REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1184/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. d. H. J. društvo s ograničenom odgovornošću A., A., Srbija, OIB: …, kao sljednika ranijeg tužitelja Akcionarsko društvo „H. J.“, P. d., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici Ž. D., Ž. R., S. M. i D. D., odvjetnici u Z., protiv I. tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku i II. tuženika K. t. d.o.o. za trgovinu i usluge, S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-83/2017-8 od 28. kolovoza 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-3322/2005 od 25. ožujka 2013. i kojim je preinačeno rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-3322/2005 od 16. ožujka 2017., u sjednici održanoj 3. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Djelomično se odbija revizija tužitelja kao neosnovana protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-83/2017-8 od 28. kolovoza 2017. (toč. I. izreke), kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P- 3322/2005 od 25. ožujka 2013.

r i j e š i o  j e :

Djelomično se odbacuje revizija tužitelja kao nedopuštena protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-83/2017-8 od 28. kolovoza 2017. (toč. 2. i 3. izreke) kojim je djelomično preinačeno rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-3322/2005 od 16. ožujka 2017. u toč. I. izreke u odnosu na troškove parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu iznosa od 7.912,050 kn na ime vrijednosti čest. zgr. 2164 K.O. V. i iznosa od 879.615,00 kn na ime vrijednosti inventara, ukupno 8.879,665,05 kn, sve sa zateznom kamatom tekućom od 11. srpnja 2005. do isplate.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem pod toč. I. izreke naloženo je tužitelju da I. tuženici naknadi parnični trošak u iznosu 525.500,00 kn, dok je pod toč. II. izreke naloženo tužitelju da II. tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu 406.250,00 kn.

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem pod toč. 1. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda, pod toč. 2. izreke djelomično je uvažena žalba tužitelja te je u toč. I izreke preinačeno prvostupanjsko rješenje na način da se tužitelj obvezuje naknaditi I. tuženici parnični trošak u ukupnom iznosu 347.500,00 kn, dok je u preostalom dijelu žalba tužitelja odbijena kao neosnovana kao i u dijelu koji se odnosi na II. tuženika te je potvrđena toč. II. izreke prvostupanjskog rješenja. Pod toč. 3. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka, dok je pod toč. 4. izreke odlučeno da je žalba II. tuženika bespredmetna.

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da ovaj sud preinači drugostupanjsku odluku podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

5.1. U odnosu na dio revizije koji se odnosi na odluku o tužbenom zahtjevu za isplatu revizija nije osnovana, dok u odnosu na odluku o troškovima postupka revizija nije dopuštena.

6. U odnosu na glavni zahtjev:

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7.1. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

8. Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o učinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da su razlozi presude nedostatni, odnosno međusobno proturječni, zbog čega da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Pritom posebno ne obrazlaže u čemu se nedostatnost ili proturječnost sastoji.

8.1. Stoga ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbama čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP ovaj sud nije našao postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka.

9. Nije osnovan niti prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

10. U revizijskom stadiju postupka predmet spora je podredni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade protuvrijednosti nekretnine upisane kao čest. zgr. 2164 K.O. V. u iznosu od 7.912,050 kn te iznos od 879.615,00 kn za inventar, ukupno iznos od 8.879,665,05 kn, sve sa zateznom kamatom tekućom od 11. srpnja 2005. pozivom na odredbe Aneksa G Ugovora o pitanju sukcesije između država slijednica bivše SFRJ ("Narodne novine" broj 16/93 - u daljnjem tekstu: ZPUPS) potpisanog 29. lipnja 2001. u Beču.

11. U ranijoj fazi postupka pravomoćnom djelomičnom presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1554/2009-2 od 14. siječnja 2013. odlučeno je o glavnom tužbenom zahtjevu tužitelja (radi utvrđenja ništavosti kupoprodajnog ugovora sklopljenog između I. i II. tuženika, te utvrđenje prava vlasništva na čest. zgr. 2164 k.o. V. na ime tužitelja) tako što je isti odbijen kao neosnovan.

12. Ujedno je povodom revizije tužitelja ovaj sud odlučio presudom poslovni broj Rev-x-110/17-3 od 31. siječnja 2018. na način da je revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

13. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je predmetna nekretnina bila uknjižena kao društveno vlasništvo s pravom korištenja prednika tužitelja, sa sjedištem u tadašnjoj Republici Srbiji i Crnoj Gori,

- da je sporna nekretnina bila uknjižena na Republiku Hrvatsku rješenjem prvostupanjskog suda br. Z-1039/94,

- da je ta nekretnina potom prodana II. tuženiku.

13.1. Nižestupanjski sudovi odlučujući o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva ocijenili su neosnovanim podredni tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete utvrdivši da je pravomoćnom djelomičnom presudom odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora, da stoga nema elementa protupravnosti da bi podredni zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete bio osnovan, zaključuju pritom da je tužitelju prestalo pravo vlasništva nad predmetnom nekretninom pozivom na odredbe Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju RH („Narodne novine“ br. 40/92 – dalje: Uredba/92), iz razloga što se prednik tužitelja nije organizirao u pravnu osobu sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Uredbe/92, pa da je stoga predmetna nekretnina prešla u vlasništvo I. tuženice.

14. Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova, tužitelj u reviziji ustraje u shvaćanju kako je protupravnost u postupanju tuženika sadržana u nezakonitom prijenosu vlasništva na II. tuženika jer da I. tuženica predmetnu nekretninu nije smjela otuđiti, već ju je trebala zadržati u vlasništvu. Tužitelj ujedno tvrdi da je Ugovor o pitanjima sukcesije kao Međunarodni ugovor po svojoj pravnoj snazi iznad Ustava i zakona Republike Hrvatske i kao takav da se izravno ima primijeniti bez potrebe sklapanja dodatnih ugovora s državama sljednicama bivše SFRJ, kao i da je taj ugovor derogirao sve dotadašnje zakonske uredbe, odnosno zakonske propise.

15. Suprotno navodima revizije nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zahtjev tužitelja odbili.

16. Prije svega, a u odnosu na navedeni revizijski navod pogrešne primjene materijalnog prava, nužno je reći da je ovaj sud o navedenim pravnim pitanjima već izrazio svoje pravno shvaćanje, kao npr. u odluci Rev-1292/12-2 od 11. ožujka 2015., a identično takvo stajalište zauzeo je i Ustavni sud Republike Hrvatske (U-III- 5808/2013 od 20. lipnja 2017; U-I-1777/2003 od 17. ožujka 2009.), kao i Europski sud za ljudska prava (Zahtjev br. 73035/14 - Mladost Turist A.D. protiv RH).

16.1. Aneksom G Ugovora o pitanjima sukcesije samo su ugovorena temeljna - okvirna načela na kojima se zasnivaju pitanja sukcesije u odnosu na privatnu imovinu i stečena prava građana i pravnih osoba (npr. načelo jednakosti u priznavanju zaštite stečenih prava, načelo priznavanja i zaštite prava do određenog datuma, načelo naturalne restitucije, načelo prava na naknadu ako naturalna restitucija nije moguća, načelo uvažavanja standarda i normi međunarodnog prava i dr.).

16.2. To upravo i proizlazi iz odredbe čl. 4. Aneksa ugovora kojom je određeno da će države članice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u tom aneksu, kao što je sklapanje dvostranih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih nadležnih tijela.

16.3. Zato navedena odredba čl. 4. Aneksa Ugovora o pitanjima sukcesije ne daje pravo tužitelju potraživati od tuženice novčanu protuvrijednost predmetne nekretnine.

16.4. Zakonom o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" - broj 2/04) u čl. 7. je propisano da taj ugovor, zajedno sa svim kasnijim ugovorima za provedbu Aneksa G tom ugovoru konačno rješava uzajamna prava i obveze država sljednica glede pitanja sukcesije obuhvaćenih tim Ugovorom. Dakle, izričito je navedeno da je za provedbu Aneksa G Ugovora potrebno sklopiti kasnije ugovore potrebne za provedbu Aneksa, a što će u konačnici riješiti uzajamna prava i obveze država sljednica.

16.5. Prema čl. 2. st. 1. podst. a) Aneksa G prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici bivše SFRJ na koju su građani i druge pravne osobe imale pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se te će biti zaštićene i vraćene u države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava.

16.6. Prema odredbi čl. 3. Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba u djelokrugu je nadležnosti državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova. Dakle, nadležno upravno tijelo treba odlučiti o tome ima li tužitelj pravo na naknadu za imovinu ili ne.

16.7. Uzimajući u obzir sve navedeno, za zaključiti je da se ne radi o povredi Ustava Republike Hrvatske na koje upućuje revident, a niti Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz čl. 1. Protokola broj 1. o pravu na mirno uživanje vlasništva, niti o povredi prava na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. navedene Konvencije.

17. S obzirom da je o glavnom tužbenom zahtjevu kao o prethodnom pitanju pravomoćno odlučeno, te je ujedno odlučeno i po izvanrednom pravnom lijeku odlukom ovoga suda poslovni broj Rev-x-110/17-3 od 31. siječnja 2018. kojom je revizija tužitelja odbijena kao neosnovana, to nema mjesta prihvaćanju podrednog tužbenog zahtjeva za isplatom.

17.1. Ocjena je ovog suda da se podredni zahtjev tužitelja ima vezivati uz pravomoćnu presudu kojom je odlučeno o osnovanosti zahtjeva tužitelja upravljenog na utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora sklopljenog između I. tuženice kao prodavatelja i II. tuženika kao kupca.

17.2. Polazeći od utvrđenja da je pravomoćno odlučeno o ništavosti ugovora sklopljenog između I. tuženice i II. tuženika tako što je odbijen tužbeni zahtjev pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da nije osnovan niti zahtjev za naknadu štete tužitelja jer je nužna pretpostavka protupravnost poduzetog raspolaganja što je u konkretnom slučaju nije riječ.

18. Revizijski navodi tužitelja zapravo su usmjereni na pobijanje razloga u odnosu na tužbeni zahtjev o kojem je već kao o prethodnom pitanju pravomoćno odlučeno, pa su stoga takvi navodi revidenta neodlučni u odnosu na predmetni podredni tužbeni zahtjev za isplatu.

19. Slijedom navedenoga neosnovani su revizijski navodi kojima se obrazlaže revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju te odlučiti kao u izreci ove presude.

20. U odnosu na odluku o troškovima postupka:

21. S obzirom na to da tužitelj reviziju podnosi i protiv odluke o troškovima postupka, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod br. Su-Iv-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. To zato jer se tim rješenjem ne odlučuje o predmetu spora (o biti stvari) pa glede parničnih troškova spor zapravo niti počinje niti se dovršava, a samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva.

22. Stoga revizija protiv odluke o troškovima nije dopuštena, pa ju je na temelju odredbe čl. 400. st. 3. u vezi s odredbom čl. 392. st. 1. ZPP valjalo odbaciti kao nedopuštenu te odlučiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 3. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.