REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 941/2016-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Arambašiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Osječke pivovare d.d. Osijek, Vukovarska 312, OIB: 80862777678, zastupanog po punomoćniku Damiru Zagoršćaku, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R 497/2015-2 od 18. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-903/2015-6 od 15. listopada 2015., u sjednici održanoj 3. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika odbija se, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I/ Utvrđuje se da je Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju od 6. kolovoza 2013.g. nedopuštena i nezakonita.

II/ Nalaže se tuženiku Odječkoj pivovari d.d. Osijek, Vukovarska 312, OIB: 80862777678 da tužitelja DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati na posao i to na odgovarajuće radno mjesto te da mu prizna sva radna prava iz radnog odnosa temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 1997.g. kao da prestanka radnog odnosa nije niti bilo, u roku od 8 dana.

Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu u kojem predlaže da ga se vrati na radno mjesto strojobravar I-punionica.

III/ Zahtjev tuženika koji glasi:

„Raskida se ugovor o radu sklopljen dana 1. siječnja 1997.g. između tužitelja DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Osječke pivovare d.d. Osijek, Vukovarska 312, OIB: 80862777678 i Aneks ugovora o radu od 17. siječnja 2000.g. sa danom izricanja prvostupanjske presude“,

odbija se kao neosnovan.

IV/ Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak postupka u iznosu od 11.875,00 kn, sve u roku od 8 dana.

U preostalom se dijelu zahtjev tužitelja za trošak odbija kao neosnovan.“.

2. Drugostupanjskom presudom je odlučeno:

„Žalba se odbija kao neosnovana, potvrđuje presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen (toč. I. i II. izreke), u dijelu kojim se protutužbeni zahtjev odbijen (toč. III. izreke), kao i u odluci o parničnom trošku (toč. IV. izreke).

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.“.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kao i odluke o trošku. Predložio je da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je neosnovana.

6. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Protivno revizijskim navodima, nižestupanjski su sudovi dali jasne i dostatne razloge za ocjenu da je sklapanjem ugovora koji se tamo navode došlo do prenošenja gospodarske djelatnosti.

8. Premda tuženik revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na postojanje opravdanih razloga za poslovno uvjetovani otkaz. Iz tih navoda slijedi da tuženik pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP-a, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

9. Tuženik nadalje revizijskim navodima ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kada je odbio protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu pri tome navodeći da je nastavak radnog odnosa između tužitelja i tuženika moguć te da su u tom dijelu razlozi drugostupanjske presude proturječni.

10. Također tuženik u reviziji navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a jer je prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja koji uopće nije postavio zahtjev za vraćanjem tužitelja na rad na druge odgovarajuće poslove.

11. Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud je utvrdio da nižestupanjski sudovi nisu počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP-a, na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u reviziji.

12. U odnosu na odbijanje protutužbenog zahtjeva tuženika radi sudskog raskida ugovora o radu drugostupanjska presuda sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama, odnosno kada je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanje na rad, dao je i jasne razloge u kojima je odbijen zahtjev za sudski raskid ugovora o radu. Osim toga, takvi revizijski navodi dobrim dijelom odnose se i na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a ne na bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

13. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a jer prihvaćanjem dijela tužbenog zahtjeva tužitelja za vraćanje na rad na način gdje je navedeno kako se isti ima vratiti na rad kod tuženika na odgovarajuće poslove, nije prekoračen tužbeni zahtjev od strane nižestupanjskih sudova. Naime, vraćanje na rad kod poslodavca na odgovarajuće poslove, a ne na točno određeno radno mjesto koje je ranije obavljao tužitelj, u situaciji kada postoje druga radna mjesta koja odgovaraju stručnoj spremi tužitelja, ne radi se o prekoračenju tužbenog zahtjeva.

14. Obzirom na navedeno u ukupnosti nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

15. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

16. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nezakonita i nedopuštena Odluka tužene o redovitom otkazu Ugovora o radu, zahtjev za priznanje svih prava iz radnog odnosa i vraćanje na rad.

16.1. Tuženik je podnio protutužbeni zahtjev za sudski raskid Ugovora o radu.

17. U tijeku postupka koji je prethodio reviziji utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju sklopljenog Ugovora o radu na neodređeno vrijeme i to na radnom mjestu "Strojobravar I-punionica";

- da je između Osječke pivovare d.d. Osijek i Pivovare d.o.o. Osijek 1. kolovoza 2012. sklopljen Ugovor o korporativnom upravljanju – obavljanje poslova uprave, proizvodnje i prijevoza (outsorcing), kojim je određeno u čl. 4. da se Pivovara d.o.o. Osijek obvezuje preuzeti djelatnost proizvodnje piva i bezalkoholnih napitaka, te istu obavljati u skladu sa svim pravilima pivarske struke, štiteći proizvodne recepture i tehnološke norme, dok je u čl. 6. ugovoreno da će Pivovara d.o.o. Osijek u ime i za račun Osječke pivovare d.d. Osijek obavljati djelatnost proizvodnje piva i njemu srodnih i ostalih pića, te napitaka. U čl. 9. stranke su odredile da je navedeni Ugovor sklopljen na vrijeme od 10 godina i prestaje istekom vremena na koje je sklopljen;

- da je između Osječke pivovare d.d. Osijek i Pivovare d.o.o. Osijek, 3. kolovoza 2012. sklopljen Ugovor o poslu kojim je u čl. 2. određeno da će Pivovara d.o.o. Osijek u ime i za račun Osječke pivovare d.d. obavljati uslužnu proizvodnju piva i bezalkoholnih pića te da se omogućuje neraspoređenim radnicima Osječke pivovare d.d. zasnivanje radnog odnosa kod Pivovare d.o.o. Osijek, gdje se neće mijenjati iznos plaće radnika, a da je u čl. 4. određeno da će Osječka pivovara voditi stručne i ostale poslove za Pivovaru d.o.o., i to: vođenje poslovnih knjiga, te vođenje pravnih, kadrovskih i drugih stručnih poslova. Iz tog razloga tužitelj neosnovano ističe žalbenim navodima da nije utvrđeno koji su poslovi, odnosno radna mjesta preostali u Osječkoj pivovari d.d. Osijek nakon provedene reorganizacije;

- da je tuženik 7. listopada 2012. donio Odluku o neraspoređenim radnicima koja je stupila na snagu 16. listopada 2012. te u odluci naveo da je došlo do smanjenja broja radnika uslijed organizacijskih promjena unutar društva i povezanih društava radi uspostavljanja bolje financijske likvidnosti i daljnjeg poslovanja te se obvezao da će nastojati radnicima koji su prema odredbama Kataloga radnih mjesta neraspoređeni osigurati poslove i iznaći rješenje radi njihova zbrinjavanja najkasnije do 31. prosinca 2012., s tim što je sastavni dio odluke popis 55 neraspoređena radnika među kojima je i tužitelj;

- da je tuženik 11. listopada 2012. donio novi Pravilnik o radu i Katalog radnih mjesta sa dvanaest zaposlenika u kojem nisu sadržana i radna mjesta radnika koji su odlukom tuženika od 7. listopada 2012. utvrđeni kao neraspoređeni radnici;

- da je tuženik ponudio tužitelju 11. listopada 2012. sklapanje novog ugovora o radu u društvu Pivovara Osijek d.o.o. Osijek prema kojem bi tužitelj zadržao plaću u visini koju je imao prema prijašnjem ugovoru o radu, s tim što bi se istovremeno sačinio sporazumni raskid postojećeg ugovora o radu, ali da je tužitelj odbio potpisati navedeni ugovor o radu, kao i sporazum o prestanku ugovora o radu;

- da je tuženik nakon prethodnog savjetovanja sa Radničkim vijećem 6. kolovoza 2013. donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog poslovno uvjetovanih razloga;

- da je 28. veljače 2013. tuženik donio novi Katalog radnih mjesta kojim je bilo predviđeno 25 radnih mjesta koja bi trebala ostati kod tuženika;

- da je 11. ožujka 2013. godine donio odluku kojom je Katalog radnih mjesta od 28. veljače 2013. stavio izvan snage, a povodom tužbe kojom je Radničko vijeće pobijalo navedeni Katalog i utvrdio da iznova stupa na snagu Katalog radnih mjesta od 11. listopada 2012. te Pravilnik o radu od 23. siječnja 2013., bez ponovnog savjetovanja s radničkim vijećem;

- da je tuženik 21. lipnja 2013. donio Program zbrinjavanja viška radnika prema kojem je 25 radnika, među kojima i tužitelj, utvrđen kao višak.

18. Na naprijed navedeno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja na način da su prihvatili i povratak tužitelja na radno mjesto, ali u okviru njegove stručne spreme, kao i odbili protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid Ugovora o radu.

19. Ovaj sud prije svega prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da sporni ugovori sklopljeni između tuženika i Pivovare d.o.o. te Pivovare Osijek d.o.o. u svojoj suštini predstavljaju sukladno odredbi čl. 133. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR) prijenos gospodarske djelatnosti i gdje je prema odredbi čl. 133. st. 6. i 7. ZR-a poslodavac dužan o tom prijenosu na novog poslodavca, pravodobno, prije dana prijenosa pisano obavijestiti radničko vijeće i sve radnike koji su prijenosom obuhvaćeni s time da u toj obavijesti moraju biti navedeni podaci o danu prenošenja ugovora o radu, razlozima prenošenja ugovora o radu, utjecaju prenošenja ugovora o radu na pravni, gospodarski ili socijalni položaj radnika i mjerama predviđenim u vezi s radnicima čiji se ugovori prenose.

20. Tuženik nije postupio na takav način, odnosno nije prije prenošenja gospodarske djelatnosti postupio sukladno navedenoj odredbi čl. 133. st. 6. ZR-a i obavijestio radničko vijeće, ali i sve radnike na koje se prijenos odnosi o namjeravanom prijenosu, a što je obveza tuženika i sukladno čl. 149. ZR-a te su pravilno nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja te utvrdili da je odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nedopuštena i nezakonita.

21. Pritom treba napomenuti da nisu od značaja navodi tuženika u reviziji gdje iznosi pojedinačne slučajeve iz sudske prakse kada se nije smatralo da se radi o prijenosu poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti na novog poslodavca jer se zaključak o ispunjenju pretpostavki iz čl. 133. st. 1. ZR-a donosi na temelju konkretnih okolnosti svakog pojedinog slučaja. Ovaj sud u cijelosti prihvaća da su sporni ugovori o korporativnom upravljanju, bez obzira na svoj naziv, u svojoj suštini ugovori o prijenosu dijela gospodarske djelatnosti. Osim toga, ovaj sud je u više svojih odluka u odnosu na isti predmet spora zauzeo isto pravno shvaćanje (primjerice u presudi broj Revr 554/2016-2 od 15. svibnja 2019. te presudi broj Revr 574/2016-2 od 15. svibnja 2019., Revr 1431/15-3 od 14. siječnja 2020.).

22. Kod činjeničnih utvrđenja da je nastavak radnog odnosa moguć, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su naložili vraćanje tužitelja na rad na odgovarajuće poslove odnosno odbili zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu.

23. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 3. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan