Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 6 Gž-687/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sucu Igoru Delinu, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz S., OIB: ..., koga zastupa punomoćnica T. B., odvjetnica u S., protiv tuženika A. o. d.d., Z., OIB: ..., koga zastupaju predsjednik Uprave G. J. i članica Uprave D. Š., a ove punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-60/2018 od 2. prosinca 2020., 2. svibnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se djelomično žalba tuženika A. o. d.d., Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-60/2018 od 2. prosinca 2020. u toč. I. izreke i u toč. II. izreke u dijelu kojim se nalaže tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.934,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. prosinca 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

II Preinačuje se djelomično ista prvostupanjska presuda u toč. II. izreke u dijelu kojim se nalaže tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak preko iznosa od 8.934,37 kn do iznosa od 9.637,50 kn, tj. za iznos od 703,13 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. prosinca 2020. do isplate, tako da se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u tom iznosu odbija.

III Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

I. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju na ime naknade imovinske štete iznos od 6.060,90 kn. sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2.prosinca 2020. god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, dok se za više zatražene kamate tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju parbeni trošak u iznosu od 9.637,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 02.prosinca 2020. god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

2. Protiv citirane presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U situaciji kada je prometni vještak Ž. utvrdio da je na vozilu tužitelja nastala djelomična šteta te da je popravak vozila i uspostava prijašnjeg stanja itekako moguća, apsurdan je zaključak prvostupanjskog suda kada obvezuje tuženika na isplatu novčanog iznosa. Isključivo u situaciji kada uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna osoba je dužna isplatiti naknadu u novcu. Kod činjenice da sam tužitelj odbija postupiti po Zakonu i ispuniti svoju zakonsku obvezu popravka vozila, tuženik nije u obvezi tužitelju naknađivati nastalu štetu u novcu i time mu omogućiti zaradu na šteti. Tužitelj je dostavio ponudu Auto servisa O. kao dokaz visine tužbenog zahtjeva, koja ne predstavlja račun, odnosno stvarnu štetu koju je tužitelj pretrpio, pa mu ne pripada pravo na PDV, na koji bi imao pravo da je platio popravak vozila. Tužitelju je neosnovano priznat trošak podneska od 3. rujna 2019. u iznosu od 75 bodova, koji je trebao biti vrednovan sa 18,75 bodova. Neosnovano mu je priznat i trošak zastupanja na ročištima 28. svibnja 2019. i 16. siječnja 2020. u iznosu od 75 bodova jer se radi o ročištima koja su trebala biti vrednovana sa 37,5 bodova. Predlaže uvažiti žalbu i presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te obvezivanjem tužitelja na naknadu troška postupka tuženiku.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika, ističući da tuženik u mirnom postupku nije pristao zamijeniti branik novim već je inzistirao na popravku staroga, nije tužitelju dao dopunski izvid štete, a u postupku je utvrđeno da branik treba zamijeniti, a ne popraviti. Sudska praksa je zauzela stav da i kod neotklanjanja štete oštećeniku pripada PDV na troškove popravka. Predlaže odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu te tužitelju priznati trošak odgovora na žalbu i sudske pristojbe odgovora na žalbu.

4. Protiv iste presude u nedosuđenom dijelu koji se odnosi na trošak pristupa na ročište za objavu presude, pristojbe tužbe i presude, tužitelj je izjavio žalbu. Ističe da je 11. prosinca 2020. predložio donošenje dopunske presude, odnosno ispravka presude jer mu sud nije priznao zatraženi trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 500,00 kn, pristojbe na presudu u iznosu od 300,00 kn kao i trošak ročišta za objavu presude koji je zatražen u popisu troška na ročištu od 1. listopada 2020. Navodi da je punomoćnik osobno pristupio na ročište za objavu presude 2. prosinca 2020. te mu je trebalo priznati taj trošak. Do dana donošenja žalbe nije dobio poziv na plaćanje pristojbi pa istom nije ni mogao udovoljiti. Predlaže usvojiti žalbu i pored priznatog troška priznati mu trošak pristupa na ročište za objavu presude, pristojbe tužbe, pristojbe prvostupanjske presude te troškove žalbenog postupka.

5. Žalbe su djelomično osnovane.

6. Tuženik ne konkretizira žalbenI razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ispitujući pobijanu presudu u granicama iznesenih žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.) na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, ovaj sud nalazi da navedene bitne povrede postupka nisu počinjene.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete na vozilu u iznosu od 6.060,90 kn sa zateznim kamatama od 2. prosinca 2020. do isplate, koju je skrivio osiguranik tuženika.

8. Među strankama nije sporno da se 8. veljače 2017. u S. dogodila prometna nezgoda u kojoj je oštećeno vozilo tužitelja marke C. C., da je nezgodu skrivio osiguranik tuženika te je nesporna pasivna legitimacija tuženika i osnova odgovornosti za štetu. Tuženik je 8. ožujka 2018. isplatio tužitelju iznos od 6.000,00 kn na ime naknade imovinske štete.

9. Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za cestovni promet M. Ž., dipl. ing., od 28. studenoga 2019. na tužiteljevu vozilu došlo je do vidljivoga oštećenja zadnjeg branika te je popravak vozila procijenjen ekonomski opravdanim. Tuženik je za tužiteljevo vozilo sačinio izvid štete predviđajući popravak zadnjeg branika, pri čemu trošak tog popravka iznosi 1.787,50 kn. Na prigovor vlasnika oštećenog vozila sačinjen je dopunski izvid štete kojim je predviđena zamjena zadnjeg branika, a prema kojemu se trošak popravka sastoji od dijelova za zamjenu – zadnji branik 8.658,72 kn, rada mehaničara od 3 sata x 110,00 kn = 330,00 kn i rada lakirera od 3 sata x 220,00 kn = 660,00 kn, ukupno rad 990,00 kn, a ukupni trošak popravka iznosi 8.658,72 kn + 990,00 kn = 9.648,70 kn + PDV 2.412,18 kn = 12.060,90 kn. Dakle, trošak popravak oštećenja nastalih na vozilu tužitelja zamjenom zadnjeg branika iznosi 12.060,90 kn.

9.1. S obzirom na to da je tuženik u mirnom postupku nadoknadio dio štete tužitelja u iznosu od 6.000,00 kn, prihvaćen je tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen preostali iznos do naknade cjelokupne štete od 6.060,90 kn, zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate s obzirom da tužitelj nije popravio štetu na vozilu.

10. Tuženik tvrdi da u situaciji kada je prometni vještak utvrdio da je na vozilu tužitelja nastala djelomična šteta te da je popravak vozila i uspostava prijašnjih stanja itekako moguća, ne postoji obveza tuženika na isplatu novčanog iznosa. Isključivo kada uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna osoba bi bila dužna isplatiti naknadu u novcu. Tužitelj nije platio popravak vozila pa ga ne pripada pravo na PDV. 10.1. Međutim, iako tužitelj nije dostavio račun za popravak vozila i nije popravio vozilo pripada ga pravo na naknadu imovinske štete s PDV-om jer će u smislu odredbe čl. 1085. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18.; dalje ZOO), kojom je propisano da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, za uspostavu prijašnjeg stanja popravkom vozila morati platiti PDV, pa se jedino dosuđivanjem ukupnog iznosa potrebnog za popravak vozila, koji uključuje i PDV, tužitelju može u potpunosti naknaditi šteta koju trpi i vrijednost njegove imovine (vozila) vratiti u stanje koje je postojalo prije štetne radnje.

10.2. Ovdje se ukazuje i na odredbu čl. 1190. ZOO, kojom je propisano da će sud uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Dakle, u situacijama u kojima oštećenik ima pravo na naknadu štete isplatom novčanog iznosa, naknada se određuje u onom iznosu koji je prema redovnom tijeku stvari potreban da bi se materijalna situacija oštećenika dovela u prijašnje stanje, a u slučaju oštećenja stvari naknadu štete predstavlja novčani iznos u visini cijene dobara i usluga potrebnih za popravljanje stvari. Pravo na naknadu u tom opsegu, uključujući i PDV, nije uvjetovano prethodnim popravljanjem stvari, odnosno plaćanjem izdataka potrebnih za popravak.

10.3. U odnosu na pitanje je li štetnik dužan oštećeniku nadoknaditi iznos poreza na dodanu vrijednost ako oštećenik nije izvršio popravak oštećene stvari, na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su-IV- 127/2013-10 od 5. prosinca 2013. zauzeto je pravno shvaćanje:

''Oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i porez na dodanu vrijednost iako nije popravio oštećenu stvar niti je imao izdatke radi popravljanja stvari.''

10.4. Stoga je neosnovan prigovor tuženika na visinu dosuđenog iznosa koji se odnosi na PDV.

11. Dakle, dosuđenjem iznosa od 6.060,90 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 1045., čl. 1046., čl. 1085. st. 1. i 2. i čl. 1190. ZOO).

12. Odlučujući o trošku postupka prvostupanjski sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 9.637,50 kn, imajući u vidu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

12.1. Pritom je pravilno tužitelju priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje Tarifa), zastupanja na pet ročišta (20. ožujka, 28. svibnja i 5. rujna 2019. te 16. siječnja i 1. listopada 2020. – Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te dva obrazložena podneska (18. ožujka 2019. i 8. siječnja 2020. – Tbr. 8. toč. 1. Tarife) po 75 bodova, dok mu za sastav podneska od 3. rujna 2019. treba priznati 18,75 bodova (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), što je ukupno 618,75 bodova, koji pomnoženi s vrijednošću boda i uvećani za PDV i trošak vještačenja od 1.200,00 kn daju trošak tužitelja od 8.934,37 kn.

13. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP djelomično odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude, a na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o trošku te odlučiti kao u toč. II. izreke ove presude.

14. U odnosu na žalbu tužitelja protiv odluke o trošku, iz spisa proizlazi da je u troškovniku predanom na ročištu 1. listopada 2020. tužitelj zatražio i trošak pristupa ročištu za objavu presude od 500,00 kn uvećan za 25% PDV-a i da su na ročište za objavu presude 2. prosinca 2020. pristupili punomoćnici tužitelja i tuženika.

14.1. S obzirom na važnost pristupa na ročište za objavu presude koja se sukladno odredbi čl. 335. ZPP ogleda u tome da se ovjereni prijepis presude uručuje na ročištu za objavu, što je pravilo, a ne izuzetak, kao i zbog računanja roka za žalbu koji teče od dana objave presude, tužitelju koji je pravovremeno zatražio trošak pristupa na ročištu za objavu presude i čiji punomoćnik je prisustvovao objavi, pripada trošak u iznosu od 625,00 kn (50 bodova + PDV).

14.1. Nije osnovana žalba tužitelja u odnosu na trošak pristojbe tužbe i presude jer taj trošak tužitelj nije imao, pa mu ga ni tuženik nije dužan naknaditi.

15. Stoga je na temelju čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.

U Zadru 2. svibnja 2022.

Sudac

Igor Delin, v.r.