1              Poslovni broj: I Kž-229/2023-16

Poslovni broj: I Kž-229/2023-16

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Sande Janković i Marije Balenović, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. K., zbog kaznenog djela iz članka 236. stavak 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. travnja 2023., broj K-48/2022-122, u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnice M. Đ. i odvjetnika G. Ž.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I Djelomično se prihvaća žalba optuženika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se optuženi D. K. za kazneno djelo iz članka 236. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju članka 236. stavak 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine u koju se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. srpnja 2013. do 10. prosinca 2013. te od 18. svibnja 2022. pa nadalje.

 

II U ostalom dijelu, žalba optuženika odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženi D. K. je proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv imovine –prijevare iz članka 236. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci presude, za koje je osuđen, temeljem članka 236. stavak 2. KZ/11., na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

 

2. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom D. K. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. srpnja 2013. do 10. prosinca 2013. te od 18. svibnja 2022. pa nadalje.

 

3. Temeljem članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.), optuženi D. K. je u cijelosti oslobođen od obveze nadoknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog mu branitelja te isti padaju na teret proračunskih sredstava.

 

4. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio optuženik po braniteljici, odvjetnici M. Đ., "…zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. ZKP/08., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. ZKP/08., povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08. i odluke o kazni iz članka 471. ZKP/08…." s prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbene navode i ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili "… da se presuda preinači i optuženi oslobodi od optužbe ili da mu se izrekne blaža sankcija…".

 

5. Optuženik se žali i po branitelju Z. Ž. zbog svih žalbenih osnova s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje "…a podredno da preinači pobijanu presudu na način da optuženom D. K. izrekne blažu kaznu…".

 

6. Budući da se obje žalbe sadržajno poklapaju i međusobno nadopunjuju, bit će razmatrane kao jedna žalba optuženika.

 

7. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

8. O sjednici drugostupanjskog vijeća na njihovo traženje obaviješteni su optuženi D. K. i njegovi branitelji, odvjetnica M. Đ. i odvjetnik Z. Ž. te državni odvjetnik. Prisutnost optuženog D. K. na sjednici vijeća osigurana je u smislu članka 475. stavak 7. ZKP/08. uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu (audio-video uređaj). Optuženik je nakon uspostave video linka izjavio da odbija prisustvovati sjednici, dok su sjednici prisustvovali branitelji optuženika, odvjetnica M. Đ. i odvjetnik Z. Ž. Državni odvjetnik, iako uredno pozvan, nije pristupio na sjednicu vijeća, pa je ista održana u njegovoj odsutnosti i u odsutnosti optuženog D. K. na temelju članka 475. stavak 3. ZKP/08.

 

9. Žalba je djelomično osnovana.

 

U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka

 

10. Ističući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 7. ZKP/08. optuženik smatra da pobijanom presudom nije potpuno riješen predmet optužbe, jer je iz činjeničnog opisa ispušten tekst koji se odnosi na zajedničko djelovanje u svrhu činjenja kaznenog djela od strane M. Z. M. i D. M.. Suprotno tome, isticana povreda nije ostvarena. Naime, na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud je ovlašten intervenirati u činjenični opis optužnice i isti precizirati u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem što je u konkretnom slučaju i učinio, a ispuštanjem dijelova činjeničnog opisa koji se odnosi na postojanje dogovora sa D. M. i M. Z. M., prvostupanjski sud je valjano i argumentirano obrazložio (stranica 56 i 57 presude, točka 15.obrazloženja). Time što optuženik smatra, da nije odlučeno o krivnji optuženika u odnosu na ispušteni dio činjeničnog opisa suštinski prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, pa će taj dio žalbe optuženog D. K. biti elaboriran u nastavku ove odluke.

 

10.1. Ističući daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, optuženik u žalbi tvrdi kako je pobijanom presudom prekoračena optužba, pa iako u ovom dijelu izjavljene žalbe ne precizira o kojoj postupovnoj povredi bi se u konkretnom slučaju radilo, evidentno je da isti aludira na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. u vezi s člankom 449. stavkom 1. ZKP/08. Argumentirajući ove žalbene prigovore optuženik reproducirajući dijelove izmijenjenog činjeničnog opisa koji se odnose na radnje izvršenja kaznenog djela prijevare, smatra da iz činjeničnog opisa ne proizlazi da je optuženik prijevarno postupao u odnosu na F. …., već upravo suprotno; da su na inkriminirani način postupali B. i K. B. zlouporabom položaja i ovlasti kao odgovorne osobe "TD …". Nadalje, da su u činjeničnom opisu sadržane upravo radnje izvršenja koje inkriminiraju poslovanje optuženih B. i K. B. (za koja su oni nepravomoćnom presudom proglašeni krivima), a nema opisanog inkriminiranog postupanja optuženika koje bi se eventualno moglo podvesti pod kazneno djelo prijevare iz članka 236. KZ/11. za koje je proglašen krivim pobijanom presudom. Time optuženik sugerira da se presuda ne odnosi na djelo koje je predmet optužbe sadržane u izmijenjenoj optužnici.

 

10.2. Suprotno tome, izmjenom činjeničnog opisa na raspravi 11. travnja 2023. (podnesak Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj KO-DO-62/2022.), uz ranije izmijenjeni činjenični opis izmijenjena je pravna kvalifikacija kaznenog djela na način, da je optuženiku tom izmjenom umjesto ranijeg kaznenog djela iz članka 337. stavak 1. i 4 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08. - dalje: KZ/97.), inkriminirano kazneno djelo iz članka 236. stavak 1. i 2. KZ/11. uz daljnje izmjene činjeničnog opisa na raspravi u odnosu na novčane iznose preračunate u eure sadržane u tom činjeničnom opisu (zapisnik sa rasprave 11. travnja 2023. list 16 785 spisa). Time što je državni odvjetnik izmijenio činjenični opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela te je na temelju tako izmijenjene optužnice optuženik proglašen krivim za kazneno djelo iz članka 236. stavak 2. KZ/11. te time što je prvostupanjski sud izmijenio činjenični opis djela na način da je ispušten dio koji se odnosi na postojanje dogovora sa D. M. i M. Z. M., što proizlazi iz dijela obrazloženja pobijane presude (točka 15., stranica 56), optužba nije prekoračena i potpuno je riješen predmet optužbe te je pravilno optuženi D. K. proglašen krivim za inkriminirano mu kazneno djelo prijevare iz članka 236. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11.

 

10.3. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. optuženik navodi da "…u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su razlozi u bitnoj proturječnosti sa sadržajem isprava i iskaza danih tijekom postupka…", a žalbena argumentacija se zapravo odnosi na izostanak razloga o ocjeni proturječnih personalnih dokaza, iskaza svjedoka D. H., K. H., D. K. u odnosu na sadržaj iskaza svjedoka Z. B. i J. Đ. kao ključnih personalnih dokaza optužbe. Nadalje, selektivno prezentirajući sadržaj navedenih iskaza svjedoka optuženik tvrdi, da prvostupanjski sud iz njihova sadržaja izvodi pogrešne zaključke, prvo o njihovoj vjerodostojnosti, a zatim i o dokazanosti radnje izvršenja kaznenog djela i u skladu s time ocjeni optuženikove obrane kao neistinite i usmjerene na otklanjanje vlastite kaznene odgovornosti. Suštinski ovim žalbenim navodima optuženik ponovno osporava utvrđeno činjenično stanje.

 

10.4. Protivno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, kao i sveobuhvatnu ocjenu vjerodostojnosti provedenih personalnih i proturječnih dokaza, posebno iskaza svjedoka optužbe Z. B. i J. Đ. te svjedoka D. H., K. H., D. K. i obrane optuženika. Također, prvostupanjski sud dostatno i jasno razlaže razloge zbog kojih prihvaća iskaze svjedoka i pri tome treba reći da su odlučne činjenice izuzev personalnim dokazima dokazane i drugim objektivnim dokazima, prije svega, rezultatima opsežno provedenog kombiniranog financijskog i strojarskog vještačenja koje u cijelosti potvrđuje tvrdnje iz činjeničnog opisa izreke presude u pogledu vremena trajanja inkriminacije, načina poslovanja TD … kao oporabitelja (fiktivne odvage, ovjeravanje neistinitih pratećih listova za dio PET ambalaže, cijene naknada koje je F. isplaćivao prodavateljima i centrima za gospodarenje ambalažnim otpadom kao osnova za izračun visine protupravno ostvarene imovinske koristi, odnosno visine štete za F.). Konačno, svi navedeni razlozi u presudi su jasni i argumentirani i utemeljeni na rezultatima cjelovite i pravilne ocjene izvedenih dokaza.

 

11. U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., optuženik navodi da se presuda temelji na nezakonitim dokazima koji su prikupljeni tijekom dokazne radnje prepoznavanja optuženika (Zapisnik o prepoznavanju PNUSKOK-a broj 511-01-77-K-68/2013 od 7. kolovoza 2013., list 12857-12858), sastavljen o prepoznavanju optuženika po svjedoku Z. B. i Zapisnik o prepoznavanju PNUSKOK-a broj 511-01-77-K-68/2013 od 12. kolovoza 2013. (list 12898-12901.), sastavljen o prepoznavanju optuženika po svjedoku J. Đ. Žalitelj unatoč tome što je o njegovom identičnom prijedlogu za izdvajanje prethodno citiranih dokaza kao nezakonitih već pravomoćno odlučeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 8. rujna 2022., broj K-48/2022., (list 16591-16592) na način, da je taj prijedlog bio odbijen, ustrajava u prijedlogu za izdvajanje zapisnika o prepoznavanju optuženika obavljenog po svjedocima Z. B. i J. Đ. tvrdeći ponovno u žalbi da se radi o nezakonitim dokazima, iako se suštinski ovdje zapravo radi o prigovorima činjenične naravi u pogledu vjerodostojnosti iskaza svjedoka Z. B. i J. Đ.

 

11.1. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su navedeni zapisnici zakoniti dokazi. Naime, uvidom u navedene zapisnike o prepoznavanju utvrđeno je da je radnja prepoznavanja izvršena potpuno u skladu s odredbom članka 301. ZKP/08. Stoga je sasvim neosnovan prigovor žalitelja, da je razlog za zaključak o nezakonitosti zapisnika o prepoznavanju, okolnost da su svjedocima Z. B. i J. Đ. prethodno pokazane fotografije osumnjičenika, budući da odredba članka 301. stavak 2. ZKP/08. predviđa, da prije prepoznavanja osoba koja obavlja prepoznavanje upitat će se, da li je između ostalog predmet prepoznavanja bio pokazan na fotografiji, a odgovor će se upisati u zapisnik. Kako su u oba slučaja svjedoci upitani u skladu s odredbom članka 301. stavak 2. ZKP/08., pri čemu je svjedok Z. B. dao negativan odgovor, dok je svjedok J. Đ. potvrdno odgovorio o predočenoj fotografiji, a zatim u skladu s odredbom članka 301. stavak 3. ZKP/08. prije radnje prepoznavanja opisali osobu i okolnosti u kojima su opažali pojedine detalje, to je obavljena dokazna radnja zakonita. Dakle, sve razloge koje je u obrazloženju rješenja iznio sud prvog stupnja prihvaća kao ispravne i ovaj drugostupanjski sud i njima se zapravo nema ništa bitno za dodati.

 

11.2. Kako su navedene dokazne radnje prepoznavanja optuženika o kojima su sastavljeni zapisnici o prepoznavanju provedene u skladu s odredbom članka 301. stavak 2. ZKP/08., time su dokazne radnje provedene zakonito, pa se u konkretnoj situaciji ne radi o dokazima koji bi bili prikupljeni protivno odredbama članka 10. stavak 2. točka 3. ZKP/08.

 

11.3. Neosnovan je daljnji prigovor žalitelja kako radnju prepoznavanja treba smatrati nezakonitom iz razloga što se svjedok D. K. tijekom iskazivanja na raspravi nije mogao sjetiti da je vršio radnju prepoznavanja, jer ta okolnost može predstavljati samo prigovor pri ocjeni vjerodostojnosti tog dokaza, ali nikako ne može biti osnova za zaključak o nezakonitosti dokaza, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi.

 

11.4. Isto tako, nije u pravu žalitelj kada navodi da prvostupanjski sud nije mogao donijeti presudu na temelju nekonfrontiranog iskaza svjedoka D. K. kao svjedoka optužbe, jer da se taj svjedok na raspravi nije sjećao ni samog događaja niti sadržaja njegova iskaza iz istrage te se prema njegovoj vlastitoj ocjeni na tom iskazu ne može zasnivati osuđujuća presuda, kao ni na iskazima svjedoka Z. B. i J. Đ. koji su također "…upitne vjerodostojnosti" i.…u visokoj mjeri nevjerodostojni…".

 

11.5. Protivno tome, u konkretnoj situaciji iskaz svjedoka D. K. koji je dao pred državnim odvjetnikom, nije jedini dokaz koji isključivo tereti optuženika kao počinitelja inkriminiranog mu kaznenog djela iz članka 236. stavak 1. i 2. KZ/11., jer su pred sudom u prisutnosti optuženika i branitelja ispitani svjedoci Z. B. i J. Đ. koji su pojasnili svoje ranije iskaze odgovarajući na pitanja branitelja i predsjednika vijeća. Prema tome, zaključak o postojanju krivnje optuženika za počinjenje inkriminiranog mu kaznenog djela izveden je nakon što su optuženik i njegov branitelj imali mogućnost ispitati svjedoke optužbe, dok iskaz svjedoka D. K. nije jedini dokaz, pa je u opisanoj procesnoj situaciji optuženik iskoristio to svoje pravo obrane no druga je stvar što se ne slaže sa zaključcima prvostupanjskog suda utemeljenima na sadržaju iskaza svjedoka koje sada ponovno problematizira u žalbi. Naime, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, krivnja optuženika nije utemeljena isključivo na iskazima svjedoka Z. B., J. Đ. i D. K., već i na nalazu i mišljenju financijsko-poreznog i strojarskog vještaka, te iskaza drugih brojnih svjedoka koji su kao i pobrojani svjedoci suglasni o tome da je upravo optuženik osoba koja je povezana sa svim inkriminiranim radnjama "manipulacije" sa prikupljenom PET ambalažom u čemu drugostupanjski sud u svemu prihvaća argumentaciju prvostupanjskog suda iznesenu u obrazloženju pobijane presude. Stoga nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je osuđujuća presuda utemeljena isključivo na iskazima svjedoka Z. B., J. Đ. i D. K., čime je povrijeđeno njegovo ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje, sadržano u članku 29. stavku 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. - dalje: Ustav) i članku 6. stavku 3. (d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", Međunarodni ugovori, broj: 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 13/03, 9/05., 1/06. i 2/10. - dalje: EKLJP).

 

11.6. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavak 2. ZKP/08., a koje žalitelj sadržajno obrazlaže, drugostupanjski sud ocjenjuje da u konkretnoj procesnoj situaciji nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavak 2. ZKP/08. na koje upire žalitelj.

 

12. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u okviru svake istaknute žalbene osnove prigovara ocijeni provedenih personalnih dokaza smatrajući da su iskazi svjedoka D. H., Z. B., J. Đ., ali i ostalih bivših zaposlenika "TD …" proturječni obrani optuženika navodeći u žalbi niz tvrdnji suprotnih utvrđenjima prvostupanjskog suda koji je utvrdio da je upravo optuženik počinitelj inkriminiranog mu kaznenog djela i to na način činjenično i pravno opisan u izreci pobijane presude. Međutim, prvostupanjski sud je pravilnom valorizacijom iskaza ključnih svjedoka optužbe Z. B., J. Đ., D. H. i D. K. pravilno utvrdio, da su svi navedeni iskazi međusobno potpuno suglasni u odnosu na odlučne činjenice, kao i potvrđeni rezultatima provedenih vještačenja, da je upravo optuženik odgovoran za nedostatak PET ambalaže u "TD …" d.o.o., a što je izvjesno posljedica "krivotvorenja" dokumentacije koja se odnosi na stvarno zaprimljenu PET ambalažu na oporabu i odvoz te ambalaže. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno zaključuje o postojanju zajedničkog dogovora između optuženika i B. i K. B. o načinu na koji će dio zaprimljene ambalaže na oporabu ponovno stavljati u sustav prikupljanja (sačinjavanje fiktivnih odvaga i ovjeravanje neistinitih pratećih listova iako PET ambalaža nije stvarno ušla u "TD …"). Za dio stvarno zaprimljene PET ambalaže prvostupanjski sud na temelju pravilne i sveobuhvatne analize iskaza svjedoka pravilno zaključuje o "noćnim utovarima" i izvoženju "robe" iz "TD …" isključivo s ciljem ponovnog stavljanja u sustav prikupljanja, pri čemu je evidentno da F. prvi puta plaća naknadu u iznosu 0,50 kn sakupljačima i 0,15 kn oporabiteljima ("TD …"), a kada je jednom otkupljena ambalaža ponovno vraćena u sustav, o čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje na temelju sadržaja iskaza svjedoka, tada F. ponovno plaća naknadu 0,50 kn+0,15 kn, što suštinski predstavlja štetu za F. i to u iznosu utvrđenom provedenim kombiniranim financijsko-poreznim i strojarskim vještačenjem, čiji rezultati se također potpuno neosnovano osporavaju žalbenim tvrdnjama.

 

12.1. Optuženik u žalbi osporava da je inkriminiranim mu postupanjem B. i K. B. pribavio znatnu imovinsku korist u iznosu od 2.989,239,18 EUR-a. Istovremeno iz činjeničnog opisa proizlazi da je optuženik i sebi pribavio imovinsku korist u točno neutvrđenom iznosu, pa po njegovoj vlastitoj ocijeni nije dokazana kvalifikatorna okolnost iz članka 236. stavak 2. KZ/11., čime ističe i tzv. posrednu povredu kaznenog zakona. U tom kontekstu žalitelj svjesno ignorira rezultate provedenog kombiniranog financijsko-poreznog i strojarskog vještačenja na temelju kojeg je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je F. platio zaprimljenu na oporabu PET ambalažu u ukupnom iznosu od 5.978.478,36 kg (prodavateljima i sakupljačima) koja nije stvarno ušla u "TD …" sa svrhom oporabe, čime je doveden u zabludu plaćajući s jedne strane prikupljenu PET ambalažu prodavateljima i sakupljačima i ne primajući istovremeno naknadu za prikupljenu ambalažu od oporabitelja "TD …" d.o.o. Time su demantirani i svi daljnji žalbeni navodi optuženika o tome da nije doveo u zabludu F. Protivno tome, prvostupanjski sud na temelju ukupnosti izvedenih dokaza izvodi pravilne zaključke o tome da je optuženik postupao s prijevarnom namjerom u odnosu na F. (a ne u odnosu na B. i K. B. op.a.), pa se žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na sadržaj obrazloženja pobijane presude (stranica 61, točka 17 obrazloženja), a navedenu argumentaciju prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

12.2. Nadalje, pravilni su zaključci prvostupanjskog suda o visini iznosa štete za F. od 13.925.581,69 EUR-a kao i o visini protupravno pribavljene znatne imovinske koristi u iznosu od 2.989.239,18 EUR-a B. i K. B. ostvarene tijekom inkriminiranog razdoblja od početka 2006. do kraja 2009. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je optuženik inkriminiranim mu radnjama ostvario objektivna obilježja kaznenog djela iz članka 236. KZ/11. te omogućio B. i K. B. pribavljanje protupravno ostvarene imovinske koristi u iznosu od 2.989.239,18 EUR-a, koja višestruko premašuje iznos zakonom određene vrijednosti koja ovo kazneno djelo čini kvalificiranim. Međutim, nije u pravu optuženik kada navodi da nije utvrđen konkretan iznos imovinske koristi pribavljene kaznenim dijelom prijevare, odnosno kolika je prouzročena imovinska šteta, što je odlučno za kvalifikaciju djela, pa da se ovdje radi o osnovnom obliku kaznenog djela iz članka 236. stavak 1. KZ/11.

 

12.3. Da bi se radilo o kaznenom djelu iz članka 236. stavak 2. KZ/11. mora biti pribavljena znatna imovinska korist ili prouzročena znatna šteta koja u skladu s odredbom članka 87. stavak 29. KZ/11. ("Narodne novine" broj: 114/23.) kod konkretnog kaznenog djela postoji ako vrijednost prelazi 7963,37 eura. Kako je u konkretnom slučaju inkriminiranim radnjama optuženika prouzročena znatna šteta za F. kao objektivni uvjet, a optuženiku je dokazana prijevarna namjera kao subjektivno obilježje kaznenog djela, to visina ostvarene imovinske koristi za njega u "neutvrđenom iznosu" nije odlučna za njegovu kaznenu odgovornost za kvalificirani oblik kaznenog djela iz članka 236. stavak 2. KZ/11., a s obzirom na konkretno utvrđeni iznos visine štete za F.

 

12.4. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju pobijane presude, za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i drugostupanjski sud. Stoga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

13. Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na odluku o kazni, drugostupanjski sud prihvaća sve utvrđene okolnosti suda prvog stupnja o kojima ovisi odabir vrste i mjere kazne, pri čemu je optuženiku kao otegotno cijenjena upornost kriminalne volje i kriminalna količina, njegova nedostupnost pravosudnim tijelima kroz dulje vremensko razdoblje, duljina trajanja inkriminiranih radnji, visina prouzročene štete za F. odnosno državni proračun.

 

13.1. Usporedbom zakonskih tekstova KZ/97. i KZ/11., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavak 1. i 2. KZ/11. i kaznenog djela iz članka 224. stavak 1. i 4. KZ/97. kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je radnja kaznenog djela bila poduzeta i dovršena (početak 2006. - kraj 2009.) Točno je da je za kazneno djelo iz članka 236. stavka 2. KZ/11., propisana kazna zatvora od 1 do 8 godina, koja je prema minimumu i maksimumu kazne predviđene za to kazneno djelo viša od kazne zapriječene po KZ/97. (6 mjeseci do 5 godina). Neovisno o tome, treba voditi računa da visina zakonskog obilježja "znatna imovinska korist", odnosno "znatna šteta" kod tog kaznenog djela, prema odredbi članka 87. stavka 29. KZ/11. postoji kada vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000,00 kuna, dok je prema ranijem pravnom shvaćanju ovoga suda vrijednost "znatne imovinske koristi" kod kaznenog djela iz članka 224. stavak 4. KZ/97. postojala kada njezina vrijednost prelazi iznos od 30.000,00 kuna. Kako je dakle, povišeno vrijednosno ograničenje potrebno za ostvarenje obilježja kvalificiranog oblika kaznenog djela, to je KZ/11. za optuženika blaži od KZ/97. Drugim riječima, neovisno o tome je li neki počinitelj ostvario imovinsku korist čija vrijednost višestruko nadmašuje oba navedena iznosa, a isto se odnosi i na iznos prouzročene štete, ostaje činjenica da počinitelj prema odredbama KZ/11. teže ulazi u kriminalnu zonu kvalificiranog oblika kaznenog djela, pa je samim time ovaj zakon za njega povoljniji. Dakle, u konkretnom slučaju za optuženika je blaži KZ/11., time da je sud u tom slučaju vezan maksimumom propisane kazne iz članka 224. stavka 4. KZ/97. U skladu s takvom odlukom, ali i prihvaćanjem žalbe optuženika, preinačena je pobijana presuda i u odluci o kazni. Naime, ovaj drugostupanjski sud smatra da osnovano optuženik prigovara visini izrečene kazne zatvora, iako s pogrešnom žalbenom argumentacijom. Naime, žalitelj pogrešno smatra da nisu utvrđene otegotne okolnosti, no one u konkretnoj situaciji, a imajući u vidu propisani zakonski maksimum kazne prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, opravdavaju izricanje blaže kazne.

 

13.2. Drugostupanjski sud ocjenjuje da je izrečena kazna zatvora od 4 godine primjerena težini i okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi konkretnog optuženika, te da predstavlja pravu mjeru kazne te uz izraženu društvenu osudu zbog počinjenog kaznenih djela, radi jačanja povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, izrečenom kaznom treba utjecati i na počinitelja na način da pokuša ostvariti pozitivnu promjenu u ponašanju te mu omogućiti ponovno uključivanje u društvo nakon izdržane kazne. Stoga je za očekivati da će se njome u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

14. Slijedom navedenog prihvaćena je žalba optuženika zbog odluke o kazni, te je na temelju članka 486. stavak 1. ZKP/08. odlučeno kao pod točkom I presude, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana te je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao pod točkom II presude.

 

 

Zagreb, 12. ožujka 2024.