REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEK

Poslovni broj: 4 Us I-176/2022-4

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja D. N. iz Republike Srbije, B., OIB:..., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, , radi obnove postupka određivanja starosne mirovine, 2. svibnja 2022., Z. OIB:…

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 140-02/21- 03/03064180628, URBROJ: 341-99-06/2-21-8820 od 29. studenoga 2021.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-02/21- 03/03064180628, URBROJ: 341-99-06/2-21-8820 od 29. studenoga 2021. pod točkom I. uvažena je žalba iz drugih razloga te je poništeno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u O., broj: 120016 od 4. studenoga 2021. Pod točkom II. se odbacuje prijedlog tužitelja za obnovu postupka, okončanog rješenjem Područne službe u O. broj: 120016 od 9. listopada 2018.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem od 4. studenoga 2021. je odbačen kao neosnovan prijedlog tužitelja za obnovu postupka.

3. Tužitelj tužbom osporava zakonitost rješenja tuženika u bitnome navodeći kako je svojim zahtjevom zatražio da mu se utvrdi pravo na starosnu mirovinu, makar i deklaratorno i bez isplate iste, te da je ukazao na niz nezakonitosti u provedenom postupku, a što je sve tuženik zanemario. Navodi kako u vezi nedostatka novih dokaza tuženik postupa formalistički jer tvrdi da se više ne može ukazati na drugačije pravne činjenice koje nisu upotrijebljene u ranijem postupku zbog neznanja ili krivog tumačenja zakona i međunarodnih ugovora. Nadalje, navodi kako je činjenica da obavlja samostalnu djelatnost, a što je nespojivo sa pojmom radnog vremena jer je sam sebi poslodavac. Smatra da propisi imaju teritorijalnu važnost pa zakoni Republike Hrvatske ne vrijede izvan granica Republike Hrvatske te se u konkretnom slučaju može primijeniti jedino Ugovor između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske o socijalnom osiguranju od 15. rujna 1997. (Narodne novine, međunarodni ugovori broj 14/01 i 10/03., dalje: Ugovor) koji predviđa istodobnu primjenu hrvatskih i srpskih propisa o mirovinskom osiguranju. U vezi činjenice da se nalazi u radnom odnosu, odnosno u mirovinskom osiguranju, navodi da prebiva u Republici Srbiji, a ne u Hrvatskoj, a i da sam hrvatski Zakon o mirovinskom osiguranju omogućuje rad i primanje starosne mirovine bez prekida osiguranja (članak 37. stavak 6.). Poziva se na članak 5. Ugovora za koji smatra da se odnosi na isplatu mirovina osobama u drugoj državi ugovornici i izjednačavanje činjenica od utjecaja na ostvarivanje prava, a u kojoj se ne spominje rad korisnika mirovine u drugoj državi ugovornici kao prepreka za ostvarivanje prava i na isplatu mirovine. Navodi kako su međunarodni ugovori iznad zakona te da se stoga Ugovor ne može primjenjivati supsidijarno kako to tumači tuženik. Tvrdi da tuženik predmetni Ugovor tumači pogrešno i restriktivno pa da mu toga nije priznato pravo na starosnu mirovinu niti isplata te mirovine, a čime su mu povrijeđena Konvencijom zajamčena prava, i to pravo na mirno uživanje njegovog vlasništva i njegova legitimna očekivanja. Smatra da mu je trebalo biti priznato pravo na starosnu mirovinu i isplatu iste u Republici Srbiji. Stoga predlaže Sudu usvojiti tužbeni zahtjev.

4. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na razloge navedene u obrazloženju osporavanog rješenja, navodeći da tužbeni navodi i razlozi nisu osnovani. Citira odredbu članka 2. stavka 1. točke 2. Ugovora, a kojim je propisano da su pravni propisi na koje se ovaj ugovor odnosi hrvatski pravni propisi o mirovinskom i invalidskom osiguranju. Navodi kako je zaposlenje ili obavljanje samostalne djelatnosti u inozemstvu, za koje vrijeme postoji i svojstvo osiguranika, u slučaju država s kojima se primjenjuje ugovor o socijalnom osiguranju, činjenice koje utječu na pravo u jednoj državi (zaposlenje i dr.) imaju iste pravne posljedice i u drugoj državi ugovornici, u skladu s njezinim zakonodavstvom o mirovinskom osiguranju (pojedini međunarodni ugovori sadržavaju o tome posebne odredbe). To znači da u povodu rada u inozemstvu, s uspostavom mirovinskog osiguranja, u mirovinskom hrvatskom osiguranju ne može se priznati pravo na starosnu mirovinu i obustavlja se isplate priznate mirovine za vrijeme takvog rada. Navodi da je to zato što se ugovorom o socijalnom osiguranju uspostavlja pravna veza između mirovinskih sustava država ugovornica, kao i jedinstveno pravno područje u obje države ugovornice. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. Budući da je u konkretnom slučaju sporna primjena prava te je Sud činjenice ocijenio nespornima, a da stranke u tužbi i u odgovoru na tužbu ne zahtijevaju održavanje rasprave, Sud je primjenom odredbe članka 36. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS) riješio ovaj upravni spor bez rasprave. Pri tome se vodio načelom učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a, kako bi se spor proveo brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova.

6. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis i spis upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a u skladu s odredbom članka 55. stavka 3. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz podataka spisa upravnog postupka proizlazi da je tužitelj 1. listopada 2021. podnio prvostupanjskom tijelu prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Područne službe Zavoda u O. broj: 120016 od 9. listopada 2018., kojim je odbijen njegov zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu. U istome je naveo da je u trenutku podnošenja zahtjeva ispunjavao potrebne uvjete, 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža te da prema članku 37. stavku 6. Zakona o mirovinskom osiguranju mu je trebalo priznati pravo na mirovinu bez isplate i da nastavi raditi.

8. Prijedlog tužitelja se odnosi na pravomoćno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u O. KLASA: UP/I 140-02/18- 03/03064180628, URBROJ: 341-12-06/2-18-19565 od 9. listopada 2018. koje je u žalbenom postupku potvrđeno rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 140-02/18-03/03064180628, URBROJ: 341-99-06/2-18-8765 od 12. kolovoza 2020.

9. Budući da je člankom 125. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP) predviđeno da o prijedlogu za obnovu postupka rješava javnopravno tijelo koje je donijelo rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba, nadležno tijelo za odlučivanje nije bilo prvostupanjsko tijelo već tuženik, pa je pravilno osporavanim rješenjem poništeno rješenje Područne službe u O., broj: 120016 od 4. studenoga 2021. u skladu s člankom 117. stavkom 2. ZUP-a te je odlučeno o prijedlogu tužitelja.

10. Pravomoćnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u O. KLASA: UP/I 140-02/18-03/03064180628, URBROJ: 341-12- 06/2-18-19565 od 9. listopada 2018. odbijen je zahtjev tužitelja od 2. travnja 2015. za priznavanje prava na starosnu mirovinu primjenom Ugovora iz razloga što je tužitelj bio i dalje u obveznom osiguranju u Republici Srbiji s osnova obavljanja samostalne djelatnosti.

11. Prema članku 123. stavku 1. točki 1. ZUP-a, obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može se pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti u roku od tri godine od dana dostave rješenja stranci: ako se sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni, odnosno upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

12. Odredba članka 124. stavka 2. ZUP-a propisuje da je u prijedlogu za obnovu postupka stranka je dužna učiniti vjerojatnim razloge zbog kojih traži obnovu postupka i da je prijedlog podnesen u zakonskom roku.

13. Člankom 126. stavkom 1. ZUP-a predviđeno je da kad nadležno tijelo primi prijedlog za obnovu postupka, dužno je ispitati je li prijedlog pravodoban i izjavljen od ovlaštene osobe te je li je okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, nadležno tijelo odbacit će prijedlog rješenjem.

14. Odredbom članka 134. stavkom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/13. do 84/21.), propisano je da ako se nakon donošenja rješenja protiv kojega nema redovitoga pravnog lijeka u upravnom postupku sazna za nove činjenice ili se nađe, odnosno stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi sami ili u vezi s već izvedenim ili upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, može se iznimno od uvjeta i rokova iz Zakona o općem upravnom postupku obnoviti postupak iz mirovinskog osiguranja. Postupak će se obnoviti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti.

15. Dakle, uzimajući u obzir da tužitelj uz svoj zahtjev od 1. listopada 2021. nije podnio nikakve nove dokaze niti je uputio na nove činjenice koje bi same ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima mogle dovesti do drugačijeg rješenja, odnosno nije učinio vjerojatnom okolnost na kojoj temelji svoj prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem tuženika od 12. kolovoza 2020., već iznosi činjenice koje su postojale i za koje se znalo u vrijeme vođenja žalbenog postupka u kojem je doneseno to rješenje, Sud smatra kako je tuženik zakonito odbacio prijedlog tužitelja na osnovu propisanog člancima 123. stavkom 1. i 126. stavkom 1. ZUP-a te 134. Zakona o mirovinskom osiguranju.

16. Dakle, i Zakon o mirovinskom osiguranju, kao i ZUP, između ostaloga predviđaju kao nužni preduvjet za obnovu postupka, postojanje novih činjenica, odnosno dokaza na kojima se prijedlog temelji te okolnosti učiniti barem vjerojatnima. Pri tome se novim činjenicama koje mogu biti razlog za obnovu postupka smatraju samo one činjenice koje su postojale u vrijeme vođenja prvostupanjskog upravnog postupka, ali se u tijeku postupka za njih nije znalo. Razlog za obnovu postupka ne mogu biti nove činjenice koje su nastale nakon okončanja postupka čija se obnova traži niti činjenice koje su već bile iznesene u prethodnom postupku.

17. Pod novim dokazima koji mogu biti razlog za obnovu postupka smatraju se dokazi za koje se u prijašnjem redovitom postupku nije znalo ili se nisu mogli pribaviti ili upotrijebiti, već su pribavljeni nakon okončanja tog postupka.

18. Iz zahtjeva tužitelja za obnovu postupka proizlazi da ponavlja navode iznesene u prethodno vođenom postupku i iznosi svoje tumačenje primjene Ugovora i nacionalnih propisa o mirovinskom osiguranju. Pri tome se osnovano poziva tuženik u vezi prigovora tužitelja i pozivanja na Ugovor da je istim člankom 2. stavkom 1. točkom 2., propisano da su pravni propisi na koje se taj ugovor odnosi hrvatski pravni propisi o mirovinskom i invalidskom osiguranju. Budući da je zaposlenje ili obavljanje samostalne djelatnosti u inozemstvu, za koje vrijeme postoji i svojstvo osiguranika, u slučaju država s kojima se primjenjuje ugovor o socijalnom osiguranju, činjenice koje utječu na pravo u jednoj državi (zaposlenje i dr.) imaju iste pravne posljedice i u drugoj državi ugovornici, u skladu s njezinim zakonodavstvom o mirovinskom osiguranju, znači da u povodu rada u inozemstvu, s uspostavom mirovinskog osiguranja, u mirovinskom hrvatskom osiguranju ne može se priznati pravo na starosnu mirovinu i obustavlja se isplate priznate mirovine za vrijeme takvog rada.

19. Nadalje, člankom 37. stavkom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu osiguranik može steći kada ispuni uvjete za mirovinu, a nakon prestanka osiguranja ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Stavkom 2. je predviđeno da osiguranik kojemu nije prestalo osiguranje može podnijeti zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu najranije jedan mjesec prije prestanka osiguranja uz pružanje dokaza o datumu prestanka osiguranja, a stavkom 3. da pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu priznaje se osiguraniku od dana navedenog u zahtjevu, ali najranije od prvog sljedećeg dana nakon prestanka osiguranja.

Stoga činjenica postojanja obveznog osiguranja tužitelja u Republici Srbiji utječe na ostvarivanje prava na mirovinu u Republici Hrvatskoj u skladu s njenim propisima, pa tužitelj ne ispunjava potrebni uvjeti za priznavanje prava na starosnu mirovinu prema članku 37. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju. K tome, tužitelj ne ispunjava niti uvjete za starosnu mirovinu prema članku 37. stavku 6. Zakona o mirovinskom osiguranju jer je potreban nastavak rada s polovicom radnog vremena, a tužitelj nesporno obavlja samostalnu djelatnost i prijavljen je na puno radno vrijeme.

20. Budući da tužitelj nije učinio vjerojatnim okolnosti na kojima temelji prijedlog za obnovu postupka, isti je tuženik pravilno odbacio u skladu s odredbom članka 126. stavka 1. ZUP-a. Ostali navodi tužitelja nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje.

21. Slijedom navedenoga, Sud je na temelju člana 57. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u izreci presude.

U Osijeku 2. svibnja 2022.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo.v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).