Poslovni broj: Usž-1766/2022-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Lidije Vukičević, predsjednice vijeća, Dijane Vidović i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice D. V. iz G., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi konvalidacije staža, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsImio- 482/20-3 od 10. siječnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 3. svibnja 2022.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsImio-482/20-3 od 10. siječnja 2022.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II 140-10/20-02/03095068064, urbroj: 341-99-11/2-20-5714 od 12. kolovoza 2020.
2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u G., klasa:
UP/I 140-10/20-02/03095068064, urbroj: 341-06-11/2-20-2941 od 22. srpnja 2020., kojim je odbijen zahtjev tužiteljice da joj se u mirovinski staž kao staž osiguranja prizna vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca DP T. o. G. u razdoblju od 8. listopada 1991. do 4. kolovoza 1995., na području Republike Hrvatske koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda.
3. Tužiteljica (dalje: žaliteljica) podnosi žalbu protiv pobijane presude zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da ne postoje akti parafonda koji bi se mogli konvalidirati, jer su poslodavci radnike odjavili s danom 8. listopada 1991., te ih nisu ponovo prijavljivali. Ističe da je radi utvrđivanja staža dostavila radnu knjižicu koja je javna isprava i predstavlja relevantan dokaz jer dokazuje činjenice koje su njoj upisane. Smatra da okolnost što je naknadno zaključena u B. ne bi trebala biti od utjecaja, jer dokazuje da joj radni odnos nije prestao s danom 8. listopada 1991. Mišljenja je da izjave svjedoka mogu biti dokaz u postupku, te da je pogrešna tvrdnja kako se ne mogu prihvatiti kao jedini dokaz. Predlaže Sudu da poništi pobijanu presudu i rješenje tuženika, te donese odluku u njenu korist.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod svih navoda iznesenih u osporenom aktu te iskazuje suglasnost s presudom Upravnog suda u Splitu. Napominje da je sama žaliteljica u danoj izjavi istaknula da joj je nakon 2006. godine prestanak radnog odnosa ovjeren u B. i da je ovjeru izvršio tadašnji direktor D. S., dakle izvan područja Republike Hrvatske, što znači da ih nije izvršila ovlaštena osoba poslodavca koji je poslovao na području Republike Hrvatske koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, pa da kao takva se radna knjižica ne može smatrati valjanim dokazom, a druga relevantna radno pravna dokumentacija od žaliteljice nije dostavljena. Predlaže Visokom upravnom sudu da odbije žalbu kao neosnovanu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Iz podataka spisa razvidno je da je žaliteljica podnijela zahtjev 8. lipnja 2020., da joj se u mirovinski staž kao staž osiguranja, na području Republike Hrvatske koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, utvrdi vrijeme od 8. listopada 1991. do 4. kolovoza 1995., koje je provela na radu u DP T. o. G.. Područni ured u G. u navedenom prvostupanjskom rješenju imao je u vidu presliku radne knjižice reg. broja: 177893 u kojoj stoji upisan datum zaposlenja žaliteljice 14. studenoga 1990., te prestanak zaposlenja 4. kolovoza 1995. u ukupnom trajanju od 4 godine, 8 mjeseci i 20 dana. No, u postupku je ocijenjeno da navedeno nije od utjecaja na drugačiju odluku u predmetnoj upravnoj stvari, s obzirom da je prema zaključku prvostupanjskog suda tuženik pravilno ocijenio da se ne radi o materijalnom dokazu iz kojeg bi proizlazilo da je žaliteljica imala priznat status osiguranika kod nadležnih tijela na prostoru Republike Hrvatske koji su bili pod zaštitom UN-a u spornom razdoblju.
7. Stoga je pravilno ocijenjeno da je osporeni upravni akt zakonit, budući da je tuženik, nakon što je u upravnom postupku ocijenio sve relevantne dokaze, zaključio da nema zakonske osnove da se navedeni mirovinski staž utvrdi kao staž osiguranja prema Zakonu o konvalidaciji ("Narodne novine", broj: 104/97.) i Pravilniku o postupku konvalidiranja odluka i pojedinačnih akata iz područja mirovinskog osiguranja ("Narodne novine", broj: 53/08., dalje: Pravilnik). U presudi je citirana odredba članka 4. stavka 1. i stavka 4. Pravilnika, te je pravilno zaključeno da je uvjet za priznanje mirovinskog staža evidentirani status osiguranika u odgovarajućim evidencijama tijela na okupiranom području Republike Hrvatske.
8. Pritom se Upravni sud u Splitu poziva na višegodišnju sudsku praksu Upravnog suda Republike Hrvatske kao i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Naime, ovaj Sud je zauzeo stajalište da pojam „konvalidacije“ znači naknadno osnaženje pravnog posla koji u času poduzimanja (toga posla) nije bio valjan. Odnosno u ovoj bi pravnoj stvari to bilo naknadno osnaženje nevaljanoga pravnog akta. U članku 4. Pravilnika sadržana su dva bitna pojma, i to, da se staž osiguranja „priznaje“ u mirovinski staž i da je uvjet za takvo priznanje „evidentirani status osiguranika u odgovarajućim evidencijama“ tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na okupiranom području Republike Hrvatske. Kako pravni propis ne koristi pojam utvrđivanja staža, već koristi pojam priznanja staža, to se u smislu navedenog propisa može konvalidirati samo već utvrđeni mirovinski staž i to samo ako je tužiteljica, ovdje žaliteljica, imala evidentirani status osiguranika u odgovarajućim evidencijama tijela na okupiranom području Republike Hrvatske. Dakle, takvo razlikovanje utemeljeno je na činjenici da sporan staž može utvrditi samo nositelj osiguranja kod kojega je osiguranik bio osiguran na temelju radnog odnosa ili druge valjane osnove osiguranja, a u postupku konvalidacije staž se priznaje temeljem propisanog uvjeta, a to je utvrđeno i evidentirano svojstvo osiguranika, jer je upravo to akt koji se konvalidira.
9. Na osnovi rezultata provedenog postupka tuženik je utvrdio da postojeći dokazi ne ukazuju da je žaliteljica u razdoblju od 8. listopada 1991. do 4. kolovoza 1995. imala evidentirano svojstvo osiguranika u odgovarajućim evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na području Republike Hrvatske koja su bila pod zaštitom, odnosno upravom Ujedinjenih naroda.
10. Prihvaćajući navedeno pravno stajalište, a s obzirom na utvrđene relevantne činjenice, prema mišljenju ovoga Suda osporenom presudom nije povrijeđen zakon žaliteljici na štetu.
11. Pritom valja istaći da i spisu predmeta prileži rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u G. od 29. studenoga 2005., kojim je utvrđeno da DP T. o. G. ne obavlja poslovnu djelatnost za koju je registrirana od 8. listopada 1991., dok je pravilno zaključeno da izjave svjedoka prema odredbi članka 4. stavka 4. Pravilnika mogu uzeti u obzir samo kao dodatna dokazna sredstva, ali ne kao jedina dokazna sredstva uz nepostojanje ostalih valjanih materijalnih dokaza.
12. Slijedom iznijetog, Sud je na osnovi članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) odlučio kao u izreci.
U Zagrebu 3. svibnja 2022.
Predsjednica vijeća
Lidija Vukičević
