Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 16 Gž R-593/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, sutkinje mr.sc. Iris Gović Penić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te sutkinje Ines Kovačević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B., B., OIB:…, zastupanog po punomoćniku Z. M. odvjetniku u M., protiv 1. tuženika A. d.o.o. za građenje i trgovinu, S., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva J. i p. u S., 2. tuženika E. o. d.d., Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. i p. iz Z., Pisarnica S. I, radi naknade štete, odlučujući o žalbama 1. i 2. tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-222/2017 od 4. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 3. svibnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalbe 1. i 2. tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-222/2017 od 4. listopada 2021. u točki I izreke, osim u dijelu kojim je 1. i 2. tuženima naloženo da tužitelju štetu naknade solidarno.

II Odbijaju se kao neosnovane žalbe 1. i 2. tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-222/2017 od 4. listopada 2021. u točkama III i VII izreke, osim u dijelu kojim je 1. i 2. tuženima naloženo da tužitelju štetu naknade solidarno.

III Odbijaju se kao neosnovane žalbe 1. i 2. tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-222/2017 od 4. listopada 2021. u točki V izreke u dijelu kojim je 1. i 2. tuženiku naloženo da tužitelju isplate na ime imovinske štete (tuđe pomoći i njege) ukupan iznos od 10.800,00 kuna sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

IV. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-222/2017 od 4. listopada 2021. u točkama I, III i VII izreke u dijelu kojim je 1. i 2. tuženima naloženo da tužitelju štetu naknade solidarno i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži da sud naloži tuženima da tužitelju naknade štetu solidarno.

V. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-222/2017 od 4. listopada 2021. u točki V izreke u dijelu kojim je 1. i 2. tuženima naloženo da tužitelju po osnovi tuđe pomoći i njege isplate iznos od 4.800,00 kn kao i da tu štetu naknade solidarno i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži da sud naloži 1. i 2. tuženima da tužitelju isplate iznos od 4.800,00 kn sa zateznim kamatama kao i da mu naknade štetu solidarno.

VI Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi 1. i 2. tuženika za naknadu troška sastava žalbi.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I/ Nalaže se tuženiku pod 1/ A. d.o.o. za građenje i trgovinu, S., OIB:… i tuženiku pod 2/ E. o. d.d., Z., OIB:…, da ru roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplate tužitelju solidarno na ime naknade neimovinske štete ukupan iznos od 150.000,00 Kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 27.05.2016.godine pa do isplate, te koje se zakonske zatezne kamate obračunavaju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za više zatraženi iznos na ime naknade neimovinske štete, a u iznosu od 20.000,00 kuna.

III/ Nalaže se tuženima pod 1/ A. d.o.o. za građenje i trgovinu, S., OIB:… i tuženiku pod 2/ E. o. d.d., Z., OIB:… da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplate solidarno tužitelju na ime imovinske štete ( troškova liječenja) ukupan iznos od 750,00 Kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate, te koje se zakonske zatezne kamate obračunavaju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan za više zatraženi iznos na ime imovinske štete (troškova liječenja) u iznosu od 400,00 Kuna, te za potraživanje zakonskih zateznih kamata u razdoblju od 27.05.2016.godine do presuđenja.

V/ Nalaže se tuženima pod 1/ A. d.o.o. za građenje i trgovinu, S., OIB:… i tuženiku pod 2/ E. o. d.d., Z., OIB:… da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplate solidarno tužitelju na ime imovinske štete (tuđe pomoći i njege) ukupan iznos od 15.600,00 Kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate, te koje se zakonske zatezne kamate obračunavaju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

VI/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan za više zatraženi iznos na ime imovinske štete (tuđe pomoći i njege ) u iznosu od 15.600,00 Kuna, te za potraživanje zakonskih zateznih kamata u razdoblju od 27.05.2016. godine do presuđenja.

VII/ Nalaže se tuženima pod 1/ A. d.o.o. za građenje i trgovinu, S., OIB:… i tuženiku pod 2/ E. o. d.d., Z., OIB:… da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplate solidarno tužitelju na ime troškova parničnog postupka 37.056,78 Kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do isplate, te koje se zakonske zatezne kamate obračunavaju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

2. Protiv te presude u dijelu kojim nisu uspjeli u sporu žale se i 1. i 2. tuženi zbog svih žalbenih razloga, i traže naknadu troška sastava žalbe.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbe predlaže iste odbiti.

4. Žalbe su neosnovane, osim u dijelu odluke o tuđoj pomoći i njezi i solidarnoj odgovornosti tuženika.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Sud prvog stupnja potpuno je i pravilno utvrdio činjenično stanje te je, osim u dijelu odluke o tuđoj pomoći i njezi i solidarnoj odgovornosti tuženika, pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete temeljem odredbe čl. 111. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14-u daljnjem tekstu ZR-a), a koji je u predmetnom slučaju u primjeni. Prema odredbama iz tog članka ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Nadalje, temeljem odredbe čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine br. 71/14, 118/14, 94/18, 96/18) ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti.

7. Iz provedenog dokaznog postupka i navoda stranaka proizlazi da je tužitelj doživio ozljedu na radu dana 19. kolovoza 2014. obavljajući poslove za poslodavca, 1. tuženika u ovom postupku, s tim da su 1. i 2. tuženik sklopili policu osiguranja od odgovornosti od uobičajenih rizika objekata u izgradnji.

Naime, 1. tuženik je kao izvođač radova bio u obvezi sudjelovati u troškovima police osiguranja pa se sva prava iz iste se odnose i na 1. tuženika kao osiguranika i njegove radnike te se isti također nalazi u odnosu osiguranika prema osiguratelju 2. tuženiku.

Zbog navedenoga pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je tužitelj ovlašten tražiti naknadu štete i od 1. i 2. tuženika, i to od 1. tuženika budući je tužitelj pretrpio ozljedu na radu obavljajući poslove za 1. tuženika kao poslodavca, a u odnosu na tuženika jer je imao s 1. tuženikom sklopljenu policu osiguranja koja se odnosi na predmet ovog postupka.

8. Pri tome pravilno sud prvog stupnja zaključuje da okolnost da iz točke 4. Ugovora o izvođenju radova br. 103-108/13 proizlazi da je kao krajnji rok izvođenja radova koje je trebao obaviti tužiteljev poslodavac 1. tuženik ugovoren dan 31. svibnja 2013. te da je to bitan sastojak tog ugovora, da to nije od utjecaja na odgovornost 2. tuženika.

Naime, rok kao bitan sastojak ugovora odlučan je u odnosima između 1. i 2. tuženika, a nije od utjecaja na obvezu 2. tuženika da tužitelju naknadi štetu s obzirom da je u trenutku štetnog događaja polica bila na snazi jer je ugovor o osiguranju raskinut tek 2015. Pri tome se na naknadu štete tužitelja ne odnosi odredba prema kojoj osiguratelj neće biti odgovoran za štetu koja između ostalog uključuje kašnjenje u izvođenju radova jer predmetna šteta nije šteta nastala zbog kašnjenja već šteta zbog ozljede na radu.

9. No, s druge strane, pogrešno sud prvog stupnja zaključuje da s obzirom da se radi o osiguranju od odgovornosti sukladno odredbama članka 964. i 965. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08,125/11, 78/15) osiguratelj (2. tuženik) solidarno odgovara sa osiguranom pravnom osobom (u ovom slučaju 1. tuženikom koji je ujedno i poslodavac tužitelja te koji sudjeluje u navedenoj polici osiguranja zaključenom sa 2. tuženikom) za štetu.

Naime, iz navednih odredbi solidarna odgovornost ne proiizlazi, a ne proizlazi niti iz nekog drugog zakona kao niti iz ugovora pa je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijlano pravo kada je tuženima naložio da tužitelju štetu naknade solidarno. 10. Nadalje, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj na dan štetnog događaja radni zadatak obavljao na zajedničkom gradilištu ''M. o. S.'' (M.) i to po nalogu voditelja radova I. S., te da je njegov zadatak bio podići radnu platformu u oknu dizala sa druge etaže na treću etažu te je tužitelj ovaj posao obavljao kritične prigode na način da je zajedno sa platformom podignut pomoću dizalice na visinu treće etaže, a na kojoj je postavio dva ankera, te kad je postavio druga dva ankera na suprotnoj strani je došlo do pucanja žice na jednom od četiri mjesta kačenja na rubovima platforme, te se platforma nagnula, a tužitelj je pao s visine od oko cca 7 metara u dubinu okna i zadobio je teške tjelesne ozljede.

10.1. Vještak zaštite na radu navodi nije našao nikakvih propusta na strani tužitelja dok je isti našao brojne propuste na strani poslodavca.

10.2. U odnosu na propuste poslodavca razvidno je da je 1. tuženik kao poslodavac postupio protivno odredbama članka 3. stavka 1. točke 15. i članka 36.stavka 1. Zakona o zaštiti na radu, a koje odredbe propisuju pod kojim uvjetima netko može raditi na poslovima s posebnim uvjetima rada. Naime, tužitelj nije smio obavljati navedene poslove vezivanja tereta – kačenja radne platforme na lance sa kukama toranjske dizalice, a koji poslovi su poslovi s posebnim uvjetima rada, budući je za navedene poslove vještak utvrdio da tužitelj nije bio dodatno osposobljen niti postoji u spisu ikakva dokumentacija iz koje bi takva osposobljenost bila razvidna.

10.3. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da, premda iz iskaza svjedoka V. B. proizlazi da je tužitelj imao sva uvjerenja vezano za osposobljenost za rad na siguran način, tužitelj ta uvjerenja nije imao jer spisu ne prileže takva uvjerenja

10.4. Nadalje, 1. tuženi kao poslodavac postupio je protivno i odredbi članka 36. stavka 2. Zakona o zaštiti na radu budući je tužitelja uputio na rad na radno mjesto s posebnim uvjetima rada, a da ga nije uputio specijalisti medicine rada što je propisano tom odredbom kao obveza budući je specijalist medicine rada trebao potvditi sposobnost tužitelja za rad na navedenim poslovima vezivanja tereta – kačenja radne platforme.

10.5. Tužitelj je bio osposobljen samo za rad na siguran način za radove pomoćnog građevinskog tehničara, a koje radove na dan ozljede na radu nije obavljao. 1. tuženik je postupio i protivno odredbi članka 28. stavka 1. Zakona o zaštiti na radu budući je omogućio tužitelju da samostalno obavlja poslove vezivanja tereta – kačenja radne platforme, a što spada u posao s posebnim uvjetima rada, a za koje isti nije bio osposobljen za rad na siguran način budući je navedenom odredbom to zabranjeno.

10.6. Također sredstvo rada i to radna platforma na kojoj se tužitelj prilikom obavljanja radova nedvojbeno nalazio nije bila opremljena sa odgovarajućim sredstvima pomoću kojih je trebala biti zakačena na četiri kuke na lancima toranjske dizalice. Ova činjenica proizlazi iz pregledanog zapisnika inspektorata zaštite na radu od 19. kolovoza 2014. budući je viši inspektor zaštite na radu utvrdio da korištena paljena žica debljine 3,1 mm ne može predstavljati pribor za vezivanje tereta zbog svojih karakteristika nosivosti u odnosu na težinu tereta, te je inspektor zaštite na radu voditelju radova Ivi Skoki izrekao usmeno rješenje o zabrani daljnjih radova na prenošenju tereta vezanog neodgovarajućim priborom (paljenom žicom).

10.7. Vještak zaštite na radu je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da temeljem Pravilnika o sigurnosti i zdravlju pri uporabi radne opreme, Pravilnika o tehničkim normativima za dizalice, Pravilnika o sigurnosti strojeva te Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim i pokretnim gradilištima paljena žica debljine 3,1 mm kritične prigode nije smjela biti korištena kao sredstvo za vezivanje i dizanje tereta ni same radne platforme, a posebno ne radne platforme i radnika na njoj pa pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je 1. tuženik postupio protivno navedenim Pravilnicima budući nije osigurao odgovarajući pribor i opremu za vezivanje i dizanje tereta, a koja činjenica je utvrđena i od strane višeg inspektora zaštite na radu.

10.8. Isto tako, 1. tuženik nije osigurao tužitelju zaštitni sigurnosni pojas za zaštitu od pada s visine, a koje mu je osobno zaštitno sredstvo trebao osigurati prema Pravilniku o uporabi osobnih zaštitnih sredstava (Narodne novine br. 39/06) budući bi navedeno zaštitno sredstvo spriječilo pad tužitelja sa visine. Prema izjavama saslušanih svjedoka i tužitelja poslodavac je osigurao tužitelju druga zaštitna sredstva i to radno odjelo, visoke radne cipele sa čeličnom kapicom, kožne rukavice i kacigu. Međutim, obzirom da iz iskaza tužitelja i svjedoka u ovom postupku nedvojbeno proizlazi da se tužitelj nalazio na visini većoj od 3 m budući je pao s visine od cca 7 m poslodavac je bio u obvezi osigurati tužitelju i dodatno zaštitno sredstvo (zaštitni pojas) kao zaštitu od pada s visine.

10.9. Iz iskaza svjedoka I. F. je razvidno da radnik kod izvođenja radova kao što je izvodio tužitelj mora imati pojas koji na sebe veže i koji se kači na lance na dizalici i da bez toga ne može pristupiti na dizalicu te da je zaštitni pojas trebao biti obvezan dio opreme, a da ovog pojasa kritične prigode na dan tužiteljeve nezgode nije bilo već je donesen drugi dan, tek nakon štetnog događaja koji se dogodio tužitelju.

10.10. Također je 1. tuženik postupio i protivno odredbama članka 32. stavka 1.točke 4. i članka 44.stavka 2. Zakona o zaštiti na radu budući je tim odredbama propisano da je poslodavac bio obvezan osigurati da pristup mjestima na kojima se obavljaju poslovi s posebnim uvjetima rada imaju samo radnici koji su dobili pisane upute za rad na siguran način. Iz iskaza saslušanog tužitelja i svjedoka u ovom postupku je razvidno da nisu postojale nikakve pisane upute od strane poslodavca za rad na siguran način.

10.11. Iz zaključnog mišljenja vještaka zaštite na radu jasno proizlazi da 1. tuženik nije planirao, pripremio i provodio proces rada podizanja radne platforme u skladu s propisima zaštite na radu, a što da je dovelo do izvođenja radova podizanja platforme na način kako je to tužitelj izvodio na način da je stajao na platformi dok ga je dizalica podizala na treću etažu, te do pucanja žice (paljene žice) koja nije bila adekvatna za vezivanje radne platforme, te do naginjanja platforme i u konačnici do pada tužitelja.

Isti vještak nije utvrdio niti jedan propust tužitelja kao radnika dok je utvrdio brojne propuste poslodavca 1. tuženika

11. Imajući u vidu sve navedeno te uzimajući u obzir činjenicu da u predmetnom postupku na nedvojben način iz iskaza navedenih svjedoka i tužitelja, te dokumentacije u spisu, a posebice zapisnika inspektorata zaštite na radu od 19. kolovoza 2014. i nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu proizlazi da je 1. tuženik postupio protivno citiranim odredbama Zakona o zaštiti na radu i citiranih Pravilnika, te da nije planirao, pripremio i provodio proces rada podizanje radne platforme u skladu s citiranim pravilima zaštite na radu, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da je 1. tuženik dužan sukladno odredbi članka 111. stavka 1. ZR-a i članka 25. stavka 1. Zakona o zaštiti na radu po načelu objektivne odgovornosti naknaditi tužitelju nastalu neimovinsku i imovinsku štetu budući isti nije dokazao postojanje elemenata za oslobođenje ili umanjenje njegove odgovornosti za štetu iz članka 25. stavka 2. Zakona o zaštiti na radu jer nije dokazao da bi šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu.

12. Iz svih dokaza proizlazi da je tužitelj obavljajući posao navedenog radnog mjesta na opisani način, a koje radno mjesto je radno mjesto s posebnim uvjetima rada postupao po nalogu poslodavca sa dužnom pažnjom.

13. Isto tako, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je 2. tuženik sukladno odredbama 964. i 965. Zakona o obveznim odnosima dužan naknaditi tužitelju štetu budući se dogodio osigurani slučaj, a 2. tuženik nije dokazao da postoje razlozi koji prema navedenoj polici i uvjetima za osiguranje izgradnje od svih rizika isključuju njegovu obvezu na isplatu štete tužitelju. U odnosu na žalbene navode 2. tuženika da se predmetnom policom obvezao naknaditi 1. tuženiku iznose koje 1. tuženik isplati po osnovi odštete, treba istaknuti da sukladno čl. 921. Zakona o obveznim odnosima ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja. Dakle, tužitelj kao korisnik osiguranja sukladno čl. 921. Zakona o obveznim odnosima ima pravo tražiti od 2. tuženika naknadu štete, a ugovorne odredbe kojima se tužitelju uskraćuje ovo zakonsko pravo ne proizvode pravne učinke jer su suprotne kogentnoj zakonskoj normi.

14. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva treba istaknuti da je sud prvog stupnja tužiteju po osnovi naknade neiomovinske štete pravilno dosudio ukupno iznos od 150.000,00 kn uvažavajući sve relevantne okolnosti sukladno čl. 19. i čl. 1100 st. 1. Zakona o obveznim odnosima s obzirom da su psihički integritet i kvaliteta života tužitelja umanjeni za 33%, a naruženost zbog postoperacijskih ožiljaka i ožiljaka koji su nastali padom u području čela i podlaktica te zbog šepanja i to više nakon umora predstavlja naruženje srednjeg stupnja.

15. Pravilno je sud prvog stupnja tužitelju na ovu naknadu štete priznao i zateznu kamatu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

16. Primjenom članka 1095. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, sukladno priloženim računima, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio i naknadu troškova liječenja u iznosu od 750,00 kuna sa zateznim kamatama.

17. Pravilno je sud prvog stupnja i primjenom čl. 1095. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatu imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege.

18. Nakon izlaska iz bolice tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć i njega prva dva mjeseca 3h dnevno, zatim još 4 mjeseca 2h dnevno i 4 mjeseca 1h dnevno, pa je pravilno sud prvog stupnja kao cijenu sata tuđe pomoći i njege (sukladno podacima koje je o prosječnoj mjesečnoj isplaćenoj neto plaći NKV radnika u RH) uzeo iznos od 20,00 kuna. No, umjesto iznosa od 15.600,00 kuna po osnovi imovinske štete zbog tuđe pomoći i njege tužitelju pripada iznos od 10.800,00 kn pa je prvostupanjsku presudu u tom dijelu valjalo preinačiti I odbiti dio zahtjeva za naknadu tuđe pomoći i njege sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate, a sukladno odredbi članka 1089. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

19. Primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a ovaj sud je ocijeno pravinom i odluku suda prvog stupnja o toškovima postupka. Preinaka kako je učinjena ovom drugostupanjskom presudom nije od takvog utjecaja na ishod postupka da bi opravdala izmjenu odluke o troškovima postupka.

20. Zbog svega navedenoga, žalbe tuženika su pretežnim dijelom odbijene kao neosnovane, a samo djelomično prihvaćene (čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a).

21. Primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a odbijeni su zahtjevi tuženika za naknadu troška sastava žalbi. Naime, tuženi su uspjeli samo u pogledu dijela odluke o tuđoj pomoći i njegom i o solidarnoj odgovornosti pa taj uspjeh, s obzirom da je riječ o neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva zbog kojega nisu nastali posebni troškovi, ne opravdava dosuđivanje naknade troška sastava žalbe.

U Zagrebu 3. svibnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević, v.r.