REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: 24. Povrv-489/2020.-15.

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Zagreb, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sutkinji toga suda Bugi Mrzljak Stenzel kao sutkinji pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. S. Z. u Z.,

S. i to G. Z.. OIB: … , A. L. O.: … i I.

Z. O.: … , zastupanih po upravitelju G.-S.

K. G. d.o.o., Z., OIB: … te po

punomoćnici D. H. Ž., odvjetnici iz O. društva H. & P.

d.o.o. iz Z., protiv tuženice I. H.-Š., iz Z., OIB: … zastupane po punomoćniku M. J., odvjetniku u Z., radi isplate,

nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. travnja 2022. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja R. A., odvjetničke vježbenice u O. društvu

H. & P. d.o.o. i punomoćnika tuženice odvjetnika M. J., 29. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u točki 1. rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. J. iz Z., Š. od 19. prosinca 2019. poslovni

broj Ovrv-39360/2019. kojim je tuženoj I. H.-Š. naloženo isplatiti tužiteljima suvlasnicima stambene zgrade u Z., S. i to G. Z. - G. L. A. i Z. I., zastupanim

po upravitelju G. S. K. G. d.o.o., na poseban račun

namijenjen za uplatu sredstava zajedničke pričuve iznos od 4.449,24 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku na iznos od:

- 247,18 kuna od 16. veljače 2018. do isplate, -

247,18 kuna od 16. ožujka 2018. do isplate, -

247,18 kuna od 16. travnja 2018. do isplate, -

247,18 kuna od 16. svibnja 2018. do isplate, -

247,18 kuna od 16. lipnja 2018. do isplate,

- 247,18 kuna od 16. srpnja 2018. do isplate,

- 247,18 kuna od 16. kolovoza 2018. do isplate, -

247,18 kuna od 16. rujna 2018. do isplate,

- 247,18 kuna od 16. listopada 2018. do isplate,

- 247,18 kuna od 16. studenog 2018. do isplate, - 247,18 kuna od 16. prosinca 2018. do isplate,

Poslovni broj: 24. Povrv-489/2020.-15..

- 247,18 kuna od 16. siječnja 2019. do isplate,

- 247,18 kuna od 16. veljače 2019. do isplate,

- 247,18 kuna od 16. ožujka 2019. do isplate,

- 247,18 kuna od 16. travnja 2019. do isplate,

- 247,18 kuna od 16. svibnja 2019. do isplate,

- 247,18 kuna od 16. lipnja2019. do isplate i

- 247,18 kuna od 16. srpnja 2019. do isplate,

sve u roku 8 dana te se tužbeni zahtjev odbija.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti.

III.Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženoj trošak postupka u iznosu 2.700,00 kuna u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji su 19. prosinca 2019. podnijeli ovršni prijedlog, sada tužbu protiv tužene, radi isplate 4.449,24 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinog mjesečnog doprinosa pričuve do isplate kao i naknade troškova ovršnog postupka. Temeljem navedenog ovršnog prijedloga javni bilježnik M. J. iz Z., Š. donio je 19.

prosinca 2019. rješenje o ovrsi posl. broj Ovrv-39360/19.

2. Tužena je podnijela prigovor protiv rješenja o ovrsi, sada odgovor na tužbu u povodu kojeg je doneseno ovosudno rješenje poslovni broj Povrv-489/2020.-2. kojim je rješenje o ovrsi označeno u točki 1. ovog obrazloženja stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha te su ukinute provedene radnje i određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. Tužitelji su ovršni prijedlog sada tužbu temeljili na izvacima iz ovjerovljenih poslovnih knjiga u kojima imaju evidentirana potraživanja na ime doprinosa za sredstva zajedničke pričuve dospjela od 15. veljače 2018. do 15. srpnja 2019. Riječ je o četiri izvatka za četiri "sistemska broja nekretnine", tj. četiri neetažirana stana koji se nalaze u Z., S.

3.1. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je u podnesku od 19. travnja 2021. pojasnio da se zgrada u Z., S., nalazi u suvlasništvu tužene u idealnom dijelu 3/12 nekretnine.

Naveo je da se u toj zgradi nalaze četiri neetažirana stana, pa od tužene potražuje 3/12 tj. 25% iznosa pričuve za svaki stan, prema članku 70. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i članku 43. Zakona o obveznim odnosima te pravnom stajalištu izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt 315/16.

3.2. Tužitelji dalje navode je G. S. K. G. imenovano prinudnim

upraviteljem jer suvlasnici zgrade nisu sklopili međuvlasnički ugovor. Navode da je mjesečna pričuva određena u minimalnom iznosu propisanom člankom 380. stavkom 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kao 0,54% etalonske vrijednosti po četvornom metru podijeljeno dvanaest mjeseci što iznosi 2,7 kuna po četvornom metru mjesečno, sukladno Oluci o etalonskoj vrijednosti nekretnine Ministarstva građenja i okoliša važećoj u utuženom razdoblju. Međutim, tužitelji ističu da je prinudni upravitelj odredio visinu mjesečnog zaduženja u iznosu 2,5 kuna po metru kvadratnom, što ide u korist tuženoj.

Poslovni broj: 24. Povrv-489/2020.-15..

3.3. Potom, tužitelji objašnjavaju da se mjesečni iznos pričuve dobiva umnoškom pričuve (2,5 kuna) s koeficijentom (1,00) za navedeni objekt te s površinom objekta. Konkretno, nekretnina u pitanju sastoji se od četiri neetažirana stambena objekta. Tuženu terete za plaćanje 3/12 tj. 25% (0,25) pričuve za svaki objekt. Konkretno, terete tuženu za objekt 05354129 površine 153,05 m2 95,65 kuna, za objekt 05354137 površine 110,75 m2 69,22 kune, za objekt 05354072 površine 72,78 m2 45,49 kuna i za objekt 05354080 površine 58,91 m2 36,82 kuna, što u zbroju daje 247,18 kuna za svaki utuženi mjesec odnosno ukupno utuženih 4.449,24 kune.

3.4. Konačno, tužitelj ističe da je sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev-x 30/14.-.4. prinudni upravitelj ovlašten pokretati sudske postupke u ime i za račun suvlasnika zgrade radi naplate zajedničke pričuve. Tužena utužene iznose pričuve nije podmirila.

4. Tužena u podnesenom prigovoru navodi kako se u cijelosti protivi potraživanju tužitelja. Navodi kako za predmetnu nekretninu ne postoji valjani međuvlasnički sporazum o osnovu i visini pričuve za održavanje zgrade pri čemu na istoj nije uspostavljeno etažno vlasništvo. U daljnjem tijeku postupka osporila je aktivnu legitimaciju tužitelja, osobito G. Z. koji se kao tužitelj pojavljuje bez ikakvog valjanog vlasničkopravnog temelja. Istaknula je kako je tužitelj prvo pokušao naplatiti svoju tražbinu u drugom postupku pozivajući se na međuvlasnički ugovor, ali da u tom postupku nije uspio s tužbom, pa sad svoje potraživanje temelji na prinudnoj upravi, po stavu tužene ponovno neosnovano. Ističe da na zgradi u pitanju ne postoji uredan i cjelovito uspostavljen pravni režim vlasništva zbog čega niti institut međuvlasničkog ugovora niti institut prinudne uprave nisu primjenjivi jer su ti instituti primjenjivi samo na nekretnine i suvlasnike na kojima postoji cjelovito i zemljišnoknjižno definirano vlasništvo posebnog dijela nekretnine. Smatra da zbog toga ne postoji nikakvo pravno uporište za ubiranje zajedničke pričuve, kako u odnosu na tuženicu, tako i u odnosu na ostale suvlasnike.

5. U provedenom dokaznom postupku pročitani su izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga – sistemski broj nekretnine 05354072 (list 4 spisa), izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga – sistemski broj nekretnine 05354080 (list 5 spisa), izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga – sistemski broj nekretnine 05354129 (list 6 spisa), izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga – sistemski broj nekretnine 05354137 (list 7 spisa) povijesni izvadak iz zemljišne knjige (list 25- 26 spisa), odluka VSRH poslovni broj Revt-315/2016 (list 27-31 spisa), zaključak o određivanju prinudnog upravitelja zgrada broj 16-1997 (list 32-33 i 60-61, spisa), zaključak o određivanju prinudnog upravitelja zgrada 23. prosinca 1997., (list 33 spisa), podatak o etalonskoj cijeni građenja – NN 100/2012 (list 34-35 spisa), podatak o etalonskoj cijeni građenja – NN 100/2018 (list 34-35 spisa), odluka VSRH poslovni broj Revx-30/2012 (list 37- 38 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 39-43 spisa), presuda i rješenje Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-196/2017.-2. od 2. srpnja 2018. (listovi 55-59 spisa), ugovori o najmu stana sa zaštićenom najamninom (listovi 65-77 spisa), izvadak iz knjige položenih ugovora (listovi 78-79 spisa). Sud nije proveo saslušanje stranaka koje je predlagala tužena na okolnost izostanka valjanog međuvlasničkog ugovora o osnovu i visini pričuve, činjenici da se zgrada nalazi u suvlasništvu više osoba te izostanku uspostavljanja etažnog vlasništva jer te činjenice u stvari niti nisu bile sporne, a sud ih je mogao utvrditi i iz pročitanih isprava.

Poslovni broj: 24. Povrv-489/2020.-15..

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti prema članku 8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19. dalje u tekstu: ZPP/19.) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Iz pročitanih isprava i u tom dijelu nespornih očitovanja stranaka, sud je utvrdio:

- da je zgrada u Z., S. (dalje, zgrada u pitanju) upisana u zemljišnu knjigu,

kao ZK tijelo II, sagrađeno na čestici 1255/7, koje je upisano kao ZK tijelo I u društvenom vlasništvu, a da su na ZK tijelu II (zgradi u pitanju) kao suvlasnici upisani: 1.) društveno vlasništvo (suvlasnički dio 6/12), 2) tužena (suvlasnički dio 3/12), 3) M. A. (1/12) i 4) M. A. (suvlasnički dio 2/12), pri čemu se M. A. navodi kao osoba s dvije različite adrese, pa sud nije mogao utvrditi je li riječ o istoj osobi, što uostalom niti nije važno za ovaj postupak (ZK izvadak. list 25-26 spisa);

- da se u zgradi u pitanju nalazi stan u prizemlju desno površine 58,91m2 čiji vlasnik je I. Z., upisan u knjigu položenih ugovora (list 78-79 spisa);

- da se u zgradi nalazi stan površine 153,05, koji koriste najmoprimci na temelju Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljenim s Gradom Zagrebom (listovi 66- 77spisa)

- da se u u zgradi u pitanju nalaze četiri neetažirana stambena prostora i to objekt 05354129 površine 153,05 m2, objekt 05354137 površine 110,75 m2, objekt 05354072 površine 72,78 m2 i objekt 05354080 površine 58,91 m2,

- da suvlasnici zgrade u pitanju nisu uredili svoje odnose prema odredbama o vlasništvu posebnih dijelova nekretnine tj. da zgrada nije etažirana,

- da suvlasnici nisu sklopili međuvlasnički ugovor,

- da je G. S. K. G. d.o.o. (dalje GSGK) zaključkom

gradske skupštine G. Z. od 23. prosinca 1997. postavljen prinudnim upraviteljem zgrada čiji suvlasniici nisu u zakonskom roku sklopili međuvlasnički ugovor i odredili upravitelja zgrade (list 32 i 33 i 60-61 spisa).

8. Predmet postupka su dakle neplaćeni doprinosi zajedničke pričuve za zagradu u pitanju, koji tužitelj temelji na činjenici da je tužena, prema izvatku iz zemljišne knjige, suvlasnica 3/12 (25%) cijele nekretnine zbog čega smatra da ona treba plaćati doprinose u vrijednosti 25% pričuve svakog od četiri stana u zgradi u utuženom razdoblju.

9. Materijalno relevantne odredbe za rješenje ovog spora su odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14., dalje ZV) i to, , glave 3. ("izvršavanje ovlasti glede cijele nekretnine u prijelaznom razdoblju") devetog dijela ZV-a ("prijelazne i završne odredbe").

10. Tužena je osporila aktivu legitimaciju tužitelja, a osim toga kao sporno pitanje između stranaka javilo se pitanje tko su uopće tužitelji u ovom predmetu.

10.1. U ovom postupku tužitelji su suvlasnici stambene zgrade u pitanju, zastupani su po prinudnom upravitelju GSGK. Prema tome, za razliku od utvrđenja iz odluke VSRH Revx 30/2012.-.4. u kojem je tužitelj bio upravitelj (list 37 spisa) ovdje su tužitelji suvlasnici koji su i poimenično navedeni u tužbenom zahtjevu.

Poslovni broj: 24. Povrv-489/2020.-15..

10.2. U načelu, točno tužitelj tvrdi da upravitelj može imati stranačku sposobnost kako je to navedeno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev x 30/12-4 u kojoj je navedeno: : "(...)pod pojmom zastupanja iz čl. 378. st. 5. ZV ima se podrazumijevati ovlasti u poduzimanju svih onih radnji, pa i pokretanje sudskih postupaka kako bi se ostvarili i zaštitili interesi suvlasnika zgrade u održavanju zgrade. To podrazumijeva dobivenu i zakonom propisanu ovlast da kao stranka u postupku utužuje nekog od suvlasnika radi naplate dugujući pričuve, koja se sredstva polažu na poseban račun, koji je u tu svrhu otvoren, jer je to imovina koja je odvojena od imovine bilo kojeg od suvlasnika, a i od imovine upravitelja zgrade". Međutim, iz razloga navedenih u prethodnoj točki ovo pravno shvaćanje nije mjerodavno za ovaj spor, jer su u tužbi i tužbenom zahtjevu kao stranke i vjerovnici navedeni suvlasnici zgrade u pitanju.

11. Drugo je pitanje, jesu li "suvlasnici stambene zgrade " i to G. Z. –, A. L. i I. Z. aktivno legitimirani za vođenje postupka. Naime, tužitelj je u tužbi kao tužitelje označio "suvlasnike stambene zgrade ", što samo za sebe prema stavu ovog suda ne bi trebalo biti sporno (vidi u tom pravcu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4678/2011.). Međutim, tužitelj je potom suvlasnike pobliže označio kao G. Z. – (!?), A. L. i I. Z. pa se tako tužbenim zahtjevom od tužene zahtjeva isplata doprinosa za pričuvu suvlasnicima stambene zgrade i to upravo navedenim trima osobama, (zastupanim po upravitelju na poseban račun namijenjen za uplatu sredstava zajedničke pričuve). U daljnjem tijeku postupka (u podnescima) punomoćnik tužitelja je kao tužitelje navodio samo suvlasnike stambene zgrade bez poimeničnog navođenja u pitanju kao tužitelje, ali nije dalje u tom pravcu preinačio tužbeni zahtjev.

11.1. Prvo treba istaknuti da niti iz jedne isprave (ZK izvatka za zgradu u pitanju niti ZK izvatka iz knjige položenih ugovora) ne proizlazi da bi A. L. bila (su)vlasnica nekretnine, a na pitanje suda sa ročišta 4. travnja 2022. na čemu tužitelj temelji aktivnu legitimaciju za A. L. punomoćnik tužitelja odgovorio je da je dostavljena dokumentacija dovoljan dokaz aktivne legitimacije.

11.2. Isto tako tužitelj nije dostavio niti jednu ispravu na temelju koje bi se moglo utvrditi da je G. Z. (još k tome G.!) jedan od

suvlasnika. Ugovor o najmu stana (listovi 65- 77 spisa) svakako nije takav dokaz. Osim toga, u pogledu uknjiženog suvlasničkog dijela "društveno vlasništvo" treba reći da se prema članku 362. stavku 3. ZV-a smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnijeva iz prethodna dva stavka ovog članka, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati.

11.3. Međutim, tužitelj je dostavio izvadak iz knjige položenih ugovora (list 78-79) iz kojeg je razvidno je da je I. Z. vlasnik stana u zgradi u pitanju.

11.4. Na temelju naprijed navedenog, ovaj sud zaključuje da su neosnovano su u tužbi i tužbenom zahtjevu navedeni G. Z. i A. L. kao suvlasnici. Međutim taj nedostatak sam za sebe nije razlog ukidanju platnog naloga i odbijanju tužbenog zahtjeva u cijelosti (da je zahtjev osnovan bio osnovan platni nalog bio bi održan u nalaganjem isplate na poseban

Poslovni broj: 24. Povrv-489/2020.-15..

račun namijenjen za uplatu sredstava zajedničke pričuve u pogledu suvlasnika zgrade u pitanju od kojih je jedan I. Z.).

12. Tužena je dalje osporila tvrdnju tužitelja da je Gradsko Stambeno komunalno gospodarstvo d.o.o. (dalje GSGK) prinudni upravitelj suvlasnika zgrade u pitanju, smatrajući da zbog neuređenih vlasničkih odnosa zgrade u pitanju ne dolazi u obzir primjena treće glave, devetog dijela ZV-a.

12.1. Među strankama nije sporno da suvlasnici zgrade u pitanju nisu sklopili međuvlasnički ugovor. Iz izvatka iz zemljišne knjige i izvatka iz knjige položenih ugovora, razvidno je da su neki suvlasnici upisani u zemljišnu knjigu, a neki u knjigu položenih ugovora. Osim toga, sud čak dopušta mogućnost postojanja i tzv. izvanknjižnih vlasnika zgrade u pitanju (iako to niti jedna strana nije isticala). Međutim, upravo na takve situacije se i primjenjuju odredbe glave 3. prijelaznih i završnih odredbi ZV-a, kojim je i propisana mogućnost prinudne uprave u situacijama izostanka međuvlasničkog ugovora koji su prema članku 384. ZV-a suvlasnici trebali sklopiti u roku 12 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96. tj. od 1. siječnja 1997.). Zbog toga se ovlaštenje GSGK i temelji na zaključku o određivanju prinudnog upravitelja zgrada, dakle svih zgrada čiji suvlasnici nisu u zakonskom roku sklopili međuvlasnički ugovor, a ne samo zgrade u pitanju, o čemu će biti riječi kasnije u tekstu, koji zaključak se primjenjuje od 1. siječnja 1998., u skladu s člankom 385. stavkom 1. ZV-a Za sada, treba zaključiti da tužitelj osnovano tvrdi da je GSGK prinudni upravitelj zgrade u pitanju te je on ovlašten zastupati suvlasnike i pokretati sudske postupke prema članku 385. stavku 2. u vezi članka 379. stavka 1. ZV-a.

13. Dalje, teza je tužitelja da je tužena upisana kao suvlasnica zgrade u pitanju u ¼, pa da treba plaćati pričuvu u visini ¼ određene za svaki stan na temelju odredbe članka 70. ZV-a te odredbi Zakona o obveznim odnosima o solidarnim obvezama. Članak 70. ZV-a glasi: "1) Ako bi na bilo kojem temelju odgovarajući suvlasnički dio nekretnine zajedno s vlasništvom određenoga posebnoga dijela stekle dvije ili više osoba kao suvlasnici ili zajednički vlasnici, sva će prava i dužnosti u svezi s vlasništvom toga posebnoga dijela nekretnine oni moći izvršavati samo solidarno, pa će se u odnosu prema trećima i prema ostalim suvlasnicima iste nekretnine uzimati da su jedna osoba, kako glede upravljanja cijelom nekretninom, tako i svih ostalih prava i obveza iz ove glave zakona".

13.1. Međutim, tužitelj ispušta sa uma da je odredbom članka 374. stavak 1. ZV-a propisano: "(1) Odredbama ove glave uređuju se međusobni odnosi suvlasnika dok oni svoje odnose ne urede sukladno odredbama glave 4. trećega dijela ovoga Zakona.

(2) Izuzetno od odredbe stavka 1. ovoga članka na odnose između suvlasnika uređene po odredbama ove glave, primjenjuju se odredbe članka 91. i 92. glave 4. trećega dijela ovoga Zakona."

13.2. Dakle, prijelaznim i završnim odredbama (članak 374. ZV-a) otklonjena je primjena glave 4. trećeg dijela ZV-a u kojem se i nalazi članak 70. ZV-a koji se ovom predmetu ne primjenjuje (isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-68/2006). Zbog toga nije primjenjivo niti pravo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev t 315/16 na koje se poziva tužitelj. Prema tome, tužena nije dužna plaćati pričuvu za svaki pojedini stan u 1/4.

14. Naime, obveze suvlasnika do uspostavljanja etažnog vlasništva prema odredbama glave 4. trećeg dijela ZV-a propisane su u člancima 380. – 381. ZV-a.

Poslovni broj: 24. Povrv-489/2020.-15..

15.1. Članak 380. stavak 1. ZV-a ("zajednička pričuva") glasi:

1) Sredstva zajedničke pričuve suvlasnici su dužni uplaćivati na račun koji će u tu svrhu otvoriti, prema utvrđenom godišnjem, odnosno višegodišnjem programu.

15.2. Članak 381. ZV-a ("Troškovi upravljanja") glasi:

"Dok se ne utvrde vrijednosti posebnih dijelova nekretnine udio vlasnika posebnoga dijela nekretnine u troškovima upravljanja odredit će se na način da visina udjela odgovara udjelu korisne površine stana ili na druge samostalne prostorije koja je u njegovu vlasništvu, prema zbroju korisnih površina svih stanova i drugih samostalnih prostorija u nekretnini".

15.3. Dakle, tužena je na temelju odredbe članka 380. ZV-a doista dužna plaćati pričuvu koja se određuje prema članku 381. ZV-a. Osnovna pretpostavka za takvo utvrđenje jest utvrđenje o korisnoj površini njezinog stanja.

15.4. Prema tome, u ovom predmetu utemeljenost zahtjeva tužitelja ovisi o utvrđivanju okolnosti korisne vrijednosti tuženičinog stana, a upravo tu činjenicu tužitelj nije dokazao. Tome treba dodati da je sud pitao tužitelja na raspravi 4. travnja da pojasni koji stan koje površine je tuženičin, na što je punomoćnica tužitelja odgovorila da se na to ne može očitovati te da ostaje kod onog što je navedeno u pisanom očitovanju.

15.5. Osim toga, iz podataka koje je dostavio tužitelj proizlazi de se u zgradi u pitanju nalaze četiri stana, međutim nije ponudio nikakav dokaz za tu tvrdnju, osim zemljišno knjižnog izvatka u kojem su navedena četiri suvlasnika – društveno vlasništvo (dakle RH), tužena, Merdita Anton s dvije adrese (moguće i tri ako bi bila riječ o istoj osobi). Međutim, podaci o vlasnici iz zemljišne knjige ne odgovaraju podacima o vlasnicima iz knjige položenih ugovora u kojem se kao vlasnik nalazi I. Z., a pored toga tužitelj kao suvlasnicu navodi i osobu koju sud ni na koji način nije mogao povezati s vlasništvom zgrade u pitanju (L. A.), a jedan stan iznajmljuje G. Z.. Zbog toga sud nije uvjeren da u zgradi postoje samo četiri stana, a na tu okolnost tužitelj nije ponudio nikakav dokaz.

16. Osim toga, tužitelj nije ponudio nikakav dokaz u pogledu načina obračuna pričuve. U podnesku od 19. travnja 2021. tužitelj doduše tvrdi da se pričuva obračunava prema članku 380. stavku 2. ZV-a u skladu s odlukom o etalonskoj vrijednosti nekretnine Ministarstva građenja i okoliša u utuženom razdoblju ("Narodne novine 100/12. i 100/18.) što iznosi 2,7 kn/m2 (etalonska vrijednost iz odluke 6.000,00 kuna * 0,54% iz članka 380. stavka 2. ZV-a/12 mjeseci = 2,7 kn/m2), no da je prinudni upravitelj odredio visinu mjesečnog zaduženja na ime zajedničke pričuve u iznosu 2,5 kn/m2 što je povoljnije za tuženu. Potom tvrdi da se pričuva za pojedini stan obračunava množenjem 2,50 kuna sa koeficjentom 1,00 i površinom stana, a od tužene potražuje ¼ (3/12) koliko je ona upisana kao suvlasnica cijele zgrade u zemljišnoj knjizi. Tužitelj je u tome posve u krivu.

16.1. Način obračuna pričuve propisan je u članku 380. ZV-a koji glasi:

Članak 380. ZV-a glasi:

(1) Sredstva zajedničke pričuve suvlasnici su dužni uplaćivati na račun koji će u tu svrhu otvoriti, prema utvrđenom godišnjem, odnosno višegodišnjem programu.

(2) Sredstva iz stavka 1. ovoga članka suvlasnici su dužni uplaćivati najmanje u visini koja odgovara 0,54% vrijednosti njihova posebnoga dijela, godišnje.

Poslovni broj: 24. Povrv-489/2020.-15..

(3) Ako suvlasnici prikupe sredstva zajedničke pričuve u iznosu većem od 10% vrijednosti nekretnine, ta sredstva privremeno nisu dužni izdvajati sve dok se njihov iznos smanji ispod propisanoga minimuma iz stavka 3. ovoga članka.

(4) Sredstva iz stavka 1. ovoga članka suvlasnici su dužni uplaćivati mjesečno.

16.2. Iz navedenog je razvidno da ZV ne propisuje etalonsku vrijednost nekretnine kao jedan od parametara za obračun pričuve (a odluke o visini etalonske vrijednosti se u ostalom donosi na temelju Zakona o društveno poticajnog stanogradnji, a ne ZV-a). Sud prihvaća da odluka o etalonskoj vrijednosti može biti parametar za utvrđivanje pričuve, ali samo na temelju odluke bilo suvlasnika (iz međuvlasničkog ugovora, u smislu članka 375. ZV-a) ili prinudnog upravitelja, a upravo takva odluka ovdje izostaje.

16.3. Naime, u zaključku o određivanju prinudnog upravitelja, u točki 2. (list 32) navedeno je da će prinudni upravitelj utvrditi za svaku zgradu posebno troškove upravljanja, rasporediti troškove na suvlasnike prema suvlasničkim udjelima, utvrditi mjesečnu naknadu te osigurati naplatu redovnim odnosno ovršnim putem. Tužitelj međutim nije dokazao da je prinudni upravitelj ikada postupio prema točki 2. navedenog zaključka niti uopće o tome obavijestio tuženu, dakle prije svega izostaje bilo kakva odluka o utvrđenju mjesečne naknade koja bi se odnosila na zgradu u pitanju i tuženu konkretno, da bi moglo biti riječi o bilo kakvoj dospjeloj obvezi. Tužitelj u podnesku samo paušalno navodi da je prinudni upravitelj donio odluku da pričuva iznosi 2,50 kuna po metru kvadratnom, ali taj navod nije ničim dokazao. 16.4. Osim toga, treba reći, doista je točno da je tužena kao suvlasnica, nakon stupanja na snagu ZV-a trebala pristupiti sklapanju međuvlasničkog ugovora, ali u konačnici njegovo sklapanje ne ovisi samo od volje tužene, a u razloge (ne)sklapanja takvog ugovora sud u ovom postupku niti nije trebalo ulaziti. Točno je i da je ZV-om propisan rok za sklapanje međuvlasničkog ugovora i posljedica propuštanja u vidu postavljanja prinudne uprave. Zbog toga činjenica da je u ovom predmetu postavljen prinudni upravitelj na temelju zaključka iz 1997. uopće nije upitna, i tužena je o tome kao dobar vlasnik trebala voditi računa, jer je kao suvlasnica na temelju odredbi ZV-a znala da mora sudjelovati u troškovima upravljanja zgradom. Međutim, ono što jest sporno jest činjenica da upravitelj od 1997. do danas nije donio odluku iz točke 2. zaključka od 23. prosinca 1997. koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. ili njezino postojanje barem tužitelji nisu dokazali u ovom postupku.

17. Prema odredbi članka 219. ZPP/19. svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, dok je odredbom članka 221.a ZPP/19. propisano da će sud postojanje činjenice, koju ne može sa sigurnošću utvrditi na temelju izvedenih dokaza, utvrditi primjenom pravila o teretu dokazivanja. U ovom postupku tužitelj nije dokazao kolika je korisna površina tuženičinog stana, kolike su korisne površine svih stanova (članak 381. ZV-a) niti kako je prinudni upravitelj utvrdio visinu pričuve u smislu članka 380. ZV-a niti da je prinudni upravitelj donio odluku u pogledu zgrade u pitanju sukladno Zaključku o određivanju prinudnog upravitelja zgrada (list 32), a kamoli da je donio godišnji odnosno višegodišnji program upravljanja iz članka 380. stavka 1. ZV-a.

18. Zbog toga je sud u smislu članka 451. stavka 3. ZPP/19. platni nalogu cijelosti ukinuo, a tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbio.

Poslovni broj: 24. Povrv-489/2020.-15..

19. Budući se ovršni postupak nastavio kao parnični postupak, riječ je o jedinstvenom postupku, pa o troškovima postupka u oba postupka treba odlučiti jednom odlukom, (Zaključak br. 3. od 2. lipnja 2017. koji je donesen na sastanku Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova).

20. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP/19., prema vrijednosti predmeta spora u iznosu 4.449,24 kune

21. Tužitelji su je izgubili u cijelosti ovu parnicu pa im ne pripada pravo na trošak. Zbog toga je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

22. Tuženoj je nasuprot tome priznat:

- trošak sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi po punomoćniku odvjetniku u iznosu 625,00 kuna (Tbr. 11. točka 1. u vezi Tbr. 7. točka 1. alineja 2., Tbr. 42 i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/04., 118/04., i 107/15., dalje OT.),

- trošak zastupanja na ročištima 7.3.2022. i 4.4.2022. u iznosu po 625,00 kuna za svako (Tbr. 9. točka 1. u vezi Tbr. 7. točka 1. alieja 2., Tbr. 42. i Tbr. 50. OT),

- trošak sastava podneska 4. travja 2022. u iznosu 625,00 kuna (Tbr. 8. točka 1. u vezi Tbr. 7. točka 1. alineja 2., Tbr. 42. i Tbr. 50. OT),

- trošak sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu 200,00 kuna, na temelju Tar. br. 1. toč. 1. alineja 2. Uredbe o visini sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19.)

23. Prema tome ukupno priznati troškovi postupka tuženoj iznose 2.700,00 kn. Zbog toga je u pogledu troškova postupka odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

U Zagrebu, 29. travnja 2022.

Sutkinja:

Buga Mrzljak Stenzel

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri (4) istovjetna primjerka u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (članak 335. stavak 9. ZPP/19.). Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 467. ZPP/19.).

Poslovni broj: 24. Povrv-489/2020.-15..

DNA

1.Tužiteljima po pun., uz rješenje o pristojbi na presudu

2.Tuženoj po pun.

Broj zapisa: eb30b-29370

Kontrolni broj: 09061-58095-a1a84

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=BUGA MRZLJAK STENZEL, L=ZAGREB, O=OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Novom Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.