REPUBLIKA HRVATSKA

Pr-551/2020-23

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Snježani Cvitanović u pravnoj stvari tužitelja A.P. iz S., A.B. Š., OIB: , zastupan po punomoćniku

J.B., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J.B. i

D.J. iz N.G., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, OIB: , radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24.veljače 2022. u nazočnosti zamj. pun. tužitelja S.K., odvj. u S., te pun. zz M.P., po objavi dana 29.travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Republika Hrvatska za Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb, OIB: 52634238587, tužitelju A.P., OIB:, A. B.Š.,

isplatiti uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 98.382,88 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, koja teče do 31.07.2015. god., a od 01.08.2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, koje teku kako slijedi:

- za mjesec siječanj 2015. godine na iznos od 3.211,26 kuna, od 15.02.2015.;

- za mjesec veljaču 2015. godine na iznos od 320,68 kuna, od 15.03.2015.;

- za mjesec ožujak 2015. godine na iznos od 2.612,84 kuna, od 15.04.2015.;

- za mjesec travanj 2015. godine na iznos od 3.653,20 kuna, od 15.05.2015.;

- za mjesec svibanj 2015. godine na iznos od 4.133,98 kuna, od 15.06.2015.;

- za mjesec lipanj 2015. godine na iznos od 2.670,47 kuna, od 15.07.2015.;

- za mjesec srpanj 2015. godine na iznos od 4.090,34 kuna, od 15.08.2015.,

- za mjesec kolovoz 2015. godine na iznos od 765,14 kuna, od 15.09.2015.,

- za mjesec listopad 2015. godine na iznos od 2.421,13 kuna, od 15.11.2015.,

- za mjesec studeni 2015. godine na iznos od 3.991,40 kuna, od 15.12.2015.,

- za mjesec prosinac 2015. godine na iznos od 4.411,89 kuna, od 15.01.2016.,

- za mjesec siječanj 2016. godine na iznos od 3.114,37 kuna, od 15.02.2016.;

- za mjesec veljaču 2016. godine na iznos od 1.060,44 kuna, od 15.03.2016.;

- za mjesec ožujak 2016. godine na iznos od 4.512,04 kuna, od 15.04.2016.;

- za mjesec travanj 2016. godine na iznos od 3.858,68 kuna, od 15.05.2016.;

- za mjesec svibanj 2016. godine na iznos od 2.605,18 kuna, od 15.06.2016.;

- za mjesec lipanj 2016. godine na iznos od 2.721,58 kuna, od 15.07.2016.;

- za mjesec srpanj 2016. godine na iznos od 3.322,37 kuna, od 15.08.2016.,

- za mjesec kolovoz 2016. godine na iznos od 343,73 kuna, od 15.09.2016.,

- za mjesec rujan 2016. godine na iznos od 4.306,49 kuna, od 15.10.2016.,

- za mjesec listopad 2016. godine na iznos od 3.306,43 kuna, od 15.11.2016.,

- za mjesec studeni 2016. godine na iznos od 6.112,80 kuna, od 15.12.2016.,

- za mjesec prosinac 2016. godine na iznos od 5.027,18 kuna, od 15.01.2017.,

- za mjesec siječanj 2017. godine na iznos od 5.093,39 kuna, od 15.02.2017.;

- za mjesec veljaču 2017. godine na iznos od 4.223,01 kuna, od 15.03.2017.;

- za mjesec ožujak 2017. godine na iznos od 347,12 kuna, od 15.04.2017.;

- za mjesec travanj 2017. godine na iznos od 177,42 kuna, od 15.05.2017.;

- za mjesec svibanj 2017. godine na iznos od 320,44 kuna, od 15.06.2017.;

- za mjesec lipanj 2017. godine na iznos od 2.756,24 kuna, od 15.07.2017.;

- za mjesec srpanj 2017. godine na iznos od 3.322,00 kuna, od 15.08.2017.,

- za mjesec kolovoz 2017. godine na iznos od 3.648,95 kuna, od 15.09.2017.,

- za mjesec rujan 2017. godine na iznos od 3.375,97 kuna, od 15.10.2017.,

- za mjesec listopad 2017. godine na iznos od 102,82 kuna, od 15.11.2017.,

- za mjesec studeni 2017. godine na iznos od 530,88 kuna, od 15.12.2017.,

- za mjesec prosinac 2017. godine na iznos od 1.911,01 kuna, od 15.01.2018., u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Republika Hrvatska za Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb, OIB: 52634238587, tužitelju A.P., OIB:, A. B.Š.,

Split, u roku od 15 dana, isplatiti troškove ovog postupka u iznosu 13.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena do 31. srpnja 2015.g. a od 01. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate, dok se sa više zatraženim iznosom od 625,00 kuna ovo traženje tužitelja odbija kao neosnovano.

Obrazloženje

1.Tužitelj, u tužbi koju je podnio ovome sudu 14. 05.2020. navodi da je tužitelj policijski službenik MUP-a Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Postaje pomorske policije Split. Priroda posla da je kod tužitelja iziskivala prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, noću, blagdanom, smjenski, dvokratno i rad u turnusima tijekom 2015., 2016. i 2017.g. . Prema odredbama čl. 94. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14), čl. 33. Zakona o policiji (Narodne novine broj: 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine broj: 89/12, 104/13, 150/13, 153/13, 71/16, 123/16), određeno je da se osnovna plaća službenika i namještenika za rad noću uvećava 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, itd. Tijekom 2015., 2016. i 2017. god. tužena da tužitelju nije pravilno isplatila razliku plaće za ostvareni prekovremeni rad, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima, rada u smjeni, dvokratno i u turnusima. Tužitelj da se sukladno odredbi čl. 186a ZPP-a obratio tuženoj dana 11. veljače 2020. godine sa zahtjevom za mirno rješenje spora, no, tužena nije dostavila prijedlog nagodbe.

2. Zastupnik po zakonu tuženika se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju plaćanje parničnog troška tuženiku. Naime, tužitelju je utuženom razdoblju isplaćivana osnovna plaća uvećana za iznos koji je obračunat temeljem ostvarenog prava na uvećanje plaće za minuli rad, za ostvarene sate prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom, blagdanima, rada noću, rada u smjeni, rada u turnusu. Isto tako, tužitelju je isplaćivana i naknada za pasivno dežurstvo sukladno odredbi čl. 57. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, broj: 104/13, 150/13, 153/13, 71/16, 123/16 dalje: KU) u svezi s odredbom čl. 56. KU. Naime, u konkretnom slučaju radi se o radu na terenu kao posebnoj vrsti rada tj. radnog vremena koji je kao takav bio određen čl. 56. KU te se tužitelju vrijeme koje je proveo na plovilu koje ne može napustiti, a tijekom kojeg vremena nije stvarno radio (već spavao ili odmarao) može honorirati upravo temeljem odredbe čl. 57. KU kojom je propisano da ukoliko službenik i namještenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra se pasivnim dežurstvom. Dakle, bez obzira što je tužitelj na terenu proveo nekoliko dana, pravo na uvećanje plaće iz članka 44. Kolektivnog ugovora isti ostvaruje samo za stvarno odrađene sate, a ne za sate koje je na terenu proveo spavajući, odmarajući se tj. za sate kada nije izvršavao radne zadaće, odnosno putujući do mjesta rada na terenu. Glede prekovremenog rada, ističe se kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka (pa tako i u odlukama broj: Revr-753/09 i Revr-466/07) izrazio stajalište o tome da je za postojanje prekovremenog rada potrebno postojanje više sile, izvanredno povećanje opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije (što je uostalom definicija prekovremenog rada iz čl. 65. Zakona o radu), a prekovremenim se radom ne može smatrati neprekidni boravak tužitelja na brodu. Dakle, vrijeme koje je tužitelj proveo na brodu izvan stvarno odrađenih sati ne može se istome honorirati po osnovi prekovremenog rada jer jednostavno nema karakter prekovremenog rada.

3.

Tužitelj u nastavku postupka navodi kako tuženik netočno navodi da bi tužitelju pravilno izvršio obračun uvećanja plaće za utuženo razdoblje i izvršio isplatu. Tužitelju nije jasno na temelju kojih je to materijalno-pravnih propisa tuženik zaključio da tužiteljevo vrijeme provedeno na radnom mjestu ne predstavlja rad. Takvo što ne stoji niti u Zakonu o radu niti u Zakonu o državnim službenicima niti u Zakonu o policiji niti u Kolektivnom ugovoru. Dapače, gore navedeni propisi jasno reguliraju pravo tužitelja na naknadu za ostvareno radno vrijeme. Zakon o policiji (Narodne novine 34/2011, 130/2012, 89/2014, 151/2014, 33/2015) u čl. 33. (raniji čl. 92.) jasno propisuje da policijskom službeniku pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru za izvršavanje poslova izvan redovnog radnog vremena. Tako čl. 44. st. 11. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 89/2012, 104/2013, 150/2013, 153/2013, 71/2016, 123/2016) određuje da kada je rad službenika organiziran na drugačiji način, svaki sat rada duži od dnevnog radnog vremena te svaki sat rada duži od 40 sati tjedno, jest prekovremeni rad odnosno ima se naknaditi u visini naknade za prekovremeni rad. Pogrešno se tuženik poziva na odredbu čl. 57. Kolektivnog ugovora budući da ona regulira naknadu za slobodno vrijeme koje službenik provodi na mjestu koje je odredio poslodavac tijekom terenskog rada. Kako je tužitelj cijelo vrijeme službe na raspolaganju tužitelju i mora biti psihofizički spreman za intervenciju koja može biti u bilo koje doba te, to je jasno da slobodnog vremena u smislu da nije na raspolaganju poslodavcu, tužitelj nema. Tužitelj zbog specifičnosti obavljanja posla u Pomorskoj policiji (dužnost da se 24 sata bude na policijskoj radio vezi i javlja šefu smjene, nadzire državnu granicu i radar, javlja na pomorsku radio- vezu itd.) te zbog nedostatka djelatnika i nepostojanja "duple posade" koja bi zamijenila onu koja bi se trebala odmarati 12 sati neprekidno (zapovjednik plovila, strojar i mornar) je bio dužan biti na raspolaganju i na radnom mjestu cijelo vrijeme boravka na brodu (tako nije imao mogućnost ostvariti pravo na dnevni i tjedni odmor zagarantiran Kolektivnim ugovorom). Zato se ova odredba i pojam pasivnog dežurstva ne može na njega odnositi. Kako Zakon o radu, koji je važio do 06.08.2014. godine (Narodne novine 149/2009, 61/2011, 82/2012, 73/2013) te Zakon o radu koji je na snazi od 07.08.2014. godine (Narodne novine 93/2014) u čl. 42. odnosno čl. 60. definiraju radno vrijeme kao vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, to su tvrdnje tužene strane, da vrijeme koje tužitelj provodi u službi izvan redovnog radnog vremena nije radno vrijeme, u potpunom nesuglasju s materijalno-pravnim propisima i samo dokazuju činjenicu da je tužena strana uskratila tužitelju njegovo legitimno pravo na novčanu naknadu za ostvareno radno vrijeme. Nadalje, odredba čl. 74. odnosno 53. Zakona o radu propisuje da tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno. Čl. 11. Kolektivnog ugovora također predviđa pravo na dnevni odmor od 12 sati neprekidno između dva uzastopna radna dana. Kako sam tuženik priznaje da je služba, pa time i rad tužitelja, organizirana na način da se isti upućuje na višednevne službe na moru odnosno da je rad organiziran na drugačiji način, da složeni poslovi djelatnika pomorske policije nisu privremenog karaktera već se služba izvršava kontinuirano i neprekidno, to je jasno da tužitelju nije omogućio korištenje dnevnog odmora. Tako tuženik u evidencijama o prisustvu na radu tužiteljev rad ne evidentira na ispravan način već proizvoljno, iako mu je dobro poznato da tužitelj u službi i na brodu provodi cijelo vrijeme. Zato se evidencija tuženika ne može prihvatiti kao valjana, pa posljedično tome niti obračuni plaća vršeni po takvoj (nepotpunoj i netočnoj) evidenciji. Dakle, u vrijeme odmora radnik ne smije biti na raspolaganju poslodavcu niti dežurati!!! U odnosu na dostavljene radne naloge od strane tuženika, tužitelj primjećuje da je iz priloženih radnih naloga razvidno trajanje radnog vremena tužitelja tijekom višednevnih službi, a koje tužena nije pravilno evidentirala (u registru službenih poslova). Naime, na prvoj stranici svakog radnog naloga kod podatka "DATUM" navedeno je trajanje službe a time i trajanje radnog vremena. Tužitelj je bio na raspolaganju poslodavcu cijelo vrijeme trajanja službe odnosno cijelo vrijeme boravka na terenu. Usporedbom trajanja službe iz radnih naloga (a koja dokumentacija pokazuje stvarno radno vrijeme tužitelja) s obračunima plaća (sačinjenim na temelju pogrešne i netočne evidencije tužene), pojavljuje se razlika sati koji nisu plaćeni tužitelju. Dakako da tijekom višednevne službe tužitelj nije smio napustiti službu te je morao biti u stalnom kontaktu s operativnim dežurstvom u postaji na kopnu te redovito javljati trenutne pozicije službenog policijskog plovila, a posada obavljati službu kontinuiranog dežurstva na plovilu (ovo su navodi iz radnog naloga!), s time da je tužitelj bio dužan obavljati opće i posebne zadatke koji su uključivali niz neprekidnih aktivnosti: opći policijski poslovi te posebni zadaci: nadzor državne granice, kontrola domaćih i stranih plovila, poduzimanje operativnih mjera i radnji, sprječavanje i procesuiranje stranih ribarica, suradnja s radarskim postajama, provjera putnika i članova posade kroz potražne evidencije, održavanje i čuvanje plovila, itd., naravno uz obaveznu nazočnost tužitelja na radnom mjestu. Međutim, ovo vrijeme tuženik nije evidentirao tužitelju kao radno vrijeme, već je tuženik tužitelju evidentirao kao radno vrijeme samo vrijeme kada brod plovi što je potpuni nonsens. Takav stav tuženika je apsolutno neprihvatljiv i u suprotnosti je sa zdravom logikom, važećim propisima i sudskom praksom. Iz gore navedenog proizlazi da evidencija tuženika o prisustvu tužitelja na radu (ona iz službenog registra) nije točna i u suprotnosti je s radnim nalozima u kojima se navodi da služba tužitelju, pa time i njegovo radno vrijeme traju od prvog do zadnjeg dana višednevne službe, a tuženik je tužitelju rad na terenu uvijek evidentirao na isti način: po shemi 12 (ili čak 8) sati rada i 12 sati navodnog odmora, a što nije i ne može biti pravilno. Naime, u vrijeme odmora radnik ne smije biti na raspolaganju poslodavcu niti dežurati!!! Dakle, odlučna je činjenica da je tužitelj bio na radnom mjestu i izvršavao zadatke po nalogu tuženika ili ih je bio spreman izvršavati te da to vrijeme tužitelju treba platiti, a kako Kolektivni ugovor u čl. 44. st. 11. predviđa način plaćanja i dodatke, to se onda to vrijeme koje tužitelj provodi na radnom mjestu izvršavajući zadatke ili dežurajući izvan redovnog radnog vremena treba naknaditi u visini naknade za prekovremeni rad, uključujući i ostale dodatke.

3.1. U prilog navodima tužitelja govore i tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, a koja tumačenja opet potvrđuju osnovanost tužbenog zahtjeva: a) Zajednička komisija tako zaključuje da se pod pasivnim dežurstvom podrazumijeva pripravnost za rad izvan redovnog radnog vremena i izvan radnog mjesta, pa stoga ako službenik dežura na radnom mjestu izvan redovnog radnog vremena nema pravo na dodatak za pasivno dežurstvo, ali ima pravo na osnovnu plaću, uključujući i pravo na uvećanje plaće iz čl. 39. st. 1. (odnosno čl. 44. st. 11.) Kolektivnog ugovora. Ovo tumačenje dano je na sjednici Komisije održane dana 02. ožujka 2005. godine. Ono ne može biti jasnije i odnosi se na situaciju u kojoj je upravo radio tužitelj;

b) Tumačenje broj 28/44, od 20 svibnja 2014. godine: obvezno dežurstvo službenika i namještenika u službenim prostorijama poslodavca smatra se prekovremenim radom. Ovo tumačenje posve jasno govori u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva, usklađeno je s odredbama Zakona o radu i Kolektivnog ugovora, direktivama EU koje reguliraju radno vrijeme i praksom suda EU.

4. Tuženik tijekom postupka ustraje u navodima iz odgovora na tužbu a u odnosu na provedeni dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem od strane stalnog sudskog vještaka Stjepana Kolovrata istome prigovara jer je ovakvo vještačenje tuženoj neprihvatljivo s obzirom na način izračuna npr. vještak u radnom nalogu br.25/24/2911-16 za dan 2.11.2016. navodi da je služba trajala do 18 sati, ukupno 16 sati rada, od toga 8 sati redovnog i 8 sati prekovremenog, no služba kada bi se rasporedila sa tri osmice, na 8 sati redovnog rada,, 8 sati odmora ostalo bi 2 sata prekovremenog rada a ne 8 sati prekovremenog rada kako je to vještak naveo. Neprihvatljivo je računati sate pasivnog dežurstva u konkretnom slučaju a odmor je korišten u pretežno noćnim satima, pa stoga vještak nije mogao uračunati razliku s osnova rada noću. Znači, kumulirani veliki broj redovnih i prekovremenih sati koje je vještak pogrešno prikazao a što je jasno izraženo ustavu VSRH.

5. Tužitelj je zaprimio vještvo izrađeno u ovom parničnom predmetu po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije S.K.. Tužitelj prihvaća u cijelosti iako vještak nije izradio varijantu izračuna po kojoj se uzima u obzir radno vrijeme od 24 sata. Vještak je izradio samo varijantu izračuna u kojoj je uzet u obzir osmosatni odmor unutar 24 sata radnog vremena te je time tražbina tužitelja znatno umanjena u korist tužene Republike Hrvatske. Niti tužitelj niti njegov punomoćnik ne mogu prihvatiti (pogrešan) pravni stav i shvaćanje koje zanemaruje zakonsku definiciju i pojam radnog vremena. Naime, kako je tužitelj tijekom višednevne službe na moru cijelo vrijeme i svih 24 sata dužan biti na radnom mjestu – službenom plovilu i biti na raspolaganju poslodavcu (ta policijska služba se obavlja neprekidno!), to se njegovim radnim vremenom ima smatrati cijelo vrijeme provedeno u takvoj službi i za to mu se mora dati naknada. Osim hrvatskog Zakona o radu i Kolektivnog ugovora, koji ovo potvrđuju, za pravo tužitelju daju naši vrsni pravni stručnjaci u brojnim stručnim člancima, Sud Europske unije (primjerice u odlukama C-151/02, predmet „Jaeger”, od 09.09.2003. godine, i C-303/98, predmet „SIMAP”, od 03.10.2000. godine) i tijela EU, posebice u Direktivi 2003/88/EZ Europskog parlamenta i vijeća, od 04. studenog 2003. godine, o određenim vidovima organizacije radnog vremena. Smiješno je i nedopustivo je u 21. stoljeću negirati da je dežurstvo (na radnom mjestu uz obvezu hitnog postupanja) dio radnog vremena, a kako se to čini u predmetima po tužbama službenika pomorske policije. Dakle, tužitelj je u potpunosti svjestan činjenice da je vještak morao pri izračunu umanjiti njegovu tražbinu za nepostojeći odmor, koji u biti predstavlja tužiteljevo radno vrijeme, jer je tako naloženo i proizlazi iz stava Vrhovnog suda i ponekih županijskih sudova u identičnim predmetima. Iako je na taj način tužitelj oštećen, prisiljen je pristati na ovakav izračun svjestan kaotične situacije u sudskoj praksi u predmetima djelatnika pomorske policije, te da bi inzistiranje na primjeni zakonskih odredbi vodilo u daljnju neizvjesnost, daljnje troškove i produljenje postupka, a što tužitelju nije u interesu. Sukladno tom vještvu, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev u točno utvrđenim iznosima. Slijedom navedenoga tužitelj predlaže da sud donese slijedeću presudu kojom bi sud tuženu obvezao na isplatu uvećanog dijela plaće u ukupnom brutto iznosu od 98.382,88 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini mjesečni iznos utuženog razdoblja 15 dana u mjesecu za prethodni mjesec, osim na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u bruto iznosu, kao i naknaditi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

6. U postupku sud je izveo dokaze preglede zahtjeva za mirno rješenje spora od 14.02.2020. sa preslikom potvrde o primitku preporučene pošiljke od 11.02.2020.g., evidencija tužiteljeva rada za utuženo razdoblje sa obračunskim platnim listama, saslušanjem tužitelja, vještačenjem od strane stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo S.K. od 09.09.2021. , radni nalozi za tužitelja za utuženo razdoblje zajedno sa sačinjenim izvještajima i opisom rada po radnim nalozima za utuženo razdoblje, zbirna lista, te nalog za obračun plaće za razdoblje od siječnja 2015. do 31.12.2017., saslušanjem tužitelja te su u dokazne svrhe suglasno su pročitani iskazi svjedoka D.I., F.S. i M.N. saslušani u predmetu br. Pr 549/20.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

8. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj zaposlenik tužene, odnosno policijski službenik MUP-a RH Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Postaje pomorske policije Split,

- da se tužitelj prije pokretanja parničnog postupka obratio tuženoj u svezi mirnog rješenja spora, na što tužena nije pristala,

- da je tuženik izdavao tužitelju za utuženo razdoblje kroz 2015., 2016., 2017. višednevne radne naloge,

- da je tuženik na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodio evidenciju rada tužitelja na temelju koje evidencije je tužitelju za to utuženo razdoblje isplatio plaću,

- da tuženik nije donio a niti uručio tužitelju rješenja o preraspodjeli radnog vremena, o korištenju slobodnih dana te o radu u turnusu.

9. Među strankama je sporno:

- pripada li tužitelju pravo na isplatu dodataka na plaću s naslova prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljom, blagdanima kroz utuženo razdoblje,

- je li tužitelj radio u turnusu te je li tužitelj obavljao pasivno dežurstvo,

- je li tuženik tužitelju omogućio korištenje dnevnog i tjednog odmora tijekom višednevnih radnih naloga,

- je tužitelj sa iskorištenim slobodnim danima u cijelosti nadomjestio ostvareni prekovremeni rad.

10. Obzirom da je člankom 194 . Zakon o radu ( Narodne novine broj 93/14- dalje ZR) propisano da Kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja ugovora bile ili su naknadno postali članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, te je čl.8.st4. ZR određeno da ako je neko pravo iz radnog odnosa drugačije uređeno ugovorom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo ako tim zakonom nije drugačije određeno, dok je čl. 90.st.1. ZR propisano da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu tj ugovoru o radu.

10.1. Odredbom čl. 44. st. 1. Kolektivnog ugovor za državne službenike i namještenike ( NN 89/12, 104/13, 150/13, 153/13, 71/16, 123/16- dalje KU) propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za noćni rad 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35% te za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik i namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 1 sat 10% i za rad u turnusu 5%. St. 2. propisano je da se dodaci međusobno ne isključuju, a st. 3. da ukoliko službenik ili namještenik radi na blagdane, neradne dane utvrđene zakonom te ukoliko radi na Uskrs, da ima pravo na plaću uvećanu za 150%. Prema st. 4. umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada i to u omjeru 1:1,5. , dok je st. 11. određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a čl. 50. KU propisano je da službenik pored terenskog dodatka ima pravo i na dodatke iz čl. 44. KU.

10.2. Prema odredbi čl. 41. st. 1. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, time da su dodaci na osnovnu plaću utvrđeni su Uredbom o plaćama policijskih službenika – dodatak za policijsko zvanje a čl. 33 Zakona o policiji ( NN 34/11, 130/12, 151/14) kao i gore navedeni dodaci temeljem važećih KU .

11. Dakle, u konkretnom slučaju Zakon o radu predstavlja opći propis dok Zakon o državnim službenicima i namještenicima i Zakon o policiji, Uredba o plaćama policijskih službenika te KU predstavljaju lex speciales u odnosu na opći propis.

12. Iz iskaza tužitelja kao parnične stranke u bitnome proizlazi da je kroz utuženo razdoblje, dakle od 2015. pa do kraja 2017., radio na policijskim službenim brodovima Sv. J., Sv, D. i S. , da je obavljao poslove upravitelja stroja i zapovjednika broda. Bilo je 3 člana posade, na tim poslovima da nije imao zamjenu, da su obavljali poslove sukladno dobivenim radnim nalozima, a koji su trajali pretežito 4 dana. Tijekom boravka na svom radnom mjestu a to je brod, sukladno radnim nalozima, radili smo cijelo vrijeme, time da se nije moglo postići da se 12 sati odmaraju a 12 sati rade. Vrlo malo se spavalo time da su takvi uvjeti na brodu. Uvijek je na brodu bila uključena kako policijska veza tako i pomorska veza kao i mobilna veza i to službenog mobitela. Radili su po radnom nalogu a temeljem pomorskog zakona, zakona o ribarstvu, nadzora državne granice, zakona o policiji i dr. Osim ispunjavanja obveza po radnom nalogu obzirom a nam je brod mjesto rada trebali su obavljati poslove redovnog održavanja, čišćenja a ujedno su radi potreba hranjenja spravljali i obroke. Tuženik mu tijekom tog razdoblja nije izdavao nikakva rješenja što se tiče preraspodjele radnog vremena, korištenja sl. dana ili pak prekovremenog rada. Od 2020. došlo je drugačije organizacije rada pa tako sada rade na način da 12 sati radimo, 12 sati smo slobodni potom 12 sati radimo i 48 sati su slobodni. Dakle, nema više višednevne službe.

12.1. Iz iskaza saslušanog svjedoka F.S., D.I. i M.N. koji su saslušani u predmetu br. Pr 549/2020 a čiji iskazi su suglasnošću

stranaka pročitani, u bitnome proizlazi istovjetno kao i iz iskaza tužitelja a u odnosu na način rada tijekom višednevnih radnih naloga, mjesto rada te korištenja dnevnog odmora sve za utuženo razdoblje, te ne dobivanja nikakvih rješenja što se tiče preraspodjele radnog vremena, korištenja sl. dana ili pak prekovremenog rada.

13.Obzirom da tužena kao poslodavac koji je dužan sukladno Zakonu o radu voditi evidenciju o radnom vremenu te da je na njoj teret dokazivanja u slučaju sumnje temeljem odredbe članka 135.st.4. ZR-a u svezi sa evidencijom radnog vremena radnika, pa kako tužene nije dostavila Rješenja o preraspodjeli radnog vremena, o korištenju slobodnih dana na ime prekovremenog rada kao i rješenja o organizaciji rada, a sve iz razloga što ta rješenja tuženik nije niti donio, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka pa proizlazi kako tuženik kao poslodavac nije dokazao da je prema čl. 67. Zakona o radu organizirao preraspodjelu radnog vremena niti da je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća, što bi istog ekskulpiralo u ovoj pravnoj stvari.

14. Uvidom u višednevne radne naloge sud je utvrdio, kako je tuženik iste izdavao tužitelju, i to u više navrata tijekom jednog mjeseca a kroz sve mjesece utuženog razdoblje, da je iz tih višednevnih radnih naloga razvidno da je tuženih izdavao radne naloge tužitelju u kojima je točno određivao sat i dan početaka rada i sat i dan završetka rada po tim nalozima, određivao radni zadataka te mjesto izvršenja istog. 14.1.Pregledom Izvještaja razvidno je postupanje i obavljeni rad i u kojem oraru je isti izvršavan, za svakog člana posade a na temelju tako izdanog višednevnog radnog naloga.

14.2. Uvidom u evidenciju rada za svaki mjesec utuženog razdoblja, koju evidenciju je vodio tuženik kao poslodavac a u odnosu na policijske službenike, između ostalih i u odnosu na tužitelja, te uspoređujući tu evidenciju sa izdanih radnim nalozima te priležećim Izvještajima, ovaj sud je utvrdio, kako evidencija koju je tuženik vodio ne odgovara stvarno odrađenim satima rada tužitelja, tj. da je tuženik „namještao“ mjesečni fond sati rada nužan za isplatu osnovne plaće, a posebno ne bi odgovarao kvalifikaciji odrađenih sati. Isto tako, iz evidencije na temelju koje je tuženik vršio obračune i isplate plaća, proizlazi da je tuženik tužitelju davao slobodne dane i tako ih označavao i u vrijeme tužiteljevog tjednog odmora tj. subotom i nedjeljom, obzirom, da je rad kod tuženika bio organiziran kao 40-satni rad u tjednu, ali ne i slobodne dane na način da isti predstavljaju naknadu za odrađeni prekovremeni rad. 14.3. Stoga, ovaj sud zaključuje da je rad tužitelja kod tuženika bio prikazivan kao rad od 40 sati tjedno koji se obavlja od ponedjeljka do petka po 8 sati dnevno, iako iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je stvarni rad tužitelja bio organiziran na drugačiji način.

15. Nadalje, tuženik je tužitelju bilježio i isplaćivao naknadu za sate tkz „pasivnog dežurstva“ koje prema tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje KU se ima smatrati kao pripravnost za rad izvan redovitog radnog vremena i izvan radnog mjesta za koju je predviđena naknada od 10%.

15.1. Međutim, po tumačenju te Komisije, ako službenik ili namještenik dežura „na radnom mjestu a izvan redovnog radnog vremena“ a što bi u konkretnom slučaju bio tužitelj kada se nalazi na brodu (jer mu je brod radno mjesto) za ono vrijeme za koje tužitelj „dežura“ nakon odrađenih 8 sati redovnog radnog vremena, jer je tužitelj bio obvezan biti na brodu bez mogućnosti napuštanja broda, uz obvezu 24-satnog raspolaganju i dostupnosti poslodavcu, a kako to proizlazi iz tužiteljeva iskaza kao i iz uvida u višednevne radne naloge te u sačinjenih izvještaje nastalih povodom rada na temelju radnog naloga. Slijedom prednjeg, tužitelja ne bih pripadalo pravo na dodatak za pasivno dežurstvo. Za istaći je da po svojoj prirodi postoje bitne razlike između pasivnog dežurstva iz članka 44. KU /12 od pasivnog dežurstva iz članka 57. KU-a na koji se poziva tužena. Naime, po tumačenju Povjerenstva za tumačenje KU- a pod pasivnim dežurstvom iz članka 44 KU-a bi bilo raspolaganje službenika poslodavcu time da bi službenik bio kod kuće i imao bi obvezu po pozivu doći i odraditi zadatke. Dakle, za takvo raspolaganje službenik bi imao uvećanje od 10%, ali službenik ne bih tada bio na svom radnom mjestu izvan radnog vremena već bi bio kod kuće i imao bi obvezu odazvati se pozivu nadređenog. U članku 57. KU-a na koji se poziva tuženik, imamo situaciju da službenik biva na svom radnom mjestu i tijekom radnog vremena i nakon isteka istoga jer ne može po prirodi posla napustiti radno mjesto tj vozilo te radi poslove svog radnog mjesta po prirodi posla i po nalogu poslodavca, te stoji na raspolaganju istome kako bih odmah obavio poslove svog radnog mjesta kao i da obavlja poslove po nalogu nadređenog i poslove izvan njegovog radnog mjesta. Dakle, ne bih se radilo o istoznačnom pasivnom dežurstvu iako se isti naziv spominje u KU-u međutim, ista se dežurstva u bitnome razlikuju, pa bi se i naknada bitnije morala razlikovati. U protivnom, tužitelji bi bili manje plaćeni za veći rad i drugačije tegobnije uvjete rada, što ih stavlja u neravnopravni položaj. Uostalom, povjerenstvo za tumačenje KU-a nije dala tumačenje za članak 57.

16. Ovaj sud tvrdnju tuženika da je na temelju višednevnog radnog naloga moguće rad na brodici organizirati na način da se " radi 12 sati a 12 sati odmara“ a iz već ranije izvedenih dokaza saslušanjem tužitelja te iz iskaza svjedoka F.S.

i M.N., djelatnika tuženika, ne može prihvatiti, kao istinitim i vjerodostojnim.

Kao prilog suprotnoj tvrdnji valja samo pročitati zadaće ispisane na svakom od izdanih radnih naloga da se vidi koji je djelokrug posla tužitelju zadan tijekom istog naloga .

16.1. Naime, iz suglasnih iskaza tužitelja i imenovanih svjedoka suglasno proizlazi kako upravo radi manjka članova posade na brodicama kojima raspolaže tuženik a na kojima rade pomorski policajci stvarno nije moguće organizirati posao kao to tuženik tvrdi da je ne samo moguće organizirati već da se tako to na tim brodicama i radi. Isti, decidirano ističu da sa tolikom brojem članova posade na pojedinim brodicama rad nije moguće organizirati na način da se 12 sati rada a 12 sati odmara. Decidirani su, kraj izražene sumnje da čovjek ne može izdržati psihofizički raditi u kontinuitetu od 4 do 7 dana, se malim predasima spavanja i odmora od po 2 sata, kada tvrde, da to čovjek može izdržati jer da tako rade svi djelatnici Pomorske policije, uostalom radi se o ljudima koji moraju biti u izuzetnoj psihičkoj i fizičkoj kondiciji.

16.2. Kraj prednjih utvrđenja rad tužitelja ne bih bio rad u turnusu u smislu odredbe članka 44. st.8. KU- jer se ne radi o takvom radnom vremenu u kojem tužitelj kao službenik obavlja naizmjenično tijekom tjedna ili mjeseca po 12 sati dnevno u ciklusima 12-24-12-48, već radi na temelju višednevnih radnih naloga, dakle rad bi bio organiziran kao rad na drugačiji način, prema kojemu se prekovremenim radom imao smatrati rad duži od 40 sati tjedno.

17. Ovaj sud drži da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz:

- odredbe čl. 60 ZR kojom je u st. 1 propisano da je radno vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove tj. u kojem je sprema obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, dok je u stavku 2. propisano da se radnim vremenom ne smatra vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova ako se pokaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu na kojem se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac, st.3. je propisano kako je vrijeme pripravnosti i visina naknade uređuje ugovor o radu ili kolektivnim ugovorom, a st. 4. je propisano da vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca smatra radnim vremenom neovisno o tome obavlja li ih u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik,

- odredbe članka 61.st.1. ZR koji određuje da puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno,

- Direktive 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003.g. o određenim vidovima organizacije radnog vremena u čl. 2. toč. 1. i 2. kojim se definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme

- KU ne definira pojam radnog vremena radi čega se imaju primjenjivati odredbe ZR- a i prije svega direktive EU-a koja ima višu pravnu snagu, no KU u čl. 44. kristalno jasno određuje visinu naknade koja se ima platiti službeniku za ostvareno radno vrijeme duže od 40 sati tjedno u visini naknade za prekovremeni rad i ostalih naknada za rad noću, nedjeljom, blagdanom itd.,

- u provedenom dokaznom postupku pribavljeni su materijalni dokazi u vidu radnih naloga iz kojih je razvidno da je tužitelj bio dužan izvršavati opće i posebne zadatke te aktivno dežurati cijelo vrijeme službe, a koje vrijeme trajanja službe je određeno od prvog do posljednjeg dana službe a kao mjesto obavljanja službe navode se akvatorij, kopno i otoci te službeno plovilo,

- da je tuženik rad tužitelj organizirao kroz višednevne službe te da je tužitelj bio dužan postupati po izdanim radnim nalozima i uputama tuženika kao poslodavca cijelo vrijeme višednevne službe, koju ne smije niti u jednom trenutku napustiti ili odbiti postupiti po nalogu i pozivu, dakle, da je rad tužitelja bio organiziran na drugačiji način sukladno odredbama čl. 44. st.1. i 12. KU-a, zašto tužitelj nije mogao raspolagati svojim radnim vremenom niti se odmarati u smislu da je imao potpuno slobodno vrijeme,

- utvrđeno je da tuženik nije donio odluku o organizaciji rada tužitelja niti je članu posade utvrdio točno radno vrijeme niti koji bi ga član posade mijenjao za vrijeme odmora, suviše, na plovilima ne postoji druga postava posade koja bi zamijenila onu prvu kada bi ona koristila odmor. (po čl. 7 KU-a određeno je da između dva uzastopna radna dana službenik ima pravo na odmor od najmanje 12 sati neprekidno, a u čl. 8. da službenik ima pravo na tjedni odmor u trajanju od 48 sati neprekidno pa kako tuženik ove odmore nije osigurao tužitelju, to je time prekršio odredbe KU-a),

- da je tuženik u isto vrijeme obvezivao tužitelja da bude na radnom mjestu i izvršava ili bude spreman izvršavati radne zadaće, odnosno da aktivno dežura, a dežurstvo je nesporno dio radnog vremena. Naime, radno vrijeme i vrijeme odmora ili slobodno vrijeme se međusobno isključuju i ne mogu se međusobno kombinirati. Naime, obzirom da je posao djelatnika pomorske policije specifičan jer su isti u isto vrijeme i policajci koji obavljaju poslove pomorske, temeljne i prometne policije, i vojnici jer čuvaju državnu granicu i pomorci jer rade na plovilima kojima upravljaju i održavaju, njihova služba je izuzetno kompleksna i obuhvaća cijelo vrijeme boravka na terenu tako da se vrijeme izvršavanja zadataka i vrijeme aktivnog dežurstva međusobno isprepleću,

- da ZR koji je vrijedio u spornom razdoblju ne poznaje pojam efektivnog rada jer ili službenik radi ili ne radi pa ima odmor u kojem nije dužan izvršavati zadatke niti dežurati,.

- da Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU za državne službenike i namještenike također potvrđuje opravdanost tužbenog zahtjeva, kada zaključuje:

- da se pod pasivnim dežurstvom podrazumijeva pripravnost za rad izvan redovnog radnog vremena i izvan radnog mjesta, pa stoga ako službenik dežura na radnom mjestu izvan redovnog radnog vremena nema pravo na dodatak za pasivno dežurstvo ali ima pravo na osnovnu plaću uključujući i pravo na uvećanje plaće iz članka 44.st.11. KU-a, da obvezno dežurstvo službenika u službenim prostorijama poslodavca smatra prekovremenim radom, koje tumačenje je usklađeno sa odredbama ZR-a, direktivama EU i presudama suda EU

17.1. U konkretnom slučaju, tužitelj radi i nalazi se na svom radnom mjestu tj. na brodu kojeg ne smije napustiti, poslodavcu je uvijek na raspolaganju i po pozivu i potrebi, spreman je obaviti posao, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka. Za naglasiti je da tužitelj kao zapovjednik brodice kao i ostali članovi posade osim poslova naloženih nalogom obavljaju i druge poslove vezane za redovno održavanje broda jer plovilo imaju predati drugoj posadi po isteku rada u čistom, ispravnom i voznom stanju, a što je proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja, a što je i logično i životno obzirom na način rada i specifičnost kako radnog mjesta tako i službe koje obavljaju.

17.2. Stoga je ovaj sud, respektirajući odluku VSRH-a br. Revr 1082/13-2 od 05.10.2016.g. u kojoj se navodi kako se nameće kao razumljiva i prihvatljiva ocjena da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih služi na moru ima i slobodno vrijeme a koje se vrijeme provedeno izvan stvarno odrađenih sati rada ne mogu smatrati prekovremeni radom, kao i zauzeti pravni stav Županijskog suda u Splitu od 25.travnja 2019. te kako iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj zasigurno za vrijeme rada na temelju višednevnih radnih naloga rada na moru i odmarao i spavao, to je valjalo prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev po kojem tužitelj potražuje naknadu kroz utuženo razdoblje iz vještva imenovanog vještaka u ovoj pravnoj stvari od 05.09. 2021. na način da mu sa kroz trajanje njegova rada temeljem višednevnih radnih naloga obračuna 8 sati na ime redovitog rada, 8 sati na ime prekovremenog rada te 8 sati na ime dnevnog odmora.

17.3. Prigovor tuženika kako vještvo nije izrađeno sukladno evidencijama radnog vremena, radnim nalozima te priloženim izvješćima proizišlih na temelju izdanih radnih naloga je paušalno i neutemeljeno jer je vještvo sačinjeno upravo na temelju evidencija, radnih naloga i izvješća proizišla iz istih, kako je to vidljivo iz izrađenih tablice vještva gdje su navedeni datumi i brojevi radnih naloga.

17.4. U odnosu na daljnje prigovore tuženika. u pravu je tužitelj kada ističe da bi tužitelj i svi drugi djelatnici pomorske policije bili stavljeni u drugačiji nepovoljniji položaj od:

- djelatnika javne vatrogasne postaje kojemu se boravak na radnom mjestu i čekanje na poziv za intervenciju plaća te se smatra radnim vremenom,

- policijskog službenika temeljne policije koji je dežuran u OKC-u i čeka pozive građana gledajući TV, i to mu je plaćeno kao radno vrijeme,

- djelatnika Elektre u noćnoj smjeni koji čeka poziv na intervenciju za popravak dalekovoda i pri tome leži na ležaju slušajući radio, i to mu je plaćeno kao radno vrijeme,

- dežurnog kirurga u bolnici koji spava u liječničkoj sobi za odmor ili gleda TV i čeka da ga

eventualno pozovu na operaciju, koje vrijeme mu je radno vrijeme...

Nikome ne pada na pamet utvrđivati tkzv. efektivni rad ovim gore nabrojanim djelatnicima jer je to nemoguće. Ali moguće je utvrditi njihovo radno vrijeme i razlučiti ga od vremena odmora kojeg provode kod kuće i izvan radnog mjesta. Tužitelj zbog specifičnosti obavljanja posla u Pomorskoj policiji (dužnost da se 24 sata bude na policijskoj radio vezi i javlja šefu smjene, nadzire državnu granicu i radar, javlja na pomorsku radio-vezu itd.) te zbog nedostatka djelatnika i nepostojanja "duple posade" koja bi zamijenila onu koja bi se trebala odmarati 12 sati neprekidno (zapovjednik plovila, strojar i mornar) je bio dužan biti na raspolaganju i na radnom mjestu cijelo vrijeme boravka na brodu (tako nije imao mogućnost ostvariti pravo na dnevni i tjedni odmor zagarantiran Kolektivnim ugovorom). Zato se odredba i pojam pasivnog dežurstva ne može odnositi na tužitelja. Uostalom tuženik nije vodio evidencije rada tužitelja na način kako to propisuje ZR-a.

18. Kako bi se utvrdila visina dodataka na ime prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljama, blagdanom, u smjenama, dvokratno i rad u turnusu kroz utuženo razdoblje izveden je dokaz vještačenjem po vještaku za knjigovodstveno – financijske poslove Stjepana Kolovrata dipl. oecc. koji je izradio vještvo od 05.09.2021. na temelju tuženikove evidencije mjesečnih sati rada tužitelja za razdoblje od siječnja 2015. do 31.12.2017., na temelju radnih naloga te izvještaja o obavljenim poslovima, kao i platnih lista za navedeno razdoblje.

18.1. Imenovani vještak je sačinio vještvo na temelju d okumentacije koja se nalazila u spisu predmeta i to tako da je Izračun broja sati i njihove vrijednosti izražene u kunama dobio vršeći taj obračun na temelju tužiteljevih traženja i vrijedećih propisa, a osobito: traženje izračuna razlika bruto plaća proistekle iz razlike ostvarenih i plaćenih sati rada kao prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, rad nedjeljom i blagdanima koje razlike su nastale u razdoblju od 01. 01. 2015. do 31. 12. 2017., odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 92/04 do 112/17), obračun razlika sati prikazao je u Tablici 1. ovoga vještačenja i to u stupcima 1 do 15. vodeći računa o slijedećemu:

- od ukupnog fonda sati za svaki dan (za vrijeme provedeno od 00 do 24 sata) dio otpada na redoviti rad od 8 sati, dnevni odmor od 8 sati i prekovremeni rad za ostatak sati u tome danu,

- na temelju punog mjesečnog fonda sati rada izračunao je li mjesečno tuženik radio više ili manje od punog fonda. Ako je radio više sati od ukupnog mjesečnog fonda sati te sate preko mjesečnog fonda sati je povećao za 50%, tako da su svi prekovremeni sati koje je tužitelj radio iznad punog mjesečnog fonda sati uvećaniza 50%. S druge strane, ako je tužitelj radio manje od punog mjesečnog fonda sati rada onda nije računao ništa dodatno.

- rad proveden u razdoblju od 00 do 06 sati i od 22 do 24 sata je noćni rad s obračunom dodatka od 40 %

- na rad proveden subotom obračunao sam dodatak od 25 % , za rad nedjeljom 35 % a za rad proveden blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na

Uskrs dodatak od 150 %

18.2. Vrijednost ostvarenih razlika u satima pomnožena sa vrijednošću satnice (vidi kolonu

16) iskazanih u kunama izračunao je u stupcu 17 do 21. Od ukupnog zbroja vrijednosti sati koje sam prikazao u stupcu 17 do 21 oduzeo sam isplaćene vrijednosti za uvjete rada (tzv. pasivno dežurstvo i/ili uvjeti rada kao dodatak) prikazane u stupcu 22 te u stupcu 23 dobio iznos ukupne razlike.

18.3. U Tablici 1. ovoga vještačenja utvrdio sam razlike prekovremenih sati, sati rada noću, rada subotom, nedjeljom i državnim blagdanima između obračuna koji je iskazan u ovoj Tablici i obračunatih sati po Tužitelju i to za razdoblje od 01. 01. 2015. do 31. 12. 2017. godine. Iz prethodno prikazane Tablice 1. proističe kako djelatniku Andro Pleština pripada dodatni bruto iznos kao razlika u iznosu od 98.352,88 kn. 19. Dakle, kako tužitelj nije na temelju raspoložive dokumentacije u spisu koju je dostavio tuženik te sa drugim dokazima na nedvojben način dokazao da je u vrijeme onih 8 sati koji bi po stavu Županijskog suda u Splitu bili određeni za odmor, efektivno radio po nalogu poslodavca, ( jer takvu evidenciju tuženik nije niti vodio) a za koji rad bi ga pripadala naknada za prekovremeni rad, to je valjalo tužitelju dosuditi razliku plaće u ukupnom bruto iznosu od 98.382,88 kn specificirano po mjesecima kako je to dosuđeno u izreci ove presude. Naime, tužitelju je valjalo dosuditi navedenu naknadu jer je vještak obračun sačinio uzimajući u obzir tužiteljev rad temeljem višednevnih radnih naloga, obračuna plaća kojom prigodom je tuženik uzeo u obzir i slobodne dane koje je tužitelj koristio kroz utuženo razdoblje, kao i isplaćenu naknadu za tkz pasivno dežurstvo.

19.1. Na dosuđene iznose tužitelju su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br.: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.) koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa, petnaestog dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 84. st. 3. ZR/09 odnosno, čl. 92. st. 3. ZR/14) koje kamate se ne dosuđuju na pripadajući iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak koji je sadržan u bruto iznosu temeljem odredbe članka 45. st.1. i 2. Zakona o porezu na dohodak ( Narodne novine broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11 , 22/11, 144/12, 120/13,125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 36/15), čl. 61.st.1.t.9., Pravilnika o porezu na dohodak ( Narodne novine broj : 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/19, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14), kako je to pravilno tražio tužitelj u svom tužbenom zahtjevu.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 ( pročišćeni tekst) - dalje ZPP i 25/13, 89/14, 70/19) i Tbr. 7. 8., 9., 36, 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarife).

20.1. Tužitelj je popisao parnični trošak za sastav zahtjeva za mirnim rješenjem spora, za sastav tužbe, za sastav 3 podnesaka za zastupanje na 3 roč. glavne rasprave po važećoj Tarifi uvećano za PDV te troškove vještačenja od 3.000,00 kn u ukupnom iznosu od 13.625,00 kn.

20.2. Tuženik je popisao parnični trošak za sastav odgovora na tužbu i jednog podneska, za zastupanje na 3 ročišta glavne rasprave od ukupno 5.000,00 kn. 20.3. Obzirom da je tužitelj u ovoj parnici uspio sa 100% ( i u osnovi i visini) to ga pripada i naknada priznatog parničnog troška a kako je to određeno u izreci ove presude, sve sukladno odredbi članka 154.st.1.

20.4. Priznati parnični trošak tužitelja prema VPS od 98.382,88 kn sastoji se od sastav prijedloga za mirno rješenje spora 1.000,00 kn, sastav tužbe 1.000,00 kn, zastupanje na ročištima (3x1.000,00 kn), sastav tri obrazloženog podnesaka od 1.000,00 kn ukupno 8.000,00kn, uvećano za PDV od 25% u iznosu od 2.000,00 kn, sveukupno iznosi 10.000,00 kn, te mu je trebalo priznati trošak vještva u iznosu od 3.000,00 kn. Dakle, tužitelju na ime sveukupnog troška postupka pripada iznos od 13.000,00 kn, koliko je istom i dosuđeno, dok je sa više zatraženim iznosom od 625,00 kuna ovo traženje tužitelja odbijeno kao neosnovano.

20.5. Tužitelja na dosuđeni parnični trošak pripadaju i zakonske zatezne kamate od presuđenja pa do isplate temeljem odredbe članka 29.st.2. ZOO-a u svezi sa člankom 30.st.2. Ovršnog zakona ( Narodne novine broj 112/12, 25/13,93/14, 55/16, 73/17).

21. U odnosu na zatraženi paricijski rok od 8 dana, za istaknuti je da tužitelj nema zakonske osnove potraživati ispunjenje tuženikove tražbine u navedenom roku, budući je odredbom članka 328.st.2. ZPP-a propisano da ako posebnim propisom nije drugačije određeno rok za izvršenje činidbe je petnaest dana time da je rok za ispunjenje od osam dana popisan samo u mjeničnim i čekovnim sporovima. Dakle, kako drugim propisom osim ZPP-a nije propisan drugi rok za izvršenje činidbe, to je valjalo tuženiku naložiti izvršenje u roku od 15 dana, a ne kako je to tužitelj tražio tužbenim zahtjevom.

Split, 29. travnja 2022.

SUDAC

Snježana Cvitanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pismenog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA: - tužitelju

- tuženiku

- u spis