REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 645/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. H., iz K., OIB: …, kojeg zastupa skrbnik R. H. iz K., a ovoga punomoćnik S. M., odvjetnik u K., protiv tuženika E. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici K. F. Š. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i partneri u Z., P. Z. I., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-2133/15-2 od 7. veljače 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj Pn-45/15-4 od 15. svibnja 2015., u sjednici održanoj 3. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-2133/15-2 od 7. veljače 2018. odbija se kao neosnovana u odnosu na glavnicu i kamate.

r i j e š i o  j e :

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-2133/15-2 od 7. veljače 2018. odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na parnični trošak.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima presudom poslovni broj Pn- 45/15-4 od 15. svibnja 2015. pod točkom I. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju na ime pravične novčane naknade neimovinske i imovinske štete isplatiti iznos od 418.275,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2008. do isplate te plaćati tužitelju s osnova tuđe pomoći i njege i pomoći u kućanstvu (trajno povećanih potreba) rentu u iznosu od 240,00 kuna mjesečno počevši od 24. siječnja 2012. pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti sve sa zateznim kamatama od dospijeća do isplate svakog pojedinog obroka, a koji obroci dospijevaju unaprijed do svakog 5. u mjesecu. Pod točkom II. izreke odbio je tužbeni zahtjev iznad presuđenog iznosa od 418.275,00 kuna do zatraženog iznosa od 454.815,00 kuna, tj. za iznos od 36.540,00 kuna te sa zateznim kamatama na dosuđeni iznos od 418.275,00 kuna tekućom od 9. veljače 2008. do 16. ožujka 2008., dok je pod toč. III. izreke naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 26.867,80 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2015. do isplate.

2. Županijski sud u Varaždinu presudom poslovni broj Gž-2133/15-2 od 7. veljače 2018. prihvatio je žalbu tužitelja, dok je žalbu tuženika djelomično odbio, a djelomično prihvatio te je prvostupanjsku presudu djelomično potvrdio u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 409.275,00 kuna sa zateznim kamatama koje na iznos od 380.700,00 kuna teku od 17. ožujka 2008., na iznos od 26.775,00 kuna od 16. svibnja 2015., na iznos od 1.800,00 kuna od 25. siječnja 2012. do isplate te u dijelu kojim je tuženik obvezan tužitelju na ime rente za tuđu pomoć i njegu plaćati iznos od 40,00 kuna mjesečno počevši od 24. siječnja 2012. pa nadalje dok za to budu postajali zakonski uvjeti sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, djelomično je preinačio presudu u preostalom dosuđujućem dijelu tako da je odbio zahtjev za naknadu štete u iznosu od 9.000,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 2008. do isplate, za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 26.775,00 kuna tekućih od 17. ožujka 2008. do 15. svibnja 2015., zahtjev za plaćanje zatezne kamate na dosuđeni iznos od 1.800,00 kuna tekuće od 17. ožujka 2008. do 24. siječnja 20012. te zahtjev za plaćanje rente s osnova tuđe pomoći i njege u mjesečnim iznosima iznad 40,00 kuna do dosuđenih 240,00 kuna (za iznos od 200,00 kn mjesečno) sa zateznom kamatom. Preinačio je odluku o parničnom trošku tako da je naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 110.517,02 kuna te naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 625,00 kn, dok je odbio zahtjev tuženik za naknadu troškova sastava žalbe.

3. Protiv drugostupanjske presude u dosuđujućem dijelu tuženik je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno preinačiti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u skladu s revizijskim navodima.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženika nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege i rente koju je tužitelj pretrpio u prometnoj nesreći.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj 5. srpnja 2006. stradao u prometnoj nesreći kao vozač motocikla,

- da se tužitelj kretao glavnom cestom brzinom od 79 km/h iako je dopuštena brzina 50 km/h,

- da je osiguranica tuženika skretala automobilom iz sporedne na glavnu cestu kojom se kretao tužitelj,

- da je tužitelj kako bi izbjegao sudar s osiguranicom tuženika, skrenuo u lijevo i udario u rubnik te se ozlijedio,

- da do direktnog sudara nije došlo,

- da je osiguranica tuženika oslobođena u kaznenom postupku pred Općinskim sudom u Križevcima pod brojem K-213/07 od 16. lipnja 2008.,

- da je utvrđeno da u situaciji da se tužitelj kretao dozvoljenom brzinom, isti bi intenzivnim kočenjem s obje kočnice i zadržavanjem pravca kretanja izbjegao prometnu nezgodu, a samom reakcijom i prikočenjem bi se osobno vozilo izmaklo iz pravca kretanja motorkotača,

- da stupanje na kolnik vozila sa sporednog kolnika za vozača motora predstavlja nailazeću opasnost i vozač motocikla refleksno reagira skretanjem u lijevo.

9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 - dalje: ZOO) djelomično prihvatili tužbeni zahtjev te su tužitelju na ime pravične novčane naknade uz suodgovornost tužitelja od 40% dosudili iznos od 380.700,00 kuna te rentu na ime tuđe pomoći i njege prema odredbi čl. 1088. st. 1. i 2. ZOO.

10. Pri tome su sudovi utvrdili odgovornost osiguranice tuženika za nastanak prometne nesreće u omjeru od 60% jer je uključivanjem u promet na ulicu s prednošću prolaza, unatoč postavljenom znaku „Stop“ i činjenici da je mogla vidjeti nailazak tužitelja postupila suprotno odredbi čl. 57. st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj: 105/04- dalje: ZOSPC) i čl. 58. st. 1. ZOSPC koji vozačima koji nailaze na raskrižje nalaže vožnju s povećanim oprezom, dok su odgovornost tužitelja ocijenili u omjeru od 40% zbog prekoračenja brzine kretanja jer je nalet na vozilo mogao izbjeći intenzivnim kočenjem i zadržavanjem smjera kretanja po svojoj prometnoj traci uz mogući rizik destabiliteta motorkotača, dok bi u granicama dozvoljene brzine nalet izbjegao i laganim kočenjem.

11. Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude navedeni su jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

12. Pored toga, drugostupanjski sud je sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a odgovorio na sve odlučne žalbene navode.

13. Suprotno tvrdnji revidenta, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP zato što je sud odbio prijedloge tuženika za provođenje novog prometnog i novog medicinskog vještačenja.

14. To stoga jer sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica.

15. Time što nije prihvatio neki dokazni prijedlog sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka niti mu je time što je sud odbio provođenje novih vještačenja onemogućio raspravljanje u postupku. To stoga jer je tuženik imao mogućnosti isticati prigovore kako pisano tako i usmeno na ročištima te na ročištima postavljati pitanja vještacima pa stoga nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

16. Neosnovano je i pozivanje revidenta na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP na koju opisno ukazuje revident, jer je drugostupanjski sud u obzir uzeo sve dokaze provedene radi utvrđenja odlučnih činjenica te je dao ocjenu svakog od tih dokaza, kako svakog zasebno, tako i vodeći računa o rezultatima cjelokupnog postupka pri čemu su ocijenjene sve odlučne činjenice.

17. U odnosu na revizijske navode tuženika koji se iscrpljuju u osporavaju utvrđenog činjeničnog stanja i davanju vlastite ocjene provedenih dokaza valja reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a nije dopušteno podnijeti reviziju zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tuženika nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

18. Tuženik pogrešnu primjenu materijalnog prava vidi u tome što smatra da u je u ovom predmetu valjalo primijeniti odredbu čl. 1072. ZOO, a ne čl. 1092. ZOO, da je tužitelj isključivo odgovoran za nastanak štete ili da je barem njegov doprinos veći te da je iznos štete previsoko odmjeren, a da kamate na dosuđeni iznos štete ne mogu teći od podnošenja odštetnog zahtjeva jer tada liječenje još nije bilo završeno. 19. Za rješenje spora mjerodavna odredba čl. 1072. st. 1., 2. i 3. ZOO kojom su uređena pravila za međusobne odštetne zahtjeve imatelja motornih vozila glasi: (1) Kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo odgovoran za štetni događaj. (2) Ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje. (3) Ako nema krivnje nijednog, vlasnici odgovaraju na jednake dijelove ako pravičnost ne zahtijeva što drugo.

20. Ova odredba je lex specialis u odnosu na opću odredbu o odgovornosti za štetu, a na njenu primjenu upućuje i pravno shvaćanje koje je zauzeo Vrhovni sud RH u više svojih odluka (Rev1653/12 od 19. travnja 2016., Rev-2884/99 od 19. veljače 2004., Gzz-263/03 od 21. travnja 2004. i dr.).

21. Stoga se u sporovima za međusobne odštetne zahtjeve imatelja motornih vozila primjenjuje kao mjerodavni propis odredba čl. 1072. st. 1., 2. i 3. ZOO.

22. Međutim, činjenica da su sudovi odlučujući o suodgovornosti sudionika prometne nesreće pogrešno pozvali na odredbu čl. 1092. ZOO koji govori o općem doprinosu oštećenika vlastitoj šteti umjesto na čl. 1072. ZOO koji regulira međusobne odštetne zahtjeve vlasnika motornih vozila nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti, a iz obrazloženja presuda nižestupanjskih sudova je vidljivo da su sudovi ispitali sve okolnosti ovog štetnog događaja te su pravilno odlučili o suodgovornosti tužitelja za nastanak prometne nesreće.

23. U konkretnom slučaju, kako to slijedi iz navedenih činjeničnih utvrđenja, krivnja osiguranice tuženika za nastanak štetnog događaja sastoji se u činjenici da prilikom uključivanja sa sporedne ceste na cestu s prednošću prolaza unatoč postavljenom znaku „Stop“ nije propustila sva vozila koja se kreću cestom s prednošću prolaza sukladno čl. 57. st. 4. ZOSPC, dok je tužitelj doprinio nastanku štete vozeći se brzinom od 79 km/h iako je na tom dijelu ceste dozvoljena brzina od 50 m/h te da bi u slučaju da se vozio dopuštenom brzinom i da je kočio izbjegao nastanak štetnog događaja.

24. U takvim činjeničnim okolnostima, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je osiguranica tuženika odgovorna za nastanak štetnog događaja u omjeru od 60%, a tužitelj u omjeru od 40%.

25. U odnosu na revizijski navod pogrešne primjene odredbe čl. 1100. ZOO prilikom ocjene opsega i visine štete ovaj sud je ocijenio primjerenom odmjerenu naknadu neimovinske štete, imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova.

26. Sukladno odredbi čl. 1100. ZOO sud će u slučaju povrede prava osobnosti ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, time da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

27. Kada se imaju na umu sve okolnosti konkretnog slučaja te uvažavajući sadržaj Orijentacijskih kriterija i iznos za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete koji je utvrđen na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj: Su-IV- 47/2020-5 ovaj sud smatra da je u odmjeravanju pravične novčane naknade pravilno primijenjena odredba čl. 1100. ZOO.

28. Suprotno navodima revizije iz obrazloženja prvostupanjske presude (koje je u pogledu visine dosuđenih iznosa prihvatio i drugostupanjski sud) proizlazi da se kod odlučivanja o visini naknade neimovinske štete (za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah, duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženje) sud rukovodio činjenicom da je tužitelj doživio teške tjelesne ozljede kao mlada osoba (28 godina) kada je bio potpuno fizički i psihički zdrav i imajući u vidu posljedice proizašle iz štetnog događaja, vrstu i trajanje fizičkih bolova, straha, neugodnosti pri liječenju.

29. Pritom treba reći da Orijentacijski kriteriji i iznos za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete prihvaćeni na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju, kako sama riječ „orijentacijski“ ukazuje, takve kriterije koji trebaju omogućiti ujednačenu primjenu odredbe čl. 1100. ZOO. Ti kriteriji ne mogu predstavljati matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade te su nužna odstupanja od iznosa navedenih u kriterijima, a što proizlazi iz odredbe čl. 1100. ZOO prema kojima se novčana satisfakcija određuje prema svim okolnostima svakog konkretnog slučaja. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su upravo i postupili na navedeni način kada su tužitelju dosudili naknadu štete zbog povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, vodeći računa o kvalifikatornim okolnostima utvrđenim u konkretnom slučaju.

30. Pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate na dosuđeni iznos štete od podnošenja odštetnog zahtjeva 8. veljače 2008. prema odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ 151/05 - dalje: ZOOP), ali kako je tužitelj tražio kamate od kasnijeg datuma tj. od završetka liječenja 17. ožujka 2008., kamate su mu dosuđene od tog kasnijeg datuma.

31. Budući da kamate niti nisu dosuđene od podnošenja odštetnog zahtjeva, na što bi tužitelj imao pravo prema odredbi čl. 12. st. 4. ZOOP u iznosu koji se objektivno u vrijeme podnošenja zahtjeva mogao utvrditi i koji bi objektivno trebao biti nesporan, tuženik neosnovano navodi da u vrijeme podnošenja zahtjeva liječenje još nije bilo završeno te da uz odštetni zahtjev nije bila priložena cjelokupna medicinska dokumentacija. To stoga jer su kamate i dosuđene od završetka liječenja, a ne od odštetnog zahtjeva.

32. Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

33. Iz revizije tuženika proizlazi da tuženik u ovoj pravnoj stvari revizijom pobija drugostupanjsku presudu i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka.

34. U odnosu na reviziju tuženika kojom on osporava odluku o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

35. Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

36. Stoga revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tuženika.

Zagreb, 3. svibnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.