Poslovni broj:7 P-97/2021-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Bjelovaru, po sucu ovog suda Tomislavu Mrazoviću u pravnoj stvari tužitelja Z.-S. d.o.o. OIB …, B., kojeg zastupa punomoćnik H. M. odvjetnik u Z. Z. G., T. F.-G. i H. M. iz B., protiv prvo tužene Ž. S., OIB …, V., koju zastupa punomoćnica D. G. odvjetnica u Z. D. G. i J. P. iz V., i drugo tuženika A. H. d.d. OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnica S. T. odvjetnica iz Z., radi isplate iznosa od 760.987,20 kuna s p.p., nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 1. travnja 2022., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnica prvo tužene i punomoćnice drugo tuženika, 3. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se prvo tuženoj Ž. S. iz V., OIB …, da tužitelju Z. S. d.o.o. iz B., OIB …, plati iznos od 22.256,90 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 11.128,45 kuna, počevši od 24.4.2001. godine i na iznos 11.128,45 kuna počevši od 9.5.2001. godine oba do 30.6.2002. godine po stopi od 18% godišnje, a od 1.7.2002. do 31.12.2007. godine po stopi od 15%, a od 1.1.2008. godine do isplate po stopi od 17% godišnje, a u slučaju promjene zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem uvećanoj za 5% poena, a sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se prvo tuženoj Ž. S. iz V., OIB … i drugo tuženiku A. Z. d.d. iz Z., OIB … da solidarno tužitelju Z. S. d.o.o. iz B., OIB …, plate iznos od 620.472,89 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.5.2001. godine, na iznos od 11.870,35 kuna počevši od 9.6.2001. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.6.2001. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 9.7.2001. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.7.2001. godine, na iznos od 11.870,35 kuna počevši od 9.8.2001. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.8.2001. godine, na iznos od 11.870,35 kuna počevši od 9.9.2001. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.9.2001. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 9.10.2001. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.10.2001. godine, na iznos od 11.870,35 kuna počevši od 9.11.2001. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.11.2001. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 9.12.2001. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.12.2001. godine, na iznos od 11.870,35 kuna počevši od 9.1.2002. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.1.2002. godine, na iznos od 11.870,35 kuna počevši od 9.2.2002. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.2.2002. godine, na iznos od 9.644,66 kuna počevši od 9.3.2002. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.3.2002. godine, na iznos od 11.870,35 kuna počevši od 9.4.2002. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.4.2002. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 9.5.2002. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.5.2002. godine, na iznos od 11.870,35 kuna počevši od 9.6.2002. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.6.2002. godine sve do 30.06.2002. godine po stopi od 18%, a od 1.7.2002. godine do 31.12.2007. godine po stopi od 15%, a od 1.1.2008. do isplate po stopi do 17%, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za osam postotnih poena, a sve u roku od 15 dana, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 9.7.2002. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.7.2002. godine, na iznos od 11.870,35 kuna počevši od 9.8.2002. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.8.2002. godine, na iznos od 11.870,35 kuna počevši od 9.9.2002. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.9.2002. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 9.10.2002. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.10.2002. godine, na iznos od 11.870,35 kuna počevši od 9.11.2002. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.11.2002. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 9.12.2002. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.12.2002. godine, na iznos od 11.870,35 kuna počevši od 9.1.2003. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.1.2003. godine, na iznos od 11.870,35 kuna počevši od 9.2.2003. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.2.2003. godine, na iznos od 9.644,66 kuna počevši od 9.3.2003. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.3.2003. godine, na iznos od 11.870,35 kuna počevši od 9.4.2003. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.4.2003. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 9.5.2003. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.5.2003. godine, na iznos od 11.870,35 kuna počevši od 9.6.2003. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.6.2003. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 9.7.2003. godine, na iznos od 11.128,45 kuna počevši od 24.7.2003. godine, na iznos od 11.870,35 kuna počevši od 9.8.2003. godine, na iznos od 10.633,85 kuna počevši od 23.8.2003. godine sve do 31.12.2007. godine po stopi od 15%, a od 1.1.2008. godine do isplate po stopi od 17%, a u slučaju promjene zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za osam postotnih poena, a sve to u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I Tužba je povučena u ovom predmetu protiv prvo tužene Ž. S. iz V., OIB …, i drugo tuženog A. Z. d.d. iz Z., OIB … za iznos glavnice od 140.514,31 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

II Nalaže se prvo tuženoj Ž. S. iz V., OIB … i drugo tuženiku A. Z. d.d. iz Z., OIB … da solidarno tužitelju Z. S. d.o.o. iz B., OIB …, plate trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 145.575,14 kuna, a sve to u roku od 15 dana.

III Tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom zahtijevanog troška u iznosu od 11.835,00 kuna kao neosnovanim.

Obrazloženje

Tužitelj Z. – S. d.o.o. iz B. podnio je tužbu ovom sudu protiv prvo tužene Ž. S. iz V. i drugo tuženog A. Z. d.d. iz Z., radi naknade štete zbog skrivljene povrede dužnosti prvo tužene kao stečajne upraviteljice i zbog neispunjenja obveza stečajne mase preuzete pravnom radnjom prvo tuženice, a protiv drugo tuženog obzirom da je prvo tužena kao stečajna upraviteljica bila osigurana od odgovornosti kod drugo tuženog za slučajeve skrivljenog postupanja stečajne upraviteljice, odnosno prvo tužene, a koje skrivljeno postupanje ima za posljedicu nastanak štete na strani tužitelja, pa smatra da zbog toga drugo tuženik solidarno odgovara sa prvo tuženom za štetu koja je nastala tako tužitelju u vremenskom razdoblju od 23.5.2001. do 22.8.2003. godine, a na koje vremensko razdoblje se odnose police osiguranja drugo tuženika.

Tužitelj tijekom postupka i u tužbi ističe da je on sa prvo tuženom kao stečajnom upraviteljicom V. d.d. u stečaju iz V., dana 5.2.2001. godine zaključio Ugovor broj 267/2001 o preventivnoj tjelesno tehničkoj zaštiti osoba i imovine V. d.d. u stečaju, a čija imovina se nalazi u V.. Navedenim ugovorom tužitelj je pružio usluge, međutim prvo tužena kao stečajna upraviteljica V. d.d. u stečaju nije vršila plaćanja za ugovorene i izvršene usluge prema ispostavljenim fakturama tužitelja u skladu sa zaključenim ugovorom broj 267/2001, čime je prvo tuženica nesavjesno i neuredno obavljala svoju dužnost stečajne upraviteljice i to u situaciji kada je stečajni dužnik V. d.d. u stečaju iz V. nastavila svoje poslovanje nakon otvaranja stečaja. Imajući u vidu činjenicu da je prvo tužena kao stečajna upraviteljica u nastavku poslovanja stečajnog dužnika V. d.d. u stečaju sa tužiteljem zaključila navedeni ugovor broj 267/2001, a kojim ugovorom je ugovorena cijena usluge, vrsta usluge, način plaćanja usluge i rok plaćanja ugovorene usluge, to je takav ugovor prvo tužena kao stečajna upraviteljica mogla zaključiti sa tužiteljem samo u slučaju da iz prihoda nastavljenog poslovanja tvrtke u stečaju mogla podmiriti preuzete ugovorene obveze prema tužitelju, jer to podrazumijeva savjesnost poslovanja prvo tužene kao stečajne upraviteljice, tim više jer se V. d.d. u stečaju već nalazi u stečaju, a čija stečajna upraviteljica je prvo tužena, te se nad V. d.d. u stečaju ne može pokrenuti novi stečajni postupak.

Prvo tužena kao stečajna upraviteljica, kao savjestan i dobar gospodar mora se brinuti o preuzetim obvezama i završetku preuzetih poslova, pa ukoliko ona uvidom u knjigovodstvenu dokumentaciju ocijeni da ne može podmirivati obveze koje je preuzela iz ugovora, onda takav ugovor nije smjela niti zaključiti sa tužiteljem, a ukoliko se nadala da će određeni prihodi stići, pa su isti nakon toga izostali, prvo tužena kao stečajna upraviteljica i savjestan i dobar gospodar mogla je raskinuti ugovor sa tužiteljem. Međutim prvo tužena kao stečajna upraviteljica upravo suprotno držala je u zabludi tužitelja da će mu ispuniti preuzete ugovorne obveze iz Ugovora broj 267/2001, odnosno da će mu dugovanje za izvršene usluge podmiriti, a što nije učinila i zbog čega je nastupila šteta za tužitelja.

Tužitelj je tijekom postupka osporio navode odgovora na tužbu prvo i drugo tuženih a u pogledu prigovora promašene pasivne legitimacije drugo tuženog, te u pogledu prigovora stvarne i mjesne nenadležnosti prvo tužene, pozvao se na odredbu čl.34b st.5. Zakona o parničnom postupku.

Kao dokaze za svoje tvrdnje tužitelj je priložio Ugovor broj 267/2001, dopise prvo tužene od 18.2.2002. i 30.7.2003. godine, račune za ugovorene i izvršene usluge koji su dospjeli na naplatu u razdoblju od 23.4.2001. do 22.8.2003. godine, zatim je predložio u svrhu dokaza saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja i saslušanje prvo tužene kao stranke, zatim uvid u spis ovog suda pod poslovnim brojem St-39/09 u kojem je vođen stečajni postupak nad V. d.d. u stečaju, a predložio je provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja po vještaku A. P. na okolnost nesavjesnog poslovanja prvo tužene kao stečajne upraviteljice.

Tužitelj je tijekom postupka nakon provedenih financijsko – knjigovodstvenih vještačenja po vještaku A. P., dipl.oec. i po vještaku M. I., dipl.oec. uskladio svoj tužbeni zahtjev sa nalazom vještaka, tako da od prvo tužene tužitelj potražuje naknadu štete u iznosu od 22.256,90 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to koja na iznos od 11.128,45 kuna teku od 24.4.2001. godine do isplate, i to koja na iznos od 11.128,45 kuna teku od 9.5.2001. godine pa sve do isplate, obrazlažući ovaj iznos štete činjenicom da je prema vještačkom nalazu utvrđen opseg namirenja vjerovnika iz stečajne mase u 84,46%-tnom iznosu. Kako prvo tužena tužitelju kao vjerovniku stečajne mase nije isplatila potraživanja po osnovi računa broj 481 i broj 559 za ugovorenu i izvršenu uslugu temeljem ugovora broj 267/2001 u sveukupnom iznosu od 26.352,00 kuna, to je upravo iznos od 22.256,90 kuna ekvivalent opsegu namirenja vjerovnika iz stečajne mase u 84,46% iznosu, obzirom da je račun broj 481 dospio na naplatu 23.4.2001. godine u iznosu od 13.186,00 kuna, a račun broj 559 dospio na naplatu 30.4.2001. godine u iznosu od 13.186,00 kuna, te obzirom da u vrijeme dospijeća ovih računa prvo tužena kao stečajna upraviteljica nije bila osigurana kod drugo tuženog.

Nadalje, tužitelj je uskladio svoj tužbeni zahtjev sa nalazom vještaka tako da od prvo tužene i drugo tuženog solidarno potražuje iznos od 620.742,89 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose ove glavnice navedene kao u izreci ove presude teku od 24.5.2001. godine pa sve do isplate, obrazlažući ovaj iznos štete činjenicom da je prema vještačkom nalazu utvrđen opseg namirenja vjerovnika iz stečajne mase u 84,46% iznosu. Kako prvo tužena tužitelju kao vjerovniku stečajne mase nije isplatila potraživanja svojom krivnjom prema ispostavljenim računima tužitelja u sveukupnom iznosu od 734.635,20 kuna u vremenskom razdoblju od 23.5.2001. do 22.8.2003. godine, jer je nesavjesno i neuredno obavljala dužnost stečajnog upravitelja, a na koje razdoblje se odnose i police osiguranja drugo tuženika, kojima se prvo tužena osigurala upravo za rizik štete koju stečajni upravitelj prouzroči svim sudionicima stečajnog postupka, to tužitelj solidarno od prvo i drugo tuženih potražuje naknadu štete u iznosu od 620.742,89 kuna, koji je ekvivalent opsegu namirenja vjerovnika stečajne mase u 84,46% iznosu. U ponovljenom postupku tužitelj je ostao u cijelosti kod ranijeg preciziranog sniženog tužbenog zahtjeva, protivio se dokaznim prijedlozima tuženih i svim navodima prvo i drugo tuženih kojim oni osporavaju precizirani sniženi tužbeni zahtjev tužitelja, predložio je saslušanje svjedoka F. M. na okolnost kako je stečajna upraviteljica uvjeravala tužitelja da će mu dug biti plaćen iz redovnog poslovanja tvrtke u stečaju. Ističe da stečajna upraviteljica 27.11.2001. godine uvjerava odbor vjerovnika kako ima mogućnost redovnog namirenja obveza prema svima pa i prema dobavljačima, a svjesna da već u tom trenutku duguje tužitelju neisplaćene troškove zaštite objekta za preko 6 mjeseci pa ona dakle očito stečajnom vijeću i odboru vjerovnika namjerno krivo prikazuje podatke. Niti stečajno vijeće a niti odbor vjerovnika nisu nikada da li uputu stečajnoj upraviteljici da selektivno namiruje dobavljače, a kamoli da nekima obveze plaća u cijelosti kao što je to činila prema drugo tuženiku kojem je uredno svake godine plaćala troškove osiguranja. Nadalje prvo tužena kao stečajna upraviteljica svojim dopisom od 18.02.2002. godine kojeg je uputila tužitelju više ne spominje plaćanje duga iz redovnog poslovanja već tvrdi da će dug podmiriti prvom realizacijom ovrha koje vodi na sudovima, međutim nikada nije tužitelju dostavila broj ovršnih predmeta iz kojih bi proizlazilo da se ovrhe i doista vode radi naplate potraživanja od Ministarstva i naplate potraživanja od Zavoda, a na sjednici na kojoj je osnovan odbor vjerovnika prvo tužena kao stečajna upraviteljica uvjerava vjerovnike da bi se proizvodnjom mogli pokriti svi troškovi proizvodnje kao i plaće radnika. Iz nalaza i mišljenja provedenih financijsko knjigovodstvenih vještačenja proizlazi da je stečajna upraviteljica V. d.d. u stečaju, a sada prvo tužena u vrijeme dok je bila stečajna upraviteljica obveze prema tužitelju stavila u podređeni položaj u odnosu na druge dobavljače, jer je podmirila obveze koje su po dospjelosti mlađe od obveza koje je V. d.d. u stečaju imala prema tužitelju. Tužitelj smatra da nije bilo nikakvih predvidivih rizika, a V. d.d. u stečaju je uredno namirivala sve vjerovnike osim tužitelja pa tako i drugo tuženika u stopostotnom iznosu. Da je rizik bio predvidiv drugo tuženik ne bi ulazio u ovaj ugovorni odnos a zasigurno njegova potraživanja po osnovi polica osiguranja ne bi bila namirena iz prihoda redovnog poslovanja. Zbog svega navedenog tužitelj predlaže da se u nastavku saslušaju članovi stečajnog vijeća S. Z. i I. P. na okolnosti navedene u uputi iz odluke Vrhovnog suda u ovom predmetu, a protivi se dokaznom prijedlogu prvo tužene za saslušanjem stranaka, jer su iste već u ovom postupku saslušane, a protivi se dokaznom prijedlogu prvo i drugo tuženog za dodatnim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, jer je dosadašnjim provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjima jasno utvrđeno kako je prvo tužena Ž. S. kao stečajna upraviteljica višekratno iz namjere ili ne znanja kršila svoje dužnosti stečajnog upravitelja i time oštetila tužitelja. Konačno tužitelj predlaže da sud nakon što provede predložene dokaze usvoji tužbeni zahtjev i potražuje trošak prema troškovniku kojeg je priložio. Prvo tužena Ž. S. u odgovoru na tužbu i tijekom postupka poriče stvarnu nadležnost Trgovačkog suda, jer u ovom postupku ni jedna stranka nije osoba nad kojom je otvoren stečajni postupak, i poriče svoju pasivnu legitimaciju u ovom postupku, obzirom da ugovorna strana iz ugovora broj 267/2001 od 5.2.2001. godine nije prvo tužena, nego pravna osoba V. d.d. u stečaju, te ističe da je prvo tužena kao stečajna upraviteljica navedene tvrtke Rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru broj St-39/99-200 od 5.11.2003. godine razriješena dužnosti stečajne upraviteljice.

Nadalje, prvo tužena ističe da je sklopila Ugovor o obavljanju preventivne tjelesne zaštite broj 267/2001 dana 5.2.2001. godine kao jednu od radnji potrebnih da bi se očuvala imovina stečajnog dužnika, a nakon otvaranja stečajnog postupka nad V. d.d. u stečaju kao stečajna upraviteljica ove tvrtke i to na temelju stečajnog plana koji je predviđao preustroj stečajnog dužnika i nastavak njegovog poslovanja. Nadzor nad ispunjenjem stečajnog plana vrši odbor vjerovnika kao i stečajni sud, zbog čega je nemoguće uvidjeti zbog čega bi se sastojala nesavjesnost i neurednost u obavljanju poslova na strani prvo tužene kao stečajne upraviteljice, jer je upravo zaključenjem navedenog ugovora sa tužiteljem pokušala zaštiti i očuvati imovinu stečajnog dužnika, a obzirom da se poslovanje stečajnog dužnika imalo nastaviti, prvo tužena nije imala razloga pretpostaviti da prihodi od poslovanja neće biti dovoljni za podmirenje preuzete ugovorne obveze. Sadržaj dopisa između prvo tužene i tužitelja nema značaj priznavanja osobne odgovornosti prvo tužene za neplaćanje, već samo njezinu svijest o postojanju duga. Zbog toga prvo tužena predlaže da se izvrši uvid u stečajni spis, te provede financijsko – knjigovodstveno vještačenje na način da se analizira cjelokupno poslovanje stečajnog dužnika u trenutku zaključenja navedenog ugovora sa tužiteljem kako bi se utvrdilo da li je prosječno savjestan stečajni upravitelj mogao zaključiti da neće moći podmiriti preuzetu obvezu. Prvo tužena ističe kako je potraživanje tužitelja ulazilo u obaveze stečajne mase, obzirom da je to potraživanje nastalo kao dio poslovanja stečajnog dužnika, pa prvo tužena nije uzrokovala štetu tužitelju svojim navodnim nesavjesnim postupanjem prema tužitelju. U ponovljenom postupku prvo tužena predlaže da se provede dokaz saslušanjem samih stranaka i to posebno prvo tužene Ž. S. da je postupala po nalogu stečajnog vijeća i odbora vjerovnika, te da se provede dokaz saslušanjem kao svjedoka u to vrijeme sutkinje S. Z. koja je bila predsjednica stečajnog vijeća i sudca I. P. koji je bio član tog stečajnog vijeća na okolnosti izdavanja naloga za nastavak poslovanja stečajnog dužnika, te izdavanja odobrenja stečajnog vijeća za sporna plaćanja, zatim predlaže da se provede dopuna financijsko - knjigovodstvenog vještačenja na okolnost svih provedenih plaćanja sa stanovišta potreba proizvodnje koja je bila u tijeku i trebalo ju je financirati, jer se ni jedan financijsko knjigovodstveni vještak na ovu okolnost nije očitovao, a osporava postotak i tijek kamate koja je utužena, jer smatra da je obveza naknade štete dospjela od trenutka nastanka štete, a to je tek kad je bilo izvjesno da se tužitelj neće moći namiriti iz stečajne mase, odnosno tek pravomoćnim zaključenjem stečajnog postupka od dana 22.12.2004. godine, te osporava sam izračun postotka naknade štete, ističe poslovanje tužitelja kao njegov doprinos nastanku štete, te smatra da nisu ostvarene pretpostavke za njezinu odgovornost za štetu, a time niti pretpostavke za odgovornost drugo tuženika kao osiguratelja, te da se prvu tuženu kao osiguranika ne može obvezati na solidarnu isplatu s drugo tuženikom obzirom da bi isključivo drugo tuženik kao osiguravatelj bio obveznik isplate naknade s osnova štete nastale osiguranim slučajem ako bi osigurani slučaj nastao, a sve u granicama svote osiguranja sukladno čl.897. i čl. 940.Zakona o obveznim odnosima i uvjetima za osiguranje od odgovornosti stečajnih upravitelja. Ugovor o osiguranju je sklopljen temeljem prisilne zakonske odredbe čl.28.st.6.SZ-a pa je osiguravajuća kuća dužna pokriti trošak osiguranog slučaja ako isti nastane. Tužena nije mogla znati u trenutku sklapanja ugovora o osiguranju da računi neće biti podmireni iz stečajne mase zbog nedostatnosti sredstava. U trenutku sklapanja ugovora o osiguranju stečajna upraviteljica nije mogla znati kakvi će se prihodi ostvariti proizvodnjom i da li će ista biti uspješna, ali je imala nalog da nastavi proizvodnju, ugovorene poslove, imovinu i prava stečajnog dužnika iz kojih je mogla opravdano očekivati prihode dostatne za podmirenje obveza stečajne mase iz čega proizlazi da je mogućnost podmirenja obveza stečajnog postupka bio budući i neizvjestan događaj. Ističe da postoji doprinos tužitelja nastanku štete kojeg veže dužnost postupanja s pažnjom dobrog privrednika. Prvo tužena ističe da je financijsko knjigovodstveni vještak M. I. u svom nalazu i mišljenju istakla da prvo tužena u vrijeme preuzimanja obveze prema tužitelju kao vjerovniku stečajne mase nije mogla predvidjeti da stečajna masa neće biti dovoljna za ispunjenje preuzete obveze, te da će tužitelj time pretrpjeti štetu, čime su ispunjeni uvjeti propisani odredbom čl.28. st.4. Stečajnog zakona, a koji prvo tuženu oslobađaju od odgovornosti za naknadu štete, te je prvo tužena predložila da se tužitelj zbog svega navedenog odbije sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim i potražuje trošak prema troškovniku kojeg je priložila.

Drugo tuženik u svom odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda, jer iz tužbe tužitelja proizlazi da se radi o odgovornosti za štetu stečajnog upravitelja proizašlog iz djelatnosti koja je predmet osiguranja od odgovornosti, pa se dakle radi o polici od odgovornosti, a zbog čega drugo tuženik smatra da se radi o stvarnoj nadležnosti Općinskog suda, te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, jer drugo tuženik nije ni u kakvom pravnom odnosu sa prvo tuženom, već sa V. d.d. u stečaju, na način da imaju sklopljene police osiguranja imovine za vremensko razdoblje od 7. svibnja 2001. godine pa sve do 7. svibnja 2004. godine. U konkretnom slučaju radi se o dvostrano obveznom odnosu Ugovoru o preventivno tehničkoj zaštiti imovine koji je sklopljen 5.2.2001. godine između tužitelja i V. d.d. u stečaju, kako to proizlazi iz tužbe i priloženih dokaza uz istu, pa je tužba trebala biti usmjerena prema ugovornoj strani koja svoju obvezu plaćanja nije ispoštovala, dakle, prema V. d.d. u stečaju, a ta situacija nije u osigurateljnom pokriću, te ona kao takva ne predstavlja ni štetu ni osigurani slučaj. Osim toga taj ugovor broj 267/2001 sklopljen između tužitelja i V. d.d. u stečaju 5.2.2001. godine, iz kojeg proizlazi obveza na isplatu, sklopljen je prije sklapanja police osiguranja imovine koja je zaključena 7.5.2001. godine, pa ukoliko i postoji nekakva štetna radnja, a što drugo tuženik osporava, onda je ista počinjena u trenutku sklapanja tog ugovora broj 267/2001 o tehničkoj zaštiti imovine, dakle, 5.2.2001. godine, a što znači prije sklapanja police osiguranja, pa ta eventualna šteta nije u osigurateljnom pokriću, jer polica osiguranja pokriva samo odgovornost za štetu koja je počinjenja od važenja ugovora o osiguranju od odgovornosti stečajnog upravitelja. Čak i da postoji odgovornost osiguravatelja za štetu sudionicama stečajnog postupka, ona je ograničena prema uvjetima za osiguranje odgovornosti stečajnih upravitelja i postigla se definiranjem osiguranog rizika. Osiguranim rizikom se smatra propust ili pogreška osiguranika (stečajnoj upravitelja) glede savjesnog i urednog postupanja koji ima za posljedicu nastajanje štete. Smatra se da je osigurani slučaj nastao kada je stečajni upravitelj povrijedio koju od svojih dužnosti predviđenih stečajnim zakonom. Tako sukladno čl.3. Uvjeta, osiguranjem nisu obuhvaćene štete od odgovornosti za propuste ili pogreške, koje su bile poznate u vrijeme sklapanja Ugovora o osiguranju ili nisu mogle ostati nepoznate. Zbog svega toga drugo tuženik smatra da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost prvo tužene za štetu, a samim time i drugo tuženika, jer prvo tužena u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljem ni na koji način nije mogla predvidjeti da stečajna masa neće biti dostatna za ispunjenje obveze, a odredbom čl.5.Uvjeta za osiguranje od odgovornosti stečajnim upravitelja propisano je kako je osiguranjem pokrivena imovinska šteta u tim uvjetima nazvana čista imovinska šteta samo do 25% iznosa osigurane svote navedene u polici osiguranja, te radi pravilne primjene čl.3. i čl.8.Uvjeta za osiguranje od odgovornosti stečajnog upravitelja drugo tuženik je suglasan sa dokaznim prijedlogom prvo tužene da se saslušaju članovi stečajnog vijeća I. P. i S. Z., te da se provede predloženo dopunsko financijsko vještačenje. Drugo tuženik slijedom svega navedenog smatra da je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan, predlaže da sud isti odbije, te potražuje trošak prema troškovniku kojeg prilaže.

Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u ponovljenom postupku proveo dokaze uvidom u Ugovor broj 267/2001 od 5. veljače 2001. godine (list 3), u dopis od 31.7.2003. godine (list 4 i 81), u dopis od 18.2.2002. godine (list 5 i 82), račune tužitelja (list 6-62), izvještaj o poslovanju V. d.d. u stečaju od 5.2.2001. godine do 27.11.2001. godine (list 83-85), pregled prihoda i rashoda od 5.1.2001. do 31.10.2001. godine (list 86), kretanje plaća i broja zaposlenih od 5.2.2001. do 31.10.2001. godine (list 87), policu osiguranja od odgovornosti stečajnih upravitelja broj 1500-1094–001050 od 14.5.2001. godine, policu osiguranja od odgovornosti stečajnih upravitelja broj 1500-1151-000406, policu osiguranja od odgovornosti stečajnih upravitelja broj 1500-1151-001278 (list 96 i 364, 365, 366), Opće uvjete za osiguranje imovine (list 97-103) i uvjete za osiguranje od odgovornosti stečajnih upravitelja (list 104-112), uvid u stečajni predmet u spisu ovog suda pod poslovnim brojem St-39/99, te je proveden dokaz uvidom u zapisnik o saslušanju zakonskog zastupnika tužitelja kao stranke D. S. (list 171-173), te dokaz uvidom u zapisnik o saslušanju prvo tužene Ž. S. kao stranke (list 173-175), kao i uvidom u zapisnik o saslušanju kao svjedoka B. V. (list 235-237), te je proveden dokaz vještačenjem uvidom u financijsko – knjigovodstveni nalaz i mišljenje vještaka A. P., dipl. oec. datog u ovom predmetu (list 185-202) i proveden dokaz vještačenjem uvidom u financijsko – knjigovodstveni nalaz i mišljenje vještaka M. I., dipl. oec. datog u ovom predmetu (list 269-331), te proveo dokaz saslušanjem svjedoka S. Z., sutkinje Trgovačkog suda u Bjelovaru koja je u stečajnom postupku nad V. d.d. u stečaju bila predsjednica stečajnog vijeća i dokaz saslušanjem svjedoka I. P., sudca Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u stečajnom postupku nad V. d.d. u stečaju jedno vrijeme bio član stečajnog vijeća, jer je u to vrijeme bio sudac Trgovačkog suda u Bjelovaru (list spisa 579-584), te izvršio uvid u spis Trgovačkog suda u Bjelovaru pod poslovnim brojem St-39/99 u kojem se vodio stečajni postupak nad stečajnim dužnikom V. d.d. u stečaju, kao i uvid u svu priloženu dokumentaciju u ovom spisu, dok druge predložene dokaze stranaka sud nije izvodio, jer je smatrao da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno, pa je sve tako provedene dokaze ocijenio u smislu odredbe čl.8.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/2011, dalje ZPP-a), te utvrdio da je precizirani sniženi tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, zbog čega je presudio kao u izreci.

U ovom postupku nije sporno da je tužitelj za V. d.d. u stečaju iz Virovitice u vremenskom razdoblju od 1. travnja 2001. godine do 1. kolovoza 2003. godine obavljao poslove preventivno tjelesno tehničke zaštite osoba i imovine temeljem Ugovora broj 267/2001 zaključenog dana 5. veljače 2001. godine, te nije sporno da je drugo tuženik A. Z. d.d. iz Z. zaključio police osiguranja, kao ugovaratelj osiguranja, sa osiguranikom V. – M. K. d.d. u stečaju za vremensko razdoblje od 7.5.2001. godine do 7.5.2002. godine, zatim od 7.5.2002. do 7.5.2003. i za razdoblje od 7.5.2003. do 7.5.2004. godine.

U ovom postupku sporno je pitanje stvarne i mjesne nadležnosti Trgovačkog suda u Bjelovaru, zatim pitanje promašene pasivne legitimacije na strani drugo tuženog, te pitanje odgovornosti tuženih za nastalu štetu tužitelju, kao i visina nastale štete.

U pogledu pitanja stvarne i mjesne nadležnosti Trgovačkog suda u Bjelovaru za postupanje u ovom postupku, prema mišljenju ovog suda temeljem odredbe čl.34b toč.5.ZPP-a propisana je nadležnost Trgovačkog suda u sporovima u kojima je stranka osoba nad kojom je otvoren stečajni postupak, bez obzira na svojstvo druge stranke i vrijeme pokretanja sporova, te svih sporova u povodu stečaja, ako za pojedine vrste sporova zakonom nije izrekom određeno da su za njih uvijek stvarno nadležni sudovi druge vrste, pa budući da se u predmetnom sporu radi o sporu koji je nastao povodom stečaja, a ne postoji isključiva nadležnost sudova druge vrste, ovaj sud smatra da se radi o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti Trgovačkog suda u Bjelovaru za suđenje u ovom sporu.

Kako je prvo tužena policama osiguranja od odgovornosti stečajnih upravitelja bila osigurana kod drugo tuženika za štetu koju stečajni upravitelj prouzroči svim sudionicima stečajnog postupka u vremenskom razdoblju od 7.5.2001. do 7.5.2004. godine mišljenje je ovog suda da su ispunjeni uvjeti propisani Općim uvjetima za osiguranje imovine i Uvjetima za osiguranje od odgovornosti stečajnih upravitelja, te da zbog toga drugo tuženik solidarno sa prvo tuženom odgovara za štetu tužitelju nastalu zbog radnji prvo tužene u stečajnom postupku kojima je ona neravnomjerno namirivala ostale obveze stečajne mase u odnosu na tužitelja u vremenskom razdoblju koje je osigurano navedenim policama drugo tuženog od 7.5.2001. do 7.5.2004. godine, zbog čega je sud odbio drugo tuženog sa prigovorom promašene pasivne legitimacije kao neosnovane.

Kako je tužitelj povukao tužbu protiv tuženih za iznos glavnice od 140.514,31 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te kako su oba tužena primila na znanje povlačenje tužbe protiv njih za navedeni iznos glavnice s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i istom povlačenju se nisu protivile, to je u pogledu povlačenja dijela tužbenog zahtjeva za navedeni iznos glavnice s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama riješeno temeljem čl.193.ZPP-a kao u točki I izreke ovog rješenja.

Uvidom u dopis V. d.d. u stečaju naslovljene tužitelju od 31. srpnja 2003. godine, sud je utvrdio da je prvo tužena tim dopisom izjavila da je svjesna svoje odgovornosti zbog velikog duga V. d.d. u stečaju prema tužitelju jer nije ispunjavala svoje obaveze prema njemu, mada je tužitelj za cijelo vremensko razdoblje izuzetno kvalitetno obavljao svoj posao, te da će prvo tužena kao stečajna upraviteljica tu svoju novčanu obvezu prema tužitelju ispuniti na dva načina i to naplatom ovrha od svojih dužnika ili ukoliko to ne bude moguće prodajom imovine stečajnog dužnika.

Odredbom čl.24. toč.1, 2 i 4 Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, dalje SZ-a) propisano je da stečajni upravitelj ima prava i obveze tijela stečajnog dužnika, ako stečajni dužnik nastavlja poslovati tijekom stečajnog postupka poslovanje vodi stečajni upravitelj, te da stečajni upravitelj vodi samo one poslovne stečajnog dužnika koji se odnose na stečajnu masu i zastupa stečajnog dužnika sa ovlastima zakonskog zastupnika.

Odredbom čl.28. toč.1. i toč.4. SZ-a propisano je da je stečajni upravitelj dužan naknaditi štetu svim sudionicima ako je skrivljeno povrijedio koju od svojih dužnosti i da je stečajni upravitelj dužan naknaditi štetu vjerovniku stečajne mase koju je ovaj pretrpio zbog neispunjenja obveze stečajne mase preuzete njegovom pravnom radnjom, osim ako stečajni upravitelj u vrijeme preuzimanje te obveze nije mogao predvidjeti da stečajna masa neće biti dostatna za njeno ispunjenje.

Uvidom u Izvještaj o poslovanju V. d.d. u stečaju od 27.11.2001. godine u vremenskom razdoblju poslovanja od 5. veljače 2001. do 27. studenog 2001. godine (list 83-85) i uvidom u pregled prihoda i rashoda od 5.2.2001. do 31.10.2001. godine sud je utvrdio da je u tom razdoblju stečajni dužnik V. d.d. u stečaju vršio isplate iz stečajne mase drugim vjerovnicima, dok u tom razdoblju tužitelju nisu bile izvršene nikakve isplate, što je suprotno odredbi čl.85. st.2. Stečajnog zakona, a koji je u to vrijeme bio na snazi ("Narodne novine" broj 44/96, dalje SZ), jer izmirenje obveze stečajne mase nije stečajna upraviteljica izvršila razmjerno njihovoj veličini, a koji SZ je bio na snazi do 29. srpnja 2006. godine. Time je prvo tužena Ž. S. kao stečajna upraviteljica stečajnog dužnika V. d.d. u stečaju u vrijeme dok je ona bila stečajna upraviteljica postupala suprotno čl.85. st.2. tada važećeg SZ-a i samim time je počinila povredu svojih dužnosti kao stečajna upraviteljica, pa je dužna tužitelju naknaditi štetu kao sudioniku u stečajnom postupku, jer je skrivljeno povrijedila svoju dužnost postupanja u skladu sa čl.85. st.2. tada važećeg SZ-a na način da je u spornom razdoblju vršila isplate ostalih obveza stečajne mase svim drugim vjerovnicima iz stečajne mase, dok tužitelju nije izvršila u tom istom razdoblju nikakvu isplatu ostalih obveza stečajne mase, mada je u tom trenutku imala novčanih sredstava za isplatu ostalih obveza stečajne mase samo to nije činila sukladno čl.85.st.2.SZ-a.

Financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem po vještacima financijsko – knjigovodstvene struke A. P., dipl. oec i M. I., dipl. oec., a koji su svoje nalaze i mišljenja dali na temelju uvida u cjelokupnu dokumentaciju u ovom spisu, a čije nalaze i mišljenja sud ocjenjuje nepristranim i stručnim, pa ih zato prihvaća, utvrđeno je da je prvo tužena kao stečajna upraviteljica V. d.d. u stečaju stavila obveze prema tužitelju kao sudioniku u tom stečajnom postupku u podređeni položaj u odnosu na obveze prema drugim sudionicima dobavljačima u tom stečajnom postupku, jer je postotak namirenja obveza stečajne mase iznosio 84,46%, a potraživanje tužitelja kao sudionika u tom stečajnom postupku kao obveza stečajne mase naplaćena je nerazmjerno i to samo 6,38%, zatim da je prvo tužena kao stečajna upraviteljica V. d.d. u stečaju pojedine obveze stečajne mase namirivala u različitim postotcima, a ne razmjerno njihovoj veličini, što je suprotno odredbi čl.85. st.2. tada važećeg Stečajnog zakona, čime nije primijenila dužnu pažnju savjesnog i dužnog postupanja, niti pažnju dobrog gospodarstvenika, pa je time prouzročila nastalu štetu tužitelju svojom nepažnjom i krivnjom, jer da je postupala sukladno čl.25. i čl.85. st.2. SZ-a tužitelj bi se mogao namiriti kao vjerovnik ostalih obveza stečajne mase sa svojim potraživanjima po tom osnovu, jer su u vrijeme dospijeća njegovih obveza postojala novčana sredstva na žiro računu V. d.d. u stečaju. Naime, iz nalaza navedenih financijsko – knjigovodstvenim vještaka proizlazi utvrđenim da prvo tužena kao stečajna upraviteljica nije podmirivala tužiteljeve obveze niti po njihovom dospijeću, a niti razmjerno sukladno zakonskoj obvezi iz čl.85.st.2.SZ-a, što je imalo za posljedicu stalno povećanje tužiteljevog nepodmirenog potraživanja.

Iz uvida u spis ovog suda pod poslovnim brojem St-39/99 u kojem je vođen i zaključen stečajni postupak nad stečajnim dužnikom V. d.d. u stečaju i uvidom u zapisnike sjednica odbora vjerovnika održanih u tom stečajnom postupku kao i iz iskaza saslušanih članova u to vrijeme stečajnog vijeća sudaca S. Z. i I. P., sud nalazi utvrđenim da je odbor vjerovnika donio odluku o nastavku poslovanja, te da stečajno vijeće nikada nije stečajnoj upraviteljici Ž. S. izdalo nalog za nastavak poslovanja stečajnog dužnika u stečaju, a niti da je stečajno vijeće davalo upute stečajnoj upraviteljici da selektivno i ne ravnomjerno namiruje obveze stečajne mase, pa zbog toga sud nije niti provodio ponovo saslušanje prvo tužene i tužitelja kao stranaka, a niti saslušanje predloženog svjedoka F. M., a niti dopunsko financijsko knjigovodstveno vještačenje, jer je iz već provedenih financijsko knjigovodstvenih vještačenja utvrdio da prvo tužena nije ostale obveze stečajne mase namirivala razmjerno njihovoj veličini sukladno čl.85.SZ-a koji je u to vrijeme bio na snazi.

Uvidom u račune tužitelja broj 481 i 559 (list 6 i 7) i uvidom u police osiguranja broj 1500-1094-001050, broj 1500-1151-000406 i broj 1500-1151-001278 (list 364- 366), sud je utvrdio da su navedeni računi dospjeli na naplatu 23.4.2001. u iznosu od 13.186,00 kuna i 30.4.2001. godine u iznosu od 13.186,00 kuna, odnosno u sveukupnom iznosu od 26.352,00 kuna, dakle u vrijeme koje nije pokriveno navedenim policama osiguranja, jer ove police osiguranja obuhvaćaju vremensko razdoblje od 7.5.2001. do 7.5.2004. godine, pa kako financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da se obveze stečajne mase u stečajnom postupku nad V. d.d. u stečaju namirene sa 84,46%, to je tužitelju u tom postotku dosuđen iznos naknade štete koju mu mora podmiriti samo prvo tužena, jer ova šteta nije obuhvaćena navedenim policama osiguranja i to u iznosu od 22.256,90 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od prvog dana nakon dospijeća računa broj 481 i 559, pa sve do isplate, jer od tog dana je za tužitelja nastala šteta zbog nezakonitog postupanja prvo tužene Ž. S. kao stečajne upraviteljice, obzirom da ona svojom krivnjom i nepažnjom nije razmjerno izmirivala obveze stečajne mase prema tužitelju kao sudioniku u stečajnom postupku po navedenim računima, zbog čega je presuđeno kao u točki I izreke ove presude.

Uvidom u račune tužitelja broj 02-634, 02-719, 02-794, 02-877, 02-956, 02- 1039, 02-1125, 02-1159, 02-1246, 02-1332, 02-1409, 02-1497, 02-1578, 02-1655, 02-1739, 02-1817, 02-38, 02-113, 02-195, 02-272, 02-356, 02-429, 02-507, 02-582, 02-658, 02-726, 02-802, 02-872, 02-953, 02-1024, 02-1106, 02-1175, 02/1268, 02/1386, 02/1424, 02/1560, 02/1602, 02/1728, 02/1769, 02/1893, 02/35, 02/153, 02/193, 02/323, 02/365, 02/493, 02/535, 02/662, 02/708, 02/829, 02/880, 02/1002, 02/1045, 02/1162, 02-1178 (list 8-62) i uvidom u police osiguranja broj 1500-1094- 001050, broj 1500-1151-000406 i broj 1500-1151-001278 (list 364-366), sud je utvrdio da su svi navedeni računi dospjeli na naplatu u vremenskom razdoblju od 23.5.2001. do 22.8.2003. godine u sveukupnom iznosu od 734.635,20 kuna, a koje vremensko razdoblje je obuhvaćeno navedenim policama osiguranja rizika od odgovornosti stečajnog upravitelja za štetu koju je vjerovnik pretrpio zbog neispunjenja obveza stečajne mase preuzete pravnom radnjom stečajnog upravitelja, koji je u vrijeme preuzimanja te obveze mogao predvidjeti da stečajna masa neće biti dostatna za njeno ispunjenje, a što proizlazi već iz dopisa od 31.07.2003. godine stečajne upraviteljice upućene tužitelju u kojem ističe da će nastalo dugovanje prema tužitelju podmiriti prvom realizacijom ovrha koje vodi na sudovima, a što je vrlo upitno i što stečajna upraviteljica ničim nije argumentirala u pogledu kojih to konkretnih ovrha se radi i o kojim konkretnim iznosima iz kojih bi se namirio tužitelj, kao i da nudi mogućnost namirenja ovih obveza tužitelju prodajom imovine stečajnog dužnika znajući pri tome da je sva preostala imovina stečajnog dužnika i onako opterećena založnim pravom drugih vjerovnika, a što je razvidno iz uvida u cjelokupni stečajni predmet ovog suda pod poslovnim brojem St-39/99, pa obzirom da navedene police osiguranja obuhvaćaju vremensko razdoblje od 7. svibnja 2001. do 7. svibnja 2004. godine, te kako je po financijsko knjigovodstvenom vještaku utvrđeno da su obaveze stečajne mase namirene sa 84,46% to je tužitelju u tom postotku dosuđen iznos naknade štete koju mu moraju podmiriti solidarno prvo tužena i drugo tuženik, jer je ova šteta obuhvaćena navedenim policama osiguranja i to u iznosu od 620.472,89 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od prvog dana nakon dospijeća svih pojedinačno prethodno navedenih računa, pa sve do isplate, jer od tog dana je za tužitelja nastala šteta zbog nezakonitog postupanja prvo tužene kao stečajne upraviteljice, obzirom da ona svojom krivnjom i nepažnjom nije razmjerno izmirivala obveze stečajne mase prema tužitelju kao sudioniku u stečajnom postupku po navedenim računima, što sve proizlazi i iz uvida u nalaze i mišljenja financijsko knjigovodstvenih vještaka i sve priložene dokumentacije u ovom spisu, zbog čega je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

Odluka o dosuđenom trošku tužitelju u iznosu određenom kao u izreci ove presude temelji se na odredbi čl.154. st.2. ZPP-a. Visina parničnih troškova tužitelja odmjerena je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, u daljnjem tekstu OT ("Narodne novine" broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18), vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja, te prema uspjehu u ovoj parnici.

Obzirom na ukupno utuženi iznos od 760.987,20 kuna i dosuđeni iznos od 642.729,79 kuna tužitelj je u ovom postupku uspio sa 84% dok su tuženi uspjeli sa 16%. Na temelju čl.154.st.2.ZPP-a sud je utvrdio da je tužitelj u parnici uspio u većoj mjeri za 84%. Temeljem odredbe čl.154. i čl.155.ZPP-a tuženi su dužni solidarno tužitelju kao troškove potrebne za vođenje ove parnice naknaditi trošak parničnog postupka koji se sastoji od troškova za sastav pripremnog podneska od 11.8.2008. godine u iznosu od 7.609,87 kuna, za sastav obrazloženog podneska od 8.3.2010. godine u iznosu od 7.609,87 kuna (sve Tbr.8.toč.1.OT), od troškova zastupanja na raspravi 15.9.2008. godine u iznosu od 7.609,87 kuna, na raspravi 26.9.2008. godine u iznosu od 7.609,87 kuna, zastupanja na raspravi 14.10.2009. godine u iznosu od 7.609,87 kuna, zastupanje na raspravi 21.11.2009. godine u iznosu od 7.609,87 kuna, zastupanje na raspravi 12.1.2010. godine u iznosu od 7.609,87 kuna, zastupanje na raspravi 9.2.2010. godine u iznosu od 7.609,87 kuna (sve Tbr.9. toč.1.OT), zastupanje na raspravi 6.11.2008. godine u iznosu od 3.804,93 kuna, zastupanje na raspravi 2.11.2009. godine 3.804,93 kuna (sve Tbr.9. toč.2. OT), od troškova PDV-a od 23% u iznosu od 15.752,42 kuna (Tbr. 42. OT), te od troška predujma za vještačenje u iznosu od 8.000,00 kuna, za sastav obrazloženog pisanog podneska od 25.10.2021. godine u iznosu od 7.610,00 kuna, za sastav obrazloženog pisanog podneska od 22.11.2021. godine u iznosu od 7.610,00 kuna (sve Tbr.8.toč.1.OT), zastupanje na raspravi 27.10.2021. godine u iznosu od 7.610,00 kuna, zastupanje na raspravi 3.12.2021. godine u iznosu od 7.610,00 kuna, zastupanje na raspravi 1.04.2022. godine u iznosu od 7.610,00 kuna (sve Tbr.9.toč.1.OT), od troškova PDV-a od 25% u iznosu od 12.012,50 kuna (Tbr.42.OT), od troškova sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 10.000,00 kuna, tako da ukupan trošak koji je bio neophodan za tužitelja tijekom ovog postupka iznosi 173.303,24 kuna, a što razmjerno uspjehu tužitelja u postupku od 84% iznosi 145.575,14 kuna.

Od specificiranih troškova u svom troškovniku tužitelj neosnovano potražuje trošak za sastav odgovora na reviziju u iznosu od 6.210,00 kuna, trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude u iznosu od 625,00 kuna i dva puta zatraženi isti trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 5.000,00 kuna, jer ovi troškovi nisu bili neophodni za tužitelja, pa je tužitelj za taj trošak odbijen zbog čega je riješeno kao u točki III izreke ovog rješenja.

Bjelovar 3. svibnja 2022.

Sudac

Tomislav Mrazović

Pravna pouka:Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od primitka presude, na Visoki trgovački sud RH u Zagrebu, a putem ovog suda. Za stranku koja je bila obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, a na to ročište nije došla, presuda se objavljuje na e-oglasnoj ploči Trgovačkog suda u Bjelovaru. Smatra se da je stranka danom objave primila presudu i od toga dana joj se računa rok za žalbu. Žalba se podnosi u 3 primjerka.

Rj.

Dna:zamjeniku punomoćnika tužitelja odvjetničkoj vježbenici neposredno na ročištu punomoćnici prvo tužene putem e-oglasne ploče suda

punomoćnici drugo tuženika putem e-oglasne ploče suda

Sc.pravomoćnost

Bjelovar,3.05.2022.g.