Broj: Ppž-2841/2022

Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca:

Marija Soljačića kao predsjednika vijeća, te Miroslava Malacka i Tomislava Tomašića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Dijane Pavlečić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenika R.C. zbog prekršaja iz članka 77. stavke 3. u svezi stavke 1. točke 5. Zakona o morskom ribarstvu (NN br.: 62/17 i 14/19), odlučujući o žalbi okrivljenika R.C. podnijetoj po branitelju I.S. odvjetniku u Puli, protiv presude Općinskog suda u Pazinu od 25. siječnja 2022., broj: 14. Pp-202/2020-14, u sjednici vijeća održanoj dana 4. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba okrivljenika R.C. odbija se kao neosnovana te se prvostupanjska presuda potvrđuje.

II. Na temelju čl. 138. stavka 2. točke 3c) Prekršajnog zakona (NN br.: 107/07,39/13, 157/13, 70/17, 118/18) okrivljenik R.C. dužan je naknaditi trošak Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn u roku od 30 dana od prijma ove presude.

O b r a z l o ž e n j e

1. Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 kn zbog prekršaja iz članka 77. stavke 3. u svezi stavke 1. točke 5. Zakona o morskom ribarstvu opisanih u izreci.

2. Istom presudom okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 500,00 kn.

3. Protiv te presude okrivljenik je po branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede postupka, pogrješno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava u kojoj navodi kao i u obrani, smatra da nije počinio prekršaj u slučaju ako je s plovilom zaista i bio na poziciji navedenoj u presudi i nije odgovoran za navedeni prekršaj obzirom da postoje okolnosti koji ispričavaju njegovu krivnju, poziva na Europski arbitražni sud koji je u lipnju 2017. odredio crtu razgraničenja između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva te je Republika Slovenija donijela akte kojim je utvrdila ingerenciju u području Piranskog zaljeva pa je Ministarstvo unutarnjih poslova uspostavilo nadzor državne granice u Piranskom zaljevu sukladno crti razgraničenja, pa se ne može teretiti za navedene prekršaje, već bi se moglo raditi o graničnim incidentima zbog čega se poziva na zabludu o protupravnosti prekršaja, ističe kako odluka nema razloga o odlučnim činjenicama, jer nije utvrđeno kako je navedeno plovilo upravo okrivljenik koristio za ribolov niti su za to u postupku ponuđeni i provedeni dokazi, nadalje navodi kako se u činjeničnom opisu prekršaja i razlozima presude ne navodi blanketna norma kojom je zabranjen ribolov unutar tri nautičke milje od obale, kao i da je iz optužnog prijedloga izostavljena „dozvola“, kao i da je neposjedovanje odobrenja ili dozvole predmet prekršaja iz članka 77. stavke 1. točke 6. Zakona o morskom ribarstvu a ne članka 77. stavke 1. točke 5. tog Zakona, navodi kako je Odluka Sabora Republike Hrvatske o odstupanju od arbitražnog sporazuma jednostrana odluka koja je u suprotnosti s međunarodnim pravom i člankom 114. Ustava Republike Hrvatske, ističe kako policijski službenici u postupanju osim upozorenja i naredbi nisu primijenili niti jednu ovlast za utvrđivanje , te smatra kako se radi o produljenom djelu prekršaja.

4. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati.

5. Žalba nije osnovana.

6. Razmatrajući predmet u povodu žalbe i ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ovaj Sud je utvrdio kako je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djelo okrivljenika kao prekršaj iz primijenjenog propisa, pri čemu nisu počinjene povrede odredaba prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika i nije nastupila zastara prekršajnog progona, odnosno nije našao bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, niti je našao povrede koje bi utjecale ili mogle utjecati na odluke o krivnji i kazni, na koju upire okrivljenik u žalbi.

7. Nasuprot tvrdnjama žalitelja prvostupanjski sud je utvrdio činjenično stanje na temelju pisane obrane okrivljenika te dokaznog postupka u kojem su pročitani svjedočki iskazi D.L. i N.P., te pregledao izvadke iz Poslovnog registra i registra plovila Republike Slovenije, izvršio uvid u video snimke te izvješća to je, na temelju članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona, cijeneći dokaze po slobodnom sudačkom uvjerenju izveo pravilne zaključke i okrivljenika osnovano utvrdio odgovornim za počinjeno prekršajno djelo, za koju odluku je dao valjane razloge.

7.1. Prvostupanjski sud je zakonito, sukladno odredbi članka 167. stavka 3. Prekršajnog zakona proveo ročište žurnog postupka u izočnosti okrivljenika i branitelja jer se po urednim pozivima nisu odazvali niti izostanke opravdali, to su time svojom voljom propustili iznositi činjenice od svog interesa, postavljati pitanja i primjedbe na provedene dokaze odnosno stavljati prijedloge za daljnje dokaze.

7.2. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako je okrivljenik opisane zgode u teritorijalnom moru Republike Hrvatske obavljao gospodarski ribolov bez važeće povlastice koju je izdala Republika Hrvatska, čime su se u njegovom ponašanju ostvarila obilježja prekršaja iz primijenjenog propisa.

8. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio prekršajno materijalno pravo, pravilno označivši počin okrivljenika kao prekršaj iz članka 77. stavke 3. u svezi stavke 1. točke 5. Zakona o morskom ribarstvu.

9. Neosnovano žalitelj ističe da Europski arbitražni sud je u lipnju mjesecu 2017. donio presudu kojom je odredio i crtu razgraničenja između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva, te obzirom da Republika Hrvatska odluku arbitražnog suda nije prihvatila, Republika Slovenija se odlučila na implementiranje arbitražne presude u kojem pogledu je u studenom i prosincu 2017. donijela zakonske i podzakonske akte kojim je utvrdila ingerenciju i u području Piranskog zaljeva, kao i smatra da je Sud pogrešno riješio i pitanje koje se odnosi na postojanje granične crte u Savudrijskoj vali ili Piranskom zaljevu pozivajući se na Deklaraciju o međusobnim odnosima, a niti jednim dokazom sud nije utvrdio da li i kojim aktom je Republika Hrvatska ustanovila koordinate granične crte u navedenom akvatoriju a samim time nije mogao zaključiti da se pozicija plovila navedene u presudi nalaze u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, a Odluka Sabora Republike Hrvatske o odstupanju od Arbitražnog sporazuma predstavlja jednostranu odluku koja je suprotna s međunarodnim pravom, a posljedično i u suprotnosti s člankom 114. Ustava Republike Hrvatske.

10. Naime, odredbom članka 2. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija, propisano je da se suverenost obalne države proteže izvan njezinoga kopnenog područja i njezinih unutrašnjih voda i, ako se radi o arhipelaškoj državi, njezinih arhipelaških voda na susjedni pojas mora, koji se naziva teritorijalnim morem, te da se suverenost proteže na zračni prostor iznad teritorijalnog mora i na njegovo dno i podzemlje, a suverenost nad teritorijalnim morem ostvaruje se prema odredbama ove Konvencije i prema drugim pravilima međunarodnog prava. U smislu odredbe članka 10. Konvencije u svrhe iste, zaljev je jasno istaknuta uvala koja zadire u kopno u takvu omjeru prema širini svog ulaza da sadržava vode zatvorene kopnom, a nije samo obična krivina obale. Uvala se, naime, neće smatrati zaljevom ako njezina površina nije jednaka ili veća od površine polukruga kojemu je promjer crta povučena preko ulaza u tu uvalu. U svrhu mjerenja, površinom uvale smatra se površina obuhvaćena između crte niske vode uzduž obale uvale i crte povučene između crte niske vode na njenim prirodnim ulaznim točkama. Ako, zbog postojanja otoka, uvala ima više od jednog ulaza, polukrug se povlači tako da se kao promjer uzme ukupna duljina crta koje zatvaraju pojedine ulaze. Površina otoka unutar uvale računa se kao dio morske površine uvale, te ako razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva nije veći od 24 morske milje, može se povući granična crta između tih dviju crta niske vode, a vode koje su njome zatvorene smatraju se unutrašnjim vodama, a ako je razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva veći od 24 morske milje, povlači se ravna polazna crta od 24 morske milje unutar zaljeva, tako da se crtom te duljine zatvori najveća moguća površina vode. Člankom 300. Konvencije propisano je: „Države stranke u dobroj vjeri ispunjavaju obveze preuzete ovom Konvencijom i ostvaruju prava, jurisdikciju i slobode priznate u Konvenciji na način koji ne dopušta zloupotrebu prava.“.

11. Nadalje, odredbama Pravilnika o granicama u ribolovnom moru Republike Hrvatske (NN br.: 5/11), donesenog na temelju članka 7. Zakona o morskom ribarstvu (NN br.: 56/10, 127/10), preuzetim i novim Zakonom o morskom ribarstvu (NN br.: 62/17, 14/19), propisane su granice ribolovnog mora Republike Hrvatske odnosno morski prostor nad kojim se prostire suverenitet Republike Hrvatske, te je odredbom članka 5. Pravilnika propisano da se ribolovna zona A nalazi u unutarnjem ribolovnom moru i vanjskom ribolovnom moru Republike Hrvatske, a obuhvaća teritorijalno more Republike Hrvatske koje u sjevernom dijelu utvrđuje graničnu crtu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, koja granična crta je detaljno opisana, čime je podzakonskim aktom Republike Hrvatske utvrđen prolazak državne granice na moru između Republike Hrvatske i Republike Slovenije.

12. Slijedom navedenoga, teritorijalno more Republike Slovenije, prema Konvenciji, budući nije postignut dogovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, završava na crti sredine u Savudrijskoj vali i na crti sredine u Tršćanskom zaljevu, a kako slovensko teritorijalno more uopće ne dolazi do otvorenoga mora, to jest međunarodnih voda u Jadranu, nikakvim izmjenama svoga Pomorskog zakonika Republika Slovenija ne može steći ono što joj ne dopušta međunarodno pravo mora. Republika Slovenija svojim teritorijalnim vodama ne izlazi na otvoreno more, tako da prema međunarodnom pravu nema svoj epikontinentalni pojas, pa, ni pravo na gospodarski ili bilo koji drugi pojas.

13. Stoga neprihvatljivo žalitelj nastoji presudu Europskog arbitražnog suda iz lipnja 2017. implementirati u pravni sustav Republike Hrvatske, iako je Hrvatska vlada na 241. sjednici 30. srpnja 2015. pokrenula postupak izlaska iz arbitražnog sporazuma sa Slovenijom. Vlada je tako provela odluku Sabora koji je, dan ranije jednoglasno izglasao izlazak iz arbitraže. Vlada je tako, prema odluci, pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisan 4. studenoga 2009. u Stockholmu, a koji je na snazi od 29. studenoga 2010. zbog povrede odredaba Sporazuma iz točke I. ove Odluke od strane Republike Slovenije, koje su bitne za ostvarenje predmeta i svrhe spomenutog Sporazuma, čime su se stekli uvjeti za njegov prestanak, sukladno pravilima međunarodnog prava te da od datuma upućivanja spomenute note Republika Hrvatska prestaje primjenjivati Sporazum iz točke I. ove Odluke, te takva Odluka Vlade obvezuje i ovaj Sud.

14. Iz navedenih razloga, a kako je opće poznata činjenica da je Republika Hrvatska izašla iz arbitražnog sporazuma, to pogrješno navodi žalitelj da nije odgovoran za navedene prekršaje obzirom na postojanje okolnosti koje ispričavaju krivnju, budući je isti, kao osoba koja obavlja gospodarsku djelatnost ribolova, trebao s posebnom pažnjom voditi računa da prilikom obavljanja iste neovlašteno ne ulazi u teritorijalno more Republike Hrvatske, pa su neosnovani navodi žalitelja u kojima ističe postupanje u zabludi, a što je prvostupanjski sud pravilno obrazložio.

15. Također, nije u pravu žalitelj da u odredbi članka 77. stavka 1. točke 5. Zakona o morskom ribarstvu nije samo sankcionirano obavljanje gospodarskog ribolova bez povlastice koju isključivo izdaje Republika Hrvatska nego iz te odredbe slijedi da povlastica može biti izdana i od druge odgovarajuće obalne države, a povlasticu okrivljenik ima izdanu od Republike Slovenije kao članice EU, što u ovom predmetu i nije sporno, pa je iz presude nejasno zašto mu treba još jedna povlastica ako je već ovlaštenik povlastice, te da odredba čl. 25. Pomorskog zakonika odnosi se na strane ribarske brodove o obavljanje ribolova u teritorijalnom moru Republike Hrvatske koja bi se analogijom i sukladno načelu zakonitosti i Ustavnom načelu jednakosti pred zakonom, morala nalaziti i u Zakonu o morskom ribarstvu ili drugom podzakonskom propisu kojim se regulira ova problematika, a u Zakonu nedostaje adekvatna norma materijalnog prava Republike Hrvatske (blanketni propis), kako je to pravilno propisano Pomorskim zakonikom a time ne postoji niti prekršaj naveden na način kako je to opisano u izrijeku osporavane presude, te je Republika Hrvatska odredbe iz Uredbe (EZ) br.: 1005/2008 trebala pretočiti u domaće zakonodavstvo na odgovarajući način.

16. Strane pravne ili fizičke osobe ne mogu dobiti povlasticu za ribolov u ribolovnom moru Republike Hrvatske ako nema međunarodnog ugovora o ribarstvu, a s Republikom Slovenijom nije sklopljen takav ugovor, pa stoga nije niti bilo potrebno u izreci navoditi da je ribolov u teritorijalnom moru Republike Hrvatske obavljan od strane okrivljenika bez odobrenje druge obalne države, te stoga ovdje nije primjenjiva odredba članka 25. Pomorskog zakonika. U tom kontekstu se ističe i to da je u Prilogu I. Uredbe (EU) br.: 1380/2013 o zajedničkoj ribarstvenoj politici uređen pristup obalnim vodama u smislu članka 5. stavka 2. navedene Uredbe, pa tako točka 8. toga Priloga uređuje pristup za Sloveniju obalnim vodama Republike Hrvatske i to u odnosu na geografsko područje „12 milja ograničeno na morski prostor pod suverenošću Hrvatske koji se nalazi sjeverno od 45 stupnjeva i 10 minuta paralele sjeverne zemljopisne širine uz zapadnu obalu Istre, od vanjskog ruba teritorijalnog mora Hrvatske, gdje ta paralela dodiruje kopno zapadne obale Istre (Grgatov rt Funtana)“, pri tome određujući vrste ribe, te količinu, kao i broj ribarskih plovila. Međutim, uz navedeno istaknuta je i fusnota: „Gore navedeni režim primjenjuje se od potpune provedbe arbitražne odluke koja proizlazi iz Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske, potpisanog u Stockholmu 4. studenoga 2009.“. Kako se, dakle, s obzirom na ovakav sadržaj navedene fusnote prethodno opisani režim u odnosu na pristup obalnim vodama Republike Hrvatske ne primjenjuje, a s obzirom na poznato stajalište i postupke Republike Hrvatske vezano uz predmetni Sporazum i arbitražnu odluku, kako je to prethodno u ovom obrazloženju i opisano, to proizlazi da slovenska plovila, i bez obzira na eventualno izdanu povlasticu od strane Republike Slovenije, ne mogu obavljati gospodarski ribolov u teritorijalnim vodama Republike Hrvatske, pa u tom smislu povlastica koju je izdala Republika Slovenija ne predstavlja povlasticu koju je izdala „odgovarajuća obalna država“ u smislu prekršajne odredbe članka 77. stavka 1. točke 5. Zakona o morskom ribarstvu, pa stoga, dakle, nije niti bilo potrebno u izrijeku navoditi formulaciju „ili odgovarajuća obalna država“.

17. Također, nije osnovano pozivanje žalitelja na neisticanje blanketne norme u pobijanoj presudi. Naime, relevantna odredba Uredbe Vijeća (EZ) br. 1005/2008, na koju se i referira prekršajna odredba članka 77. Zakona o morskom ribarstvu, a u kojoj je i propisan prekršaj za koje se u ovom postupku tereti okrivljenik navedena je u izrijeku odnosno u obrazloženju pobijane presude, te je prvostupanjski sud u obrazloženju presude i citirao predmetne odredbe navedene Uredbe. S tim u svezi se ističe kako je u članku 2. Zakona o morskom ribarstvu navedeno da se ovim Zakonom uređuje provedba, uz ostale, i Uredbe Vijeća (EZ) br.: 1005/2008 pri čemu se napominje da su uredbe Europske unije izravno primjenjive u državama članicama i stoga se njihov sadržaj ne prenosi osim u slučajevima kada se u tekstu samih uredbi utvrđuje obveza država članica o poduzimanju odgovarajućih mjera kojima se osigurava provedba i primjena uredbi pa je nacionalni zakonodavac u takvim slučajevima obvezan djelovati (npr. određivanje prekršajnih ili kaznenih odredbi).

18. U svezi navoda žalitelja kako Sud ne prihvaća obranu okrivljenika u dijelu kojem tvrdi da nije nikad po policiji zatečen na brodu u obavljanju gospodarskog ribolova zbog čega da ne bi mogao biti prekršajno sankcioniran, kao i da nije navedeno kojim odredbama Prekršajnog zakona je takvo što propisano tj. da počinitelj prekršaja kao fizička osoba može počiniti prekršaj i posredstvom druge osobe, nego proizlazi da je to stanovište suda, dok iz odredbi članka 15., 17., u svezi čl. 3. Zakona o morskom ribarstvu slijedi kako vlasnik plovila kao ovlaštenik ribolovne povlastice, nije istovremeno i odgovorna osoba za obavljanje gospodarskog ribolova niti mora imati ispit za obavljanje gospodarskog ribolova te da isti, bilo da je registriran kao pravna osoba ili obrtnik, može zaposliti odgovornu osobu za obavljanje gospodarskog ribolova ako ribolov ne obavlja on, zbog čega smatra kako je za prekršaj isključivo odgovorna osoba koja je obavljala gospodarski ribolov, što je sud u konkretnom slučaju to trebao utvrditi, ističe se kako okrivljenik ima status fizičke osobe obrtnika, što znači osobe koja obavlja određenu gospodarsku djelatnost, a kako je kritične zgode u okviru obrta okrivljenika obavljana djelatnost ribolova brodom koji je registriran na obrt okrivljenika, što je utvrđeno u tijeku prvostupanjskog postupka, to za obavljanje takve djelatnosti u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, a bez propisane povlastice, odgovara isključivo okrivljenik kao vlasnik obrta, neovisno o tome je li isti bio na brodu ili ne. Također, u konkretnom slučaju na okrivljenika se ne mogu primijeniti odredbe članka 15. i 17. Zakona o morskom ribarstvu, što potpuno pogrješno ističe žalitelj, budući okrivljenik nije imao povlasticu u skladu s propisima Republike Hrvatske, zbog čega je protiv istog i pokrenut prekršajni postupak, te je proglašen krivim za navedeni propust. Dakle, u svezi navoda o prekršajnoj odgovornosti počinitelja kao fizičke osobe obrtnika, ističe se da je odredbom članka 22. stavka 1. Prekršajnog zakona propisano da je počinitelj prekršaja osoba koja vlastitim činjenjem ili nečinjenjem ili posredstvom druge osobe počini prekršaj, te da je člankom 4. Zakona o obrtu (NN br.: 143/13., 127/19. i 41/20.) propisano kako je obrtnik u smislu ovoga Zakona osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz članka 2. stavka 1. ovoga Zakona u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba. S obzirom na prethodno navedene odredbe, te s obzirom da Prekršajni zakon, kao i Zakon o morskom ribarstvu predviđa kao počinitelja prekršaja i fizičku osobu obrtnika, to proizlazi zaključak da je za zakonitost obavljanja gospodarskog ribolova, koji se obavlja u okviru djelatnosti obrta, odnosno u ime i za račun obrta, odgovoran vlasnik obrta, neovisno o tome je li se u tom trenutku nalazio na ribarskom plovilu ili nije.

19. Sukladno iznijetom zaključuje se kako su djelatnici policije poduzeli sve potrebne radnje za utvrđenje identiteta obrta u okviru kojeg je počinjen prekršaj, a okrivljenik inzistiranjem na činjenicama koje nisu odlučne za pravilno utvrđenje stanja stvari neosnovano pokušava otkloniti svoju prekršajnu odgovornost, neprihvatljivo ističući kako postupanje policijskih službenika nije u skladu s optužbom a niti sa postupovnim propisima policije što su svjedoci u iskazima opravdavali činjenicom da su ribarice bile u pratnji policijskih plovila Republike Slovenije te da im drugačije postupanje prema plovilu i osobama na njemu nije bilo iz tiha razloga omogućeno pa je takvo postupanje postalo uobičajenim kod ovakvih događanja na moru, te niti jedno od ovlasti iz članka 13. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima policijski službenici nisu primijenili u postupanju radi utvrđivanja prekršaja izuzev davanja upozorenja i naredbi.

20. U svezi navoda žalitelja da s obzirom da se Republika Hrvatska protivi postupcima Republike Slovenije oko primjene arbitražne odluke u pogledu crte razgraničenja na području Piranskog zaljeva kao i djelovanja MUP-a Republike Slovenije u nadzoru te crte razgraničenja, smatra da se takvo stanje stvari na području Savudrijske vale – Piranskog zaljeva od strane Republike Hrvatske može smatrati isključivo incidentom, sukladno članku 35. stavku 2. Zakona o nadzoru državne granice (NN br: 83/13. i 27/16.), ističe se da je valjano prvostupanjski sud obrazložio takve navode okrivljenika, koje opet ponavlja i u žalbi, da granični incident mogu počiniti samo službenici državnih i lokalnih tijela susjednih država, dok se ovaj postupak vodi u vezi protupravnog ponašanja okrivljenika, kao fizičke osobe obrtnika.

21. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravne oznake djela, ovaj Sud je našao da je izrečena novčana kazna okrivljeniku u granicama zakona i primjerena težini djela, stupnju odgovornosti okrivljenika i u skladu s ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne, te ista nije prestroga, time više što je utvrđena u zakonom propisanom minimumu jer je za prekršaj iz članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 3. Zakona o morskom ribarstvu za fizičku osobu obrtnika propisana novčana kazna u rasponu od 10.000,00 do 15.000,00 kn, a kako u postupku nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti na strani okrivljenika i žalitelj uz žalbu nije priložio dokaze iz kojih bi bilo razvidno njegovo materijalno stanje, poslovne i ostale prilike, to ovaj Sud nije našao uvjete za ublažavanje novčane kazne ili eventualnu preinaku pobijane odluke.

22. Pobijanom presudom žalitelj je upozoren, na temelju odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, na mogućnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne te je zakonito obvezan na plaćanje paušalnih troškova postupka kao i trošak svjedoka.

23. Sukladno iznijetom razvidno je kako okolnosti koje ističe žalitelj nisu odlučne na počin prekršaja, njegovu odgovornost i izrečenu novčanu kaznu, niti ukazuju na postojanje posebnih okolnosti koje bi mogle dovesti do drugačije ocjene izvedenih dokaza, drugačije utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava pa je trebalo, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, žalbu okrivljenika kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao pod I izrijeka ove presude.

24. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezan okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka, kako jer to određeno pod II izrijeka ove presude.

U Zagrebu, 4. svibnja 2022.

Zapisničar :

Predsjednik vijeća:

Diana Pavlečić, v. r.

Mario Soljačić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.