REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 634/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice M. C. H., 2. tužitelja J. M. G. i 3. tužitelja M. M. B. C. G., svi iz Belgije C., zastupani po punomoćniku H. J., odvjetniku u Z., protiv 1. tuženice A. B. ud. C., iz Italije, R., OIB: ..., zastupane po punomoćnici V. S., odvjetnici u M. L., 2. tuženice K. K., OIB: ..., i 3. tuženika H. K., OIB: ..., oboje iz Njemačke, M., i zastupani po punomoćniku S. V., odvjetniku iz Odvjetničkog društva V. & D. d.o.o. iz R., radi isplate, odlučujući o reviziji drugotuženice i trećetuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-317/2017 od 6. ožujka 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju broj P-7480/15-18 od 9. prosinca 2016., u sjednici održanoj 3. svibnja 2022.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija drugotuženice i trećetuženika i ukidaju presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-317/2017 od 6. ožujka 2018., i presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju broj P-7480/15-18 od 9. prosinca 2016., u dijelu u kojem se iste odnose na drugotuženicu i trećetuženika i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za solidarnu isplatu iznosa od 3.718,40 EUR sa zateznom kamatom od 18. ožujka 1998. do isplate (toč. I. izreke), naloženo je tužiteljima prvotuženici naknaditi na ime troškova parničnog postupka iznos od 10.312,50 kn a drugotuženici i trećetuženiku iznos od 13.062,50 kn (toč. II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska odluka i tužbeni je zahtjev prihvaćen u cijelosti (toč. I. izreke) a tuženici obvezani na naknadu parničnih troškova tužiteljima u iznosu od 20.937,50 kn sa zateznom kamatom (toč. II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude drugotuženica i trećetuženik su izjavili reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih ili postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlažu prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu podredno, istu ukinuti. Potražuju i trošak revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 3.718,40 EUR kn sa zateznim kamatama koji zahtjev tužitelji temelje na tvrdnjama o sljedećim činjenicama:

- da su tužitelji 2. svibnja 1997., kao kupci, sa sada pok. O. B., kao prodavateljem, sklopili ugovor o kupoprodaji nekretnine, i to č. zem. 147/3 K.O. N., za cijenu od 20.000 DEM, koju cijenu su djelomično isplatili prodavatelju što je prodavatelj priznao u odgovoru na tužbu;

- da je prodavatelj istu nekretninu prodao trećoj osobi D. B. koja se i uknjižila kao vlasnica nekretnine a što su tužitelji saznali 2005. godine;

- da su tužitelji dopisom (opomenom) od 17. kolovoza 2005. zatražili od prodavatelja povrat iznosa plaćenog s naslova dijela kupoprodajne cijene;

- da su tuženici oporučni nasljednici prodavatelja.

8. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući osnovanim prigovor zastare, uz obrazloženje da je ugovor o kupoprodaji ništav prema odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO/91), kojega je za primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO/05), jer je sklopljen bez suglasnosti ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske, a kako je to zahtijevala odredba čl. 356. i čl. 357. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96) i da u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, kako to određuje odredba čl. 104. st. 1. ZOO/91, uz shvaćanje da je od sklapanja ugovora (2. svibnja 1997.), kao početka roka tijeka zastare, do dana podnošenja tužbe (16. kolovoza 2006.), protekao opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371. ZOO/91.

9. Drugostupanjski sud je preinačio tu odluku uz obrazloženje da predmetni zahtjev nikada ne zastarijeva.

10. U reviziji se postavljaju tri pravna pitanja, o kojima revidenti smatraju da je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanjima koja nisu podudarna s tim shvaćanjima:

1. Zastarijeva li sukladno Zakonu o obveznim odnosima pravo na vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla, te od kojeg trenutka u tom slučaju teče zastara?

2. Je li savjesnost stjecatelja, sukladno čl. 214. Zakona o obveznim odnosima od odlučne važnosti za tijek zakonske zatezne kamate, odnosno može li sud u parničnom postupku u kojem usvaja tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu novčanog iznosa primljenog temeljem ništetnog pravnog posla presuditi bez utvrđenja činjenice savjesnosti stjecatelja?

3. Da li je sud dužan ograničiti solidarnu odgovornost (su)nasljednika za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti njegovog dijela naslijeđene imovine ako je nasljednik u tijeku postupka istaknuo prigovor sukladno čl. 139. Zakona o nasljeđivanju i predložio odgovarajuće dokaze?

11. Iz revizije bi proizlazilo da revidenti, u odnosu na prvopostavljeno pitanje, ističu pogrešnu primjenu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO/91 kojom je propisan početak tijeka roka zastarijevanja, i čl. 371. ZOO/91, odnosno da je drugostupanjski sud pogrešno smatrao da predmetno potraživanje ne zastarijeva.

12. Navedeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, na sjednici Građanskog odjela ovog revizijskog suda od 30. siječnja 2020. doneseno je sljedeće pravno shvaćanje: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“, slijedom čega je u navedenom pravnom shvaćanju sadržan odgovor na prvopostavljeno pitanje.

13. Dakle, shvaćanje prvostupanjskog suda da početak tijeka zastarnog roka u slučaju zahtjeva za vraćanje onog što je primljeno po osnovi ništetnog ugovora koincidira trenutku sklapanja takvog ugovora, odnosno ispunjenja obveze iz takvog ugovora (plaćanje dijela cijene), kao i shvaćanje drugostupanjskog suda da predmetno potraživanje ne zastarijeva, u suprotnosti su s navedenim shvaćanjem ovog revizijskog suda. Kako u konkretnom slučaju nije nekom sudskom odlukom već odlučeno o ništetnosti ugovora o kupoprodaji iz 1997. godine, već se o tome odlučuje u ovom postupku kao o incidentalnom pitanju, to proizlazi da još nije počeo teći petogodišnji zastarni rok pa predmetno potraživanje tužitelja nije u zastari.

14. Međutim, budući su se sudovi, zbog navedenog pogrešnog pristupa u vezi s pitanjem zastare, bavili samo tim pitanjem, nisu utvrđene ni raspravljene sve ostale odlučne činjenice od kojih ovisi odluka o tužbenom zahtjevu s obzirom na navode kojima su revidenti osporavali tužbeni zahtjev.

15. Prije svega su to okolnosti vezane za tvrdnju revidenata da su oni naslijedili samo jednu nekretninu iza O. B. i da je stoga, obzirom da prema odredbi čl. 139. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19) nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine i da se među nasljednicima dugovi dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima a tuženici su istakli takav prigovor i predložili izvođenje dokaza na okolnost vrijednosti naslijeđene imovine. Proizlazi da je potrebno provesti dokazni postupak, u čemu je sadržan i odgovor na trećepostavljeno pitanje.

16. U svezi pitanja tijeka zakonskih zateznih kamata, pravilno revidenti navode da je za rješenje tog pitanja odlučna okolnost savjesnosti stjecatelja prema pravilima iz odredbe čl. 210. i čl. 214. ZOO, a što će sudovi imati u vidu u ponovljenom postupku.

17. Slijedom navedenog, zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno je utvrđeno zbog čega nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud utvrditi sve činjenice odlučne za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, vodeći računa o izraženom shvaćanju u vezi s pitanjem zastare, tijeka zakonskih zateznih kamata i opsega obveze nasljednika, te o tužbenom zahtjevu odlučiti novom presudom.

18. Odluka iz toč. II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 3. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.