REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 532/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Jadroplov d.d., OIB 54431828108, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivici Restoviću i Vedrani Garafulić Kukoč, odvjetnicima u Splitu, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, za Područnu službu u [adresa], zastupanog po punomoćnici DĐ, dipl. iur. zaposlenoj kod tuženika, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3197/2016 od 10. studenog 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1510/16 od 20. lipnja 2016., u sjednici održanoj 3. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Prihvaća se revizija tuženika, preinačuju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3197/2016 od 10. studenog 2017. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1510/16 od 20. lipnja 2016. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ukupan iznos od 351.230,09 kn s pripadajućim kamatama koje na iznos od:

-6.283,88 kn teku od 15. svibnja 2005. do isplate,

-6.258,13 kn teku od 15. lipnja 2005. do isplate,

-6.266,11 kn teku od 15. srpnja 2005. do isplate,

-6.313,05 kn teku od 15. kolovoza 2005. do isplate,

-6.371,72 kn teku od 15. rujna 2005. do isplate,

-6.324,14 kn teku od 15. listopada 2005. do isplate,

-6.313,54 kn teku od 15. studenog 2005. do isplate,

-6.351,23 kn teku od 15. prosinca 2005. do isplate,

-6.337,56 kn teku od 15. siječnja 2006. do isplate,

-6.281,58 kn teku od 15. veljače 2006. do isplate,

-6.273,63 kn teku od 15. ožujka 2006. do isplate,

-6.268,41 kn teku od 15. travnja 2006 do isplate,

-6.237,87 kn teku od 15. svibnja 2006. do isplate,

-6.220,64 kn teku od 15. lipnja 2006. do isplate,

-6.218,25 kn teku od 15. srpnja 2006. do isplate,

-6.236,15 kn teku od 15. kolovoza 2006. do isplate,

-6.327,67 kn teku od 15. rujna 2006. do isplate,

-6.361,82 kn teku od 15. listopada 2006. do isplate,

-6.280,44 kn teku od 15. studenog 2006. do isplate,

-6.314,26 kn teku od 15. prosinca 2006. do isplate,

-6.323,25 kn teku od 15. siječnja 2007. do isplate,

-6.311,46 kn teku od 15. veljače 2007. do isplate,

-6.309,20 kn teku od 15. ožujka 2007. do isplate,

-6.346,64 kn teku od 15. travnja 2007. do isplate,

-6.282,96 kn teku od 15. svibnja 2007. do isplate,

-6.291,57 kn teku od 15. lipnja 2007. do isplate,

-6.256,40 kn teku od 15. srpnja 2007. do isplate,

-6.264,32 kn teku od 15. kolovoza 2007. do isplate,

-6.286,28 kn teku od 15. rujna 2007. do isplate,

-6.282,25 kn teku od 15. listopada 2007. do isplate,

-6.304,74 kn teku od 15. studenog 2007. do isplate,

-6.276,30 kn teku od 15. prosinca 2007. do isplate,

-6.305,24 kn teku od 15. siječnja 2008. do isplate,

-6.235,84 kn teku od 15. veljače 2008. do isplate,

-6.230,43 kn teku od 15. ožujka 2008. do isplate,

-6.231,32 kn teku od 15. travnja 2008. do isplate,

-6.222,93 kn teku od 15. svibnja 2008. do isplate,

-6.216,10 kn teku od 15. lipnja 2008. do isplate,

-6.207,20 kn teku od 15. srpnja 2008. do isplate,

-6.182,29 kn teku od 15. kolovoza 2008. do isplate,

-6.106,39 kn teku od 15. rujna 2008. do isplate,

-6.129,72 kn teku od 15. listopada 2006. do isplate,

-6.116,38 kn teku od 15. studenog 2008. do isplate,

-6.165,16 kn teku od 15. prosinca 2008. do isplate,

-6.295,60 kn teku od 15. siječnja 2009. do isplate,

-6.384,89 kn teku od 15. veljače 2009. do isplate,

-6.348,07 kn teku od 15. ožujka 2009. do isplate,

-6.341,44 kn teku od 15. travnja 2009. do isplate,

-6.305,86 kn teku od 15. svibnja 2009. do isplate,

-6.249,70 kn teku od 15. lipnja 2009. do isplate,

-6.286,91 kn teku od 15. srpnja 2009. do isplate,

-6.279,60 kn teku od 15. kolovoza 2009. do isplate,

-6.289,70 kn teku od 15. rujna 2009. do isplate,

-6.223,86 kn teku od 15. listopada 2009. do isplate,

-6.250,00 kn teku od 15. studenog 2009. do isplate,

-6.249,98 kn teku od 15. prosinca 2009. do isplate, i to po stopi:

-koju je u periodu od 15. svibnja 2005. g. do 1. siječnja 2006. g. Societe Generale Splitska banka u mjestu ispunjenja plaćala na devizne štedne uloge po viđenju,

-od 15% godišnje u periodu od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011.,

-od 12% godišnje u periodu od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.,

-od 8,14% godišnje u periodu od 1. kolovoza 2015. pa nadalje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu, kojim je zatražena isplata mjesečnih iznosa (858 EUR) prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime parničnih troškova iznos od 66.875,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 20. lipnja 2016. do isplate po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.".

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 351.230,09 kn s kamatama kako je pobliže određeno pod točkom I. izreke te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 66.875,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. lipnja 2006. do isplate.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv ove presude tuženik je na temelju odredbe članka 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP) podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti navode iz revizije i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.

5. Revizija je osnovana.

6. U povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP).

7. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP. Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade, koristi koju je tuženik imao od korištenja tuđe stvari (tužiteljeve) u svoju korist, odnosno s naslova neosnovanog bogaćenja i to u visini zakupnine koju bi inače trebali platiti za tu prostoriju.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj vlasnik male sale u površini od 101,80 m2 koju je tužitelj u travnju 1999. dao na korištenje tuženiku bez naknade i bez određenog roka, dakle do opoziva,

- da je tužitelj 22. siječnja 2004. usmeno, a 31. ožujka 2004. pisanim putem opozvao tuženiku daljnje korištenje prostorije i zatražio iseljenje,

- da je tuženik i dalje koristio prostoriju (bez naknade, sve do 1. siječnja 2010.),

- da je tužitelj tek u studenom 2009. ponovo zatražio iseljenje tuženika,

- da su stranke 1. siječnja 2010. zaključile ugovor o zakupu za predmetni prostor, za razdoblje od 1. siječnja 2010.,

- da svjedokinja koja je bila predstojnica područnog ureda tuženika nije preozbiljno shvatila dopis tužitelja od 18. lipnja 2004. te da je nakon tog dopisa došlo do zatišja, mala sala se prestala spominjati među strankama,

- da je svjedok koji je bio predstojnik tužitelja iskazao da je iseljenje tuženika zatraženo zbog namjere tužitelja da u toj prostoriji organizira školu za pomorce što se kasnije izjalovilo pa se od tuženika iseljenje više nije tražilo.

10. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da iz činjenice da je tuženik ostao u prostoriji do 1. siječnja 2010. bez da je zaključen Ugovor o zakupu ne proizlazi dozvola da se prostorija koristi bez naknade te da je tuženik sve do zaključenja Ugovora o zakupu 1. siječnja 2010. spornu prostoriju koristio bez valjane pravne osnove pa da je zahtjev tužitelja za isplatu naknade radi neosnovanog obogaćenja u cijelosti osnovan. Sud ocjenjuje da nakon opoziva prekarnog korištenja poslovnog prostora u 2004. nije došlo do zasnivanja novog prekarnog odnosa jer tužitelj nakon 2004. nije na izričit i nedvosmislen način dopustio tuženiku koristiti sporni poslovni prostor jer to nije potvrdio niti jedan radnik tuženika u svom svjedočenju već je, naprotiv, ranija predstojnica Područnog ureda tuženika jasno navela da nikakvog daljnjeg dogovora nije bilo, dok su ostali radnici tuženika samo potvrdili da je tuženik prostoriju nastavio koristiti. Stoga smatra da tužitelju pripada utuženi iznos na temelju odredbe članka 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje u tekstu: ZOO), kao i zakonske zatezne kamate koje, na temelju odredbe članka 214. ZOO kod nesavjesnog stjecatelja teku od dana stjecanja, odnosno od dana kada bi tuženik, po redovnom tijeku stvari, bio u obvezi platiti zakupninu za koji se iznos neosnovano obogatio, odnosno od dospijeća svake mjesečne zakupnine petnaestog u tekućem mjesecu do isplate.

10.1. Prema tome, sud prvog stupnja ocjenjuje da tuženika treba smatrati nesavjesnim stjecateljem jer je tuženik imao saznanja da je tužitelj opozvao korištenje prostorije, a ipak je nastavio s korištenjem iako za boravak u prostoriji više nije imao dopuštenje tužitelja.

11. Drugostupanjski sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno donio pobijanu odluku za što je dao valjane i uvjerljive razloge, navodeći da se u trenutku opoziva od strane tužitelja upućenog tuženiku za korištenje male sale, tuženik našao bez valjanog pravnog osnova u ulozi nepoštenog posjednika, što tužitelju daje pravo na naknadu s naslova neosnovanog obogaćenja odnosno po pravilima stečenog bez osnove u visini zakupnine koju bi tuženik platio da je tu prostoriju uzeo u zakup. Pritom se poziva na odredbu članka 219. ZOO (upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist).

12. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno, kao i primjena materijalnog prava.

13. Naime, na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 1. ožujka 2021. zauzeto je pravno shvaćanje:

"U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.".

14. Uzimajući u obzir da je tuženik predmetnu prostoriju koristio od 1999., sve do opoziva 2004. i do zahtjeva za iseljenje do kojeg dobrovoljno nije došlo, niti je tužitelj na njemu inzistirao niti je pokrenuo postupak iseljenja pred sudom (odnosno bio je pasivan), nakon čega je između stranaka nastupilo zatišje sve do studenog 2009. kada je tužitelj zatražio iseljenje i isplatu s osnove neosnovanog bogaćenja te su stranke zaključile Ugovor o zakupu predmetnog prostora za razdoblje od 1. siječnja 2010., ocjena je ovog suda da je tuženik pošten. Pritom valja reći da se prema odredbi članka 18. stavka 5. ZVDSP posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao suprotno. Od odlučnog je značenja da je tužitelj u razdoblju od 2004. do 2009. bio pasivan glede predmetnog prostora, odnosno nije inzistirao sve te godine kako na iseljenju tuženika tako niti na sklapanju ugovora o zakupu, što je učinio tek 2009. kada je i sklopljen Ugovor o zakupu s početkom od 1. siječnja 2010.

15. Stoga osnovano tuženik u reviziji navodi da je u utuženom razdoblju on imao pravni položaj poštenog posjednika pa u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu članka 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/2006, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 - dalje u tekstu: ZVDSP), kojom je propisano da pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

16. Dakle, prema pravnom shvaćanju ovoga suda drugostupanjski sud je pogrešno u predmetnoj pravnoj stvari primijenio odredbu članka 219. ZOO.

17. Obzirom na navedeno pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 1. ožujka 2021. te na odredbu članka 164. ZVDSP, tužitelju ne pripada naknada za to što je tuženik upotrebljavao predmetni prostor (malu dvoranu u vlasništvu tužitelja) u utuženom razdoblju.

18. Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti drugostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 395. stavka 1. ZPP.

Zagreb, 3. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan