Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-Us-84/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. M. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 291. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12. – dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) i optuženog S. M., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-Us-15/2020-21 od 22. rujna 2021., u sjednici održanoj 3. svibnja 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog S. M. i branitelja optuženika, odvjetnika I. K.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se djelomično žalba optuženog S. M., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se prihvaća po prvostupanjskom sudu izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, zbog kaznenog djela iz članka 291. stavak 1. KZ/11. za koje je proglašen krivim, a na temelju članka 56. KZ/11. izriče mu se uvjetna osuda, tako da se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako u roku provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 54. KZ/11., optuženom S. M. se, u slučaju opoziva uvjetne osude, u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme oduzimanja slobode od 14. do 15. travnja 2015.

II U ostalom dijelu žalba optuženog S. M. i u cijelosti žalba USKOK-a odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu K-Us-15/2020-21 od 22. rujna 2021. optuženi S. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11., činjenično opisanog u izreci pobijane presude te je na temelju tog zakonskog članka osuđen na kaznu zatvora u trajanju 10 mjeseci.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom S. M. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 14. do 15. travnja 2015.

1.2. Na temelju članka 71. KZ/11. optuženom S. M. izrečena je sigurnosna mjera zabrane potpunog obavljanja dužnosti carinskog službenika u trajanju 2 (dvije) godine.

1.3. Na temelju članka 557. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) i članka 560. stavak 1. i 2. ZKP/08. u vezi s člankom 77. stavkom 1. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos 1.500,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženi S. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 291. stavka 1. KZ/11. te da je novčani iznos od 1.500,00 kn imovina Republike Hrvatske, pa je naloženo optuženom S. M. da R. H. isplati novčani iznos 1.500,00 kn u korist državnog proračuna R. H. u roku 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

1.4. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 6. i 7. ZKP/08. optuženi S. M. je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnoj svoti 4.000,00 kn (četiritisuće kuna) te nagradu i nužne izdatke branitelja u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.

1.5. Na temelju članka 452. točke 3. ZKP/08. protiv optuženog A. F. i optuženog A. Č. odbijena je optužba da bi počinili kazneno djelo protiv službene dužnosti zlouporabom položaja i ovlasti, opisano i kažnjivo po članku 291. stavku 1. KZ/11.

1.6. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. presuđeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženog A. F. i optuženog A. Č. i nužni izdaci i nagrada branitelja optuženika padaju na teret proračunskih sredstva.

2. Protiv osuđujućeg dijela te presude žalbu je podnio USKOK zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženog S. M. osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

2.1. Žalbu je podnio i optuženi S. M. po branitelju, odvjetniku I. K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu USKOK-a podnio je optuženi S. M. po branitelju, odvjetniku I. K. s prijedlogom da se odbije žalba USKOK-a kao neosnovana.

4. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća je održana u nazočnosti optuženog S. M. i branitelja optuženika, odvjetnika I. K., a u odsutnosti uredno obaviještenih optuženika A. F. i A. Č., te zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, pa je na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08., sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

6. Žalba optuženog S. M. djelomično je osnovana, dok žalba USKOK-a nije osnovana.

7. Uvodno treba reći da je ranije u ovom predmetu bila donesena osuđujuća presuda koja je prihvaćanjem žalbi optuženih S. M., A. F. i A. Č. ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. srpnja 2020. broj I Kž-Us-150/2016-8.

8. Optuženik u uvodnom dijelu žalbe ističe da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te u obrazloženju žalbe ističe da u pobijanoj presudi postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08., međutim argumentirajući te razloge u nastavku žalbe, dovode se u pitanje činjenična utvrđenja suda i optuženik se zapravo ne slaže sa zaključcima prvostupanjskog suda, zbog čega se njegova žalba u cijelosti odnosi na pobijanje pravilnosti činjeničnih utvrđenja, o čemu će se govoriti u dijelu ove presude koja se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

8.1. Pobijana je presuda u ovom dijelu ispitana u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. i nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena ijedna od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

9. Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ustraje na navodima obrane u kojoj je porekao da bi on bio počinitelj kaznenog djela zbog kojeg je proglašen krivim, osporavajući da bi tijekom predmetnog nadzora, kao carinski službenik, on bio taj koji je zatražio i primio novac od oštećenog D. K., a u zamjenu za neprocesuiranje navodnog prekršaja, što u lokalu nije bilo video nadzora.

9.1. No, protivno navodima optuženikove žalbe, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik radnjama opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. Za takvo svoje utvrđenje prvostupanjski je sud dao u cijelosti valjane, potpune i iscrpne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

10. Naime, premda je točna tvrdnja iz optuženikove žalbe da se svjedok (koji ne želi biti i oštećeni) D. K. nije mogao prisjetiti svih detalja vezanih za postupke i ponašanja svih troje carinskih službenika te da je iskazivao različito u prethodnom postupku i na raspravi, on je ipak izričito u istrazi iskazao i u radnji prepoznavanja potvrdio identitet optuženika S. M., rekavši da "… su dvojica stalno ulazila i izlazila iz kafića, a ovaj jedan je bio fiksan, a to je onaj kojeg je prepoznavao sa naočalama….“, a na raspravi iskazao da "…Stoga može pojasniti da je prilikom predaje novca bio samo taj jedan carinski službenik sa naočalama… te da mu je taj carinski službenik, koji je imao naočale i išao kod njegovog brata…. napisao na papirić cifru od 1500,00 kn u zamjenu za neprocesuiranje prekršaja, što nije imao video nadzor…", a koji zatraženi iznos mu je D. K. u obližnjem ugostiteljskom objektu i predao.

10.1. Dakle, unatoč određenim različitostima u iskazu, svjedok D. K. ostao je dosljedan i na raspravi u pogledu potvrde identiteta optuženog S. M.. Kada se navedeno poveže potom sa iskazima svjedoka Z. K., brata oštećenog i svjedoka I. M., tada i prema ocjeni ovog suda iz navedenog proizlazi da je optuženik postupao upravo na način kako je i proglašen krivim u izreci presude. Ovo neovisno o tome što su potonji "svjedoci po čuvenju" i neovisno o tome što optuženik M. upire na nevjerodostojnost njihovih iskaza, a u odnosu na njegovu obranu i obranu prethodnih suoptuženika, F. i Č.

10.2. Naime, optuženi M. tvrdi da se iskazi svjedoka Z. K. i I. M. ne mogu cijeniti kao vjerodostojni jer oni nemaju neposrednih saznanja, već svoja saznanja temelje na onome što im je svjedok D. K. rekao, pri čemu ocjenjuje da su ti iskazi i pristrani i proturječni, jer je Z. K. brat D. K., a I. M. blizak sa Z. K., dok su njegova obrana i obrane F. i Č. u svemu suglasne.

10.3. Prije svega, okolnost da je netko tzv. svjedok po čuvenju, dakle takav svjedok koji događaj o kojemu iskazuje nije opažao neposredno, već je saznanja o istome crpio iz drugih izvora, sama po sebi ne dovodi do toga da iskaz takvog svjedoka ne bi mogao biti vjerodostojan. Kada je riječ o takvom dokazu, za ocjenu njegove vjerodostojnosti bitno je uzeti u obzir cjelinu drugih dokaza, a osobito onih koji predstavljaju neposredan izvor saznanja o određenom događaju i na koje se "oslanja" takav posredni dokaz te ih (kao i inače u svakom slučaju) pažljivo i detaljno analizirati, kako svaki pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, a radi donošenja pravilnih zaključaka o odlučnim činjenicama.

10.4. Stoga, istaknuti žalbeni navodi nisu osnovani, pogotovo iz razloga što iz iskaza ovih svjedoka u bitnome proizlazi isto, a to je da su oba svjedoka posve vjerno opisali što su poduzeli nakon saznanja o ponašanju carinskih službenika u lokalu D. K., pa nije jasno u čemu bi se sastojala kontradiktornost i pristranost u njihovim iskazima na koju upire optuženi. Osim toga rezultati prepoznavanja po svjedoku Z. K. ukazuju da je on sa sigurnošću prepoznao optuženog M. kojeg mu je brat D. doveo u lokal i koji mu se predstavio kao A., a kojeg je prethodno opisao kao mlađeg carinika s naočalama. Svjedok I. M. opisao je cijeli niz radnji koje je poduzeo, nakon što ga Z. K. obavijestio o nadzoru i postupanju carinskih službenika u lokalu kod D. K., pri čemu je jasno dao do znanja, da bez obzira na poznanstvo sa Z. K., o svemu je sačinio službene bilješke i daljnju istragu prepustio svojim nadređenima, prethodno dobivši potvrdu od braće K. da su spremni svjedočiti o svemu što se dogodilo u svezi vršenja nadzora carinskih službenika kod D. K., u lokalu i izvan njega.

10.5. Zbog prethodno navedenog, u pravu je prvostupanjski sud, kada je iskaze svjedoka D. K., Z. K. i I. M. ocijenio vjerodostojnim jer se oni u odlučnim činjenicama i okolnostima podudaraju i nadopunjuju, te su u skladu s pročitanim zapisnicima o prepoznavanju. Pri tome valja istaći da su žalbeni navodi optuženika S. M. u pogledu "postojanja supočiniteljstva" svih troje carinskih službenika sada posve neprihvatljivi i nisu podobni za ocjenjivanje jer je optužnica izmijenjena, a protiv drugih optuženika odbijena je optužba.

10.6. Slijedom svega navedenog, žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i kazneni zakon te utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 291. stavak 1. KZ/11., a kako je to opisano u izreci pobijane presude.

11. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni. Smatra da nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene otegotne okolnosti, odnosno da je optuženiku posebno otegotnim trebalo cijeniti da je ovo kazneno djelo počinio kao državni službenik, da je djelo počinio uz "iznimnu drskost i gramzivost u postupanju“, da je dosuđena kazna preblaga i kao takva ne predstavlja dovoljnu društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela u vidu specijalne i generalne prevencije, pa predlaže da se optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

11.1. Optuženik se također žali zbog odluke o kazni, te ističe, da iako je prvostupanjski sud zaključio da na njegovoj strani postoje olakotne okolnosti, ipak nije uzeo u obzir i propustio cijeniti olakotnim da se optuženik brine o teško bolesnom ocu, zbog čega je na sjednici predao medicinsku dokumentaciju za oca, koji je nepokretan i s teškim oštećenjima. Osim navedenog, optuženik smatra da je prvostupanjski sud propustio valjano ocijeniti kao olakotno sudjelovanje u Domovinskom ratu od samog početka i njegova odlikovanja za isto, jer da iz stava prvostupanjskog suda gotovo proizlazi da bi ta okolnost za njega bila otegotna, što je po stavu optuženika neprihvatljivo, jer iz takvog stajališta bi proizlazilo da se niti jednom počinitelju kaznenog djela ili prekršaja ne bi ta okolnost mogla uzeti kao olakotno "jer da se od sudionika Domovinskog rata očekuje više u poštivanju pravnog poretka….". Nadalje, da nisu uzete u obzir kao olakotne ni okolnosti da je "optuženik već pomalo starije životne dobi i da mu je izrečena i sigurnosna mjera" što ima utjecaja i negativne posljedice za njegovu egzistenciju, pa predlaže izricanje blaže kaznenopravne sankcije.

11.2. Premda je u pravu državni odvjetnik da je optuženiku trebalo otegotnim cijeniti činjenicu da je kao carinski službenik nezakonitim postupanjem kršio osnovnu svrhu svoje profesije, čiji je temeljni zadatak sprječavanje građana u počinjenju kaznenih djela ili prekršaja te otkrivanje takvih djela, a ne njihovo činjenje, uz pravilno utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika od strane prvostupanjskog suda (njegova dosadašnja neosuđivanost, činjenica da je oženjen, otac troje djece), Visoki kazneni suda Republike Hrvatske cijeneći pritom i to, da optuženik doista skrbi o teško bolesnom i nepokretnom ocu, što je potvrdio i predanom dokumentacijom, te da je bio dragovoljac Domovinskog rata za što je i odlikovan, a u odnosu na optuženikov stupanj krivnje te pogibeljnost djela, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne opravdavaju izricanje optuženiku dulje kazne zatvora od deset mjeseci koja mu je izrečena. Cijeneći uz navedeno ličnost optuženika, stupanj povrede zaštićenog dobra, ali i protek vremena od počinjenja djela, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da optuženik i bez izvršenja kazne neće ubuduće činiti kaznena djela, kao što ih nije činio niti prije ovog događaja, a niti poslije. Stoga mu je na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda s rokom provjeravanja tri godine. Naime, ocjena je ovog suda da će upravo ovakav odnos izrečene kazne zatvora i roka provjeravanja utjecati, kako na optuženika, tako i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Takva kazna s navedenim rokom provjeravanja sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava (članak 41. KZ/11.).

11.3. Slijedom navedenog, nije bilo mjesta za prihvaćanje žalbe državnog odvjetnika, već je zbog prethodno navedenog djelomično prihvaćena optuženikova žalba i to u dijelu zbog odluke o kazni.

12. Nadalje, a vezano za izrečenu sigurnosnu mjeru, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da bi optuženik kao carinski službenik mogao ponoviti isto ili slično kazneno djelo te mu je s pravom izrekao sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja dužnosti carinskog službenika u trajanju od dvije godine.

13. S obzirom da je utvrđeno da je optuženik počinjenjem kaznenog djela ostvario imovinsku korist u iznosu od 1.500,00 kuna kao i to da oštećeni D. K. nije postavio imovinskopravni zahtjev, od optuženika je pravilno oduzeta imovinska korist u tom iznosu, koju je dužan uplatiti u korist državnog proračuna.

14. Pravilno je prvostupanjski sud, jer je optuženika proglasio krivim (članak 148. stavak 1. ZKP/08.), obvezao ga na plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnoj svoti od 4.000,00 kn koja je utvrđena s obzirom na složenost i trajanje kaznenog postupka, dok je u odnosu na nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja, prvostupanjski sud odlučio da će se o visini istih donijeti posebno rješenje. Stoga, a u pogledu žalbenih navoda da zbog slabog imovnog stanja i obveze uzdržavanja dvoje studenata nije u mogućnosti platiti presuđene troškove, pa kako za sada, prema podacima u spisu, ne postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova u cijelosti ili djelomično, žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana, dok optuženik u smislu žalbenih navoda i slučaju promijenjenih okolnosti, nakon donošenja presude, ima prava koja propisuje članak 148. stavak 6. ZKP/08.

15. Slijedom izloženog, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 3. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.