Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 37 Gž Zk-139/2022-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nade Krnjak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, protiv tuženika R. Ć., OIB: …, iz S. B., R. S., kojeg zastupa punomoćnik J. D., odvjetnik u S., radi ispravka upisa, odlučujući povodom žalbe tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku od 3. prosinca 2021. poslovni broj: P-3/2021-12, u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2022.,
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba tuženika, ukida se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-3/2021-12 od 3. prosinca 2021. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom u točki I. izreke ispravlja se zemljišnoknjižno stanje nastalo na osnovu rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, Zemljišnoknjižnog odjela Glina broj: Z-11975/2020 od 2. prosinca 2020. donesenog u pojedinačnom ispravnom postupku na način da se na nekretnini označenoj kao k.č. br. 1516 pašnjak od 4730 m2, upisane u z.k.ul. 821, k.o. B., uspostavlja zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, Zemljišnoknjižnog odjela Glina broj: Z-11975/2020 od 2. prosinca 2020. te se određuje uknjižba brisanja prava vlasništva tuženika R. Ć., OIB. …, S. B., S., uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva za korist Republike Hrvatske u cijelosti. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 3.500,00 kn zajedno sa zateznim kamatama od 3. prosinca 2021. do isplate.
2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužiteljicu na naknadu parničnog troška ili pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode tvrdeći da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo te za svoju odluku dao vrlo jasno obrazloženje dok navodi žalbe nisu pravno relevantni. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu te obvezati tuženika na naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.
4. Žalba tuženika je osnovana.
5. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice za ispravak zemljišnoknjižnog stanja nastalog provedbom rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini posl.br. Z-11975/2020-11 od 2. prosinca 2020. kojim je udovoljeno prijedlogu predlagatelja, u ovom postupku tuženika, za ispravak zemljišnoknjižnog stanja u dijelu kojim je na nekretnini tada upisanoj u zk.ul. 410 k.o. B. kčbr. 1516 pašnjak sa 4730 m2 brisano njezino pravo vlasništva i upisano pravo vlasništva tuženika. Tužbeni zahtjev tužiteljica temelji na činjenici da je prije upisa njezinog prava vlasništva predmetna kčbr. bila upisana kao imovina Zemljišne zajednice Mjesne općine B., a da je člankom 1. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom („Narodne novine“ broj: 36/47, 51/58 i 13/87 – dalje u tekstu: Zakon o zemljišnim zajednicama) proglašena općenarodnom imovinom koja je Zakonom o poljoprivrednom zemljišnom fondu (Sl. list bivše SFRJ broj: 10/65) zamijenjena društvenim vlasništvom bez naznake prava upravljanja korištenja ili raspolaganja. Ukazuje i da je stjecanje dijelova imovine zemljišne zajednice u privatno vlasništvo propisivao Zakon o uređenju zemljišnih zajednica iz 1894. kao i Pravilnik pojedine zemljišne zajednice uz tvrdnju da za imovinu zemljišnih zajednica i dalje vrijedi praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na imovini nekadašnjih zemljišnih zajednica jer je takva imovina prelazila u privatno vlasništvo sukladno propisima kojima su se uređivale zemljišne zajednice i sukladno Zakonu o zemljišnim zajednicama, a što je izraženo u brojnim presudama kao npr. br. Rev.2719/13, Rev-2274/13, Rev-174/13, Rev-2420/13, Rev-2098/12, Rev-2610/13, Rev-1014/13 i dr.
6. Na temelju ocjene provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće činjenice:
- da je nakon provedenog pojedinačnog ispravnog postupka povodom prijedloga tuženika, između ostalih i za nekretninu kčbr. 1516 pašnjak od 4730 m2 upisane u zk.ul. 410 k.o. B., protiv tužiteljice kao protustranke u odnosu na tu nekretninu, Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Glini donio rješenje posl.br. Z-11975/2020 od 2. prosinca 2020. kojim je udovoljeno prijedlogu i određen ispravak zemljišnoknjižnog stanja na način da je određeno brisanje uknjižbe prava vlasništva Republike Hrvatske na predmetnoj nekretnini i upis prava vlasništva tuženika;
- da je tužiteljica prethodno podnijela prigovor koji je rješenjem posl.br. Z-6860/2020 od 6. kolovoza 2020. zabilježen u zemljišnim knjigama te je svoju zaštitu potražila u smislu članka 201. stavka 2. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 63/19 – dalje u tekstu: ZZK) podnošenjem tužbe za ispravak u ovom predmetu;
- da je na predmetnim nekretninama bila upisana tužiteljica kao vlasnica i to rješenjem broj: Z-405/05 od 28. studenog 2005. na temelju članka 388. ZOV i članka 3. stavka 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu dok je prije njezinog upisa pravo vlasništva bilo upisano u korist Zemljišne zajednice Mjesne općine B. i to još 13. prosinca 1901.;
- da iz povijesnog prikaza izvatka iz zk.ul. 410 k.o. B. i arhivskog izvatka za tu nekretninu nije vidljivo da bi obitelj Ć. bila na bilo koji način povezana sa spornom nekretninom, no da je vidljivo da je obitelj Ć. bila dio zajednice, no ne i samostalni vlasnik takve nekretnine;
- da se u dopisu prvostupanjskog suda zk. odjela Glina od 17. srpnja 2020. navodi da predmetna nekretnina nije bila nikad društveno vlasništvo, no da je predmeta nekretnina u smislu članka 1. Zakona o zemljišnim zajednicama proglašena općenarodnom imovinom koja općenarodna imovina je Zakonom o poljoprivrednom zemljišnom fondu društvenog vlasništva i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama (Sl. list FNRJ broj: 22/53 i 10/65 te „Narodne broj“ 52/71 i 52/73) zamijenjena riječima „društveno vlasništvo“, a da je člankom 3. stavak 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj: 34/91 – dalje u tekstu: ZPZ) propisano da na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske postaje nositelj vlasničkih prava Republika Hrvatska što je i tužiteljica postala temeljem tog članka u svezi članka 388. stavka 1. ZOV;
- da je uvjerenjem Ureda državne uprave u Sisačko-moslavačkoj županiji Službe za prostorno uređenje, Odsjeka za prostorno uređenje od 28. studenog 2005. potvrđeno da se kčbr. 1516 k.o. B. od 4730 m2 nalazi izvan granica građevinskog područja;
- da je iz posjedovnog lista br. 19 k.o. B. razvidno da je predmetna čestica bila upisana u posjedovni list na ime i posjed Ć. S. M. što je prema iskazu tuženika njegov otac, a iz povijesnog posjedovnog lista br. 19 k.o. B. da je od 1953. do 22. listopada 2002. kao posjednik bio upisan Ć. S. M. iz B. 65/146, a od 22. listopada 2020. (ispravno 2002.) pa nadalje A. Ć., majka tuženika koju je naslijedio rješenjem o nasljeđivanju, a što sve ukazuje da je zemljišnoknjižno stanje bilo u nesuglasju sa katastarskim i stvarnim stanjem zbog čega je postojalo opravdanje za pokretanje zk. postupka te je jasno da je faktična vlast na predmetnoj nekretnini izvršavana od strane fizičkih osoba i to konkretno od prednika tuženika, što ne dovodi automatski do stjecanja prava vlasništva na istoj nekretnini, a kako to opravdano i osnovano ističe sam tužitelj;
- da su roditelji tuženika svakako posjedovali sporni dio zemljišta na kojem su napasali svoju stoku te da ih u takvom posjedu nitko nije smetao proizlazi iz iskaza tuženika i saslušanih svjedoka R. O. i V. M.;
- da ni tuženik, a niti svjedoci nisu sa sigurnošću potvrdili na koji način i tko točno od obitelji Ć. je stupio u posjed sporne nekretnine i temeljem kojeg osnova budući da je tuženiku samo poznato da je njegov otac isplaćivao ljude sa zemlje o čemu nije priložio drugi dokaz o isplati niti o eventualnom nekom drugom pravnom poslu ili odluci temeljem kojeg bi sporna zemlja pripala njegovim pravnim prednicima;
- da je tuženik spornu nekretninu naslijedio rješenjem o nasljeđivanju kao vanknjižno vlasništvo iza pok. A. Ć. koja je umrla 3. siječnja 2004., ali nikada na njoj nije vršio faktičnu vlast kako je to propisano člankom 10. ZOV;
- da tuženik činjenicu da se za predmetnu nekretninu morao plaćati porez ne dokazuje i dokumentima, a niti dokazuje da bi sličnu obvezu imao i sada;
- da iskazi svjedoka u kojem navode da po čuvenju znaju da je obitelj Ć. u posjedu sporne zemlje još od drugog svjetskog rata, nisu relevantni obzirom o takvim činjenicama svjedoci imaju saznanja iz pričanja drugih, a i samog tuženika. Obzirom na utvrđenu činjenicu da je predmetna nekretnina bila društveno vlasništvo pa državno vlasništvo, prvostupanjski sud zaključuje da je za stjecanje vlasništva nad takvom nekretninom tuženik (osobno i po pravnim prednicima), u skladu s člankom 159. stavkom 3. i 4. ZPP (očito omaškom označen pogrešni zakon) trebao tu nekretninu posjedovati kao vlastitu najmanje 40 godina kao pošteni posjednik. Ukoliko bi se takav rok za posjed tuženika (i njegovih pravnih prednika) računao od trenutka kada je sama tužiteljica uknjižena kao vlasnica temeljem članka 3. stavka 1. ZPZ koji je stupio na snagu 24. srpnja 1991., tada tuženik ne bi ispunio uvjet iz članka 159. stavka 3. i 4. ZOV unatoč neprekidnom posjedu. Ujedno utvrđuje da tužitelj nije dokazao da bi njegovi prednici dobili predmetnu nekretninu u vlasništvo prije 6. travnja 1941. sukladno Zakonu o proglašenju (?), a niti je dokazao da bi njegovi prednici postupili sukladno odluci tadašnjeg povjerenstva u Zagrebu od 3. listopada 1939. odnosno da bi sudjelovali u diobi sporne nekretnine zbog čega nije dokazao niti da bi njegov posjed odnosno posjed njegovih prednika bio samostalan u smislu članka 11. ZOV jer su posjednici (pravni prednici tužitelja) u to vrijeme znali ili morali znati da pojedini dio imovine zemljišne zajednice koriste na temelju zajedničke volje svih zajedničara, a što u konačnici dovodi u pitanje i poštenje posjednika, jer je u trenutku stjecanja prava na posjed znao da svoje pravo izvodi iz prava na posjed zemljišne zajednice, da to pravo nije neograničeno u smislu prava vlasništva, već je ograničeno i nesamostalno. Također utvrđuje da su prednici tuženika znali ili morali znati da im ne pripada samostalni posjed na spornoj stvari, već da su isti bili dio zajednice slijedom čega su vlasništvo na imovini zajedničara mogli steći samo diobom kojom su im pripale upravo sporne nekretnine, a da tijekom postupka tuženik takvu činjenicu nije dokazao te ne samo da nije dokazao da njegovi pravni prednici nisu samostalno posjedovali posjed već je i temeljem takve činjenice njihov posjed izgubio kakvoću poštenja, jer im nije moglo ostati nepoznato da svoj posjed na spornoj nekretnini izvode iz posjeda zajednice dok tvrdnje da je njegov otac isplatio ostale iz obitelji tuženik ničim ne dokazuje. Također utvrđuje da se poštenje (savjesnost) pretpostavlja (čl. 18. st. 5. ZOV) što znači da je nepoštenje tužitelj bio dužan dokazati. Poštenje svojih pravnih prednika „tužitelj je uspio osporiti, dok tuženik nije dokazao protivno“. Poziva se i na činjenicu da je tuženik nasljednik svojih pravnih prednika koji faktično nikada nije živio na spornim nekretninama, a da se u smislu članka 160. stavka 3. ZOV poštenim smatra i nasljednik nepoštenog posjednika, ako za nepoštenje svog prednika nije znao niti je morao znati pa kako je pravna prednica tuženika pok. A. Ć. umrla 3. siječnja 2004. u kojem trenutku je otvorena ostavina i kada je tuženiku iznova počeo teći rok za izvanrednu dosjelost od 40 godina za nekretninu u vlasništvu tužiteljice, zaključuje da niti od otvaranja ostavine iza pok. A. Ć. nije protekao zakonom propisani rok za stjecanje prava vlasništva na nekretnini u vlasništvu tužiteljice slijedom čega je usvojio tužbu tužitelja te ispravio zk. stanje na spornim nekretninama kakvo je bilo prije pokretanje zemljišnoknjižnog ispravnog postupka.
7. U žalbi tuženik u bitnome navodi da stajalište prvostupanjskog suda da predmetnu nekretninu nije posjedovao kao pošteni posjednik najmanje 40 godina nije pravilno te da zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrđivao činjenice koje je kao odlučne isticao tijekom postupka zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno odnosno utvrđene činjenice sud tumači na neprihvatljiv i protuzakoniti način. Ističe da se je tužiteljica 2005. uknjižila vlasnicom bez valjane pravne osnove povezujući te navode sa činjenicom da za područje Grada G. ne postoji prostorno planska dokumentacija sa stanjem da dan 24. srpnja 1991. te da za predmetnu nekretninu nije moguće utvrditi da li se nalazila izvan ili unutar građevinskog područja pri čemu se poziva na uvjerenje Upravnog odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo SMŽ Sisak Klasa: 350-02/05-01/660 od 28. studenog 2005. Tvrdi da nadležni ured ne raspolaže podacima o statusu nekretnine na dan 24. srpnja 1991. zbog uništenja dokumentacije ratnim razaranjima, a da je uvjet za upis prava vlasništva tužiteljice bio da je zemljište na dan 24. srpnja 1991. po prostornoj planskoj dokumentaciji bio izvan granica građevinskog područja. Ukazuje na povijest kčbr. 1516 k.o. B. kao i posjedovni list 19 k.o. B. u kojem je predmetna nekretnina upisana na Ć. S. M. B. 65/146 od osnutka posjedovnog lista 1953., a od 2002. na majku tuženika Ć. A. kao i da su svjedoci V. M. i R. O. utvrdili da je predmetna nekretnina od prije drugog svjetskog rata u posjedu i vlasništvu R. Ć. i njegovih prednika uz tvrdnju da je nekretninu u svom posjedu imao njegov djed zatim njegovi roditelji, a nakon njihove smrti on. U odnosu na poštenje posjeda koji je definiran paragrafom 328. Općeg građanskog zakona (OGZ), člankom 72, Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92 i 77/92) i člankom 18. stavkom 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99 – odluka USRH, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – ispravak pročišćenog teksta – dalje u tekstu: ZV) ukazuje da se prema članku 18. stavku 5. ZV poštenje pretpostavlja što znači da je nepoštenje bila dužna dokazati tužiteljica pri čemu ističe da se o činjenici da je tužiteljica upisana vlasnicom predmetne nekretnine saznalo u ostavinskom postupku utvrđivanja naknadno pronađene ostavinske imovine iza pok. majke A. Ć. 2019. Navode tužiteljice da nije dokazao da je izvršena dioba te zemljišne zajednice i da su njegovi prednici dobili predmetnu nekretninu ocjenjuje pravno neosnovanom jer je predmetnu nekretninu stekao posjedovanjem kroz zakonom propisano vrijeme.
8. Osnovano tuženik ističe u žalbi da prvostupanjski sud nije na pravilni način utvrdio činjenice na temelju kojih tuženik osporava tužbeni zahtjev tužiteljice. Kao odlučne tuženik ističe i dokazuje činjenicu da su njegovi prednici, od kojih je njegov otac Ć. S. M. od osnivanja katastra 1953. upisan u posjedovni list broj 19 k.o. B., a nakon toga njegova majka A. Ć. od 2002., dok su svjedoci V. M. i R. O. potvrdili da je predmetna nekretnina u posjedu prednika tuženika od kad oni imaju sjećanja, a prema pričanju još i od prije drugog svjetskog rata s time da je prije roditelja tuženika predmetna nekretnina bila u posjedu njegovog djeda, a što uostalom utvrđuje i sam sud.
9. Prvostupanjski sud pravilno ukazuje na članak 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99 – odluka USRH, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – ispravak pročišćenog teksta – dalje u tekstu: ZV) kojim je u stavku 1. propisano da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Prema stavku 2. istog članka samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe dosjelošću vlasništvo protekom 10 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, a prema stavku 3., samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. U stavku 4. istog članka uređeno je stjecanje prava vlasništva dosjelošću samostalnog posjednika nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske i dr. na način da će samostalni posjednik nekretnina steći dosjelošću vlasništvo tih nekretnina tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 3. ovoga članka. Međutim, s aspekta naprijed navedene zakonske odredbe prvostupanjski sud ne utvrđuje odlučne činjenice, odnosno ne utvrđuje da li su ispunjene člankom 159. stavak 4. ZV propisane pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine od strane prednika tuženika i to da li su prednici tuženika, njegovi roditelji bili u samostalnom poštenom posjedu predmetne nekretnine barem 40 godina. Prvostupanjski sud utvrđuje da propisani rok za stjecanje prava vlasništva nije protekao od vremena kada je tužiteljica uknjižena kao vlasnica temeljem članka 3. stavka 1. ZPZ koji je stupio na snagu 24. srpnja 1991., a ujedno utvrđuje da tuženik ne dokazuje da bi njegovi prednici predmetnu nekretninu dobili u vlasništvo diobom Zemljišne zajednice Općine B. odnosno da su vlasništvo predmetne nekretnine stekli prije 6. travnja 1941.
10. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje i da je imovina zemljišnih zajednica postala općenarodnom imovinom ex lege na temelju Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom od 15. travnja 1947. („Narodne novine“ broj: 36/47). Prema članku 3. odredbe tog Zakona nisu se odnosile na ona zemljišta koja su na osnovu provedenog diobnog postupka zemljišne zajednice pojedini ovlaštenici dobili u svoje privatno vlasništvo prije 6. travnja 1941. kao ni na zemljišta koja pojedinim ovlaštenicima pripadnu u privatno vlasništvo na temelju odobrenog dovršenja diobnog postupka pokrenutog prije 6. travnja 1941. Općenarodna imovina ex lege postala je društveno vlasništvo, a na temelju članka 3. stavak 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj: 34/91) kojim je određeno da na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike postaje nositelj vlasničkih prava Republika Hrvatska, stupanjem na snagu tog Zakona ex lege je postalo vlasništvo Republike Hrvatske. Kao vlasnica Republika Hrvatska je u zemljišne knjige upisana rješenjem posl.br. Z-405/05 od 28. studenog 2005. Na predmetnoj nekretnini je dakle bila upisana Zemljišna zajednica Općina B. koja je na temelju Zakona o zemljišnim zajednicama postala općenarodna imovina a potom i društveno vlasništvo, zbog čega je relevantno razdoblje za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na imovini Republike Hrvatske više od 40 godina računajući unatrag od 17. studenog 1999. kada je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/19997, U-I-1054/1997 („Narodne novine“ broj: 137/99) ukinuta tada važeća odredba članka 388. stavak 4. ZV prema kojoj se u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računalo i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.
10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka od kojih se izdvaja ona broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. zauzeo slijedeće shvaćanje: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“ Navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH utemeljeno je na odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske (zahtjev br. 35298/04) od 11. lipnja 2009.
10.2. Ponavlja se da iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su prednici tuženika bili upisani kao posjednici predmetne nekretnine u katastru još od 1953. te da je tuženik naslijedio tu nekretninu od svoje majke A. Ć. umrle 3. siječnja 2004. rješenjem Općinskog suda u Sisku po javnom bilježniku M. B. iz G. od 18. prosinca 2019. Nadalje, prema utvrđenju prvostupanjskog suda prednici tuženika posjedovali su predmetnu nekretninu i prije 8. listopada 1991. i u vremenu nakon toga pa sve do danas, te u posjedu nisu bili ni od koga uznemiravani niti im je itko, a poglavito ne tužiteljica branila posjed iste.
11. Prema članku 18. stavak 1. ZV posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed), posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja (stavak 2.), te je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Člankom 18. stavkom 5. ZV određeno je da se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Prema citiranoj odredbi članka 18. stavka 5. ZV za svaki posjed se presumira da je pošten, a nepoštenje treba dokazati pri čemu nije dovoljno samo poricanje poštenja posjeda. Teret dokaza o nepoštenju pravnih prednika tuženika je na tužiteljici.
12. Obzirom da prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrđivao odlučne činjenice radi utvrđenja postojanja pretpostavki za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske dosjelošću u razdoblju od najmanje 1953. od koje godine je prednik tuženika evidentiran kao posjednik predmetne nekretnine u posjedovnom listu br. 19, pa sve do donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999., valjalo je na temelju članka 370. ZPP ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
13. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će na novoj glavnoj raspravi ponovno provesti sve predložene i već provedene dokaze radi utvrđenja da li su ostvarene pretpostavke iz članka 159. stavka 4. ZV za stjecanje prava vlasništva tuženika na predmetnoj nekretnini (pod pretpostavkom da ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba) imajući u vidu naprijed izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a od kojih je jedna od pretpostavki i neprekinuti samostalni posjed tuženika odnosno njegovih prednika kroz propisano vrijeme u vezi koje činjenice u obrazloženju pobijane presude iznosi različita uvjerenja, te posljedično tom utvrđenju ocijeniti od kakvog su značaja za zahtijevani ispravak zemljišnoknjižnog stanja nastalog upisom na temelju rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, Zemljišnoknjižnog odjela Glina br. Z-11975/2020 nakon provedenog pojedinačnog ispravnog postupka povodom prijedloga tuženika, vodeći računa i tome da tuženik ne tvrdi da je vlasništvo predmetne nekretnine stekao na temelju provedene diobe Zemljišne zajednice do 6. travnja 2041. Ujedno će novom odlukom prvostupanjski sud odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.
U Varaždinu 4. svibnja 2022.
Predsjednica vijeća
Dubravka Bosilj, v.r.
