-08/8-20-1 od 23. listopada 2020. godine i rješenje Centra za socijalnu skrb K., klasa: UP/I-552-06/20- 04/5, urbroj: 2137-93-12/02-20-10 od 31. siječnja 2020. (točka I. izreke), te se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak upravnog spora od 6.250,00 kn (točka II. izreke).

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Centra za socijalnu skrb, K., klasa: UP/I-552-06/20-04/5, urbroj: 2137-93- 12/02-20-10 od 31. siječnja 2020., kojim je za još godinu dana (od 2. veljače 2020. do 2. veljače 2021. godine) tužitelju i B. B.. produljena mjera stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi o mlt. djetetu K. K.. Ujedno su im tim rješenjem za voditelje mjere određeni M. E. u pogledu B. B., a F. A. u pogledu tužitelja.

3. Tuženik je podnio žalbu navodeći kako je kod donošenja presude i rješenja prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u upravnoj stvari tužitelja odlučio kao u točkama I. i II. dispozitiva presude. Navodi kako ne smatra zakonitim stajalište suda da "odredbu članka 141. stavak 1. OBZ-a (o tome da rješenje o određivanju mjere mora sadržavati osobno ime voditelja mjere) treba tumačiti na način da je za izrečenu mjeru u odnosu na jednu obitelj moguće imenovati samo jednog voditelja mjere, a ne i više voditelja". Drugostupanjsko tijelo je zauzelo stav, jer se pokazala potreba u radu prvostupanjskih tijela, da treba tumačiti Obiteljski zakon na način da se mogu imenovati i dva voditelja mjere u situacijama kada jedan od roditelja odseli u drugo naselje koje je prostorno udaljeno, što predstavlja organizacijski problem kako provoditi mjeru. Kako je udaljenost između B. i K. cca četrdeset kilometara, iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da primarna svrha određivanja dva voditelja mjere nije bio problem udaljenosti, već činjenica da je M. K. izjavio da u slučaju produživanja mjere ne prihvaća dosadašnju voditeljicu dr. sc. M. E., a da će prihvatiti mjeru jer smatra da je potrebna, no samo u slučaju promjene voditelja mjere i promjene nadležnog tima, te je njegov prijedlog prihvaćen i nadopunom zaključka stručnog tima imenovan F. A.. U žalbenom postupku M. K. je naveo da nije suglasan niti sa tim da dosadašnja voditeljica bude imenovana bilo kojem od roditelja.

4. Ne smatra zakonitim niti stajalište suda da se s dva voditelja ne može postići svrha i cilj mjere, jer nije moguće ostvariti komunikacijski okvir između voditelja, roditelja i djeteta. Ovo stoga što u točki 2. rješenja prvostupanjsko tijelo navodi svrhu produživanja mjere na još godinu dana, iz koje je vidljivo da su potrebe i područje na kojima je potreban rad s roditeljima različite za oca u odnosu na majku, što ne priječi dvije stručne osobe da pružaju savjetodavnu pomoć.

5. Činjenica da je dr. sc. M. E. uzimala izjavu (zajedno sa socijalnom radnicom V. L.) 23. srpnja 2018. godine od M. K. se ne smatra radom na slučaju u smislu članka 9. stavak 1. Pravilnika o mjerama zaštite osobnih prava i dobrobiti djeteta ("Narodne novine", broj: 123/15.).

Ističe kako je nakon njegove izjave prvostupanjsko tijelo 19. rujna 2018. izreklo roditeljima upozorenje na pogreške i propuste u ostvarivanju skrbi o djetetu, što nije upravni akt. Ovo proizlazi iz Obiteljskog zakona, prakse prvostupanjskih tijela, tuženika te iz sudske prakse.

6. Analiza da li je dr. sc. M. E. redovito sastavljala mjesečne izvještaje u razdoblju dok se prvi put provodila mjera izlazi iz sfere ocjene zakonitosti upravnog akta tuženika.

Navodi kako nije točna tvrdnja da je M. K. "višekretno i detaljno ukazivao na navodno nezakonita i nepravilna postupanja M. E. i posebno na njezino navodno isticanje neistina (potkrijepljene SMS-ovima), ali na te svoje detaljne navode nikad nije dobio odgovor, niti je uopće bilo što poduzeto da se ta pitanja rasprave pred nadležnim Centrom za socijalnu skrb". Iz odgovora Samostalnog sektora za nadzor i predstavke tuženika od 1. lipnja 2020. proizlazi da se tri puta obratio Ministarstvu, te je svaki puta dobio odgovore, a iz dopisa prvostupanjskog tijela od 18. siječnja 2021. godine proizlazi da je proveden upravni i stručni nadzor nad radom Centra, kojom prilikom je ocijenjeno da je Centar postupao sukladno zakonskim ovlastima i pravilima struke, u interesu i na dobrobit mlt. K. (dokaz: uvid u presliku dopisa Centra za socijalnu skrb K. od 18. siječnja 2021.).

7. Ističe kako u članku 143. Obiteljskog zakona, u kojem se navode dužnosti voditelja mjere i Centra, stavak 2. glasi: "Ako roditelji nisu pokazali spremnost na suradnju ili ako završno izvješće pokazuje da nema napretka nakon provedene mjere, Centar za socijalnu skrb predložit će sudu određivanje druge mjere za zaštitu osobnih prava i dobrobit djeteta u roku od 15 dana od isteka vremena na koje je mjera određena, odnosno odmah nakon što se pokaže da roditelji nisu spremni prihvatiti pruženu pomoć i potporu", što potvrđuje stav tuženika da nije potrebna suglasnost roditelja da bi se mjera odredila i provodila, kao i da roditelji ne mogu birati osobu koja će biti voditelj mjere, jer bi to potpuno onemogućilo određivanje mjera.

8. Navodi kako je tužitelj naravno ovlašten iznositi primjedbe, predstavke i prigovore ako je nezadovoljan radom voditelja mjera, no nisu bile opravdane, kao što je to utvrđeno upravnim i stručnim nadzorom.

Ističe kako sud odluku o trošku donosi u izreci presude, umjesto u rješenju. Stoga predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske povodom žalbe tuženika preispita zakonitost pobijane presude, pa ukoliko prihvati žalbu tuženika, da povodom žalbe tuženika poništi pobijanu presudu iz razloga danih u žalbi.

9. Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi u bitnom kako tuženik u svojoj žalbi iznosi navode kojima opovrgava stajalište prvostupanjskog suda, odnosno navodi da ne smatra zakonitim stajalište suda, ali za svoje navode ne dostavlja valjane dokaze, niti ih potkrepljuje argumentiranim navodima.

Navodi da je drugostupanjsko tijelo stajališta da Obiteljski zakon treba tumačiti na način da se mogu imenovati dva voditelja mjere, kada jedan od roditelja odseli u drugo naselje koje je prostorno udaljeno. Navodi i da u tužiteljevu slučaju primarna svrha određivanja dva voditelja mjere nije bio problem udaljenosti, već to da se tužitelj protivio da se voditeljicom mjere imenuje M. E. i inzistirao na promjeni voditelja mjere, pa je prema tome voditeljem mjere u odnosu na njega imenovan F. A..

10. Smatra kako su navodi tuženika proturječni i nelogični, jer navodi da se dva voditelja mogu imenovati u slučaju kada postoji znatna udaljenost između roditelja, ali u tužiteljevu slučaju to nije primjenjivo, nego su imenovana dva voditelja mjere zbog toga jer tužitelj nije bio suglasan s osobom koja je imenovana voditeljem. Ističe kako obrazloženje prvostupanjskog rješenja pogrešno navodi kako tužitelj nije suglasan da mjeru samo u odnosu na njega vodi dosadašnja voditeljica mjere M. E., već je on zahtijevao da voditeljem mjere u odnosu na oba roditelja bude imenovana druga stručna osoba.

11. Napominje da ne samo kako je tužitelj to istaknuo u žalbenom postupku, nego je i prije žalbenog postupka izjavio da nije suglasan da M. E. bude imenovana voditeljicom mjere, što se navodi, osim u žalbi od 19. veljače 2020. godine protiv rješenja od 31. siječnja 2020., i u zapisniku Centra za socijalnu skrb Đ. od 29. siječnja 2020. Stoga nije točno da je tužitelj tek u žalbenom postupku naveo da nije suglasan s imenovanjem voditeljice mjere.

12. Smatra kako s obzirom na složenost tužiteljeva obiteljskog pravnog slučaja i na svrhe koje su trebale biti postignute provođenjem mjere, i više je nego očito da je trebao biti imenovan jedan voditelj mjere.

Svrha izricanja mjere je bila pomoć i potpora roditeljima u neposrednoj komunikaciji i razmjeni informacija za potrebe djeteta te neposredna zaštita prava i mentalnog zdravlja djevojčice, uz savjetodavni rad s roditeljima u odgojnom pristupu.

13. Ističe kako se ista mjera može jedino ispuniti ako je za voditelja mjere za oba roditelja određen jedan voditelj mjere koji će raditi na međusobnoj komunikaciji između roditelja i koordinirati ih, te im pomagati u savladavanju odgojnih vještina, jer poteškoće čine, kako je već navedeno, suštinske razlike roditelja o tome što je prihvatljivo i dozvoljeno. Suprotno tome, postavljanje dva različita voditelja mjere, kako je to nezakonito učinjeno, dovodi do konfliktnih situacija, i to ne samo roditelja nego i između voditelja mjere.

14. U vezi navoda tuženika kako se uzimanje izjave od strane M. E. ne smatra radom na slučaju u smislu članka 9. stavka 1. Pravilnika o mjerama zaštite osobnih prava i dobrobiti djeteta, što bi isključilo njezino daljnje sudjelovanje u tužiteljevu slučaju, jer je prvostupanjsko tijelo nakon toga izreklo roditeljima upozorenje za pogreške i propuste u ostvarivanju skrbi o djetetu, što nije upravni akt.

15. Ističe da su navodi tuženika neosnovani, a sve iz razloga što tuženik ne dostavlja nikakve dokaze koji bi argumentirali njegove navode. Navodi tuženika da je M. E. sudjelovala samo u uzimanju izjave dana 23. srpnja 2018. godine su neistiniti, jer ona nije samo sudjelovala u tome, nego je i nakon prijave ozljede djeteta izašla na lice mjesta sa kolegicom V. L., a što je vidljivo iz zapisnika sa suda od 13. srpnja 2021. godine.

Navodi kako je M. E. sveukupno tri puta sudjelovala na slučaju i to prvi puta 23. srpnja 2018., kada je uzimala izjavu, drugi puta kada je bila s kolegicom na licu mjesta te treći puta prilikom sastanka u Centru prije određivanja mjere od 1. veljače 2019. godine.

Ističe kako je već u dopuni pritužbe od 28. siječnja 2019., poslanoj Ministarstvu, upozoravao da je M. E. na dva sastanka u Centru iskazivala otvorenu netrpeljivost prema tužitelju, te ga je ismijavala.

Smatra kako je činjenica da M. E. nije redovito sastavljala izvješća i te kako bitna u ovom postupku, a ona potkrepljuje navode zašto tužitelj nije bio suglasan da se ona imenuje voditeljem mjere i kojima se dokazuje njeno nezakonito postupanje. Navodi kako je obavijestio tuženika da M. E. za vrijeme trajanja mjere nije bila kod njega u kućanstvu u razdoblju od 16. lipnja 2019. do 28. kolovoza 2019., dakle gotovo dva i pol mjeseca, a u travnju 2019. godine čak nije ostvaren nikakav kontakt, a ista nije sastavljala mjesečna izvješća kako je Zakonom predviđeno, a njenim radom su se odnosi između roditelja bitno narušili, čime ona uopće nije ostvarila svrhu provođenja mjere, a tim više što je tužitelj dostavio detaljne i jasne dokaze da je ista sastavljala neistinita izvješća te izostavljala važne informacije dobivene putem SMS poruka.

16. Navodi kako tuženik neistinito tvrdi da je tužitelju svaki puta odgovoreno na njegove pritužbe, jer po zahtjevu za izuzeće nisu odgovorili gotovo godinu i pol, a tek naposljetku na višestruko inzistiranje tužitelja primio je odgovor. Smatra da je tuženik svojim postupanjem u potpunosti zanemario svrhu vođenja mjere i dobrobit djeteta, nastojeći cijelo vrijeme postupati na njegovu štetu.

17. Ističe kako tuženik potpuno pogrešno zaključuje koje su ovlasti Centra za socijalnu skrb, jer upravo članak 143. Obiteljskog zakona jasno navodi da će Centar za socijalnu skrb dati prijedlog sudu, iz čega se izvodi zaključak da će o prijedlogu Centra odlučiti sud, a nikako Centar samostalno. Upravo članak 143. Obiteljskog zakona potvrđuje da mjera nije smjela biti ni određena drugi puta bez odluke suda. Jasno je da roditelji ne mogu birati voditelja mjere, ali imaju pravo na to da njihove predstavke i ukazivanja na nezakonitosti budu uvažene i ispitane, naročito kada za iste postoji toliko vjerodostojnih dokaza, kako je to u tužiteljevu slučaju.

18. Smatra kako tuženik ocjenjuje predstavke tužitelja neopravdanim, bez da ih je uopće ispitao, odnosno uzeo u obzir sve dokaze temeljem kojih je tužitelj još od 2018. godine upozoravao na nezakonitosti u postupanju Centra za socijalnu skrb K. Posebno ističe da je Centar za socijalnu skrb K. postupao protivno dobrobiti djeteta mlt. K. K., tako što je prikrivao zlostavljanje i zanemarivanje djeteta, zbog čega su i potvrđene dvije optužnice protiv majke djeteta zbog zlostavljanja i zanemarivanja djeteta, i to za vrijeme u kojem je postupao Centar za socijalnu skrb K.

Napominje da je M. E. na suđenju majci djeteta 13. srpnja 2021. dala lažnu izjavu kako bi pomogla majci djeteta da ne bude osuđena, te je protiv M. E. podnesena kaznena prijava za davanje lažnog iskaza, jer je izjavila da je 23. srpnja 2018. bio u tijeku brakorazvodni postupak i da je otac prijavio ozljedu djeteta kako bi stekao prednost u brakorazvodnom postupku, a tu izjavu je lažno izjavila kako bi pomogla majci djeteta da ne bude osuđena, te time spasila i sebe od odgovornosti zbog nezakonitog rada. Stoga predlaže Sudu da žalbu tuženika odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu te obveže tuženika da tužitelju nadoknadi troškove sastava odgovora na žalbu prema priloženom troškovniku.

19. Žalba nije osnovana.

20. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke te činjenice koje je sam utvrdio u skladu s člankom 33. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.).

21. Prvostupanjski sud je održao raspravu kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik, na kojoj je pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

22. Naime, mjera stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi nad mlt. K. K. je tužitelju i B. B. najprije bila izrečena rješenjem od 28. siječnja 2019. godine te je određeno da će trajati godinu dana, od 1. veljače 2019. do 1. veljače 2020., što je u skladu s člankom 142. stavak 1. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj: 103/15. i 98/19.), a kao voditeljica mjere tada je bila imenovana M. E. iz Centra za socijalnu skrb K.

23. Na temelju odredbe članka 142. stavka 2. Obiteljskog zakona 31. siječnja 2020. Centar za socijalnu skrb se odlučio o produljenju izrečene mjere za još godinu dana, odnosno do 2. veljače 2021. godine, ali tako da je kao voditeljicu mjere imenovao M. E. za B. B., a F. A. (iz Centra za socijalnu skrb Đ.) za tužitelja.

24. Protiv navedenog rješenja o produljenju izrečene mjere tužitelj je izjavio žalbu u kojoj se protivio imenovanju M. E. kao voditeljice mjere u odnosu na B. B., da bi drugostupanjskim rješenjem od 23. listopada 2020. tuženik odbio tužiteljevu žalbu navodeći kako roditelj ne može birati ni ocjenjivati rad voditelja, uz dodatnu argumentaciju da imenovana voditeljica poznaje obiteljske prilike.

25. Naime, odredbom članka 140. stavak 1. Obiteljskog zakona propisano je da će Centar za socijalnu skrb roditeljima odrediti mjeru stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi o djetetu ako utvrdi da roditelji nisu u stanju samostalno ostvarivati roditeljsku skrb u cijelosti ili djelomice zbog okolnosti na strani roditelja ili na strani djeteta, pri čemu je ugrožen razvoj djeteta.

26. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe i činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i pred prvostupanjskim sudom, prema ocjeni ovoga Suda pravilno zaključuje prvostupanjski sud kada u obrazloženju prvostupanjske presude navodi da bi voditelj mjere trebao ostvariti intenzivnu i povjerljivu međusobnu komunikaciju između roditelja i djeteta, radi ostvarivanja predviđenog cilja mjere, odnosno radi provedbe donesenog individualnog plana.

27. Naime, sukladno odredbi članka 143. stavka 1. Obiteljskog zakona voditelj mjere dužan je posjećivati obitelj i pružati potporu roditeljima i djetetu u skladu s rješenjem o određivanju mjere, odnosno individualnim planom te jednom mjesečno dostavljati Centru za socijalnu skrb izvješće o provedbi mjere.

28. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi kako je imenovana voditeljica mjere M. E. ranije sudjelovala u radu na slučaju, jer je sudjelovala u uzimanju izjave od tužitelja na zapisnik pred Centrom za socijalnu skrb 23. srpnja 2018. godine, a prema odredbi članka 9. stavka 1. Pravilnika o mjerama zaštite osobnih prava i dobrobiti djeteta ("Narodne novine", broj: 123/15.) voditeljem mjere stručne pomoći nad ostvarivanjem skrbi o djetetu može biti imenovan stručni radnik Centra za socijalnu skrb, ali samo ako nije sudjelovao u radu na slučaju. Imajući u vidu naprijed navedeno kao i činjenicu da ista voditeljica u prethodnih godinu dana nije redovito sastavljala mjesečne izvještaje, kako je propisano člankom 143. stavkom 1. Obiteljskog zakona, sud je osporavana rješenja ocijenio nezakonitim.

29. Kako prema materijalnoj dokumentaciji iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj višekratno ukazivao na nepravilna postupanja imenovane voditeljice, nisu poduzimane nikakve adekvatne mjere Centra za socijalnu skrb radi razjašnjenja cjelokupne situacije, sud je ocijenio kako nije postojala osnova za njezino ponovno imenovanje za voditeljicu prilikom produljivanja trajanja izrečene mjere.

30. Prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da nemogućnost ponovnog imenovanja M. E. ne proizlazi iz puke činjenice tužiteljevih navoda o njezinim navodnim nezakonitim i nepravilnim postupanjima, već iz činjenice da nadležni Centar za socijalnu skrb nije poduzeo adekvatne mjere za provjeru istinitosti tih tužiteljevih tvrdnji, a niti u pravcu prevladavanja nepovjerenja između tužitelja i M. E. kao voditeljice mjere.

31. Ovo stoga što imenovani voditelj mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi ne može ostvariti cilj i svrhu izrečene mjere ukoliko ne postoji međusobni odnos povjerenja između njega i članova obitelji na koje se mjera odnosi.

32. Točno je da prema zakonskom okviru roditelj ne može birati ni ocjenjivati rad voditelja izrečene mjere, ali roditelju svakako treba biti omogućeno da ukazuje na nepravilnosti i traži eventualne korekcije u postupanju.

33. Argumentaciju za ovakav zaključak prvostupanjskog suda, koji prihvaća i ovaj Sud, daje sam tuženik kada u žalbi navodi kako "primarna svrha određivanja dva voditelja mjere nije bio problem udaljenosti, već činjenica da je M. K. izjavio da u slučaju produživanja mjere ne prihvaća dosadašnju voditeljicu dr. sc. M. E., a da će prihvatiti mjeru jer smatra da je potrebna, no samo u slučaju promjene voditelja mjere i promjene nadležnog tima, te je njegov prijedlog prihvaćen i nadopunom zaključka stručnog tima imenovan F. A.".

34. Slijedom svega naprijed navedenog, prema ocjeni ovoga Suda, pravilno je zaključio prvostupanjski sud kada je u obrazloženu osporene presude naveo da se osporeno prvostupanjsko rješenje o produljenju trajanja izrečene mjere ne može smatrati pravilnim i zakonitim. Time je i tuženikovo rješenje o odbijanju tužiteljeve žalbe također nepravilno i nezakonito.

35. Isto tako, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada predmet nije vratio na ponovni postupak upravnim tijelima, jer je u međuvremenu isteklo vrijeme na koje je produljena mjera stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi nad mlt. K. K.

36. Neosnovano tuženik u žalbi prigovara odluci prvostupanjskog suda o troškovima upravnog spora budući da odredba članka 79. stavka 6. Zakona o upravnim sporovima propisuje kako o troškovima spora sud može odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari ili posebnim rješenjem u roku od 15 dana od dana objave presude.

37. Kako, dakle, tuženik nije doveo žalbom u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe te je, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci ove presude.

38. Tužitelju u skladu s člankom 79. stavkom 4. Zakona o upravnim sporovima pripada pravo na naknadu troškova upravnog spora određenim u okvirima Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) prema Tbr. 23/3 u vezi Tbr. 23/1 Tarife uvećano za PDV, što sveukupno iznosi 3.906,25 kn.

U Zagrebu 4. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan